Mile Stojić: OSMI MART

Uz najljepse zelje za 8. mart, medjunarodni dan zena (koji je ove godine, svecanim marsom, obiljezila i politicka elita Ontarija) vama nasim djevojcicama, koje se jos uvijek sjecaju posebnog stimunga tog dana, karanfila, ruza, mimoza, mirisa dolazeceg proljeca, uz poljubac, zagrljaj  i ruzu, Mario i ja vam poklanjamo i ovaj lijepi tekst Mile Stojica.

********

Jedna od rijetkih stvari okolo kojih su se jedno I dušno složili novi vlastodršci jest ukidanje pro I slave osmoga marta. Možda i stoga što je osmi mart bio jedan od rijetkih praznika za koji se ništa ne kolje.
Komunisti su ga prozvali danom žena i, uglavnom, slavili kao majčin dan (koji se u katoličkoj tradiciji slavi 15. svibnja). Na proslavama lumpova-li bi uglavnom muškarci, a žene su kuhale, pekle, dinstale, servirale, prale. Djeca su u školama recitirala pjesme o majci, koja grije topli dom i uzgaja buljuk pionira, dok otac u znoju lica svoga bije teške bitke revolucije.
Obilježavanje osmoga marta, pak, počelo je u Njemačkoj 1910. i zamišljeno je kao datum koji slavi emancipaciju žene, njezinu socijalnu ravnopravnost. Utemeljiteljica ovoga praznika, njemačka književnica i socijalna radnica Clara Zetkin (1857. - 1933.) uređivala je ženski časopis koji se zvao “Jednakost” (Gleichheit).
Ali, mi smo raskrstili s komunizmom, s Cla-rom, ergo i s osmim martom. Danas se karakter našega rasizma mjeri visokim stupnjem nasilja u obitelji, prije svega nasilja prema ženi, piše Semez-din Mehmedinović. Država koja ženu smatra tek inkubatorskim odjelom svog ministarstva obrane - nije zaslužila ništa drugo nego prezir.
Zaista, što je žena danas u postkomunističkome društvu? Zvjerstva koja su u ratu nad njom počinjena u našim krajevima nagone krv na oči. Žena je odmor ratniku, pisao je Nietzche, što je u nacionalsocijalizmu imalo ovakvu interpretaciju: ’’žena je nešto za jednu noć, a ako se pokaže dobra - za još jednu”.
U nacionalno-religijskim primitivnim zajednicama, kakve su naše države, žena pak ima točno preciziranu društvenu zadaću. Hrvatska malograđanska ideologija, piše ugledni zagrebački sociolog, ženi je unaprijed odredila sasvim određenu sudbinu: da slini po raspelu, da rađa Hrvate i da bude kuš. A zna se što je čeka ako se tome suprotstavi: “Nisu malo šminke potrošile zagrebačke dame na prekrivanje masnih šljiva pod očima”.
U nas u Bosni, te šljive često i ne treba prekrivati šminkom, jer se lice žene pokušava uviti u crninu, poput lica monahinje, tako da (te šljive) postaju nevidljive. Međutim, situacija još nije alarmantna, jer “što se tiče mahrame na glavi muslimanke, ja to podržavam”, izjavljuje za Dane ugledni književnik blizak vladajućim krugovima i dodaje: “ali što se tiče peče na licu i crnine, ne mislim da je to islamski stav i to ne treba i neće biti praksa kod bosanskih muslimana”. Mahrama je, dakle, stav - a peča na licu nije.
Čovjek je žena, veli Jacques Lacan, jer samo je žena sposobna za radikalan etički čin inzistiranja. On navodi primjer Antigone, koja se suprotstavlja vladalačkoj volji Kreonta i iskoračuje iz zakona zajednice kojoj pripada. Ona tako smrt pobjeđuje afirmacijom života.
Mi bismo u prilog Lacanovoj teoriji mogli navesti stotine tisuća njih, naših supruga i sugrađanki, majki i kćeri, koje su nas pokušavale spasiti (i spasile) od naših atavizama, i naših mržnji, koje su u svojim srcima topile led našeg jada i činile vrlinu od naše bijede, ali čemu to navoditi?
Klara Zetkin tražila je samo jednakost (Gleich-heit) i osmi mart danas bi mogao biti sjećanje na tu plemenitu, a neostvarenu utopiju. Kupimo, stoga, jednu crvenu ružu i poklonimo je svojoj najbližoj ovog osmoga marta.
Poljubimo njezino lijepo izmučeno lice.

Mile Stojić