Umjesto pauze

Umjesto pauze

Umjesto pauze

Umjesto pauze

Most Radija Slobodna Evropa: Nedovršeni ratovi

Da li su su završeni jugoslovenski ratovi devedesetih godina? Novinaru Omeru Karabegu sagovornici su dva istoričara: Dubravka Stojanović iz Beograda i Tvrtko Jakovina iz Zagreba.

Dubravka Stojanović: Ratovi u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, rešeni su intervencijom međunarodne zajednice - i to na neki neobičan način koji je ostavio mnoga pitanja otvorena. To je razlog što mi s punim pravom možemo da govorimo da su ti konflikti i dalje tu.

Tvrtko Jakovina: Slažem se. Dodao bih i makedonski kompleks koji je danas možda kompliciraniji nego što je to bio u trenutku kratkotrajnog, pa onda zamrznutog sukoba. Možda bih se mogao našaliti i reći da ne samo da nisu zatvoreni ratovi devedesetih nego je i Drugi svjetski rat jednako živ kao i ti ratovi, a imamo povremene ulaske i u Prvi svjetski rat. Pretpostavljam da ćemo idućih godina, kada budemo obilježavali sto godina od završetka Prvog svjetskog rata i nastanka jugoslovenske države, još jedanput otvoriti neke od nezavršenih problema koji nisu samo historiografski.

Stojanović: Stanje u svim državama bivše Jugoslavije je veoma je loše. Vlasti nisu uspele da nađu rešenja za ozbiljne socijalne i ekonomske probleme, pa onda posežu za stvaranjem ratne atmosfere da bi odvratile pažnju od glavnih problema.

Jakovina: Potencijala za rat više nema, ali mi bismo se trebali čuvati da konflikti ne buknu u društvima koja su nakon rata ostala trajno nesretna, ili imaju osjećaj da su u luđačkim košuljama koje ne mogu rastrgnuti, a moraju ih nositi. U tom smislu još uvijek su otvorene stalne krize koje ne vidim da se rješavaju.

Stojanović: Što se Srbije tiče ono što se dovodilo u pitanje je da li je taj rat dobro ili loše vođen, da li se moglo zauzeti više, da li je izgubljeno previše - i sa nekim žalom se konstatovalo da taj rat nije dobro vođen. Ali sami ratni ciljevi nisu nikada dovedeni u pitanje. Ideologija nije dovedena u pitanje.

Jakovina: Ono što mene plaši je činjenica, koja je potvrđena i u jugoslovenskim ratovima, da se nacionalni sastav stanovnika jedne teritorije može vrlo lako promijeniti primjenom sile i da možete zapravo ogroman broj stanovnika vrlo brzo "premjestiti" sa jednoga na drugi teritorij. Mislim da to ostaje inspiracija, ali, možda, i pritajena nada nekih krugova da stvari nisu gotove, da vojne linije mogu biti pomaknute, što bi onda uključivalo nove ratove.

Stojanović: Međunarodno pravo je dosta jasno kako se povlači granica i na moru, i na reci, i na kopnu. Ali, očigledno je da svako ostavlja poneki problem otvoren da bi ga mogao koristiti ili za unutrašnju ili za spoljnju upotrebu. Srbija je uvek nekako ostajala nedovršena, a vidimo da se to dešava i sa drugim državama bivše Jugoslavije.

Jakovina: Ako neprestano živite u prošlosti i ako neprestano po njoj kopate, ako novim generacijama ne dozvoljavate da žive u 2016. ili u 2026. godini, već ih neprestano vraćate u 1941. ili u 1991, onda postoji mogućnost da se te stvari ponove. Jer, zapravo stalno živimo u militariziranoj atmosferi, stalno imamo iste neprijatelje, stalno na susjede gledamo sa nepovjerenjem. To je možda pesimističko gledanje, ali ja trenutno ne vidim šta bi moglo usmjeriti ova naša društva u dobrom pravcu.

(Radio Slobodna Evropa)

Svetislav Basara: Popu Pop, Bobu Nobel

Vest – šta vest, grom iz vedra neba – da je ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost dobio Bob Dilan sasvim predvidivo je izazvala srpske podele u celom svetu koji se momentalno polarizovao na one oduševljene izborom Nobelovog komiteta i one tim izborom žestoko uzibrećene.
Ko biva…Ponižavanje književnosti! Sprdačina sa ionako ugroženom visokom kulturom! Ko je sledećei laureat? Lejdi Gaga? Bijonse? Sketmen Džon. (naš kandidat – Bora Čorba) I pročaja.
E sad, da sam počem ja bio u Nobelovogm žiriju svoj glas bih – uprkos velikim i starim simpatijama za Dilana – ipak dao Filipu Rotu, sjajnom američkom piscu koji je Nobela zaslužio najmanje nekoliko puta, ali da sam se našao u situaciji da biram između – glavnog favorita na svetskim berzama – Haruki Murukamija i Dilana, ne bih razmišljao ni tren i glas bih dao Bobu Dilanu. Mišljenje bih možda promenuio u slučaju da Murukamiju pođe za rukom da uz citru otpeva neki od svojih pretenciozno dosadnih romana.
Dobro de, pesme Roberta Cimermana, fakat, nisu poezija Tomasa Dilena, čije je prezime (mudro) pozajmio – jer sa pravim bezbeli ne bi daleko dogurao u američkom muzičkom svetu – ali im se uprkos tome ne može poreći umetnička vrednost, a naročito im se ne može poreći globalni (blagotvorni) uticaj. Ma šta književne ibret hanume i age mislile o tome, ono što je Dilan celog života pisao i pevao spada u takozvanu visoku kulturu. I tačka. Mislim da to ne treba nešto naročito dokazivati.
Sa druge strane, za svaku je pohvalu neka vrsta kopernikanskog preokreta u kontroverznom Nobelovom komitetu, koji već poodavno podseća na neko tajno društvo – i kome su tokom njegove, sada već duge istorije, vrlo često politički kriterijumi (ili predrasude) bili važniji od književnih, što je, recimo, bio razlog da Nobelovu nagradu ne dobije niz velikih pisaca – da pomenem Selina i Borhesa – a da povelju i pozamašan ček dopadne šaka raznoraznih levičarskih mrsomuda i dosadnjakovića.
Aktuelna Nobelova prašina će se – kao i sve ostale prašine – brzo sleći, a na muci će se naći belosvetski izdavači kojima je Nobelova nagrada sjajna prilika za brzu zaradu. Šta sad da urade? Da objave Dilanove albume sa prilogom u vidu sveščice stihova, ili da poskidaju pesme, pa da ih uture u knjigu. Neka to ostane njihov problem, a nama, koji smo odrastali i stasavali uz Dilanovu muziku, ostaje da se radujemo što je Nobelovom nagradom posredno nagrađeno i jedno vreme koje bilo mnogo ljudskije i bolje od ovog u kome živimo.

Svetislav Basara
(Danas, Famozno)

DADO TOPIĆ

Jedina žena međunarodni bokserski sudija u BiH

Tina Poletan, Banjalučanka koja je početkom godine stekla zvanje AIBA (Svjetska bokserska organizacija) sudije prošle sedmice vratila se sa Tajlanda gdje je kao jedini sudija sa Balkana sudila na Svjetskom prvenstvu za studente u boksu.
Ona je jedina žena u Bosni i Hercegovini sa titulom međunarodnog bokserskog sudije, a ni u regionu nema njenih koleginica koje nose ovu titulu. Sudija je postala prije dvije godine, sa 19 godina nakon što se uspješno bavila džudom, plivanjem, boksom i kik-boksom. Najvažnije titule osvojila je u kategoriji juniora, a osim što je bila višestruki prvak BiH u boksu i kik boksu, bila je treća na svjetskom i na evropskom prvenstvu u kik-boksu.
Cijela njena porodica obožava borilačke vještine, pa je majka Dijana zadužena za treninge i logistiku, otac Mićo Poletan selektor je bh. bokserske reprezentacije i AIBA trener, brat Sandro osvojio je treće mjesto na Evropskom prvenstvu u boksu, a dva puta bio vicešampion svijeta i prvak Evrope u kik-boksu. I najmlađi član porodice, Tinin sin Sandro, iako mlađi od tri godine već pokazuje ljubav prema boksu.
Mlada Banjalučanka ispričala je da joj je duže vrijeme bila želja da postane sudija: "Svidio mi se taj poziv zato što sam uvijek se divila sudijama kako uspiju da kontrolišu dva boksera i kako oni slušaju sve njihove komande; poželjela sam i da neko tako sluša mene".
"Moja porodica je predana sportu i ovo nije ništa novo za mene. Čitav moj život je profesionalni sport tako da sam se od samog početka ponašala vrlo profesionalno, pratila sam pravila i nikakvih problema nije bilo, brzo smo se navikli".
Poziv za suđenje na Svjetskom prvenstvu za studente Tina je dobila direktno od Svjetske bokserske organizacije jer je bila zapažena na prijašnjim internacionalnim takmičenjima.
"Supervizori su pohvalili, a moji ispitivači za zvanje internacionalnog sudije rekli da ću suditi Olimpijadu 2020. godine", kaže Tina Poletan i dodaje da joj je želja da do tada sudi na što više međunarodnih takmičenja. Oduševljena je putovanjem na Tajland jer je imala priliku da upozna brojne kolege, dobije mnogo savjeta, ali i pohvala.
Tina studira kriminalistiku, a planira i da nauči ruski jezik, a sada govori engleski i njemački jezik, što joj je olakšalo sticanje zvanja sudije. Nije joj bilo komplikovano i teško savladati sve tajne ovog poziva, jer je kao takmičar prolazila kroz sve to i bila upoznata sa pravilima.
"Učila sam, pripremala se mjesecima sa mojim kolegom, AIBA sudijom i predsjednikom sudijske organizacije na nivou BiH, Milankom Rakićem; svakodnevno mi je pružao podršku, učio me, kako teoretski tako i praktično", navodi Tina.

(Agencija Anadolija)

Dzungla u Slatini

Nekada su Imelini punac i punica bili komsije u predgradju  i prijatelji sa mojim roditeljima. Druzenje su nastavili u blizini Slatine gdje su kupili po dunum zemlje, jedan do drugog,  sa predivnim pogledom na Slatinu, posadili voce, uzgajali povrce, kosili travu, orezivali zivicu, podigli male kolibe gdje su pravili zimnicu, pekli rakiju...

Bilo je to lijepo, idilicno doba... 

A onda je dosao rat...

Imanja su napustena i zapustena. Vlasnici oslabili, preselili na bolji svijet... 

Prosle godine sam pokusao da dodjem do, nekada pitomog posjeda. Od bodljikavog rastinja i divlje sume nisam uspio ni prici...

Prije nekoliko dana Imela mi predlozi da se naoruzamo kosom i sjekirama i da pokusamo.

Nakon duze od sat vremena uspjeli smo doci do skoro potpuno srusenih i opustosenih kucica koje su od puta udaljenih samo pedesetak metara. 

Nekoliko slika sa naseg pohoda.

Imela je bio naoruzan kratkom kosom

Ni mojoj sjekiri nije bilo mane

Ovaj bor je nekada bio okicen za neku od davnih Novih godina

Nekada betonirana ploca ispred kucice obrasla u rastinje i potpuno porusena supa

Krov nije izdrzao

Nekada je tu bila siroka staza. Sada je potpuno neprohodna...

Tuga i sjecanja na sretne dane su se preplitale...

Aleksandar Hemon: Odbrana i posljednji dani

U psihijatriji postoji nešto što se zove Hare PCL-R Test, standardna klinička procedura uz pomoć koje se donosi dijagnoza psihopatije.
Test se sastoji od dva dijela: jedan je intervju, a drugi razmatranje lične, psihološke i kriminalno-pravne historije subjekta. Tokom procesa, kliničar pojedinačno ocjenjuje dvadeset karakteristika koje su uobičajene kod psihopata—najniža ocjena je nula, što znači da kod subjekta nema tragova date karakteristike; jedinica označava djelimično, a dvojka puno prisustvo. Ako je suma ocjena iznad trideset, subjekat je psihopata. Rezultat običnih kriminalaca je oko dvadeset, dok normalan svijet nakupi oko pet do deset bodova. Ovo su karakteristike koje se ocjenjuju:
1. ljigav i površan šarm;
2. pretjerana, grandiozna procjena samog sebe;
3. jaka potreba za stimulacijom;
4. patološko laganje;
5. lukavost i sposobnost manipulacije;
6. odsustvo kajanja ili osjećaja krivice;
7. plitka emotivna reakcija;
8. okorjelost i odsustvo saosjećanja;
9. parazitski stil života;
10. slaba kontrola vlastitog ponašanja;
11. seksualni promiskuitet;
12. problemi s ponašanjem u djetinjstvu;
13. manjak realnih dugoročnih ciljeva;
14. impulsivnost;
15. neodgovornost;
16. nemogućnost da se preuzme odgovornost za vlastite činove;
17. česti kratkotrajni bračni odnosi;
18. maloljetna delinkvencija;
19. opoziv uslovne slobode; (ovo se odnosi na one kriminalce koji se iz zatvora puštaju uslovno, ali nisu u stanju da zadovolje uslove te se tako lako u zatvor vraćaju);
20. kriminalna višestranost;
Ja nisam psihijatar koji je prošao kliničku obuku, ali sam u Hare PCL-R Testu glatko prepoznao Donalda Trumpa (a i dosta likova iz naše politike i nedavne historije). Ljigavost, grandiozno samoljublje, neprestano laganje, odsustvo temeljnog saosjećanja, nesposobnost kajanja, česti svakojaki odnosi, nekontrolisano ponašanje, sklonost da uvijek krivi nekoga drugog itd., evidentni su u čitavoj mučnoj priči još od—bože nam pomozi!—juna prošle godine kad je Trump počeo svoju kampanju. Ali dok se mnoge psihopate ističu nadprosječnom inteligencijom, Donald je malo i priglup. Njegova psihopatologija nije kao takva posebno zanimljiva, niti je ni blizu onoj filmskih likova kao što je, recimo, ubica Chighur u Nema zemlje za starce (No Country for Old Men).
Ono što je zanimljivo—i zastrašujuće—je to da je jedan ne posebno talentovani psihopata, uz podršku desetina miliona Amerikanaca (plus Vojo Šešelj i Nemanja Emir Kusturica), skoro dobacio do pozicije američkog predsjednika, gdje bi mu na dohvat bilo crveno dugme nuklearne apokalipse. Ma kako primamljiva bila mogućnost da je Trump izvor i pokretač masovnog pokreta—da je tako, njegova izborna eliminacija bi mogla likvidirati taj pokret-njegov se uspjeh ne može objasniti njegovim ljigavim šarmom, niti njegovom lukavštinom ili kompleksnim lažima i prevarama.
Kao nama znani Milošević, psihopata koji je do Osme sjednice bio partijski aparatčik, ili Karadžić, ispodprosječni pjesnik i šarlatan, Trump, kapitalista-prevarant i televizijska poluzvijezda, našao se u situaciji koja je, kao i viagra kojom se bezbeli nonstop roka, jačala i stimulisala njegove psihopatološke tendencije. On je, drugim riječima, samo parazitski šmugnuo u prostor koji mu se iznenada otvorio. Pitanje je, tako, ko je i kako taj prostor stvorio, ko je ideološki formulisao ono najgore u Americi kao platformu, ne samo Trumpa nego i Partije mu, ko je i kako omogućio spoj političke i lične psihopatologije.
Formulacija gorespomenute platforme počela je s pripremom invazije Iraka i ideološkim operacijama koje su tada Bushu i bandi bile neophodne. Bushizam je izlio temelje trumpizma s insistiranjem na američkom patriotizmu, s antiislamskom propagandom, s vjerom u moć laži i vještinom uspostavljanja alternativne stvarnosti, s dezaktivacijom mehanizama neophodnim za zdravo funkcionisanje demokratskog društva (štampa, mediji, jaka opozicija), sa sistemskom vjerom u nadmoćnost kapitalizma nad demokratijom, s militarističkim fantazijama o obnavljanju američke globalne muževnosti. Gradnja se nastavila kada je za predsjednika izabran Obama, a Republikanska je partija, pod čijom je kontrolom bio Kongres, odlučila da zdušno sabotira njegov mandat. Kao militantna opozicija crnom predsjedniku Republikanci su se neizbježno počeli definisati kao bjelačka partija, privlačeći dio glasačkog tijela koje je zbog svog beskompromisnog rasizma bio izguran na margine i dodvoravajući se onim ultradesnim političkim snagama koje se identifikuju kao
alternativa (alt-right). Na početku republikanskih preliminarnih izbora (primaries) bilo je sedamnaest kandidata, koji su svi pričali o konzervativnim “principima”, upotrebljavajući uobičajene ideološke floskule o abortusu, homoseksualcima, “porodičnim vrijednostima” i “malom državnom aparatu” (small government). Svi, to jest, osim jednog - Trump nije time baktao tim glupostima, njegova jedina jasno definisana politika bila je nepatvoreni, otvoreni šovinizam. Budući da “principi” zahtijevaju barem retoričko suosjećanje i spremnost da se oni neki drugi uključe u ideološki projekat, Trump, lišen principa i naoružan psihopatijom, svoje je protivnike poručao za doručak. Na kraju tog preliminarnog procesa, tokom kojeg su republikanski glasači redefinisali svoju partiju kao partiju bjelačkog nacionalizma, Trump je krunisan kao Vožd.
Trumpova prednost nad ostalim kandidatima bila je upravo njegova okorjelost i bezočnost, patološka nesposobnost da ga boli kurac i za bilo šta drugo osim za samog sebe. Njegova psihopatska samoljubnost je savršena projekcija američke rasističke samoljubnosti—mi smo jedini koji zaslužuju Ameriku, svi ostali raus! Njegovi glasači nisu užasnuti njegovom spremnošću da žene grabi za pi*ku—naprotiv, oni ga pujdaju da nasrne na Hillary. Oni razumiju da Trump nije idealan kandidat za predsjednika, ali je zato idealan kandidat za diktatora, pri čemu mu je glavna kvalifikacija upravo njegova psihopatija.
Neki su republikanci, i dalje odani u principima - što će reći u političkoj penziji - odbili da učestvuju u trumpističkoj psihopatologiji, lišenoj bilo kakvog političkog sadržaja osim šovinizma i samoljublja. Ostatak je skontao da im je jedina šansa da dobiju na izborima kao bjelačka, mužjačka partija da nahajcaju rasizam i ženomrštvo i mobilišu svakog bijelog Amerikanca i vjernu mu suprugu bijelu Amerikanku. Republikanci se tako našli vezani za Trumpa i njegovu diktatorsku psihopatologiju kao ovca vezana za stojadina čiji p'jani vozač jurca u nepoznatom pravcu—ovca mora da trči dok joj noge ne otpadnu, a onda šta joj bog da.
Trump je ovaploćenje onog najgoreg u Americi, plus dnevna kantica viagre. To je, uz pomoć snimka na kojem se Bushovom nećaku (historija voli kontinuitet) hvali kako voli da nasrće na žene i grabi ih za pi*ku, postalo očigledno svima, osim vrhuški Republikanske partije i onim koji čeznu za utjehama diktature. Trump trenutno ima malo šanse da 8. novembra pobijedi, pa se trenutno ponaša kao diktator pred kraj izgubljenog rata—vojska mu se razbježala, okružen je slabićima i izdajicama, spreman je da se bori do posljednjeg trenutka, oslanja se tek na vlastitu odanu porodicu kojima će, kad dođe taj trenutak, podijeliti kapsule s cijanidom, uvjeren je da je poraz znak da ga domovina nije vrijedna te tako ni ne zaslužuje da ga nadživi.
A ja ne mogu da spavam.

Aleksandar Hemon
(Radio Sarajevo)