Zasto je volim (2)

Jedan od razloga zasto volim Banjaluku su i slucajni susreti kakav se desio prije neki dan.
*****************

Kana i Enis Hadzic su roditelji nasih prijatelja Amele i Jarmena. Sa Jarmenom zivimo u Torontu, sa Amelom se druzimo u Banjaluci. Znamo da su Kana i Enis, i pored poodmaklih godina, u dobroj formi i da idu u svakodnevne setnje. Te setnje ih i odrzavaju.
Od kad sam se penzionisao jedna od mojih svakodnevnih rutina su i jutarnje setnja. Ne odustajem od nje ni ovdje u Banjaluci. Jutros promijenim svoju rutu i podjem prema centru grada jer sam imao zakazanu jutarnju kavu i negdje na pola puta mi se od dvoje sijedih ucini da su Kana i Enis. Ali otkud oni na Boriku u rano jutro kad znam da oni zive kod Zavoda za zaposljavanje, u drugom kraju grada? Pridjem blize. Jesu oni!
Pridjem im s ledja, zagrlim ih i kazem:" Kud vi to zurite ?! Ne mogu vas stici!"
Oni iznenadjeni, u sekundi me prepoznaju. Enis kaze, po glasu.
Pitam:" Dokle cete?"
Kazu:" Na pijacu!"
"Pa otkud vi onda ovdje, skoro na Boriku?" iznenadjen sam.
Kazu:" Mijenjamo rute, da nam ne bude dosadno a i da malo produzimo do pijace, pa zaokruzimo ovako!"
Hej, njima do pijace prekratko pa zaokruzuju...!
O zdravlju nismo ni pricali, jer i ovo je dovoljno da zakljucim.
Nije pristojno otkrivati godine ali moram: Kani je 84, a Enisu 89 godina!
Predivan susret!
Prelijep pocetak dana!

I zato je volim!