Godina je otprilike 1959. Jedna mlada dama se Vespom vozi po centralnom Beogradu. Saobraćaj je rijedak, dominiraju fiće. Tanušni ženski glas pjeva preko špice: „Jedna mala dama, šeta uvek sama, šta je to, šta je to? Zašto šeta sama kad je lepa dama, šta je to, šta je to?“ Gledalac je malo pomućen kontradikcijom između dame koja šeta sama i dame koja zuji na Vespi, kao i misterijom šta je to to, naročito pošto ima indikacija ("Ljubav malu mori, hoće da izgori, šta je to, šta je to? Dečko taj se krije, rodio se nije, šta je to, šta je to?“) da se radi o problemu ljubavno-seksualne prirode. U to se dečko ukaže u obliku zgodnog mladića kojeg mlada dama umalo Vespom satare. Da je to to i da je to dečko taj jasno je čim se njih dvoje sporječkaju. Kaže dečko njoj: „Za Vas je varjača a ne motor!...Vi motorizovana šiziko!“ a ona će njemu: „Neotesanko!“. A onda u scenu ulazi red i poredak u obliku saobraćajca koji dečku naplati kaznu („pedeset banki“) zato što je prelazio preko ulice na crveno svjetlo.
To je početak kultnog jugoslovenskog urbanog filma Ljubav i moda (Ljubomir Radičević, 1960). Mlada dama je Desanka Lončar, koja će ubrzo nakon toga postati Beba i proslaviti se u Italiji. Dečko je Dušan Bulajić, koji se poslije uglavnom motao po partizanskim filmovima, a jednom je bio i Svetozar Marković.
U ovom filmu je on „umetnik“ koji radi kao modni kreator u Jugošiku, čiji je glavni direktor Mija Aleksić a komercijalni Miodrag Petrović Čkalja—dvojica najpopularnih komičara u socijalističkoj Jugoslaviji. Elem, glavna konkurencija Jugošiku na jugotržištu je Jugomoda, koja iza leđa svoje jugokonkurencije sprema modnu reviju—i eto ti ničim izazvanog zapleta. Nekako se u taj zaplet ugura i vazduhoplovno-jedriličarski klub čiji bi omladinci da idu na zajedničko ljetovanje, ali para nema ni za „vanplanske letove“. Jedna od jedriličarki studira istoriju umjetnosti, zove se Žizabel i tata-mata je za „letenje na termici.“ Druga kaže: „Ma nije mi toliko do letovanja, tu me uvijek izvadi pozorište. Ali letenje...“ Treća upravlja jedrilicom koja klizi nebom nad Beogradom i pjeva: „Pod senkom male promenade, šeta devojče puno nade. Srce je njeno nežna trava, od čežnje drhti kao plamen.“ U jednoj od pjesama se ukaže besmrtni stih: „Jer moda to je šlag a ljubav sladoled.“ Nekako se ti zapleti, rukovodioci Jugošika i omladinci jedriličari isprepletu, pri čemu im se pridoda i elita jugoslavenske estrade: Gabi Novak, Lola Novaković, i, najveći od svih, Ivo Robić, koji je tad imao hitove na stranim top listama. Tako ima i scena u kojoj se Robić, na izlazu iz aviona kojim je netom u Mijinom društvu doletio iz Rima, suoči sa mnogobrojnim novinarima. Jedan mu od njih turi mikrofon u ruke („Druže Robiću, molim Vas...“) pa nema izbora nego da na besprekornom engleskom zapjeva neobjašnjivu pseudokaubojsku pjesmu o svojoj vjernoj mazgi: „Every night we wander, my trusty mule and me...“
Na kraju se, naravno, svi slabašni zapleti raspletu, modna se revija održi, a na njoj nastupa ne samo blaženi Robić, nego i tada mladi, a danas rahmetli, Vlastimir Đuza Stojiljković, čija će izvedba pjesme Devojko mala cementirati status Ljubavi i mode kao kultnog filma.
(Dvadesetak godina kasnije obrada VIS Idola iste pjesme će biti popularna među djecom onih koji su slušali Đuzu.)
Kao i svi kultni filmovi, Ljubav i moda je na izvjesnom nivou potpuno grozan: zaplet je besmislen; Čkalja i Mija šmiraju na vašarsko-estradni način koji se dobro primao na YU televiziji; pjesme su sklepane; napor da se uprate zapadni konfekcijsko-filmski modeli je počesto vrijedan sažaljenja; a štrči i primjetno strahopoštovanje prema tehnokratskom „rukovodstvu.“
Ali, kao i svi kultni filmovi, Ljubav i moda je nenamjerna avangarda. Tu nema tragova radničkoj klasi; tu (zgodne) mlade žene, umjesto da robuju u kuhinji voze Vespe i jedrilice i tata-mate su za „termiku“; tu se omladina ujedinjuje u modi i popularnoj nenarodnoj muzici, a ne na radnoj akciji (u ta doba je omladina uveliko učestvovala u gradnji autoputa Bratstvo-jedinstvo, iliti Mladost-ludost); tu su tehnokrati sredovječne čkalje koji barataju riječima kao „konkurencija“ i „tržište“.
To je sve zanimljivo (ili nije), ali ja sam taj film po prvi put nakon barem tridesetak godina ponovo pogledao iz isključivog razloga što mi je moja majka nedavno pričala kako je, kao studentica u Beogradu polovinom prošlog vijeka, sa svog prozora gledala kako se snima Ljubav i moda. Poslije su ona i svo njeno društvo išli da gledaju taj film, a na igrankama se svirala Devojko mala. Mojoj su majci 1960. bile dvadeset tri godine, znala je ići na igranke dvaput dnevno (ili noćno), dijelila je suknje sa svojim drugaricama da bi se oblačila kao Beba Lončar, a tog ljeta je bila i na radnoj akciji, gradila Bratstvo-jedinstvo, gdje je postala i član SKJ. Svijet je, na čelu sa onom Jugoslavijom, bio pun obećanja, nade i mogućnosti, a ona je bila u situaciji da u izgradnji tog svijeta i Jugoslavije direktno učestvuje.
Sjatiće se bezbeli fašisti, kako kripto- tako i ober-, da me ruže zbog jugonostalgije. Ali Jugoslavija koja je meni na rukama umrla nije bila ni nalik na onu koju je moja mati mogla prepoznati u doba Ljubavi i mode, i kao takve mi je nije posebno žao. Ono na čemu ja svojoj majci zavidim je da je živjela tada kada je izgledalo da se historija može preusmjeriti u pravcu ljudskosti, da nam sudbina nije zadata ni etnicitetom niti geografskom lokacijom. Ona je ne samo s razlogom mogla očekivati bolju budućnost, nego je svakodnevno učestvovala u tom poboljšanju. To je moralo proizvesti nekakvu društvenu radost, i ta je radost, makar i šlampava, vidljiva u Ljubavi i modi. Nije bilo puno generacija nakon njene na području bivše Jugoslavije, a ni šire, koje su mogle da misle kako stvari idu na bolje, a kamoli da se raduju što učestvuju u izgradnji nekog boljeg društva.
Ono društvo za koje je ona mislila da ga gradi, ili ono izmaštano u Ljubavi i modi, nikad se nije ovaplotilo. Bilo je, ostalo, a onda i umrlo kao imaginarno. Ipak, bilo ga je moguće zamisliti unutar one Jugoslavije, što nije moguće ni u jednom društvu/državi nakon njene propasti. Nijedan režim u posmrtnoj teritoriji Jugoslavije nije nikad nikome ponudio ni bolje sutra, ni ljubav ni modu, ni zrno radosti, niti način i mogućnost da iste zamisli. Meni je i u ovoj Americi tako nešto nezamislivo, a to mi izmiče već decenijama.
Ako ikako može, na izborima treba glasati za one koji su u stanju zamisliti to, taj bolji svijet, za one koji misle da smo ljepši, a ne gori, nego što jesmo.
Aleksandar Hemon
(Radio Sarajevo)
No comments:
Post a Comment