Elem, zaustavila Muju na graničnom prijelazu carina i milicija, pa ga pitaju ima li što prijaviti. “Imam”, odgovorio Mujo, “eno vam u Širokom pjevaju ustaške pjesme.”
Tako nekako, dakle bez većih problema, prešao je hrvatsko-bosanskohercegovačku granicu general Damir Krstičević, bivši zapovjednik Četvrte gardijske brigade Hrvatske vojske i najnoviji ministar obrane Republike Hrvatske, putujući nekidan u Međugorje.
Novinare je, naime, zanimalo je li ga bilo strah prijeći granicu, s obzirom da se i njega spominjalo kao potencijalnog osumnjičenika za ratne zločine u operacijama u Bosni i Hercegovini nakon Oluje 1995., a general Krstičević odgovorio je lakonski: “Što se straha tiče, bilo je normalno, kao što sam i očekivao. Ja sam ministar obrane Republike Hrvatske, države članice Europske unije i NATO-a.”
- Ne pitam tko ste i što ste, nego imate li što za prijaviti – strogo ga je prekinuo bosanskohercegovački carinik na Bijači.
- A, to – lupio se general Krstičević po čelu. – Imamo puno izazova, asimetričnih prijetnji, radikalizma, ekstremizma, terorizma i elementarnih nepogoda.
- Elementarnih nepogoda? Asimetričnih prijetnji? – blijedo ga je pogledao carinik.
- Da – potvrdio je hrvatski ministar. – Eno vam u Cazinu pjevaju “Alahuekber”.
“Imamo puno izazova, asimetričnih prijetnji, radikalizma, ekstremizma, terorizma i elementarnih nepogoda. Zajedno s Bosnom i Hercegovinom moramo imati sistem koji će odgovoriti na sve.
Mislim da imamo prostora i prilike za unaprjeđenje suradnje”, objasnio je Krstičević potom i novinarima, prepričavajući svoje čudesno iskustvo iz Međugorja, gdje je svojim očima vidio Mariju.
- Mariju? – šokirali se na to novinari.
- Aha. Pa ona me i pozvala.
- Marija vas je pozvala?
- Da, zato sam i došao u Međugorje – nastavio je hrvatski general. – Stigao sam tako sa suradnicima u hotel u Međugorju, sjedili smo u hotelskom lobiju kad se odjednom pojavila ona, blaga lica, sva u ljubičastom, s modrom maramom oko vrata. Odmah sam je prepoznao. Ustao sam, prišao joj i rekao: “Jesi li to ti, Marija?”
- A ona? Šta je ona rekla? – nestrpljivo su zapitkivali novinari.
- Rekla je: “Ne, Marina. Ja sam Marina.”
- “Marina”?!
- Aha. “Marina”, kaže, “a ne Marija”. Pogledam ja malo bolje, kad stvarno Marina. Gdje si, rekoh, Marina, džombo stara! A ona meni: “Đe si, gušteru!”
Tako se, da skratim priču, Damiru Krstičeviću u Međugorju ukazala Marina Pendeš: hrvatskom ministru obrane ukazala se ministrica obrane Bosne i Hercegovine. Kolege vojni ministri danas, kao što su kolege u vojsci bili i prije dvadeset pet godina - pred jesen 1991., dok je JNA tukla po Vukovaru - kad je “gušter” Damir tek polagao posljednje ispite i završavao Vojnu akademiju kopnene vojske u Beogradu, a Marina, “stara džomba”, završila Vojno-tehnički fakultet u Zagrebu i već tri godine radila u Tehničko-remontnom zavodu JNA u Travniku.
Eh, da im je te 1991., kad je ono Biskupska konferencija Jugoslavije obznanila da nema u Međugorju nikakvih nadnaravnih ukazanja, netko rekao da će jednog dana njih dvoje, mladi vojni akademac iz Umčana kraj Vrgorca i mlada vojna inženjerka iz Travnika, biti sekretari za narodnu obranu - da, pardon, ministri obrane – i sastajati se podno Gospina kipa u Međugorju! Da im je netko tada to rekao, bogami bi ga prijavili.
“Eno vam u Međugorju pjevaju nabožne pjesme”, rekao bi mladi poručnik Damir miliciji na povratku kući u Umčane kraj Vrgorca, na graničnom prijelazu Orah. Da je, jasno, u mrskoj Jugoslaviji između Hrvata u Ljubuškom i Hrvata u Vrgorcu uopće bilo granice i graničnog prijelaza.
Tako su valjda ministri obrane Damir Krstičević i Marina Pendeš shvatili kako uvijek treba biti okrenut budućnosti. “Trebamo se okrenuti budućnosti“, značajno je stoga nakon sastanka s kolegicom Marinom naglasio general Krstičević. “S obzirom na veliki broj asimetričnih prijetnji s kojima se susreće, ne samo BiH, već generalno Europa i svijet, razmijenili smo mišljenja i ideje o suradnji u budućnosti”, složila se ministrica Pendeš.
Čudo je, kako vidite, budućnost.
Ujutro si stipendist pitomac na Vojnoj akademiji u Beogradu, ili apsolventica Vojno-tehnološkog fakulteta, pjevaš partizanske pjesme na posljednjoj straži socijalističke Jugoslavije - pred vanjskim neprijateljima, poput NATO-a, ili kontrarevolucionarnim pojavama, poput kleronacionalističkih orgija u Međugorju – a već do poslijepodne si časnik Hrvatske vojske ili, štajaznam, Hrvatskog vijeća obrane. I koliko sutra sam si ministar obrane Hrvatske ili Bosne i Hercegovine, pa pod visokim pokroviteljstvom Djevice Marije u Međugorju dogovaraš suradnju pod kišobranom NATO-a.
Čudo je budućnost.
- Imal izazova, asimetričnih prijetnji, radikalizma, ekstremizma, terorizma, elementarnih nepogoda? – strogo je tako na povratku kući pitao bosanskohercegovački carinik na Bijači. – Šta za prijaviti?
- Imam – kratko je odgovorio hrvatski ministar. - Eno vam u Tuzli pjevaju partizanske pjesme.
Boris Dežulović (Oslobodjenje)
No comments:
Post a Comment