Između povijesti mafije i teških moralnih i socijalnih šokova naše višegodišnje tranzicije postoji očigledna veza. Nasilje, politička i svaka druga korupcija je njihov zajednički imenitelj.
Mnogi veliki filozofi i pisci imali su krajnje negativan stav kako prema religijskim dogmama, tako i prema licemjerju svećenstva. Klasično djelo te vrste je slavna “Pohvala ludosti” Erazma Roterdamskog, snažna kritika postojećeg društva koje se guši pod vlašću ludosti i gluposti. Ludost vlada i u Crkvi, među papama.
Erazmo smatra da je ljubav najviši zakon kome sve ostalo treba biti podređeno. Njegova slavna rečenica iz “Pohvale ludosti” glasi: “Subota je stvorena za čovjeka, a ne čovjek za subotu”.
“Pohvala ludosti” se smatra svojevrsnim manifestom hrišćanske vrline, manifestom borbe protiv ljudskih gluposti i mana, pa bi je danas trebalo ponovo čitati. “Shvatiću Crkvu ozbiljno tek kad njezini duhovne vođe budu govorili jezikom sviju i kad budu sami proživljavali opasan i bijedan život kakav je život većine”, pisao je francuski nobelovac Albert Camus, dok se Napoleonu Bonaparti pripisuje sljedeća izjava: “Religija čuva bogate od gnjeva siromašnih”.
Turski nobelovac Orhan Pamuk, autor niza na Zapadu popularnih romana, tvrdi što iz svog porodičnog, što iz šireg društvenog konteksta da religija nije potrebna bogatima, već samo beskućnicima, paćenicima, gladnima, kljakastima… A na bogatima je samo da im, sa pristojne distance, kažu: “Neka vam Bog pomogne”.
I Krleža je “ratovao” s Crkvom, iako je znao reći da je to opasan posao. Prema knjizi Cynthie Crossen “Bogataši i kako su to postali”, jedan od najbogatijih ljudi svog vremena bio je papa Aleksandar VI, koji se obogatio korupcijama i pronevjerom. Njegova riznica čuvala je novac, dragulje i tapiserije. Smatra se najkorumpiranijim papom u povijesti. Živio je životom renesansnog princa i bio mecena. Imao je gomilu djece, među kojom je i Lucrezia Borgia.
Slavni američki glumac Al Pacino, dobitnik Oscara za glavnu ulogu u filmu “Miris žene”, rođen 1940. u New Yorku od oca Salvatorea, italijanskog imigranta, i majke Rose, Amerikanke, odrastao je u siromaštvu. Silno je želio da ima bicikl, ali roditelji nisu mogli da mu ispune tu želju.
“Otac mi je rekao da uspostavim vezu s Bogom i od njega zatražim bicikl”, pričao je kasnije Al. “Znao sam da Bog ne funkcionira na taj način. Zato sam otišao u susjednu ulicu i ukrao bicikl i molio Boga za oprost”. Iako je još kao dječak pokazivao talenat za glumu, Al nije
mogao ni sanjati da će nekih četrdesetak godina kasnije ponovo zatražiti oprost od Boga, ali ovog puta uz enormno visoku cijenu.
Kao vodeći njujorški mafijaš, na vrhuncu moći, pod imenom Michael Corleone osnovao je donaciju nazvanu imenom svog oca Don Vita Corleonea i ušao u sumnjive poslove sa Vatikanom. U jednoj sekvenci genijalnog Copolinog filma “Kum III”, u kojem Al Pacino igra Michaela Corleonea, papa traži od njega da obeća da će pomagati bolesne i siromašne. Mafijaš koji je bogatstvo stekao pljačkom banaka, ucjenama i brutalnim ubistvima, uključujući i ubistvo vlastitog brata Freda, klečeći pred papom daje obećanje i prima orden Reda Sv. Sebastijana.
Grijesi su, dakle, oprošteni, krv sa Michaelovih ruku je oprana. Ali, Vatikan je u velikoj finansijskoj krizi i traži od Michaela sve više i više novca. Kraj ove genijalne filmske trilogije je poznat.
Ko išta zna o povijesti sicilijanske mafije, shvatio je da nje ne bi bilo bez direktnog uplitanja Crkve. Mafijaši su, u pravilu, bili pobožni ljudi. “Vodi me vjera, a ne drvo barke”, glasi jedna poznata sicilijanska izreka.
Oni su Crkvu darivali značajnim finansijskim sredstvima i bogatim poklonima, a ona im je, zauzvrat, opraštala grijehe i darivala im drvene križeve, pod izgovorom da je dužna brinuti o svačijim, pa i njihovim dušama. Kriminal, porodica i Crkva bili su kult za svakog mafijaša. Crkva im nije samo davala oprost za pljačke i ubistva već su pojedini mafijaški “kumovi” imali čak i njenu direktnu zaštitu. Oni su uvijek nastojali da budu blizu Boga i svećenika.
Nisam želio da ova kolumna bude svedena samo na izvjesnu zanimljivost i ne bih se bavio ovom temom da između nje i teških moralnih i socijalnih šokova naše višegodišnje tranzicije ne postoji očigledna veza. Nasilje, politička i svaka druga korupcija im je zajednički imenitelj.
Gdje su pare i vlast, tu je i Crkva. Uostalom, svi znamo ko već godinama sjedi u prvim safovima naših bogomolja. Na vidjelo su izbile afere, poput one u Zahumsko-hercegovačkoj parohiji, gdje je bilo finansijskih malverzacija, a potom mafijaških ucjena i reketiranja.
“Prigovaraju mi da u usta svog Tartuffea stavljam pobožne riječi, ali kako to izbjeći ako sam želio vjerno pokazati licemjera”, priznao je svojevremeno Moliere, jedan od najvećih komediografa svih vremena. Koliko je onih među nama koji se prepoznaju u ovim Moliereovim riječima. Pri čemu, naravno, nemam nikakvih iluzija da bi ih pritom mogao obuzeti i najmanji stid.
Gojko BERIĆ
(Oslobodjenje)
No comments:
Post a Comment