Sehitluci

Ponedjeljak, poslednji dan oktobra. Suncano i svjeze jutro. Predivno za setnju. Sehitluci? Vec poduze se spremam na tu rutu i danas konacno... Cak ne znam da li su rampu, zbog koje su lani odrzavane protestne setnje, sklonuli...

Nisu! Parkiram i uputim se uzbrdo. Zaboravio sam cak da li su do spomenika na vrhu dva ili cetiri kilometra. Uz nadu da su dva, krenem ostrije...

Staza mi je poznata - ili mi se to samo cini. Iza krivine, mislim da mi je poznat i taj dio ranog puta. Ne bas...

Nailazim i na pecinu ciji jedan od naziva, napisan na asfaltu,  je "Dacina pecina". Mozda sam zaboravio, ali ne sjecam se ove pecine. Na ulazu pise:" Placi, pjevaj, vristi, psuj..."

Dobro. Ako pomaze...

Klupe, prilicno nove i sacuvane, od pocetka uspona do vrha...

Izvor. Ne sjecam ga se u ovom uredjenom stanju... I tako krivudavim putem, ocekujem  iza svake krivine da cu naici na motel. Nikako. Oduzilo se. Odustao bih, ali uporan sam ja. Hocu da vidim spomenik a i motel, restoran... Sad sam vec siguran da nisu dva vec cetiri kilometra do vrha.

I konacno, nakon setnje duze nego sto sam ocekivao, zadovoljan ugledah novi restoran, Novak. Lijepo izgleda, umiven, okolis uredjen, cak su i tri WC kabine postavljene preko puta restorana da prolaznici ne bi ulazili samo nako, zbog WC-a.

Na tabli iza restorana strelica pokazuje stazu kroz sumu. Pise 400m.
Odlucim se tim putem.

Staza je bila mnogo strmija od mojih sjecanja, a i duza od 400m.

Zadihan izidjem pred ovu kucicu u kojoj su se nekada prodavali suveniri. Zakljucujem da je staza duga bar 800m. Ili sam se ja ipak malo umorio...

Kratki i uski proplanak sa stazom koja vodi do stepenica spomenika izgleda pitomo i pored smeca koje jos nije pokupljeno od jucerasnjeg okupljanja ljubitelja prirode na ovom mjestu. Ne kritikujem, jos je rano jutro.

Stepenice - prvo razocaranje. Ostecene na mnogo mjesta...

Spomenik sa ove daljine i ne izgleda mnogo ostecen. Onaj kurati sto predstavlja partizanski pokret (nikad nisam shvatio zasto je to Augustincic bas tako morao uraditi) jos uvijek citav. Cetnici mu cak ni cunu nisu odgrizli. Mozda zato!

Na desnoj strani reljefi znatno osteceni.

Napukline koje ce se uskoro prosiriti...

Ni lijeva strana nije u boljem stanju.

Sve u svemu, kao da se ceka da se spomenik sam od sebe srusi da niko ne bi bio odgovoran.
A ustvari, svi su odgovorni...

Kroz drvece nazire se Banjaluka. Crveni li se?

Neko je cak dvije otpale ploce stavio na klupu. Da li iz postovanja prema dijelu nekada predivnog spomenika ili da ih upotrijebi za stazu na vikendici...

Tabla koja govori o spomeniku, o onima kojima je on postavljen, o autoru, o datumu otvaranja, o Titu...

Lijepo je sto su cijelim putem od podnozja do vrha Sehitluka postavljene i klupe ali i sprave za vjezbanje. Jos je ljepse sto ih niko nije unistio...

Sreo sam dvadesetak ljudi na svom putu do vrha i nazad. Prvih petnaestak sam pozdravio ili klimanjem glave ili sa dobro jutro. Odgovorili su mi samo nekolicina, a i oni sa nekim izrazom cudjenja. Izgleda da je pozdravljanje u ovakvim situacijama dio neke druge kulture... Poslije petnaestoga i ja sam odustao...

Setnja na vrh i nazad mi je veoma prijala. Kao i kava u potpuno praznom restoranu Novak. Sjecam se kad je put a Sehitluke napravljen. Sjecam se da ga je ing. Sigmund, otac moj nedavno preminulog skolskog druga Darka, projektovao. Sjecam se kako su nekada i automobili vozili do vrha i mnogo vise ljudi ga posjecivalo, kako su omladinske radne akcije bile organizovane da se izgrade staze za pjesake kroz sumu da se pjesaci i automobili ne sudaraju... Sjecam se da je nekada ovo brdo vrvilo od banjalucana. Danas Sehitlucima vladaju samo rijetki pjesaci i cini mi se da je nekako tmurno i pusto....