Goran Trkulja: Besidraši (1)

Goran Trkulja salje tri istinite izbjeglicke price. Tri - od nebrojenog broja napisanih ili nepanisanih prozivljenih izbjeglickih sudbina.
Prvu pricu sam podijelio u dva dijela, pa cete sve tri price imati prilike citati u naredna cetiri ponedjeljka. 

****************

Dušan Kostić se prije neki dan javio iz Rapid Cityja u Južnoj Dakoti. Stigao je dobro, uselio se u stan i, 
zajedno sa ženom, započeo intenzivni tromjesečni kurs engleskog jezika. Poslije ga čeka posao u nacionalnom parku Badlands.
- U pećini indijanskog poglavice Bika Koji Sjedi, napisao je Dušan u pismu svom rodjaku koji živi u Njemačkoj. U pismu rodjaku Dušan još piše da su mu djeca krenula u školu i da će, čim nauče engleski, biti rasporedjeni u odgovarajući razred. Rodjaka, kojem je pred polazak za Ameriku ostavio punomoć da raspolaže njegovim BMW-om, moli da auto proda i pare proslijedi rodjacima koje je rat rasuo po Bosni i Srbiji.
Dušan je Bosnu napustio na početku rata, 1992. godine i obreo se u Njemačkoj. U Birou za izbjeglice na potpis su mu ponudili papir o privremenoj boravišnoj dozvoli - duldung. Umjesto privremene boravišne dozvole Dušan je mogao da traži politički azil, a postojala je i neka treća mogućnost koju nije najbolje razumio. Prevodilac, neki Srbijanac koji im je „po službenoj dužnosti“ dodijeljen, sažeo je tri mogućnosti u četiri rečenice:
-Ako hoćete da dobijete pravo na rad i boravak, potpišite. U protivnom ćete se upetljati u komplikovanu azil-proceduru bez prava na normalan život. Azil, u Njemačkoj, dobijaju ruski šahisti i kubanski ljekari. Za bosanske izbjeglice previdjen je duldung čime se njemačka država obavezuje da vas trpi (duldung na srpskom znači trpljenje) dok u Bosni traje rat.
-Znači, ako rat stane mi moramo nazad?
Bilo je to više retoričko nego pravo pitanje. Dušan je znao da za njega i ženu mu Zdenku u Bosni ni poslije rata neće biti mjesta. Oni su pripadali različitim etničkim grupama i bilo gdje da se vrate, biće nepoželjni. I oni i njihova djeca.
Pravnik iz imigracionog biroa potvrdno je odgovorio na ovo pitanje, a prevodilac je dao i dodatno objašnjenje.
-Ko zna koliko će rat u Bosni trajati, a kada se završi do tada će Njemačka možda dozvoliti nekim grupama izbjeglica da ostanu u zemlji. U najgorem slučaju i tada ćete imati mogućnost da odete u neku treću zemlju koja prima doseljenike, a do tada, s duldungom, u Njemačkoj možete živjeti koliko-toliko normalno.
Dušan je brzo razmišljao. Azil-procedura traje dugo. Za to vrijeme će biti smješteni u azil-centar bez prava na rad. Ako im zahtjev za azilom bude odbijen, moraće se vratiti duldungu. Ili će biti prisiljeni da napuste zemlju. Dušan je potpisao.
Diplomirani pravnik iz Bosne ubrzo je našao posao u jednom jugoslovenskom restoranu. Počeo je raditi najprije kao čistač i perač sudja, a zatim kao konobar. Dvije noći sedmično radio je i kao noćni čuvar na jednoj benzinskoj pumpi u gradu.
Zdenka je pekla peciva u seoskoj pekari. Počinjala je u četiri sata izjutra i radila do devet. Dva puta sedmično je od deset do dva spremala kuću i peglala veš kod neke imućne Njemice, a uz to je još dva dana pomagala jednoj starici kojoj je bila više družbenica nego pomoćnica i uz koju je, relativno brzo, naučila njemački jezik.
Praveći duge dane Dušan i Zdenka su za kratko vrijeme stvorili solidne uslove za život. Djeca se u školi ni po čemu nisu razlikovala od njemačke djece. Oni su, kao potvrdu dobrog socijalnog statusa, a i da ne bi zaostali za nekim zemljacima koji su u Njemačku došli prije dvadesetak godina, kao gastarbajteri, Kostići su kupili skoro nov BMW.
U medjuvremenu je rat u Bosni iz akutnog polako prelazio u hronično stanje. Dušan i Zdenka su se nadali da će njihov privremeni status u Njemačkoj, prije nego što se rat u Bosni potpuno smiri, prerasti u permanentni. Subotom uveče, kad Dušan nije radio na benzinskoj pumpi, a Zdenka nije morala zorom odlaziti na posao u pekaru, popili bi po čašu ili dvije porta prije odlaska u krevet. Tamo bi sačekali da se uvjere da su djeca u svojim sobama zaspala i onda su tiho, kao da se kriju, vodili ljubav. Poslije bi Dušan kraj poluotvorenog prozora pušio, a onda su u krevetu pravili planove o budućnosti koja je, stidljivo, počela da im se smiješi. Vlasnik restorana u kojem je Dušan bio konobar odlučio je da naredne godine restoran ponudi u zakup i par godina pred odlazak u penziju „spusti jedra i usidri se” na svom rodnom ostrvu u Hrvatskoj. Dušan i Zdenka htjeli su da do iduće godine uštede dovoljno da restoran uzmu u jednogodišnji zakup i započnu novi život. S mislima o novom životu Zdenka bi, umirena i srećna, zaspala na Dušanovom ramenu.
Kako je tačno glasila vijest, Dušan nije zapamtio ali bi se kladio da je spiker njemačkog WDR tog novembarskog jutra 1995 izgovorio upravo sljedeće:
-Trojica ratnih poglavica iz bivše Jugoslavije potpisali su kasno sinoć po lokalnom vremenu u američkoj vojnoj bazi Dayton sporazum o prestanku rata u Bosni i Hrvatskoj.
Dušan se osjećao čudno. Trebao je biti sretan što je rat u njegovoj zemlji nakon skoro četiri godine konačno završen. Razaranja su prestala i ljudi će, polako, početi da popravljaju nastalu štetu i krpe ostatke života kao staru čarapu. Iako ništa neće biti kao prije, život će ipak slaviti pobjedu nad smrću. Dušan je osjećao da gosti u restoranu kao i komšije u zgradi od njega očekuju da bude srećan zbog potpisanog mira. Sad se, konačno, može vratiti kući.
Dušan se samo blago osmjehivao i odmahivao glavom. Umjesto sreće on je osjećao strah. Istinski, intenzivan strah, jači, činilo mu se, nego prije četiri godine kada je na brzinu prikupio porodicu i napustio Bosnu. Tada je njegov strah bio uzrokovan sasvim konkretnom prijetnjom. Postojala je mogućnost da bude proglašen izdajnikom i dezerterom, potom pritvoren i osudjen ili deportovan na front. Šta bi se tada desilo s njegovom ženom i djecom nije želio da misli. Ženu je konvojem Crvenog krsta uspio da preko Hrvatske pošalje rodjacima u Njemačku, a on je, za nekoliko zlatnika koje je čuvao kao raritet i porodičnu amajliju, kupio falsifikovane dokumente i jednom oficiru srpske vojske platio da ga ilegalno prebaci u Srbiju. Odatle je, preko Madjarske i Austrije, stigao do Njemačke.
Zakon u vezi s bosanskim izbjeglicama se u medjuvremenu nije promijenio. Dušan nije morao ponovo da čita ugovor koji je sklopio s njemačkom državom da bi znao da je trpljenju došao kraj. Očekivao je da će uskoro dobiti poziv iz Biroa za strance. Znao je da mora napustiti Njemačku: bilo je samo pitanje kada će morati da ode. Za mjesec ili dva, najviše tri. Ta slutnja uzrokovala je strah. Dušan se plašio mogućeg povratka u razrušenu i krvlju podijeljenu zemlju u kojoj, osjećao je, za njega nije bilo mjesta.

(20-10-1997)