(I danas i uvijek, moja malekost je u toj koloni, a moje skoromo djelo u službi borbe, koja propovijeda bratstvo među ljudima, koja je protiv fašizma i mraka koji sobom nosi)
Putujući Centrotransovim autobusom za Mostar te prve novembarske subote - sjetih se kako sam prije nekoliko godina sa velikim nestrpljenjem čekao autobus na ovoj liniji sa veoma dragocjenom pošiljkom - dvotomno izdanje djela Maka Dizdara, koje mi je poslao njegov sin Majo. I kada malo bolje razmislim ta dvotomna pošiljka je opredjeljujuće učinila da dubinski i sudbinski zavolim zemlju Bosnu, njene gradove, brda i planine, u kojima je nastala najveličanstvenija poema u kamen klesana za koju čovječanstvo zna, što Krleža zapisa u katalogu izložbe fotografija stećaka u Parizu - koja je pedesetih godina prošlog vijeka bila iznenađujući i prvorazredni kulturni događaj za ondašnji zapadni svijet, čiji kulturni centar i onda, jednako kao i danas, istina u nešto promijenjenijem obliku i obimu, bijaše taj megapolis.
Za tom poemom sam poslije i sam tragao i sam je čitao. Ona me dovela do Stoca i Mostara, do Boljuna, Radimlje... i drugih mjesta po čijim predjelima je ispisna... Klesali su je samouki klesari, a neki od njih bijahu pjesnici, koji su nemušti govor života pretvarali u kamen, za vječnost ostavajujući oporuke onih što su nekada živjeli - za one što dolaze...
Poslije će mi Makov sin Enver u Stocu jednog septembra pokloniti STARE BOSANSKE TEKSTOVE u novom izdanju i u posveti napisati: “Mirašu moj, da ti napišem nešto što je bolje od ove knjige - ne znam. Zato - evo ti knjige“. (Stolac, 15.9. 2012).
Titova antifašistička borba u odsudnim trenucima na prostoru Bosne je našla svoje uporište i utočište. Sve njegove i naše velike ofanzive u njoj su se odigrale. Naša Četvrta, i naša Peta... I to je, konačno, i viši i dublji razlog što volim ovu zemlju. I da se u meni stvori za nju i one koji na njoj žive - posebna ljubav. Ljubav me u te krajeve nosila i ovoga novembra ove 2016. godine. Motivi su uvijek drugi i različiti - a suštinski je ljubav uvijek i u svemu najvažnija. Ako ljubavi nemate - ničega nemate, rekao je propovjednik Božje riječi. I ta istina nepomično stoji, jednako sada kao i onda, u svim vremenima, kako što stoje kameni biljezi diljem zemlje Bosne. Ona se ne mijenja. Kao što se ni čovjek ne mijenja, uz vrline i mane koje su promjenjive, on jednako i postojano traje.
On me kao takav, suštinski interesovao, takvog ga tražio i nalazio. Sve što istinski tražimo - jednom ćemo naći. Nema traženja koje prije ili kasnije nije krunisano pronalaskom.
S takvom mišlju sam i ovoga puta išao iz Herceg Novog prema Mostaru, preko Trebinja, Ljubinja, Stoca, prošao izvor Bune... Ulazeći u grad čije su mi se i vidljive i nevidljive kapije širom otvarale.
Zašto je ovo moje putovanje u Mostar bilo u znaku Bogdana Bogdanovića i želje da posjetim njegov Partizanski spomenik u tom gradu? Zašto me je taj spomenik zvao i to upravo sada, kada čitam Bogdanova djela? Ništa nije slučajno, ni Bogdanović, ni njegov spomenik partizanskoj borbi, sada zapušten i zarastao u korov. Tim spomenikom Bogdan se odužuje veličanstvenoj antifašističkoj borbi, Titovoj i Titovih partizana. U haosu Drugog svjetskog rata, u vrijeme pokolja, u paklu samom, pojavljuje se vođa, i u vrijeme potpunog razjedinjejna, nacionalističke, ideološke i fašističke pošasti koja sije mržnju i smrt, lansira parolu bratstva i jedinstva oko koje okuplja zavađene i razjedinjene narode. Veličanstvene su slike, a s njima činjenice, te parole i te borbe - kada čitav narod sa Kozare i drugih prostora Bosne prerasta u Titovu vojsku koja vodi nadčovječanske ofanzive protiv elitnih i dobro opremljenih Hitlerovih armija, ozbiljno dovodeći u pitanje njegove planove na Balkanu i oko Balkana. Tada se veliki hrvatski i jugoslovenski pjesnici Goran i Nazor pridružuju partizanskom pokretu. Zogović je od početka u toj koloni, na samom njenom čelu…
Kao zrio i osviješćen čovjek, shvatio sam koliko je velika i veličanstvena ta borba bila! I koliko su veliki gestovi dvojice velikih pjesnika, onaj mlađi Goran u planini mrkoj vidjeće svoj hum… čuti urlik vuka, crnih grana šum (zaklaće ga četinici u junu 1943. kod Foče s profesorom Medicinskog fakulteta dr Simom Miloševićem, poslije proboja na Sutjesci!), a stariji Nazor će ostati u koloni, s kravom koja je vođene da u opštoj oskudici i gladi, kada svi gladuju, ne manjka mlijeka za pjesnika koji je već u homerovskim godinama.
Glavnokomandujući te kolone je znao da velika borba treba velikog pjesnika.
….
Miraš Martinović
(Vijesti)
No comments:
Post a Comment