Zvao me lani u ovo doba u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, vrelo je ljeto, udario čelopek, a Mujo pije pivo i osvrće se oko sebe, pa onako tamne i slane kože, samo u kupaćim gaćama, naglas kontemplira: “Ovo je život: hladno pivo, sunce, pijesak, voda…”
- Ne seri - u to ga trgne Suljo - nego popij to i trpaj u miješalicu!
Tako mi je, baš poput bauštelca Muje, izgledao nesretni Dragan Čović kad sam ga lani u ovo doba vidio u mostarskoj osnovnoj školi Petra Bakule. “Ovo je život, Božo”, uzdahnuo je tada Dragan osvrćući se oko sebe: “Hrvatska zastava, slika Franje Tuđmana, hrvatski grb, glasačka kutija, lista za Sabor…” “Ne seri, Drago, nego ubacuj u kutiju”, trgnuo ga je u to Božo Ljubić, “pa da stignemo na otvaranje radova na kanalizaciji u Bijakovićima i konzultacije oko slučaja Sejdić-Finci!”
To je Bosna i Hercegovina, zapisao sam tada odgovor vrlome pitcu nekom, kad me bude pitao kto je ta, šta je ta, da prostiš, Bosna: bilo je i prije materijalnih dokaza njene besmislenosti – svatko od vas zna ih sad iz glave nabrojiti četrdeset – ali boljeg i preciznijeg nije bilo od prizora kad predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine u bosanskohercegovačkom Mostaru ubacuje glasački listić u kutiju s grbom Republike Hrvatske, kad dakle predsjednik jedne suverene europske države najnormalnije, baš kao da otvara kanalizaciju u Bijakovićima - štoviše s neskrivenim ponosom, kao svoje građansko pravo, ali i patriotsku dužnost – glasa na parlamentarnim izborima druge suverene europske države.
Prošlo je otada godinu dana, i u međuvremenu su otkriveni brojni novi dokazi besmisla dejtonske Bosne i Hercegovine. Jedan je tako otkriven na izvanrednim, nedavno ponovljenim hrvatskim parlamentarnim izborima, istim dakle na kojima je tako ponosno onda, kao i danas, glasao predsjednik Predsjedništva susjedne BiH.
Pobjednik tih izbora, naime, ispao je HDZ, njegovi dotadašnji zastupnici u Europskom parlamentu Andrej Plenković i Davor Ivo Stier postali su hrvatski premijer i šef diplomacije, i na njihova je zastupnička mjesta u Bruxellesu valjalo poslati zamjene. Po zakonu, u tom slučaju u Europski parlament idu prvi sljedeći s pobjedničke liste, a to su bili sedmi i osmi na toj listi, penzionirani hrvatski oficir Ivica Tolić i Ivan Tepeš, predsjednik bizarne Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčević, nesretnik što je na cijeloj HDZ-ovoj listi za europske izbore dobio uvjerljivo najmanje glasova, pola promila, ili preciznije točno sedamsto sedamdeset četiri glasa, a na ponovljenim parlamentarnim izborima jedva dvije stotine. Valjda posramljen, a još valjdije ustravljen od novih sramota u tuđem, nepoznatom svijetu, Tepeš je na koncu odustao od europske karijere, i u Bruxelles se valjalo spakirati sljedećem, devetom s HDZ-ove europske liste, prvome iza Ivana Tepeša.
Tako je, da skratim, nova hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu postala Željana Zovko. Što nikakve veze s ovom pričom ne bi imalo da Željana nije karijerna veteranka bosanskohercegovačke diplomacije i dugogodišnja zaposlenica Ministarstva vanjskih poslova BiH, od 2004. do 2011. ambasadorica u Francuskoj i Španjolskoj, a trenutačno ambasadorica Bosne i Hercegovine u Italiji.
To je, eto, Bosna i Hercegovina, reći ću tako onome vrlome pitcu nekom, kad me bude pitao kto je ta, šta je ta, da prostiš, Bosna: Bosna, da prostiš, jedna zemlja imade čiji predsjednik najnormalnije – pače, s neskrivenim ponosom, kao svoje građansko pravo, ali i patriotsku dužnost – glasa na parlamentarnim izborima druge jedne, susjedne zemlje, a ambasadorica joj u Rimu najnormalnije, s jednakim osjećajem ponosa i patriotske dužnosti, istu tu drugu, susjednu zemlju odlazi predstavljati kao zastupnica u Europskom parlamentu.
Jedna je stvar, naime, kad bosanskohercegovački građanin s dvojnim, recimo hrvatskim državljanstvom, nastupi za hrvatsku nogometnu reprezentaciju – kao što je ista ta jedna stvar kad građanin BiH s hrvatskim državljanstvom glasa na hrvatskim izborima, ili se na HDZ-ovoj listi kandidira za Europski parlament – ali sasvim je druga stvar kad na hrvatskim izborima glasa glavom i bradom sam predsjednik Predsjedništva BiH, a ambasadorica BiH u Rimu postane hrvatska zastupnica u Bruxellesu. Jebemti, čak i u korporativnom nogometu drže do tih stvari, pa igrač koji makar jednu minutu zaigra za jednu reprezentaciju više nema pravo nastupati za drugu.
Samo u Bosni, kako vidimo, možeš bez suvišnih potpitanja kao predsjednik države glasati za parlament druge zemlje, a kao diplomatska predstavnica i zastupnica strateških interesa jedne zemlje već sutra postati zastupnicom strateških interesa druge. Pa onda u Europskom parlamentu, recimo u pristupnim pregovorima – zašto ne, sve je u Bosni, kako vidimo, vjerojatnije nego moguće - zajebavati zemlju koju si do jučer predstavljala kao ambasadorica.
To je, rekoh, ta da prostiš Bosna: zemlja koja ni svom predsjedniku nije jedina, ni svojim ambasadorima najvažnija. Vlastitim građanima rezervna država, plan B, izbor iz očaja, tek dakle za slučaj da ne upali ona stvar s Bruxellesom.
Elem, ugodna je, topla belgijska jesen, započinje uskoro plenarna sjednica Europskog parlamenta, vrvi plato pred zgradom šarenim svijetom, a gore na terasi Bosanac pije pivo i osvrće se oko sebe, pa naglas kontemplira: “Ovo je život: belgijsko pivo, Brisel, Europska unija, EU-parlament, plata u eurima, dnevnice…”
- Ne seri - u to ga, shvatili ste, trgne Suljo - nego popij to i trpaj u miješalicu!
Boris DEŽULOVIĆ
(Oslobodjenje)
