Slobodana Dodiga, Dodu nisam vidio niti s njim imao bilo kakvu komunikaciju vec dobrih dvadeset i nesto godina. Sjecam se jednog susreta s njim neke 1992. ili 93. Sjecam se njegovog komentara na raspaljeni nacionalizam i njegovog neslaganja s njim. Nakon toga, jedino sto znam o njemu je da je tokom rata otisao u Ljubljanu i tu se sa svojom porodicom skrasio.
Nekada, ranih sedamdesetih, su se Dodine i moje zivotne staze svakodnevno ukrstale. Elektro fakultet, klub studenata, zajednicko drustvo, korzo... Kasnije, Doda je radio u PEP-u Radio Televizije Sarajevo, najcesce na repetiroru Kozara. Kancelarije PEP-a su bile smjestene neposredno uz Radio Banjaluku pa smo se Doda i ja povremeno sretali i pitali za junacko. Svaki susret a Dodom bio je lijepo iskustvo. Uvijek vedar, spreman na salu, pa i kad teske teme dodju na red - od Dode se rastajes sa osjecajem optimizma.
I bas takav je bio i nas nedavni susret, prvi nakon vise od dvadeset godina.
Zbog ljudi kakav je Doda, zbog nenadanih susreta kakav je bio i ovaj s njim volim prosetati Banjalukom, volim joj se vracati.
I vracacu se sve dok je takvih ljudi u njoj.
No comments:
Post a Comment