Nekada su Imelini punac i punica bili komsije u predgradju i prijatelji sa mojim roditeljima. Druzenje su nastavili u blizini Slatine gdje su kupili po dunum zemlje, jedan do drugog, sa predivnim pogledom na Slatinu, posadili voce, uzgajali povrce, kosili travu, orezivali zivicu, podigli male kolibe gdje su pravili zimnicu, pekli rakiju...
Bilo je to lijepo, idilicno doba...
A onda je dosao rat...
Imanja su napustena i zapustena. Vlasnici oslabili, preselili na bolji svijet...
Prosle godine sam pokusao da dodjem do, nekada pitomog posjeda. Od bodljikavog rastinja i divlje sume nisam uspio ni prici...
Prije nekoliko dana Imela mi predlozi da se naoruzamo kosom i sjekirama i da pokusamo.
Nakon duze od sat vremena uspjeli smo doci do skoro potpuno srusenih i opustosenih kucica koje su od puta udaljenih samo pedesetak metara.
Nekoliko slika sa naseg pohoda.
Imela je bio naoruzan kratkom kosom
Ni mojoj sjekiri nije bilo mane
Ovaj bor je nekada bio okicen za neku od davnih Novih godina
Krov nije izdrzao
Nekada je tu bila siroka staza. Sada je potpuno neprohodna...
Tuga i sjecanja na sretne dane su se preplitale...
No comments:
Post a Comment