Monday, January 02, 2017

Aleksandar Hemon: Sretna li vam Nova godina!

Prošlog sam se četvrtka našao pred vratima zgrade u centru Chicaga, na temperaturi od, brat bratu, minus dvadeset stepeni celzija.
Kasnio sam na žurku za pedeseti rođendan jedne prijateljice, koja se održavala na četvrtom spratu. Nisam, međutim, imao ulazni kod i kad sam spazio dva čovjeka i dvije žene kako nešto čekaju blizu lifta u zgradi, mahnuo sam im da mi otvore. Najviši i najćelaviji u grupi me je pogledao u oči i prezrivo odmahnuo glavom. U tom trenutku sam odlučio da se pravim da sam ga pogrešno razumio, pa sam počeo da zovem asistenticu moje prijateljice koja je sve organizovala, ali je nisam mogao dobiti. Tokom svih tih aktivnosti u meni se smrzlo govno, te sam još jednom rukama zamolio ćelu da otvori vrata da ga nešto upitam. Ponovo je odmahnuo glavom. Kad je jedna od žena krenula da otvori vrata, zaustavio ju je, i onda im je nešto bilo jako šega.
Te sam tako ćelu, čim sam stupio u zgradu, sasuo u raznovrsne i jezički bogate pičke materine, što je dovelo do situacije u kojoj su on i njegov jaran, veličine dvorišnog patuljka, blokirali lift ne dozvoljavajući mi da se iz svega toga izmaknem. Tu smo vrištali jedan na drugog, pehlivanili se u visokim registrima. Bio sam potpuno svjestan da bi samo jedan dodir među našim nahajcanim tijelima doveo do ozbiljnog fizičkog prepucavanja, ali sam se suzdržavao. Dvije su žene sve vrijeme šutjele i držale se podalje. Nakon što me je muški dvojac počeo vrijeđati po etničko-imigrantskoj osnovi, nazvavši me Polack (što je pogrdna riječ za Poljake, te tako i srodne Slavjane) i preporučivši da se vratim u svoju jebenu zemlju a isto tako i da naučim engleski ako hoću ovdje da živim, podigao sam ruku u poziciju spremnu za štociranje.
Nisam, međutim, ćelu opalio štocom. U svom tom agresivnom, mužjačkom ludilu bilo je teško razbistriti šta me je sprečavalo da ga nokautiram, ali mi se sada čini da je glavni razlog to što su moji oponenti bili Latinosi, obilježeni imigrantskim iskustvom, te tako, čak i u tom suludom trenutku, braća i drugovi, da im jebem sve živo i mrtvo. Neću tvrditi da sam to u tom trenutku pomislio, ali sam bio svjestan da bismo u nekoj drugoj situaciji mogli zaigrati lopte, popričati o koječemu, uključujući i o mržnji prema Trumpu i njemu sličnima. U ovoj situaciji, međutim, ćelo i njegov patuljak su me zvali bijelim smećem (white trash) i zahtijevali da im se izvinem za svoje ponašanje, na šta sam im ja predložio da se idu jebat'. To što se nismo potukli moje je najveće dostignuće u 2016.
Ali sam poslije danima - koliko jučer - zamišljao alternativni ishod sukoba, u kojem bih ja spektakularno nokautirao prvo ćelu a onda i patuljka, dočim bih sa sadističkim merakom zavrnuo ćeli uho klempavo i pristojno zatražio da mi se izvini ako neće da mu to uho otkinem. Istovremeno sam prepoznavao te svoje fantazije o odmazdi kao jedan od ključnih simptoma trumpističkog stanja svijesti. Čitava Trumpova kampanja je zapravo bila zasnovana na obećanju odmazde prema svim nebijelcima koji se kurče, prema ženama i
homoseksualcima, prema imigrantima i muslimanima. Trump je izabran kao kazna, kao štoc u facu svima onima za koje njegova polovina Amerike misle da su to zaslužili, kao batina kojom će nas tući dok ne shvatimo gdje nam je mjesto.
Drugim riječima, Trump mi je bio, a i sada je, u glavi. Ali u toj glavi nas ima još: postoji i onaj Hemon koji se ne bi nikad, ni po kakvoj osnovi, spustio na nivo na kojem je prihvatljivo da se ljudi vrijeđaju po rasnoj, etničkoj, vjerskoj ili bilo kojoj drugoj osnovi koja ih svodi na puki uzorak neke imaginarne, stereotipne grupe. To je isto onaj predstavnik mene kojem je kad se usred noći probudi likvidacija trumpisma prva i glavna misao, od koje ne može da spava. To će reći da je u glavi borba neprestana, kao što je i oko nje. Nadam se tako da se i u ćelinoj glavi, kao i u patuljka mu, odvija sličan sukob, da je s jedne strane uma onaj ćelo koji reprodukuje rasističke, antimigrantske uvrede kojima je možda bio i sam izložen od strane nekog trumpiste tog istog dana, a s druge neko kome je možda sutra žao što je nekog slavjanskog imigranta, svog čikaškog pobratima, pustio da se pred vratima smrzava na temperaturi od minus dvadeset (onih) stepeni. Problem je u tome što je ta umna borba više nego išta drugo posljedica katastrofalnog ljudskog poraza nakon Trumpove pobjede na izborima. I ćelo i patuljak i ja smo kontaminirani trumpizmom, čija nam se psihopatologija u umove instalirala kao trakavica.
To stanje svijesti mi je, nažalost, još od prije - još od onog rata - poznato, ta mentalna situacija u kojoj se borba sa svijetom odvija kako na ulici tako i na potezu između lijeve i desne sljepoočnice. Isuviše mi je poznata ta stalna uzbuna zato što među svima nama koji u mojoj glavi živimo ima sabotera, provokatora i izdajnika koje treba razotkriti i likvidirati prije nego što mi Gestapo zalupa na vrata. U glavi su mi, takorekuć, nonstop Otpisani, a nova sezona je već zakazana za 2017.
Jedna od posljedica te borbe neprestane je opsesivno prisustvo u sadašnjosti, u kojoj je prošlost, naročito ona dobra, prisutna samo kao daleko, snovito sjećanje. U situaciji u kojoj se radi o glavi, sve što je bilo nekad bilo je u maglovitom, halucinatornom prethodnom životu, prije ove sulude reinkarnacije, kad ovaj skromni um nije bio do vrata u svim ovim ultradijalektičkim fekalijama, kad se činilo da su stvari i situacije bile vrijedne same po sebi. Sjećam se tako Božićnog ručka kod teta-Jozefine i čika-Martina, sankanja na padini ispred moje zgrade, studenta koji dođe na vrata da prodaje UNICEF-ove novogodišnje čestitke, mirisa sarme koja se krčka na šporetu, uzbuđenja vezanog za pripreme i onda dolazak te famozne Nove godine, a i razmjene poljubaca i čestitki u ponoć, i pjesme i pijanstva i fatanja u mraku tuđe spavaće sobe, i novogodišnjeg koncerta u Beču, nakon kojeg onda ide prenos skokova iz Garmisch-Partenkirchena, i neki Juka Peka koji lebdi u zraku dok se mamurne oči sklapaju za dremku. E ova sezona neće biti ni nalik na ova prahistorijska sjećanja. Počet će, a i završit će se borbom i dok god se čuje puška s Ljubinog groba i Chicaga, znajte da još ima živih proletera.

Aleksandar Hemon
(radio sarajevo)

Sunday, January 01, 2017

Sretna vam Nova 2017. godina!


Svima vama koji redovno ili povremeno zalazite u ovu konobu i koji ovdje nalazite trenutke odmora i opustanja zelim da vas u Novoj 2017. godini zdravlje sluzi i da vam se ostvare svi vasi  snovi! 

Vama i svim vasima zelim da u Novoj godini uspije sve ono sto se u prethodnoj nije ostvarilo: da na izborima pobijede vasi, da vas politicari koje ste vi ili neki drugi izabrali prestanu lagati i krasti, da vam umjesto crkvi i dzamija grade skole i bolnice , da ni Tramp slijedece godine ne pobijedi, da vas mokracna besika i prostata ne bude u toku noci, da imate miran san, da prestanete pusiti, da vam zdravlje dozvoli da popijete pokoju, da setate vise nego sto sjedite i lezite, da u svojoj blizini imate vise prijatelja nego na fb-u,  da su vam fb prijatelji samo ljudi koje poznajete...

Jos mnogo toga dobroga htio bih da vam pozelim u Novoj 2017. godini, ali ne mogu... odoh setati. U setnji je spas...



Saturday, December 31, 2016

Želimo...


...našim prijateljima, poznanicima pa i rođacima dobru 2017. Želimo da im raspoloženje bude znatno iznad nule, želimo da uživaju u svim godišnjim dobima i da im lični prohtjevi budu nadohvat... Neka im naredne godine dominira ćeif, gušt, hygge... a ako ne razumiju ni po bosanski, ni po dalmatinski, a ni plima ih nije izbacila na danske kraljevske obale, želimo da im sve bude potaman. Želimo da ih stresovi zaobilaze, a obaveze manje obuzimaju, da vrijeme provode u svom dragom društvu ili da ih tiha samoća nadahnjuje za opuštanje i smiraj...

Ljilja M. i Mario M.
31.XII 2016.

Angel T.: 11 pictures for you


Boise,27.Dec.2016.

Dragi moji,


godina je protutnjala nestvarnom brzinom,mnogo toga se dogodilo,ali
nastojim da mislim samo na ono sto je bilo lijepo u njoj...
Ovdasnje praznicno raspolozenje traje dugo pocevsi od novembarskog
Thanksgiviniga i sada Bozicno porodicno okupljanje donijelo je toliko
lijepih susreta,dogadjaja, divnih iznenadjenja...a ovdasnje nebo nam
je ukrasilo grad i okolinu sa snijegom i prohladnim suncanim danima...
Kao svake godine porodica se okupila i naravno, "glavnu ulogu" je
dobio moj unuk Jack, koji je izvanredno "odigrao"...Dijelio je
poklone,recitovao nam neke lijepe monologe, ali kao i sva djeca,jedva
je cekao da dodje jutro radi otvaranja Bozicnih poklona...Poklonio sam
mu, mi bi rekli "skijaski romobil" i odmah je skocio na njega i ovih
dana kada nije na skijanju neprestano je na njemu sa svojom rajom...


Dragi moji,
VASIM PORODICAMA,VAMA, SRETNA NOVA GODINA !!!
Mnogo radosti,srece,smjeha,uspjeha i prije svega dobro zdravlje od
srca Vam zeli Vas Angel













Moj odnos sa facebook-om

Moja prva objava na mom fb zidu (30.12.2016.):

************************


Cudan je moj odnos sa facebook-om. Otvoreno, ne volim ga!
A opet, prilicno cesto navracam da procitam sta Damir predlaze, sta Pop komentarise, koga Bera nateze, koga Beba lajkuje, koga Rajko fotografise, da vidim slike Nermine djece i unucadi, Muju - sarmera i njegove inventivne komentare, Cadjine slike...
Uglavnom ne komentarisem, ne lajkam... Nista ne objavljujem. Pasivni sam citac. Cak do danas ni sliku nisam okacio.
Jer pocesto naletim na komentar nekog od mojih prijatelja koji me razocara, naljuti i tada sebi kazem - dosta, necu vise! Odvojim se tako na dan-dva-tri, pa opet zavirim, nadjem ono sto me zanima, zazmirim, ako mogu, na ono sto ne volim i tako - dani prolaze u mojoj hladno-toploj  ljubavi iz interesa sa fb-om.


Jer ja ipak zelim da cujem sta se desava sa mojim fb prijateljima. Kako su, sta rade, sta ih muci, koga oni muce?... Na mojoj listi prijatelja su sve ljudi koje poznajem, neki su mi i u zivotu prijatelji, neki drugari, neki poznanici, raja... Niko koga ne poznajem.

A evo, danas, dan pred docek Nove godine. Predpraznicko raspolozenje koje je kod mene sve cesce sjetno do tuznoga. Jer, posebno za praznike, fali mi moja raja. Fali mi ono cega nikad vise biti nece. Falite mi i mnogi od vas koji ovo citate. I danas, kao nikad do sada, cijeli dan sjedim na facebooku i citam, pisem, lakujem, komentarisem, zezam se. Cak i sliku okacio!...
Koliko ce me to drzati - ne znam. I ako me ne bude drzalo duze od jednog dana, molim vas sve moje facebook prijatelje, da mi ne zamjerite sto sam pasivan i ne objavljujem, ne komentarisem ili ne lajkujem. Ja sam tu negdje sa vama, citam, gledam, zelim da ste svi dobro i zelim svima vama i svim vasima sve najbolje u Novoj 2017. godini a i u narednim koje dolaze iza nje!

A ako ponekad pozelite da saznate kako sam i sta radim, o cemu razmisljam, ili koga sam sreo, posjetite moj blog   http://parkic.blogspot.ca/  i samo ce vam se kaz'ti.

Friday, December 30, 2016

Mario M.: Kako je mala djevojčica napisala pjesmu

Sjećanje na Vedranu (1972-2011.)

Rođake ne možemo birati, čak ni roditelje. Ni Vedrana nije imala mogućnost izbora, ali je sa svojima imala sretno djetinjstvo. Njeno odrastanje se odvijalo uz mamu i tatu koji su već imali podosta iskustva u odgajanju mališana. Lojzo i Enisa su bili oni dragi učitelji koji su banjalučkim školarcima godinama približavali umjetnost. Tek onda su dobili Vedranu…
Djevojčica je rasla uz originalne slike, bajke i pjesmice svojih roditelja… A oni kao umjetnici su na principima slobode i originalnosti bazirali odgoj svoje Vedrane. Enisa je zapisala:
‘’Nismo ti ravnali / Pute / Ni nudili Putokaze,/ Nismo ti vezivali mašnice/ Dogme, / Nismo ti zidali / Brane...’’
Poznat kao jedan od najtežih, proces odgajanja se kroz igru i poticaje uz neposrednu komunikaciju zanimljivo odvijao. Za dijete je potrebno imati vremena i strpljenja, okružiti ga ljubavlju, pažnjom, razumijevanjem… Slikar i pjesnikinja su djevojčici poticali kreativnost:
‘’Kao slobodnoj divljači u šumi / Hrane – kraj tebe smo /Sterali nevidljive naviljke /Sa strane pramčioka,/ Radoznala mala sunca/ Ispala iz našeg oka.’’
Djevojčica je imala lijepo djetinjstvo, na licu joj se svakodnevno ogledavalo njeno ime. Odrastala je hrabro, bez predrasuda i rano je formirala svoje dječije stavove. I bila sigurna toliko da je jednom prilikom iznenada uletila u razgovor svojih roditelja: ‘’Nije teško napisati pjesmu. Sad ću vam pokazati!’’ I osmogodišnjakinja se nakratko izdvojila i napisala:
Jednoga dana
Išla je vrana
Da kupi crni kaputić.
Medica je rekao
Da ne postoji crni kaputić
Jer samo postoji crveni kaputić.
Jer, jer pjesma se ne piše
U crnom kaputu,
Već u crvenom kaputiću,
I zato, što je crvena
Ljubav mamina.
(10.3.1980)
Djevojčica bi znala reći: ‘’Mama, kad žmirim nema me!’’

Vedrana je posljednji put zažmirila na današnji dan 2011. godine.


U knjizi ‘’RIJEČI IZA TIŠINE’’ Enisa Osmančević Ćurić je istisnula svoju pjesničku šutnju i svoje majčinske emocije. Knjigu je posvetila Vedrani, njenoj jedinoj. Objavljena je prošle godine i nije doživjela zasluženi publicitet.
Enisa je poznata pjesnikinja poezije za djecu.
Enisa sada nosi crninu i ne piše pjesme za djecu.
Djevojčica je to i predskazala svojim stihom ‘…jer pjesma se ne piše u crnom kaputu…’

Mario M.

Thursday, December 29, 2016

Boris Dežulović: Smisao Božića

Najprije je stigla šokantna vijest kako su tradicionalno, kao i svake godine u ovo doba, učenicima osnovnih škola u Vukovaru dijeljeni božićni paketi, poklon Grada Splita, i kako su simbolični darovi podijeljeni u svim školama osim u ‘srpskoj’ Osnovnoj školi Nikole Andrića, odnosno – preciznije – srpskoj smjeni te škole.
Srpski mediji jedva su dočekali novi slučaj genocida u ustaškoj Hrvatskoj. ‘Bruka! Deca srpske nacionalnosti ostala bez paketića!’ vrištao je s kioska Blic. ‘Nema paketića za srpsku decu!’ preneo je B92. ‘Vukovarska škola zabranila da srpska deca dobiju poklone!’ pojasnio je odlično informisani Telegraf. ‘Dno dna!’ zgražale su se Vesti, zapitavši u pravednom gnjevu: ‘Hoće li prestati hajka na Srbe u Hrvatskoj?’ ‘Srbija sada treba toj deci da pošalje najveće i najlepše božićne paketiće!’ glasio je tipični, nasumično izabrani komentar sa srpskih portala.
Onda su stigle zbunjujuće reakcije vukovarskih uglednika. Hrvatski dužnosnici bili su, naime, šokirani očitim slučajem diskriminacije – ‘Znamo da paketići čine radosnim svako dijete na svijetu i mislim da je u pitanju kriva procjena, jer djeci ne smijemo uskraćivati veselje i radost’, rekao je, recimo, gradonačelnik Ivan Penava iz HDZ-a – dok su srpski funkcioneri koncilijantno smirivali razbuktale tenzije: ‘Ne treba ovaj događaj predimenzionirati, ali ga treba smjestiti u okvire grada Vukovara, sredine u kojoj živimo i svega što se ovdje događalo, pa i kada je u pitanju dvojezičnost’, objasnio je tako Srđan Milaković, dogradonačelnik iz redova srpske nacionalne manjine.
Što se, dovraga, događa? pitali su se čitatelji u Hrvatskoj.
Šta se, dođavola, dešava? pitali su se u Srbiji.
Onda je stigla vijest da poklon-paketi iz Splita, istina, jesu podijeljeni svima osim srpskim učenicima, ali da je to bila odluka samih voditelja nastave na srpskom jeziku, koji su željeli ‘izbjeći neugodnosti’. Prevedeno na razumljiv, jednostavni hrvatski: voditelji srpske smjene nisu htjeli bez konzultacija s roditeljima dovesti pravoslavnu djecu u situaciju da primaju poklone za katolički Božić.
Hrvatski mediji, razumljivo, jedva su dočekali novi slučaj balvan-revolucije u Hrvatskoj. ‘Djecu srpske nacionalnosti nisu pustili da preuzmu darove za Božić!’ vrištao je s kioska Večernji list. ‘Besramna odluka!’ zgražao se Dnevno.hr u pravednom gnjevu: ‘Tuga! Vukovarskoj djeci srpske nacionalnosti profesori srpskog zabranili da preuzmu božićne
paketiće!’ ‘Srbi se samodiskriminiraju jer jednostavno ne žele integraciju u hrvatsko društvo’, glasio je tipični, nasumično izabrani komentar s hrvatskih portala.
WTF?! pitala su se hrvatska djeca.
WTF?! pitala su se srpska djeca.
U sredini, na brisanom prostoru između dvije artiljerijske posade, u unakrsnoj su vatri ostala, naravno, samo nesretna djeca.
Najnovija afera s hrvatsko-srpskim dječjim poklonima, slatkišima i čokoladicama, osim što je točna mjera države koju je zatresla, podsjetila je tako i na u pravilnim vremenskim razmacima zaboravljanu i ponovno otkrivanu strašnu činjenicu da u dvadeset prvom stoljeću u Hrvatskoj uopće postoje odvojene hrvatske i srpske škole, odnosno – i svakako preciznije – katoličke i pravoslavne smjene istih škola.
U nekom idealnom, utopijskom hrvatsko-srpskom svijetu, gradske bi vlasti Splita jednako poslale poklon-pakete vukovarskoj djeci, ali hrvatskim školama za katolički, a srpskim za pravoslavni Božić. U nekom idealnom, utopijskom hrvatsko-srpskom svijetu, na svečanosti povodom katoličkog Božića u Osnovnoj školi Nikole Andrića djeca iz srpske smjene zajedno s roditeljima svojim bi hrvatskim prijateljima sama podijelila poklone, a djeca iz hrvatske smjene sa svojim bi im roditeljima dva tjedna kasnije uzvratila poklonima za pravoslavni Božić. Tako bi to bilo u nekom idealnom, utopijskom hrvatsko-srpskom svijetu.
Odavno smo, međutim, izašli iz osnovne škole i znamo da idealnog svijeta nema – naročito ne onoga hrvatsko-srpskog – već samo normalnog. A u nekom normalnom svijetu ne bi, za početak, bilo hrvatske i srpske smjene. U normalnom bismo se svijetu, za takav jedan početak, zapitali što će uopće Božić u školi. U takvom bi normalnom svijetu Božić bio samo obiteljski blagdan i zgodan folklorni običaj, a ne znak identiteta.
Nije stoga uopće sporno da djeca iz srpske smjene nisu trebala dobiti božićne poklone. Lako bi se, istina, bilo složiti da ne treba tražiti dlaku u kinder-jajetu i da nije, gluho bilo, riječ o ‘pokrštavanju’ srpske djece – jer riječ je, zaboga, samo o slatkišima, čokoladicama, igračkama i nevinoj dječjoj radosti – ali samo kad bi hrvatska djeca u Osnovnoj školi Nikole Andrića zajedno sa svojim roditeljima jednako tako primila i one ‘najveće i najlepše’ paketiće, koje bi dva tjedna kasnije iz Beograda poslali u Osnovnu školu Miloja Fruškogorca. Kako bi se u tom slučaju, po jednom od pseudonima vukovarskog pisca Nikole Andrića, zvala ‘srpska smjena’ škole.
Najzad, da se ne zajebavamo, nisu voditelji srpske smjene u toj školi, preduhitrivši roditelje, odbili za njihovu djecu poklone za Božić, već su odbili poklone za katolički Božić.
Kad bi smisao bio u običnom, nevinom darivanju djece, a ne u političkim i vjerskim podjelama – jer riječ je, zaboga, samo o slatkišima, čokoladicama, igračkama i nevinoj dječjoj radosti – pokloni bi se u školama dijelili na neki neutralni, zajednički dan. Što je problem? Ne znam što je problem, ali znam što nije: nije problem što bi to onda bilo, primjerice, kao novogodišnji Dan dječje radosti u mrskoj Jugoslaviji, niti je problem što bi Jugoslavija tada ispala idealna, utopijska zemlja – znamo da idealna i utopijska nije bila ni blizu – već je problem što bi, barem u odnosu na katoličku Hrvatsku i pravoslavnu Srbiju, ispala samo normalna.
Kad bi, eto, smisao bio samo u običnom, nevinom darivanju djece, onda bi jedan jednaki takav smisao bio i u običnom njihovom obrazovanju i običnoj osnovnoj školi, a ne u hrvatskoj i srpskoj ili katoličkoj i pravoslavnoj školi. S obzirom na to da, kako vidimo, taj smisao samo u obrazovanju nije, ni ta stvar – samo dakle slatkiši, čokoladice, igračke i dječja radost – ovdje nije smisao Božića. Svaki je razlog Božića ovdje identifikacijski i identitetski, čitav je njegov smisao da, kao i škola u kojoj ga se slavi, bude katolički ili pravoslavni.
Zato bi u onom idealnom, utopijskom hrvatsko-srpskom svijetu i jedni i drugi zajedno u školi slavili oba Božića, dok bi ga u onom normalnom slavili – barem oni koji ga, jasno, uopće slave – u obitelji i lokalnoj župnoj crkvi.
Kad bi, konačno, smisao bio samo u običnom, nevinom darivanju djece – kad problem ne bi bio identitetski – onda ne bi bila problem ni ona jebena srpska čokoladica u već čuvenim poklon-paketima koje je djeci u Dubrovniku dijelila predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Spornim je paketima sa spornim čokoladicama protokol Ureda predsjednice opskrbljivao njen ekskluzivni nabavljač, tvrtka Žitnjak iz Vukovara, i upravo je policijski opravdana sumnja je li možda ista tvrtka pakirala i poklone kojima je Grad Split darivao djecu u Vukovaru: niste o tome razmišljali, ali što ako su i u tim paketima srpske čokoladice?
Ako je, naime, svejedno – koji je onda smisao Božića?

Boris Dežulović
(Novosti)

Tuesday, December 27, 2016

Sretna vam Nova 2017. godina


Svima vama koji redovno ili povremeno zalazite u ovu konobu i koji ovdje nalazite trenutke odmora i opustanja zelim da vas u Novoj 2017. godini zdravlje sluzi i da vam se ostvare svi vasi javni i licni snovi!

Vama i svim vasima zelim da u Novoj godini uspije sve ono sto se u prethodnoj nije ostvarilo: da na izborima pobijede vasi, da vas politicari kojje ste vi ili drugi izabrali prestanu lagati i krasti, da vam umjesto crkvi i dzamija grade skole i bolnice , da ni Tramp slijedece godine ne pobijedi, da vas mokracna besika i prostata ne bude u toku noci,   da imate svoj facebook a na njemu vise prijatelja od svih vasih facebook prijatelja, da su vam prijatelji svi oni koje znate, ali i oni koje ne poznajete,  da na facebook-u nadjete srodne vam duse koje cete svakodnevno lajkati i oni vas,  da svoje facebook prijatelje svaki dan usrecite svojim novim slikama sa putovanja, proslava, slikama svojih novih kuca, auta, smokinga i  leptir masni, novih grudi i botoksa, da vam komsija  smanji ton na televiziji kad cuje narodnjake...
Jos mnogo toga dobroga htio bih da vam pozelim u Novoj 2017. godini, ali ne mogu jer odoh setati, a u setnji a i plesu uzivam jer oboje podmladjuju i iskreno ih i vama zelim u Novoj godini. 


"Ko umije - njemu dvije"
Uzivajte!...


Zvonimir Nikolić: Božić je, a meni fali moja raja


U ovom ludom vremenu u kojem živimo, pritisnuti borbom za opstanak, egzistenciju, borbom protiv magle i smoga, protiv nepravde, borbom ponekad protiv samog sebe - nađe se i neki trenutak za vlastite misli. Pa tako ponekad zapalim cigaretu i razmišljam šta je to na šta možemo uticati, a šta to na šta ne možemo.
Jednostavno shvatiš da niko od nas nije mogao birati ko će mu biti roditelji, u kojeg će Boga vjerovati (ili ne), gdje ćemo se roditi, kakva će nam biti boja kože, očiju, kose, koji će nam biti rodni grad i koje ćemo države pasoš imati.
Mog oca, rođenog Trebinjca, željezničkog službenika, posao i sudbina su "vozali" od Trebinja, preko Huma, Srnetice, Vrpolja, do Sarajeva. Tu je upoznao lijepu Bistričanku. Rodila se ljubav, pa brak i dva sina. Vjerovatno kada su se upoznavali moja mati nije odmah mogla znati da je moj otac katolik, jer se zvao Damjan. Ime koje je nekako puno češće kod pravoslavaca.
Nije, takođe, mogla znati da je prije mog oca dvoje djece umrlo od raznih, tada neizlječivih bolesti i da su, prema nekom starom običaju, roditelji mom ocu dali ime koje je češće u drugoj vjeri ne bi li ovaj malac preživio i dočekao starost. Ipak, među njima se rodila ljubav.


Meni su i dalje svi isti

Kada sam davne olimpijske godine nosio avionsku kartu ljubaznom glasu kojeg sam znao samo preko telefona, nisam ni sanjao da će to godinu kasnije biti moja supruga. Bila je mlada, lijepa, pametna, nasmijana, dotjerana, odmjerena... nije mi palo na pamet da je druge vjere. Uostalom, to mi je bilo najmanje važno od svega nabrojanog. Iz sadašnje perspektive život bi mi bio jako težak, mučan i odvratan da je kojim slučajem bila "moje" vjere, a glupa, ružna i šlampava.
Ni prijatelje ne biraš. Sami se slože. Prvo drugovi iz obdaništa, pa iz škole, dvorišta, ulice, gimnazije, sa fakulteta, iz kafane, sa fudbala, košarke, stadiona, posla, putovanja... Sami se slože po zajedničkim interesovanjima i sklonostima. Ni tada nije moguće družiti se samo sa "svojima", a ne družiti se sa "njihovima". Jer, riječ je o ljudima, drugovima, bićima koja su nam često bliža od rođenog brata, bićima kojima se povjeravamo, sa kojima se radujemo, pijemo, tugujemo...
I onda nam u neka doba kažu da ne možemo zajedno? Da su oni drugačiji od ovih, a oni treći drugačiji od ove dvojice. A meni su i dalje svi isti.
Ja sam tek sa pedesetak godina života shvatio da imam hrvatsko kraljevsko ime i srbijansko predsjedničko prezime. I da sam rođen i živim u Sarajevu.
Pišem ovo uoči Božića, koji ću provesti sa suprugom, djecom, zetom, unučadima i majkom. Na dan kada obradujem komšije i njihovu djecu slatkim božićnim kolačima, jer i oni obraduju mene i moje bajramskim i slavskim kolačima, na dan kada nekoliko sati provedem odgovarajući na pozive i poruke mojih prijatelja i njihove iskrene čestitke.
Jer, svi su oni moji i ja sam njihov. Jer, moj kum Trgo je moj brat. Moji drugovi iz ranog djetinjstva Senad, Kenan, Adi, Zoran su moji već 45 godina. I moj Čala u Feniksu, i moj Fazla u Kentakiju i moj Nihad u Australiji, Marina u Londonu, Murat u Koloradu, Amra i Indira u Švedskoj, Cica i Huse u Danskoj, Nathalie u Francuskoj...


Božićne čestitke iz duše

Moji su i Nedžis i Zlatan iz Tuzle, i moj Bojan iz Banjaluke, moj Meša iz Bihaća, moj Jugoslav iz Beograda, moji Marko i Dinko iz Splita, moj Ilja iz Valjeva, moji Mehmet i Feti iz Turske, moji Adisa, Amer i Ankica iz Mostara, moji Mustafa, Darko, Amila Atif, Mladen, Nermin, Belma, Maja, Seka, Harisa, Svjetlana, Maida, Nataša, Elma, Miodrag, Senad, Snježana, Samir... i još stotine prijatelja iz Sarajeva. Svi su oni moji. I ja sam njihov.
A oni nas i dalje lože pričom o torovima. O našima i njihovima. O različitostima. Nije ni to dovoljno, pa sad izmišljaju i različite jezike. Kao, ne razumijemo se na ovim postojećim. Da bi nas ponovo i još jače gurnuli u entitete ili kantone sa nekom većinom. I nekom manjinom.
Kako ću ja, bolan, biti manjina u gradu u kojem sam dobio nekoliko stotina božićnih čestitki od prijatelja? Niko od njih nije morao poslati čestitku. Nisam ja nikakav funkcioner ili političar, pa čak ni ljekar, da bi mogli neku korist izvući od mene. Ili bar protivuslugu. Svaka je poslana iz duše, poslana prijatelju. Bez namjere. Bez koristoljublja.
Kako ću ja, bolan, ostaviti svoj grad i otići negdje da budem konstitutivan, kako kažu? Kako ću ja bez svojih drugova? Kome ću odnijeti kolače? Ko će ih donijeti meni? Jesam li manje konstitutivan ako ne mrzim? Ili ako me ne mrze?
Kako će, bolan, meni biti draži i bliži neki fudbaler iz regiona od mog i našeg Edina Džeke? Kako ću, bolan, više voljeti bilo kojeg košarkaša više nego što volim Mirzu? Kako će mi, bolan, bilo koji klub na svijetu biti draži od mog Želje?


Mi ćemo se voljeti sve više

Pa mi padne na pamet da nas ima svega tri i po miliona. Na ovako lijepoj i bogatoj zemlji. Tri i po miliona. Kao nekoliko kvartova Meksiko Sitija, ili predgrađe Njujorka ili Londona. Mogli bismo živjeti kao bubreg u loju. Samo da smo kojim slučajem normalni. Da nismo ovce koje guraju u različite torove.
A opet, nadam se da će jednog dana i naši "vladari" naučiti lekciju. Što nas više tjeraju na razmišljanje o različitosti i na mržnju, mi ćemo se sve više voljeti. Pa i njima za inat.
A zapravo sam siguran da ta mržnja i tjeranje u torove i jesu zarad dobijanja plate za svih 260 ministara i više od 600 raznih parlamentaraca. Zbog sijanja mržnje i straha, oni sasvim lijepo žive - na naš račun. A mi polako, ali sasvim sigurno, suvereno, cjelovito i demokratski, postajemo najsiromašnija evropska zemlja.
P.S. Zbog njihove idiotske mržnje i rata, moj voljeni brat ni danas nije sa nama. Nije već 23 godine sa nama u vrijeme ovih praznika, jer živi na drugom mjestu. A fali mi. Da me zagrli kao stariji brat, pa makar mi opet palio klempe i čvoke kao nekad.
Fale mi moji drugovi rasuti po svijetu. Fali mi noćas moja raja...
I to je jedan od razloga zbog kojeg ovima što nas zavadiše nikad neću halaliti.

Zvonimir Nikolić
(Al Jazeera)