Dječak koji je utekao od zavjetnog crnog kovčega, klavira, u potragu za pobjeguljom muzikom u zaboravljene vrleti ponad Ugra i Vrbasa, u Vrhovine, gdje je i mjesto vrhovima duha, vidimo u pastelima Josipa Granića u viđenoj glazbi koja je sebe doplodila zemljom, doradila mukom materešine Krajine. Vidimo obojenu razraćenu maštu.
Ovaj slikar nije htio biti partikula goleme dosade. A pohare sa sve četiri strane i kroz njega su prošle.
Uzjašio nakrke muziku, pa iza leđa akademije, obigrao zabranjene predjele gdje ista je muka seljaku i slikaru kad plast sabijaju na vjetru, sliku tešu svojeglavi.
Dosjetio se prvog plača, osvjedočio patnjom zemlje, nasreću koraknuo, graknuo bespućem, obišao kampanilu majmungrada i njena četiri čaršijska oka, usnio pa vidio snivane, budan ljubavi slikom pokušao, i povaljao međe slobodi, a slutnje prahom cvijeta, obojenim brašnom, pastelom posuo. Osolio, opeludio, zaludio gonetanja . . .
I tu je problem: kako toliku energiju i zasnovale nakane nejačkim šarenim prahom po papiru zaustaviti u vrtlogu virova punokrvne geste, objesne naravi. Ruho i orma svatovima ovolikačke Ideje kojom se slika i dostiže, traži pažnju koliko i pobjedničko, nejačko cvijeće u borbama sa sjekirom.
Josip je trostruki očevidac visoravni o kojoj su hurije — muzike — matematike vjetra, polegle tajnu, zgrčene duše sklopova, brda, milote izvezene tople rubine haljetka. Utisnuo je tragove bezimenih strana u otajstva tonova kakvim se prestiže, razgoni magla i smrt. Tu je čitav alfabet hereze. Trnje hoće biti slovo obučeno u misli na ružu. Slovo bi se potrkalo molitvom igrajući se jarca. I potok po nebu, po kosturu, cvjetove raznosi. Cvjetove volje, trnje hirova sudžaje, u igri prkosa, u bježanju pred starim Euklidom.
Vjerujući u vjetrokaze subjekta, gledajući i uhom, kloneći se ispovjednog klonuća pred svetostima Slike zemlja je zemljom objašnjen očenaš, pogača razlomljena. Malo je i naramak aršina Slici koja bi htjela boga za kriterij, koja hoće da je orgija koliko i život, čulna i spiritualna nudeći prostor u čovjeka, u našeg, sa, svim otvorenim kapijama . . .
Živeći u jednoj od bosanskih rupa, u dnu lijevka Panonije i slikom se od cvijetnog praha može osušiti blato pod grlom, čamotinja obasjati mudrošću: ne biti zaklan horoz na trpezi Dasovana, Usuda . . .
. . . Ne crtati cvijet dok ruka skače k’o zaklan horoz . . .
. . . Razgrnuti svakakvo žbunje. Zagrnuti zube šutnjom. Merhametom ogrnuti trule šume sirotinje. Sjaviti, u blato otpale, gatke, uvela lica djevojčica.
Na buništu naći krijestu grohota.
Sve, i zemlju, skloniti sa trpeze dana, sa sofre života.
Biti sam, stogodišnja čađava ptica, prezirom nagrđena.
I biti na Gavranuši njivi, didovoj znojnici, krčevni, kaljav korijen do grla.
Pod sobom trkač strpljiv okolo sunca.
Posaditi cvijet u baštinu Arlakušu.
Cvijet viđen ili neviđen, svejedno.
Nikne li, krvlju škropljen, bdijući brižno, ubrati njivicu ispod cvijetka.
Pa vratiti istu, posnu livaču, materi mrvici, zvijezdi, neka ne krvari ogoljen kamen.
I ne smetati cvijetu dok suncu za okom strši.. .
. . . Dok ne stigne dijete po igračku, sebi glavu da okiti.
Alojz Lojzo Ćurić (31.III 2007 – 31.III 2016.)
Josip Granić (Banjaluka,1941.) je banjalučki slikar koji živi u Poreču
Slikar - slikaru bi se mogao nazvati ovaj tekst. Ovako kvalitetni tekstovi se bas ne srecu svaki dan. Ja skolu pamtim po nekim uciteljima i kolegama, Lojzini casovi se ne zaboravljaju!
ReplyDeleteN.P.