Tuk na utuk!

Inatom na inat!

Mrznjom na mrznju!

Gluposcu na glupost!

Prijetnjom na prijetnju!

Govorom na govor!

Komentarom na komentar!

Paradom na paradu!

Slavljem na slavlje!

Narodom na narod!

Vjerom na vjeru!

A zivot?! 

Prodje u...

Inatu

Mrznji

Gluposti

Prijetnji

Govoru

Komentaru

Ali u paradi i u slavlju!

Svetlana Cenić: Evropski upitnik ili upitna 2017?

Još jedna u nizu godina opšteg sluđivanja. Zapečatila se navodnim odlaskom Mileta The Referendumskog na inauguraciju novog predsednika najmoćnije zemlje u svetu, kupovinom novog helikoptera za potrebe skupih i dobrih cipela, a snižavanjem plata i najavom poskupljenja gradskog prevoza u Banjoj Luci, te novim trotoarom, nadstrešnicom na Pravnom fakultetu, redukcijom isporuke vode i onim čuvenim par-nepar u Kantonu Sarajevo s početkom baš na Božić! Bez zakonskog uporišta, naravno, jer volimo mi te odluke koje posle tuku po ušima.
Veseli budžetski zagađeni decembar. I prošle godine se šest sedmica u Sarajevu nije videlo nebo. Ništa nije urađeno do danas-dan, osim ove odluke o par-nepar. Možeš ložiti gume, kupovati ugalj za etažno grejanje, ne treba katalizator ni za gradski prevoz, ni za privatna kola, a mogu i planovi razvoja bazirani na eksploataciji uglja. Šta ima veze?!
Eno, Toplana Banja Luka izdiše, a novi gradonačelnik kaže: “Razmatramo cijeli set opcija koje uključuju kredit, javno-privatno partnerstvo, zakup i koncesiju i tokom januara moramo donijeti odluke kakve god one bile”. U januaru doneseš odluku za... kada?! A sećam se saopštenja: “Obavještavamo vas da je Toplana a.d. Banja Luka u potpunosti spremna za početak grijne sezone, zbog čega je, u dogovoru sa Gradskom upravom, od danas (30.09.2016. god.) krenula sa isporukom toplotne energije, iako grijna sezona zvanično počinje 15. oktobra.” Kako li je kad su nespremni, ako je ovo potpuna spremnost?! Ono dva dana pred izbore smo potpuno spremni, a dva meseca posle izbora apsolutno nespremni. Eh, gradonačelniče, da ne živite u Banjaluci i da Vaša partija nije na vlasti dostigla punoletstvo, možda bi neko i imao razumevanja. Ovako se vraćamo na ratne godine kad je najhitniji bio ror i da li vuče, a ispred svake zgrade, pa i po balkonima bila složena drva. Grejanje u skladu sa retorikom - ratno.
Kao i slogan za proslavu Dana Republike: PRAVOnaSLAVLJE. Nije diskriminatorski uopšte. Baš će je tek sada svi osećati kao svoju. Uz većinom hladne radijatore i razmišljanje šta je sledeće.
Ovo onako zbrda-zdola samo nekolicina stvari zadnjih sedmica decembra. Sad još neko treba da kaže: “Ali, dobili smo upitnik EU!”, pa da zviznem od muke. Nema te teme u kojoj se ne trpa taj evropski put: od bureka do životne sredine. Pri tome BiH gubi godišnje minimum 20 miliona
eura pomoći EU jer nema okvirne strategije za poljoprivredu ili okoliš, pa ne znam kako će nam taj evropski put sam po sebi rešiti i ova pitanja.
Sam po sebi neće ništa, naravno, ma koliko se svi upirali da predstave da je to lek za sve: od pravosuđa do zagađenog vazduha. Po putu valja koračati, nije pokretna traka na koju se samo popneš i eto te na cilju, tj. Evropskoj uniji.
I ta čuvena Reformska agenda je pretvorena u biranje jabuka: ovu hoću, ovu neću, ova popišana, ova nije... A na kraju zbirni procenat kao uspeh - ispunili su 30 odsto ničega iz nečega. No valja na kraju pojesti i one popišane. Na oba entitetska drveta. Jer, veštački nabildaju rast BDP-a samo da bi dali sebi prostora za zaduživanje, koje raste i to po kamatnoj stopi koja je veća čak i od tog isfriziranog rasta. Svaki vlasnik kioska zna da kad se zadužiš po kamatnoj stopi većoj od profitne stope, osta i bez kioska.
Glede prihoda, stara štimaljka sa neporeskim prihodima. Njihov rast na papiru puknu u neslućene visine da bi nekako uštimali u budžetu prihodovnu i rashodovnu stranu, a naravno da se nikad ne ostvare, pa eto novog deficita. Uzgred, ako se planira rasterećenje privrede i ukidanjem ili smanjenjem upravo i tih neporeskih nameta, zašto Vlada Republike Srpske predviđa njihov rast od 11 odsto? Gušiš privredu, a planiraš ničim izazvani rast prihoda od poreza na dohodak i dobit? How yes no!
I Vlada FBiH je povećala budžet za nekih šest odsto, obrazloženo delom da će prodati potraživanja javnih preduzeća komercijalnim bankama i eto para! Ovako formulisano nema veze s onim što se, zapravo, dešava. Naime, radi se o prilivu ili novom zaduženju, samo što će sada javna preduzeća vraćati pare direktno komercijalnim bankama, a banke će pare dati Vladi BiH.
A prihode od poreza planirali veće za 9,1 odsto! Aferim, gospodo, jedva čekam da to vidim, posebno sa ovim novim potezima glede poreske reforme. Da su obuhvaćene porezima kladionice, možda bih se delimično i primila na ovu cifru. Opet su za realni sektor namenjene one popišane jabuke, dok javna uprava sebi bira one “čiste”. No, kako rekoh, bojim se da će obe vlade na kraju jesti ne samo politički popišane, već i crvljive, ma čime ih prskali.
Eh, ovako nekako ulazimo u tu 2017. evropskim drumom držeći u ruci upitnik. Toliko smo se uneli popunjavajući ga i smeštajući nas tamo daleko na obzorje EU da nam ne ginu teške povrede od pada u šaht s ovim politikama i budžetima.
Evropski upitnik ili upitna 2017.? Nije teško zaokružiti tačan odgovor.
Želim vam Vigemarkovu karijernu evropsku veselost, Inzkovu produktivnost na postojeće materijalno zdravlje i reformski optimizam entitetskih vlada na budžetu!

Svetlana Cenić

(Dani)

PROF ESAD BAJTAL ZA TV1: Dodik i Čović su kao pijani gosti

(05.01.2017.)

TV1: Gospodine Bajtal, kako Vi vidite odluku HDZ-ove državne ministrice odbrane Marine Pendeš koja je odobrila sudjelovanje oružanih snaga BIH na proslavi Dana RS koji je proglašen neustavnim?

BAJTAL: Logički se mora gledati. To nigdje u svijetu nema da se ne poštuju odluke te vrste i tog nivoa suda. S druge strane ministrica očito svoje odluke ne kordinira sa sudom i sudskim odlukama nego sa svojim partijskim čelnikom i to je problem ove zemlje. Što je ovo privatna i stranačka država a ne država u stvarnom demokratskom smislu riječi kakve srećemo u modernom svijetu, ako se već tako zovu i ako se tako deklarišu.

TV1: Ubrzo nakon ove odluke oglasio se i predsjednik RS-a Milorad Dodik koji je rekao da mu muzika ne treba, da traži treći puk u suprotnom smatrat će se da su Oružane snage neprijateljski nastrojene prema RS-u.

BAJTAL: Onaj ko neće nešto i devastira nešto - njemu sve odgovara. Ako mu date onda je to u skladu sa njegovim planovima, a ako mu ne date - on to smatra neprijateljskim i kaže da tek sada ima razloga da se borim za ono što se borim. Dakle strana koja je neprincipijelna i koja radi mimo zakona, koja svoju politiku zasniva na netrpeljivosti uvijek je na dobitku ma kako se vi postavili. Prema takvoj strani što se ljudskije i regularnije ponašate to njima odgovara a ako im se suprostavljate onda im odgovara da se pozivaju na to suprostavljanje. To je jedna dijalektika nemogućeg a politika je umijeće mogućeg.

TV1: Slažete li se sa ocjenom onih koji kažu da je ovo još jedan u nizu dokaza da Dragan Čović i Milorad Dodik zajedno rade na razbijanju države?

BAJTAL: To nikad nije ni prestalo. Uoči neke izborne godine, mislim da je to bilo 2014. kada Čović kaže da je njemu važniji dogovor sa Dodikom nego svi mogući potpisi, jer su prije izbora bili ti neki potpisi u okviru neke koalicije. To se vidi sada u odnosu ministarke prema ovome šta se traži iz manjeg entiteta.

TV1: Kako gledate na situaciju sa predsjednikom Srbije koji je najavio dolazak u Sarajevo u februaru, ali prije toga ide na proslavu 9. januara u Banju Luku?

BAJTAL: Sve je to ista logika nedosljednosti i isključivosti. Zamislite da bilo ko u Srbiji ne prizna odluku Ustavnog suda i da onda neko sa najavom prijateljskog dolaska, dolazi, a
suprostavlja se onome što je srž jedne države. Nema države bez Ustavnog suda. Svako onaj ko ne poštuje već je izrazio svoj odnos u smislu nepriznavanja države. Neozbiljnost toga čina sastoji se u cinizmu koji je toliko očigledan da ga može razumjeti svako onaj ko hoće da vidi o čemu se radi. To su činjenice. Na kraju krajeva Nikolić je ono što jeste: Vojvoda koji se ne odriče titule onog pokreta koji je u Drugom svjetskom ratu bio kolaboracionist sa Hitlerovim i Musolinijevim snagama. On dolazi u ovu zemlju na način na koji dolazi.

TV1: Kako se uopće postaviti u takvoj situaciji, odbiti posjetu ili prihvatiti, je li uopće moguće graditi dobre odnose i pomirenje uz ovakvo ponašenje Srbije?

BAJTAL: Upravo se sa te strane zloupotrebljava ta činjenica da ne možete postupiti da taj gest spada u normalu jer šta god uradite strani koja hoće da razbije “čašu”. Ako joj to dozvolite ona će da razbije, ako ne onda će razbiti zato što to zabranjujete. To je konobarski problem u kafanama, kako izaći sa pijanim gostima na kraj. Radi se o razbijanju ove zemlje.

TV1: Je li onda moguće graditi dobre odnose?

BAJTAL: U širem kontekstu ako stvari hoće da se poslože onda neko mora da reaguje diplomatskim kanalima. Ne mora to biti galama na javnoj sceni ali imaju diplomatski kanali kojima se ove stvari mogu riješiti. Važno je da li će oni funkcionisati ili neće. Mora se sasvim mirno i civilizacijski riješiti ta stvar da se izađe iz ove vrste nadmudrivanja jer nama je svima nužno potreban mir. Mi smo siti svega toga a onaj ko neće da radi u skladu da potrebama građana, a dao je takva obećanja u svojim predizbornim kampanjama i ovdje i u susjedstvu, Međunarodna zajednica mora naći načina da takve skine sa političke scene i da dovede ljude koji će raditi u društvenom interesu i u interesu normalnog življenja na ovim prostorima, onog življenja o kojem sanjaju svi naši građani bez obzira kako se zovu i kome pripadaju.

(www.mijovic.net)

Hristos se rodi!

Svima vama koji danas slavite zelim Sretan Bozic!

Najbolji zenski gitaristi

Ne dozvolite da neki beznacajni detalji odvracaju paznju od muzike.

Blagoje Grahovac: Očekuju nas masovni antifašistički ustanci

Blagoje Grahovac je geopolitički analitičar.

************

‘’Konstatujmo tri globalne činjenice: prvo, nikada svet nije bio na ovakvom tehničko-tehnološkom nivou razvijenosti kao što je danas; drugo, nikada u istoriji nije bilo manje međudržavnih ratova nego što je danas; i treće, nikada čovek-pojedinac nije bio svakojako ugrožen kao što je ugrožen danas, a da i sam ne može konkretno da detektuje od koga je ugrožen. Problem je sistemske prirode, jer je nekontrolisana globalizacija proizvela tri rušilačka društvena cunamija: prvo, neoliberalizma koji je prerastao u najopakiji oblik fašizma, a čija generika je prvenstveno na Zapadu; drugo, organizovanog kriminala i korupcije sa mafijama kao svojom vojskom čija generika je prvenstveno na Istoku, i treće, naoružanog verskog fanatizma, čija generika je prvenstveno na Jugu. Ovi cunamiji se međusobno ne sukobljavaju nego čak imaju sinergijsko dejstvo. Severna hemisfera je ozbiljno ugrožena, a Evropa je ukleštena između ova tri cunamija. Godinama javno ističem da bez američko-evropsko-ruskog partnerstva, na novim osnovama, biće veoma teško zaštititi severnu hemisferu od kataklizmičnih društvenih posledica. Kada sam to pre osam godina objašnjavao, delovalo je futuristički, dok danas isto postaje realnost.’’
…
‘’Tenzije odgovaraju banditosima. Detaljno sam to objasnio u svojim knjigama. Banditosi su sprega vojnih i delova državnih tajnih službi, kriminogenog i podzemlja i nadzemIja sa mafijama kao njihovom vojskom, te, za taj zadatak odabranih političara koji su pohlepni za moći vlasti i moći novca.’’
…
‘’Neoliberalizam koji je zavladao svetom, ni po čemu ne liči na kapitalizam nego je najopakiji oblik fašizma što ga istorija pamti. Uskoro možemo očekivati, ne samo socijalni bunt nego masovne antifašističke ustanke naroda. I to na čitavoj Planeti.’’
…

Blagoje Grahovac

Benise - Malaguena (HD)

Vjekoslav Domljan: HVALA RODBINI, PODZEMLJU I DONATORIMA

Ako ste se ikada pitali kako se kurs KM odrzava stabilnim i pored  dvostruko veceg uvoza od izvoza, i pored ogromnog unutrasnjeg duga, i pored ogromne nezaposlenosti, i pored svega drugoga sto potvrdjuje da ekonomska politika u BiH ne postoji, svakako procitajte ovaj tekst. Na primjerima ekonomija drugih drzava u proslosti prof. Vjekoslav Domljan objasnjava kako radi i sta odrzava ekonomiju u BiH. Poslednja recenica neodoljivo aludira na nedavne vijesti o kupovini novog helikoptera. 

******************

Ponašanje neodgovornih vlasti se opisuje mantrom: „inflacioniraj, stagniraj i bankrotiraj“ (što se za potrebe dijela bh. javnosti može prevesti razumljivije kao „jami koku i biži“

Sistem currency boarda se razlikuje od sistema centralne banke po tome što emituje novac koji ima pokriće u konvertibilnim valutama, što je obvezno vezan fiksnim kursom za temeljnu konvertibilnu valutu i što mora imati jedno (ili više, ako je zemlja veća) skladišta gotovog novca ili ga čuvati u komercijalnim bankama.

Sistem currency boarda uveden je prvi put 1849. god na Mauricijusu, britanskoj koloniji. Od tada je do 1900. god. uveden u nizu britanskih kolonija. Primjerice, 1912. god. je uveden Currency Board za Zapadnu Afriku - za  kolonije: Nigerija, Sijera Leone, Gana i Gambija, što je postalo modelom za ostale currency board sisteme. 

Uvođenjem currency boarda željelo se osigurati da kolonije imaju stabilnu valutu, u cijelosti podržanu funtama. Stoga nije bilo troškova zbog slanja novih novčanica i kovanog novca za zamjenu uništenih novčanica i kovanog novca. Nije bilo ni potrebe ni za centralnom bankom i za monetarnom politikom kolonija – novčana masa je skupljala ili širila kupovinama ili prodajama funti. Kolonijalne vlasti su bile zadovoljne time, jer su dobivale  kamate na svoje rezervi funti držane u Londonu, koje su te kamate zarađivale obrćući se po britanskim financijskim tržištima.

Većina tih zemalja je po sticanju nezavisnosti nakon II. svjetskog rata utemeljila svoju centralnu banku i napustila currency board. Najviše je currency boardova (50-tak) bilo oko 1950. god i to u Africi, Karibima i Južnoj Aziji. Currency boardovi su se ponovo pojavili početkom 1990-tih nakon sloma komunizma i/ili nastanka hiperinflacije. 

Interesira nas kako funkcionira najmlađi i najortodoksniji (ili najimperijalniji) od svih currency boardova, onaj u BiH? I čemu služi 350 čuvara currency boarda registriranih kao zaposlenici Centralne banke BiH iz koje je moguće iznositi gotov novac, ali ne u zamjenu za eura nego za stiropor.

Indonezija 1997: Krugman protiv currency boarda

Je li currency bord bio rješenje za Indoneziju 1997. god. u doba istočnoazijske financijske krize? Prema nobelovcu Krugmanu, iz čijeg udžbenika iz internacionalne ekonomije uče studenti diljem svijeta, to ne bi bila glupost, ali bi vjerojatno bila loša ideja. Naime, glavna stvar koju currency board treba postići je uvjeriti ulagače da vlast neće o(t)puhati njihovu imovinu inflacijom. No, ono što je brinulo ulagače u Indoneziji je da banke i kompanije neće bankrotirati i čak cijelu zemlja odvesti u kaos. S tog stanovišta uvođenje currency boarda bi, smatra Krugman, bilo irelevantno čak i gore od toga - značio bi korištenje velike količine deviza za podupiranju rupije, nacionalne valute, a što bi onemogućilo korištenje tih dolara za plaćanje uvoza ili otplaćivanje dugova. K tomu još, Suhartova kamarila bi mogla iskoristiti currency bord da izvuče nekoliko milijardi dolara iz zemlje, koristeći nisko postavljen kurs rupije (kao kad bi rekli da euro vrijedi pola KM, pa da bh. kamarila pretvori marke u eura i iznese ih iz BiH).

Prema Krugmanu, Hankeov plan za Indoneziju je značio nuđenje nečega za ništa ili bolje kazano, bilo bi čisto promoviranje financijskih interesa pristaša currency boarda.  To je bilo ćiribu-ćiriba ekonomsko učenje koje se često javlja kroz povijest i koje bi završilo skončavanjem currency boarda. Hanke je, prema Krugmanu, Raspućin od rupije. Ono što je Raspućin  bio za carsku Rusiju 1915. god, to je Hanke bio za rupiju. Hanke ima svoj omiljen čarobni napitak: currency bord, koji je htio uvesti u Indoneziju i vezati ga za američki dolar. Tadašnji predsjednik Suharto je toliko potpao pod uticaj Hankea da je morao intervenirati  i tadašnji američki predsjednik, Bill Clinton, koje je osobno nazvao Suharta i odvratio ga od uvođenja currency boarda.

Indonezija 1997: Hanke za currency board

14. augusta 1997. - kratko nakon što je 2. jula devalvirao tajlandski bat za 15%  (čime je otpočela istočnoazijska financijska kriza) - Indonezija je pustila rupiju plivti. Prema Hankeu, Stanley Fischer (tadašnji zamjenik direktora MMF-a) je izjavio da menadžment MMF-a pozdravlja pravovremenu odluku indonezijskih vlasti, pošto će plivanje rupije, uz postojeće zdrave ekonomske osnove i podržavano razboritim fiskalnim i monetarnim politikama, omogućiti ekonomiji nastaviti s impresivnim ekonomskim rezultatima iz prethodnih godina.

No, desilo se, suprotno očekivanjima MMF-a, da je rupija spram američkog dolara potonula s 2,700 u augustu 1997.  na skoro 16,000 u 1998. god. Predsjednik Suharto je, prema Hankeu, shvatio da MMF-ova terapija nije djelotvorna i obratio se za drugo mišljenje, i to Hankeu, koji je od februara 1998. god. postao njegov specijalni savjetnik. 

Hanke je predložio uvođenje currency boarda, fiksnog kursa prema američkom dolaru i punu konvertibilnost rupije za dolar. Čim je vijest o planu puštena u javnost, rupija je skočila za 28% prema dolaru. „To je razbjesnilo američku vladu i MMF“, tvrdi Hanke i navodi da su Bill Clinton i Michel Camdessus (tadašnji direktor MMF-a) zaprijetili Suhartu da zaboravi currency board jer će u protivnom izgubiti pomoć od 43 milijarde dolara. 

Galama protiv currency boarda je bila tolika da se glasovi podrške Hankeu od četiri nobelovca (Gary Becker, Milton Friedman, Merton Miller i Robert Mundell) nisu čuli. Merton Miller je poslao Hankeu poslao u kojem tvrdi da Clintonova administracija “nije smatrala da currency board neće djelovati, nego da će djelovati i da će se u tom slučaju morati natezati sa Suhartom”. Slično gledište je iznio i bivši australijski premijer Paul Keating, koji je, tvrdi Hanke, kazao: “Ministarstvo financija SAD je namjerno koristilo ekonomski kolaps kao sredstvo sklanjanja predsjednika Suharta s vlasti”. Čak je, tvrdi Hanke, i Camdessus izjavio prigodom odlaska u mirovinu da su u MMF-u „stvorili uvjete koji su primorali predsjednika Suharta da preda vlast.”

Hanke ističe da je samo godinu dana ranije tj. 1997. savjetovao bugarsku i bh. vladu da uvedu currency board. I to uz punu podršku MMF-a i uz obećanje MMF-a Rusiji 1998. god. da će i nju podržati ako odluči uvesti currency bord. Isto je bilo obećano i Brazilu.

Hanke je posebice ljut na priču iz Wall Street Journala prema kojoj je savjetovao Suharta da currency board utemelji na visokom kursu rupije (1 dolar = 5,500 rupija) kako bi Suhartova kamarila opljačkali devizne rezerve zemlje. Hanke je, kaže, pokušao demantirati taj tekst, no WSJ je nevoljno objavio demant i to upola friziran – i šteta  po Hankea je bila napravljena. S druge strane, izvorni tekst iz WSJ-a se, smatra Hanke, „ponavlja u praktički svakom većem magazinu i novini diljem svijeta, i odjekuje sve do danas, čak i u tzv. znanstvenim knjigama i časopisima“.

Argentina: sjaj i bijeda (currency boarda)
Prema Krugmanu, najistaknutiji slučaj sjaja i bijede currency boarda je Argentina, koja je od 1991. god. pokrivala svaki pezo u opticaju dolarima iz svojih deviznih rezervi u omjeru 1:1.  Argentina se odrekla kontrole nad monetarnom politikom, što ponekad može biti veliki problem. Primjerice, kad je 1995.  god. skoro došlo do bankarske krize koja je spriječena hitnim zajmovima Svjetske banke i MMF-a – pošto nije bilo instrumenta monetarne politike kojima bi se kriza mogla spriječiti. No, argentinski političari su gledali na taj gubitak ekonomsko-monetarne diskrecije kao na nužnu žrtvu, pošto zemlja ima loše iskustvo korištenja inflacije za financiranje budžetskih deficita. Imajući u vidu stabilnost cijena i relativno blagostanje tijekom 1990-tih teško je ne složiti se s takvim gledištem.

Argentina je uspjela uz pomoć currency boarda oboriti inflaciju sa 800% u 1990. na 5% do 1995. No, kako tvrdi Krugman, currency board je istodobno (u razdoblju 1990-1995.) izazvao snažnu realnu aprecijaciju pezoa od 30%, što je dovelo do nezaposlenosti i rastućeg deficita tekućeg računa. Sredinom 1990-tih okončana je realna aprecijacija peza. No, nezaposlenost je ostala velika zbog rigidnosti tržišta radne snage dok su budžetski deficiti izmakli kontroli. Kad je svjetska ekonomija zapala u recesiju 2001. god. presušili su inozemni prilivi sredstva, pao je pao izvoz kao i ino kreditiranje. Zemlja je prestala vraćati ino kredite u decembru 2001. a veza dolar-pezo prekinuta je januara 2002. Pezo je oštro deprecirao i inflacija je buknula.

S druge strane, Hanke tvrdi da je opće rašireno gledište da je Argentina imala currency bord od 1991. do 2002. sasvim neutemeljeno.  Monetarni režim Argentine je više djelovao kao centralna banka nego kao currency bord. Sistemi slični currency boardu razlikuju se od currency boarda po pokriću i po tome što mogu djelovati kao zajmodavac u krajnjoj nuždi. Oni nemaju određen maksimalan iznos pokrića. Sistem currency boarda dopušta stvaranje stranih rezervi preko 100-procentne veličine monetarne baze, a taj suvišak ima granicu koja povijesno iznosi 10%. Nadalje, sistem currency boarda ne smije koriti višak rezervi na diskrecioni način i mora sav ostvareni profit od izdavanja novca prebaciti u budžet države.

U dobrim vremenima ova razlika nije od velikog značaja, ali jeste, tvrdi Hanke, u lošim vremenima, za što je Argentina odličan primjer. Primjerice, u slučaju BiH neto strana aktiva u septembru 2016. je iznosila 9.6 mlrd KM, dok je rezervni novac (monetarna baza) iznosila 8.2 mlrd KM. Na prvi pogled preko 600 mln viška, no postoji i drugi uvjet, a to je da odnos promjena tih veličina mora biti blizu 100% (interesantan je ovaj Hankevo 'amandman', no o tom drugom prigodom). Ako se primijene ova dva kriterija, proističe, prema Hankeu, da Argentina nije imala currency bord. Povijesno promatrano, preko 70 zemalja je koristilo currency bord i nijedna od njih nije skončala kao Argentina.

Za razliku od Hankea, većina ekonomista smatra da je Argentina imala currency board i da je tijekom većeg dijela tog razdoblju primjene bila uspješna.  Argentina je usvojila currency board 1991. god jer se željela riješiti makroekonomskih neravnoteža i hiperinflacije, koje su postojale u razdoblju 1989-91. Režim je bio izuzetno uspješan jer je uspostavljena makroekonomska stabilnost i niska inflacija. Zemlja se čak uspjela oduprijeti i trima snažnim inozemnim šokovima (tekila efekt tj. iznenadna devalvacija meksičkog pezoa iz 1994. god, istočnoazijska kriza iz 1997. i bankrot Rusije iz 1998.)

Pa šta je pošlo naopako u Argentini? Dozvolilo se, smatra Hanke, da pezo bude pokriven jednom trećinom tuzemnom aktivnom umjesto isključivo inozemnom i da sistem djeluje kao centralna banka tj. kao zajmodavac u krajnjoj nuždi. Do toga je došlo zbog toga što je ekonomija bila u slobodnom padu 2001. god. uslijed kolapsa banka i panike javnosti.

Kraljevstvo za helikopter

Ponašanje neodgovornih vlasti se opisuje mantrom: „inflacioniraj, stagniraj i bankrotiraj“ (što se za potrebe dijela bh. javnosti može prevesti  razumljivije kao „jami koku i biži“), koja ne važi u cijelosti za sistem currency boarda, jer tiskarski stroj nije u rukama tuzemnih političara. Tuzemne vlasti ne mogu inflacionirati ekonomiju u uvjetima imperijalnog currency boarda. No, bh. vlasti mogu sve drugo: mogu deflacionirati ekonomiju, mogu je onesposobiti za vraćanje dugova i mogu je uvesti u bankrot. Već sa šeširom u ruci stoje pred MMF-om. I tvrde da je to najjeftiniji novac, zaboravljajući da ima još jeftiniji, onaj koji se daje po kamatnoj stopi nula, a ni glavnica se ne treba vraćati (na mikro razini se to može zvati kolektom, a na makro razini donacijom).

Ogromna ali u BiH neiskorištena prednost currency boarda je ugrađen mehanizam prilagođavanja platnog bilansa, poput onog koje je imao sistem zlatnog standarda (opisan prije dva i po stoljeća, preciznije 1752. god. od Davida Humea – i to najstariji teorijski ekonomski model). 

Ako zemlja ima trgovinski deficit,  novčana masa zemlje se skuplja (jer treba platiti, u slučaju BiH, skoro dvostruko veći uvoz od izvoza roba). Čisto teorijski promatrano, to bi trebalo izazvati rast kamatnih stopa i privlačenje ino kapitala. Visoke kamatne stope trebaju također izazvati deflacijski pritisak tj. zbog smanjenja novčanih fondova u odnosu na robne fondove, što bi trebalo voditi smanjenju uvoza i poboljšanju platne bilance. Smanjenje pritiska novčanih na robne fondove bi trebalo voditi smanjenju cijena i deprecijaciji realnog deviznog kursa, što bi trebalo voditi rastu izvoza i smanjenju uvoza. Sve to bi trebalo voditi rastu proizvodnje do razine pune zaposlenosti i povećanju izvoza. Na koncu bi se eliminirao deficit tekućeg računa i ekonomija bi postigla unutarnju i vanjsku ravnotežu.
Teorijski lijepo zvuči, no u bh. praksi ništa od toga kako pokazuju duboke unutarnje i vanjskoekonomske neravnoteže. Ogromna je nezaposlenost i neaktivnost radne snage, stopa ekonomskog rasta je niska i visoki su deficiti tekućeg računa platne bilance. Niko ne zna koliki je deficit javnog sektora jer nema njegove konsolidirane bilance, no nema sumnje da je ogroman (kao i u slučaju Argentine), jer je moralni hazard ravan onom komunističkom (što se vidi po ogromnim i nepokrivenim gubicima javnih kompanija; pa dok traje, traje). Doduše, nema rasta cijena (barem ne onog statistički iskazanog) i to je sve što BiH ima od currency boarda.

Prema sistemu currency bord, devizne rezerve trebaju rasti s vanjskotrgovinskim suficitima i padati sa deficitima, vodeći promjenama cijena i kamatnih stopa. No, u BiH se dešava sasvim suprotno - postoje vanjskotrgovinski deficiti ali i rast deviznih rezervi kod Centralne banke, koja se time stalno hvali (kao što se i Uprava za indirektno oporezivanje stalno hvali „ubranim“ prihodima od PDV-ea), ne pitajući se kako je to moguće i ko plaća cijenu toga.

Suština je da u BiH nema domaće štednje odnosno da je stopa domaće štednje negativna (stalno veća potrošnja od proizvodnje). No, stopa ukupne (nacionalne) štednje je pozitivna. Taj preokret treba zahvaliti prilivima sredstava iz inozemstva, bez kojih bi currency board prestao funkcionirati, a bh. ekonomija upala u tešku depresiju i ekonomski kaos i propala kao Argentina.

Glavni izvori tih sredstava su novčane doznake dijaspore, donacije, investicije dijaspore i drugih nerezidentnih investitora,  inozemni krediti banaka i razvojnih agencija te ogromna „siva“ i „crna ekonomija“. Zahvaljujući, prije svega, doznakama dijaspore (47.7% koje je u Hrvatskoj i Srbiji) i devizama međunarodnih financijskih institucija (MMF, Svjetska banka, Europska banka za obnovu i razvoj, EU) danih kao kredit ili potpora, BiH i dalje preživljava. Doduše na zadnjem je mjestu u EU obitelji (zemlje članice, kandidatkinje i potencijalne kandidatkinje), no još uvijek ne suviše ispod Albanije.

Kad se zavrne izdašnije od tih ino pipa ili pak blokira njihovo djelovanje stavljanjem BiH na neku crnu listu (što se zamalo nije desilo sa stavljanjem na crnu listu Moneyvalla Vijeća Europe), bh. ekonomije će se urušiti (kao što bi se urušila i Argentina još 1995. da nije bilo MMF-a i Svjetske banke). Jedna od pipa: krediti banaka-majki bankama-kćerima je  presahnula s izbijanjem globalne krize. Bio je to izdašan izvor deviza, kreditiranja, novčanih fondova i ekonomskog rasta. No, s globalnom krizom sve se to slomio, a i ekonomski rast  koji se strmoglavio sa 6-7% rasta BDP na bijednih 1-2%.  Također su i prilivi deviza po osnovu privatizacije društvene svojine uveliko presahli.

Ako bi se desilo povlačenje jedne-dvije veće banke iz BiH (što je zasad spriječeno međunarodnom intervencijom kroz tzv. „Bečku konvenciju“), to bi izazvalo snažno sužavanje currency boarda, za koje BiH nema protulijek. No, aktualno sve pasivnije ponašanje ino banaka vuče u tom pravcu. Naime, one u nedostatku kandidata za kredite po visokim kamatnim stopama, sve više jačaju nekamatonosne prihoda  i vuku ekonomiju u depresiju. Najgore od svega je što su bh. vlasti stavile te banke u poziciju pravnog monopola, zabranivši formiranje bilo kakve druge depozitne institucije. Stoga te banke kontroliraju preko 90% financijskog tržišta i mogu da rade šta god hoće. 

Ne samo da se devizno pokriće konvertibilnih maraka nalazi izvan BiH, kao što su nekadašnje funte iz Mauricijusa bile izmještene u London,  nego su i banke van kontrole bh. vlasti. Njih kontrolira samo onaj koga one plaćaju – agencije za bankarstvo. A kako rade te agencije vidi na primjeru skorašnjeg sloma banaka u RS, banaka kao „najboljeg dijela bh. ekonomije“. I kad te banke, koje svoje depozite temelje i na obilnim depozitima javnog sektora, odluče kupiti trezorske zapise, onda to i učine - ili ne učine, ako žele stjerati uz zid bh. vlasti, kako su to su nedavno pokazale. Sve što vlasti mogu jest skrušeno ispružiti šešir. No, bolje i to, kako je učinio i predsjednik Suharto, nego bježati pred piketerosima,  nezaposlenim stanovništvom koje je blokiralo sve putove, pa je argentinski predsjednik Rúa morao bježati helikopterom. 

Autorski tekst prof. Vjekoslava Domljana za BUKU

Aleksandar Hemon: Sretna li vam Nova godina!

Prošlog sam se četvrtka našao pred vratima zgrade u centru Chicaga, na temperaturi od, brat bratu, minus dvadeset stepeni celzija.
Kasnio sam na žurku za pedeseti rođendan jedne prijateljice, koja se održavala na četvrtom spratu. Nisam, međutim, imao ulazni kod i kad sam spazio dva čovjeka i dvije žene kako nešto čekaju blizu lifta u zgradi, mahnuo sam im da mi otvore. Najviši i najćelaviji u grupi me je pogledao u oči i prezrivo odmahnuo glavom. U tom trenutku sam odlučio da se pravim da sam ga pogrešno razumio, pa sam počeo da zovem asistenticu moje prijateljice koja je sve organizovala, ali je nisam mogao dobiti. Tokom svih tih aktivnosti u meni se smrzlo govno, te sam još jednom rukama zamolio ćelu da otvori vrata da ga nešto upitam. Ponovo je odmahnuo glavom. Kad je jedna od žena krenula da otvori vrata, zaustavio ju je, i onda im je nešto bilo jako šega.
Te sam tako ćelu, čim sam stupio u zgradu, sasuo u raznovrsne i jezički bogate pičke materine, što je dovelo do situacije u kojoj su on i njegov jaran, veličine dvorišnog patuljka, blokirali lift ne dozvoljavajući mi da se iz svega toga izmaknem. Tu smo vrištali jedan na drugog, pehlivanili se u visokim registrima. Bio sam potpuno svjestan da bi samo jedan dodir među našim nahajcanim tijelima doveo do ozbiljnog fizičkog prepucavanja, ali sam se suzdržavao. Dvije su žene sve vrijeme šutjele i držale se podalje. Nakon što me je muški dvojac počeo vrijeđati po etničko-imigrantskoj osnovi, nazvavši me Polack (što je pogrdna riječ za Poljake, te tako i srodne Slavjane) i preporučivši da se vratim u svoju jebenu zemlju a isto tako i da naučim engleski ako hoću ovdje da živim, podigao sam ruku u poziciju spremnu za štociranje.
Nisam, međutim, ćelu opalio štocom. U svom tom agresivnom, mužjačkom ludilu bilo je teško razbistriti šta me je sprečavalo da ga nokautiram, ali mi se sada čini da je glavni razlog to što su moji oponenti bili Latinosi, obilježeni imigrantskim iskustvom, te tako, čak i u tom suludom trenutku, braća i drugovi, da im jebem sve živo i mrtvo. Neću tvrditi da sam to u tom trenutku pomislio, ali sam bio svjestan da bismo u nekoj drugoj situaciji mogli zaigrati lopte, popričati o koječemu, uključujući i o mržnji prema Trumpu i njemu sličnima. U ovoj situaciji, međutim, ćelo i njegov patuljak su me zvali bijelim smećem (white trash) i zahtijevali da im se izvinem za svoje ponašanje, na šta sam im ja predložio da se idu jebat'. To što se nismo potukli moje je najveće dostignuće u 2016.
Ali sam poslije danima - koliko jučer - zamišljao alternativni ishod sukoba, u kojem bih ja spektakularno nokautirao prvo ćelu a onda i patuljka, dočim bih sa sadističkim merakom zavrnuo ćeli uho klempavo i pristojno zatražio da mi se izvini ako neće da mu to uho otkinem. Istovremeno sam prepoznavao te svoje fantazije o odmazdi kao jedan od ključnih simptoma trumpističkog stanja svijesti. Čitava Trumpova kampanja je zapravo bila zasnovana na obećanju odmazde prema svim nebijelcima koji se kurče, prema ženama i
homoseksualcima, prema imigrantima i muslimanima. Trump je izabran kao kazna, kao štoc u facu svima onima za koje njegova polovina Amerike misle da su to zaslužili, kao batina kojom će nas tući dok ne shvatimo gdje nam je mjesto.
Drugim riječima, Trump mi je bio, a i sada je, u glavi. Ali u toj glavi nas ima još: postoji i onaj Hemon koji se ne bi nikad, ni po kakvoj osnovi, spustio na nivo na kojem je prihvatljivo da se ljudi vrijeđaju po rasnoj, etničkoj, vjerskoj ili bilo kojoj drugoj osnovi koja ih svodi na puki uzorak neke imaginarne, stereotipne grupe. To je isto onaj predstavnik mene kojem je kad se usred noći probudi likvidacija trumpisma prva i glavna misao, od koje ne može da spava. To će reći da je u glavi borba neprestana, kao što je i oko nje. Nadam se tako da se i u ćelinoj glavi, kao i u patuljka mu, odvija sličan sukob, da je s jedne strane uma onaj ćelo koji reprodukuje rasističke, antimigrantske uvrede kojima je možda bio i sam izložen od strane nekog trumpiste tog istog dana, a s druge neko kome je možda sutra žao što je nekog slavjanskog imigranta, svog čikaškog pobratima, pustio da se pred vratima smrzava na temperaturi od minus dvadeset (onih) stepeni. Problem je u tome što je ta umna borba više nego išta drugo posljedica katastrofalnog ljudskog poraza nakon Trumpove pobjede na izborima. I ćelo i patuljak i ja smo kontaminirani trumpizmom, čija nam se psihopatologija u umove instalirala kao trakavica.
To stanje svijesti mi je, nažalost, još od prije - još od onog rata - poznato, ta mentalna situacija u kojoj se borba sa svijetom odvija kako na ulici tako i na potezu između lijeve i desne sljepoočnice. Isuviše mi je poznata ta stalna uzbuna zato što među svima nama koji u mojoj glavi živimo ima sabotera, provokatora i izdajnika koje treba razotkriti i likvidirati prije nego što mi Gestapo zalupa na vrata. U glavi su mi, takorekuć, nonstop Otpisani, a nova sezona je već zakazana za 2017.
Jedna od posljedica te borbe neprestane je opsesivno prisustvo u sadašnjosti, u kojoj je prošlost, naročito ona dobra, prisutna samo kao daleko, snovito sjećanje. U situaciji u kojoj se radi o glavi, sve što je bilo nekad bilo je u maglovitom, halucinatornom prethodnom životu, prije ove sulude reinkarnacije, kad ovaj skromni um nije bio do vrata u svim ovim ultradijalektičkim fekalijama, kad se činilo da su stvari i situacije bile vrijedne same po sebi. Sjećam se tako Božićnog ručka kod teta-Jozefine i čika-Martina, sankanja na padini ispred moje zgrade, studenta koji dođe na vrata da prodaje UNICEF-ove novogodišnje čestitke, mirisa sarme koja se krčka na šporetu, uzbuđenja vezanog za pripreme i onda dolazak te famozne Nove godine, a i razmjene poljubaca i čestitki u ponoć, i pjesme i pijanstva i fatanja u mraku tuđe spavaće sobe, i novogodišnjeg koncerta u Beču, nakon kojeg onda ide prenos skokova iz Garmisch-Partenkirchena, i neki Juka Peka koji lebdi u zraku dok se mamurne oči sklapaju za dremku. E ova sezona neće biti ni nalik na ova prahistorijska sjećanja. Počet će, a i završit će se borbom i dok god se čuje puška s Ljubinog groba i Chicaga, znajte da još ima živih proletera.

Aleksandar Hemon

(radio sarajevo)

Sretna vam Nova 2017. godina!

Svima vama koji redovno ili povremeno zalazite u ovu konobu i koji ovdje nalazite trenutke odmora i opustanja zelim da vas u Novoj 2017. godini zdravlje sluzi i da vam se ostvare svi vasi  snovi! 

Vama i svim vasima zelim da u Novoj godini uspije sve ono sto se u prethodnoj nije ostvarilo: da na izborima pobijede vasi, da vas politicari koje ste vi ili neki drugi izabrali prestanu lagati i krasti, da vam umjesto crkvi i dzamija grade skole i bolnice , da ni Tramp slijedece godine ne pobijedi, da vas mokracna besika i prostata ne bude u toku noci, da imate miran san, da prestanete pusiti, da vam zdravlje dozvoli da popijete pokoju, da setate vise nego sto sjedite i lezite, da u svojoj blizini imate vise prijatelja nego na fb-u,  da su vam fb prijatelji samo ljudi koje poznajete...

Jos mnogo toga dobroga htio bih da vam pozelim u Novoj 2017. godini, ali ne mogu... odoh setati. U setnji je spas...