Aleksandar Aco Ravlić: ALJEHIN U BANJALUCI

Zahvaljujući dobroj volji viđenijih Banjalučana svjetski šahovski prvak dr. Aleksandar Aleksandrovič Aljehin, u razmaku od pet godina, dvaput je nastupio u Banjaluci. Na osnovi prikupljenih dobrovoljnih priloga, unaprijed uplaćenih, Banjalučani su imali prilike vidjeti, neki i poigrati preko priređenih simultanki, s ovim vrlo popularnim svjetskim prvakom. Koliko je Banjalučanima bilo stalo do njegovog dolaska, kazuju i veliki prilozi koje su davali. Ako se izuzme Gradska opština, koja je dala 500 dinara, najveće priloge od pojedinaca su dali Lazar Milašinović i Krešimir Gjurovečki, po 200 dinara, dok je bilo mnogo onih koji su dali “stotinarku”. Iako su brojni poznati banjalučki trgovci dali simbolične priloge, banjalučki profesori Nikola Kozomara i Mato Divić, od svojih skromnih mjesečnih plata, kojima su teško izmirivali potrebe svojih obitelji, iskazali su se, među prvima, za njih velikim prilozima od po 100 dinara, zbog čega su se neki posramili, pa su, poznato je, dodatnim prilogom pomogli dolazak šahovskog velikana.
Na prvom gostovanju - polovinom januara 1931., godine svjetski je prvak, u prepunoj dvorani “Hrvatskog doma”, susret sa 35 banjalučkih šahista, među kojima je bilo nekoliko iz Bos. Novog (2) i Kotor-Varoša (2), završio sa svega 3 poraza i pet remija, što znači da je pobijedio 27 protivnika. Zanimljivo je da su sve tri pobjede zabilježili šahisti Balkana – najbrojniji (15) koji su ostvarili i dva remija, dok je desetorica članova “Krajišnika” postigla tek jedan remi (Novljani su postigli dva remija).
Inženjer Reiner, prvak “Balkana”, zabilježio je prvu pobjedu, dok je drugu ostvario inženjer Didzinski. Treći poraz je svjetski prvak doživio se broj protivnika uveliko prorijedio. O toj pobjedi profesora Nikole Kozomare pisala je “Nova štampa” ovako: “Aljehin sve više poklanja pažnju u igri s Kozomarom, koji se sjajno drži i svakim novim potezom, očevidno, iznenađuje Aljehina i prisiljava ga da dugo misli. Situacija je do kraja napeta. Mnogobrojni kibici su nervozni do krajnosti, a sam g.Kozomara ne gubi nadu. On nikom ne otkriva svoje namjere, ali uporno ponavlja: On je gotov... Da su tri Aljehina, ne mogu spasiti situaciju...
I zbilja, pošto je g.Kozomara izgurao piona do posljednjeg polja, tako mu je kraljica bila sigurna, Aljehin se zamislio, temeljito prostudirao situaciju i, kad je vidio da se ne može spasiti, jednim zamahom ruke prevrnuo je figure... ”.
I odmah potom opisan je jedan od najljepših trenutaka, koji je toliko priželjkivao popularni banjalučki profesor i jedan od najboljih banjalučkih šahista – Nikola Kozomara: "Sudija je objavio treću i najtežu pobjedu, mnogobrojna publika bučno je aplaudirala. G. Kozomara je primao zaslužena čestitanja... ”.
Još jedna zanimljivost za ovu ‘‘Šahovsku produkciju svetskog prvaka Dr. Aljehina ” (naslov sa prve stranice tadašnjeg dnevnika “Nova štampa”): simultanka svjetskog prvaka se odvijala pod nadzorom odličnog nogometaša i šahiste “Balkana” - Josipa Fiće Granića.
Domaćini su nastojali privući što više posjetilaca na Aljehinovu simultanku. Tako su napisali da će svjetski prvak “svojom vanjštinom i otmjenim ponašanjem ugodno djelovati na igrače kao i gledaoce. To je važna činjenica, jer igrati i gledati kako igra, šampion svijeta - gentlemen, mora da je pravi užitak".
Da je dolazak svjetskog prvaka bio izuzetan događaj, svjedoče i ove rečenice: "Sama priredba počinje večeras u subotu 10. ov. mj. u 8 sati, te će po svoj prilici trajati do iza ponoći. Iza priredbe biće intimna zabava za sve prisutne uz salonsku glazbu Pere Jovanovića, tako da će i oni koji ne igraju šaha doći na svoj račun. Ima nade, da će naši građani pravo ocijeniti kulturni događaj prvog i jedinog nastupa Dr. Aljehina, te ovu atrakciju u što većem broju posjetiti. Ulaznice će se dobivati na blagajni ‘’Hrvatskog Doma”.
"BAZAR" KONTRA ALJEHINA
Prilikom prvog gostovanja svjetskog šahovskog prvaka u Banjaluci potražnja za šahovskim garniturama naglo je poskočila. S obzirom da su im cijene bile povisoke, vlasnik “Bazara”, Mustafa Softić, sudionicima simultanke je odlučio posuditi četiri garniture. Ova lijepa gesta vlasniku se višestruko isplatila, jer su banjalučki šahisti igrajući na njima, načinili izuzetno dobar rezultat, pa se o tom iznenadnom kuriozitetu danima, pa i godinama, naveliko pripovijedalo. S igračima, koji su se svjetskom prvaku suprotstavili na tablama iz “Bazara”, dr. Aljehin je pretrpio tri poraza. Ljudi su zaključivali da su šahovske table sretne, pa je “Bazar” ubrzo rasprodao sve šahovske garniture, o čemu je pisao dnevnik “Nova štampa”.

Aleksandar Aco Ravlić

Fadila Nura Haver: Čestitka bez Djeda Mraza

Doček sretne Nove godine mogao je početi. Radosniji nego što je ikad pomislio da može biti. Čitao je naglas, polako, riječ po riječ.
Po čađavom skorenom snijegu padala je ledena kiša. Prljavi curci slijevali su se na popločanu stazu od kapije do kućnog praga. Između dva prozorska okna, još od jučer, zvrndala je dremljiva muha zunzara. Umirovljeni profesor Hrga nije dvojio da joj nema spasa. Na koju god stranu da je pusti, dokrajčit će je leden ili topao zrak. Ovako, možda još živa uđe u novu godinu.
Poštar nije zvonio triput. Zastao je pod prozorom, podigao kišobran i mahnuo velikom bijelom kovertom. Izvio je riđe obrve i razvukao usne u klovnovsku grimasu kao kad donese penziju. Za administrativne plave koverte imao je drugo lice. U tim prilikama profesor Hrga opetovano bi govorio: „Šta je, Mikac? Ti opet sastavio njuhalo i puhalo“.
„Evo je profa, novogodišnja čestitka iz daleka!“, zacerekao se Mikac, ne uočivši muhu koja je kroz otvoren prozor suknula u svoj posljednji mrzli dan. „Već nam je počelo slavlje u Pošti. Nisam danas raznosio čestitke, samo hitna i službena pisma, ali tebi moram. Reko', možda ti uljepša novogodišnju noć“.

Pogled na porodični čajnik
Profesor nehajno spusti kovertu na televizor. Bilo je vrijeme da doda dvije cjepanice u peć i napuni šolju jutrošnjim čajem od smreke. Visoki starinski čajnik, plavi s bijelim tufnama, odavno je našao pravo mjesto na peći, gdje po cijeli dan uspijeva održati ugodnu temperaturu čaja. I sam profesor više ne zna šta ga zapravo grije u njegovim samotnim zimama: topli čaj ili sam pogled na porodični čajnik koji pamti davna jutra, s više šoljica na kuhinjskom stolu.
Potom se ponovo uglavi u fotelju pored prozora i pogledom još jednom preletje Krležine dnevničke bilješke od 25. listopada 1924. godine, otisnute u knjizi „Deset krvavih godina“. Prisjetio se čudne rečenice o kojoj je razmišljao prije nego što mu je pažnju privukla ošamućena zunzara. Ili su se te dvije stvari znakovito sastavile u istu? Možda su ipak sve strahote koje trpimo dio višeg božjeg plana? Samo je pitanje ko je bog koji u svojoj ruci drži konce tih strahota.
„Pop Korošec veoma se energično ogradio od Radićeva govora, koji je u svakome pogledu otežao situaciju (…) Ljuba Mrav ostao je s Kraljem u razgovoru u četiri oka, do sedam sati. Na izlasku iz kapidžika, novinarima: „Nema ništa, sve je po starom, ali to ne znači da Vlada ostaje ista! Kriza se normalno razvija. Naši izgledi nisu više minimalni, ali nisu ni pozitivni. Nemamo izgleda za sastav Vlade, i ja prosto ne znam kako će se sve to rešiti?“.
Koji je smisao izjave – Kriza se normalno razvija – ponovo se pitao profesor Hrga. Da li to znači isto što i današnje 'upravljanje krizom'? Da li je oduvijek i svaka politička kriza samo dobro osmišljena igra s blesavim narodima?
Hrga se ponovo diže iz fotelje. O nekim se pitanjima ne da razmišljati sjedeći. S rukama na leđima, ujednačenim koracima, kružio je kuhinjom i dnevnom sobom. Onda mu je iznenada pogled pao na bijelu kovertu. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da se razbudi iz hipnotičke vanvremene omaglice prije nego što je njeno prisustvo uspio smjestiti u vlastitu svijest.
Zastao je pored kuhinjskog stola i zagledao se u vlastito ime i adresu ispisane štampanim slovima na licu koverte. Potom je njegovu punu pažnju privukla poštanska marka s likom brkatog tuljana. Kovertu je na vrhu prosjekao kuhinjskim nožem i izvukao čestitku. Već na prvi pogled uočio je odsustvo nečega ili nekoga ko ovakve slike čini dovršenim u uobičajenoj percepciji novogodišnje čestitke.
Idilični predjeli i staze pod snijegom, irvasi s upregnutim saonicama nakrcanim šarenim paketima, u pozadini lane ispod raskošnog bora, kameni mostići i ptičice na grmlju pored zaleđenog potoka, na dalekom brežuljku živopisno seoce s neizostavnim dimnjacima iz kojih kuljaju znaci života. Sve je tu, i vesele pahulje još sipe. Samo na saonicama nema Djeda Mraza. Ko upravlja ovom snježnom lađom? Ko odlučuje kuda ide? Najzad, ko dijeli darove i kome? – rojila su se pitanja.
Profesor sjede za stol i raskrili prvu novogodišnju čestitku koja je na njegovu adresu stigla nakon pauze znatno duže od desetljeća. Život je odavno porazio desetke posljednjih čestitki s njegovim imenom na koverti. Onih na kojim su mu prijatelji, rođaci i bivši gimnazijski učenici zaželjeli sretnu 1992. godinu.

Uramljene fotografije
Pročitao je jednom. Još jednom. Još nekoliko puta. Pa ponovo. Mrak se već uvukao u sobu. Upalio je svjetlo. Sva svjetla u cijeloj kući. Obukao je bijelu košulju i svoje svečano crno odijelo. Čiste čarape i cipele. Stavio kravatu. Raširio bijeli stolnjak preko stola. Otvorio bocu vina, napunio kristalnu čašu. Pustio muziku, klasičnu. Svečanu. Upalio dvije ukrasne svijeće na svijećnjaku i pažljivo ga stavio na suprotni kraj stola. Oko njega je polukružno postavio uramljene fotografije svoje porodice. Grupne i pojedinačne. Podigao je čašu i nazdravio im.
Potom je sjeo za stol i raskrilio čestitku s pijetetom s kojim pobožni ljudi otvaraju svetu knjigu. Doček sretne Nove godine mogao je početi. Radosniji nego što je ikad pomislio da može biti. Čitao je naglas, polako, riječ po riječ.
„Uvaženi profesore Hrga, ovo nije novogodišnja čestitka, nego ljudski dug Vašeg bivšeg učenika, u duhu možda najvažnije lekcije koju sam od Vas naučio. Istina, nikad nisam bio među boljim đacima, jer mi povijest nije naročito išla. No, od Vas sam naučio da kao pojedinci nismo odgovorni za povijest, već za svoj odnos prema drugim ljudima.
Poštovani profesore, posljednjeg dana godine 1993. bio sam slučajni očevidac stradanja Vašeg sina. Brzo nakon toga, gonjen strahom da će zločinci otkriti da sam svjedok, s obitelji sam pobjegao što sam mogao dalje.
Vi znate imena policajaca koji su uhapsili i pritvorili Vašeg sina. Znate i u kojem gradu je bio zatvoren. Isti ti su ga odatle i odveli i ubili kod južnog ulaza u tunel. Vaš sin je na sebi imao crvenu trenerku, patike, crni prsluk i vunenu kapu. Zakopan je iznad tunela, s iste strane, pored betonskog vijenca nad ulazom.
Ako možete, molim Vas da mi oprostite dugogodišnju šutnju i kukavičluk. S trajnim poštovanjem“.

Fadila Nura Haver

(Al Jazeera)

Tuk na utuk!

Inatom na inat!

Mrznjom na mrznju!

Gluposcu na glupost!

Prijetnjom na prijetnju!

Govorom na govor!

Komentarom na komentar!

Paradom na paradu!

Slavljem na slavlje!

Narodom na narod!

Vjerom na vjeru!

A zivot?! 

Prodje u...

Inatu

Mrznji

Gluposti

Prijetnji

Govoru

Komentaru

Ali u paradi i u slavlju!

Svetlana Cenić: Evropski upitnik ili upitna 2017?

Još jedna u nizu godina opšteg sluđivanja. Zapečatila se navodnim odlaskom Mileta The Referendumskog na inauguraciju novog predsednika najmoćnije zemlje u svetu, kupovinom novog helikoptera za potrebe skupih i dobrih cipela, a snižavanjem plata i najavom poskupljenja gradskog prevoza u Banjoj Luci, te novim trotoarom, nadstrešnicom na Pravnom fakultetu, redukcijom isporuke vode i onim čuvenim par-nepar u Kantonu Sarajevo s početkom baš na Božić! Bez zakonskog uporišta, naravno, jer volimo mi te odluke koje posle tuku po ušima.
Veseli budžetski zagađeni decembar. I prošle godine se šest sedmica u Sarajevu nije videlo nebo. Ništa nije urađeno do danas-dan, osim ove odluke o par-nepar. Možeš ložiti gume, kupovati ugalj za etažno grejanje, ne treba katalizator ni za gradski prevoz, ni za privatna kola, a mogu i planovi razvoja bazirani na eksploataciji uglja. Šta ima veze?!
Eno, Toplana Banja Luka izdiše, a novi gradonačelnik kaže: “Razmatramo cijeli set opcija koje uključuju kredit, javno-privatno partnerstvo, zakup i koncesiju i tokom januara moramo donijeti odluke kakve god one bile”. U januaru doneseš odluku za... kada?! A sećam se saopštenja: “Obavještavamo vas da je Toplana a.d. Banja Luka u potpunosti spremna za početak grijne sezone, zbog čega je, u dogovoru sa Gradskom upravom, od danas (30.09.2016. god.) krenula sa isporukom toplotne energije, iako grijna sezona zvanično počinje 15. oktobra.” Kako li je kad su nespremni, ako je ovo potpuna spremnost?! Ono dva dana pred izbore smo potpuno spremni, a dva meseca posle izbora apsolutno nespremni. Eh, gradonačelniče, da ne živite u Banjaluci i da Vaša partija nije na vlasti dostigla punoletstvo, možda bi neko i imao razumevanja. Ovako se vraćamo na ratne godine kad je najhitniji bio ror i da li vuče, a ispred svake zgrade, pa i po balkonima bila složena drva. Grejanje u skladu sa retorikom - ratno.
Kao i slogan za proslavu Dana Republike: PRAVOnaSLAVLJE. Nije diskriminatorski uopšte. Baš će je tek sada svi osećati kao svoju. Uz većinom hladne radijatore i razmišljanje šta je sledeće.
Ovo onako zbrda-zdola samo nekolicina stvari zadnjih sedmica decembra. Sad još neko treba da kaže: “Ali, dobili smo upitnik EU!”, pa da zviznem od muke. Nema te teme u kojoj se ne trpa taj evropski put: od bureka do životne sredine. Pri tome BiH gubi godišnje minimum 20 miliona
eura pomoći EU jer nema okvirne strategije za poljoprivredu ili okoliš, pa ne znam kako će nam taj evropski put sam po sebi rešiti i ova pitanja.
Sam po sebi neće ništa, naravno, ma koliko se svi upirali da predstave da je to lek za sve: od pravosuđa do zagađenog vazduha. Po putu valja koračati, nije pokretna traka na koju se samo popneš i eto te na cilju, tj. Evropskoj uniji.
I ta čuvena Reformska agenda je pretvorena u biranje jabuka: ovu hoću, ovu neću, ova popišana, ova nije... A na kraju zbirni procenat kao uspeh - ispunili su 30 odsto ničega iz nečega. No valja na kraju pojesti i one popišane. Na oba entitetska drveta. Jer, veštački nabildaju rast BDP-a samo da bi dali sebi prostora za zaduživanje, koje raste i to po kamatnoj stopi koja je veća čak i od tog isfriziranog rasta. Svaki vlasnik kioska zna da kad se zadužiš po kamatnoj stopi većoj od profitne stope, osta i bez kioska.
Glede prihoda, stara štimaljka sa neporeskim prihodima. Njihov rast na papiru puknu u neslućene visine da bi nekako uštimali u budžetu prihodovnu i rashodovnu stranu, a naravno da se nikad ne ostvare, pa eto novog deficita. Uzgred, ako se planira rasterećenje privrede i ukidanjem ili smanjenjem upravo i tih neporeskih nameta, zašto Vlada Republike Srpske predviđa njihov rast od 11 odsto? Gušiš privredu, a planiraš ničim izazvani rast prihoda od poreza na dohodak i dobit? How yes no!
I Vlada FBiH je povećala budžet za nekih šest odsto, obrazloženo delom da će prodati potraživanja javnih preduzeća komercijalnim bankama i eto para! Ovako formulisano nema veze s onim što se, zapravo, dešava. Naime, radi se o prilivu ili novom zaduženju, samo što će sada javna preduzeća vraćati pare direktno komercijalnim bankama, a banke će pare dati Vladi BiH.
A prihode od poreza planirali veće za 9,1 odsto! Aferim, gospodo, jedva čekam da to vidim, posebno sa ovim novim potezima glede poreske reforme. Da su obuhvaćene porezima kladionice, možda bih se delimično i primila na ovu cifru. Opet su za realni sektor namenjene one popišane jabuke, dok javna uprava sebi bira one “čiste”. No, kako rekoh, bojim se da će obe vlade na kraju jesti ne samo politički popišane, već i crvljive, ma čime ih prskali.
Eh, ovako nekako ulazimo u tu 2017. evropskim drumom držeći u ruci upitnik. Toliko smo se uneli popunjavajući ga i smeštajući nas tamo daleko na obzorje EU da nam ne ginu teške povrede od pada u šaht s ovim politikama i budžetima.
Evropski upitnik ili upitna 2017.? Nije teško zaokružiti tačan odgovor.
Želim vam Vigemarkovu karijernu evropsku veselost, Inzkovu produktivnost na postojeće materijalno zdravlje i reformski optimizam entitetskih vlada na budžetu!

Svetlana Cenić

(Dani)

PROF ESAD BAJTAL ZA TV1: Dodik i Čović su kao pijani gosti

(05.01.2017.)

TV1: Gospodine Bajtal, kako Vi vidite odluku HDZ-ove državne ministrice odbrane Marine Pendeš koja je odobrila sudjelovanje oružanih snaga BIH na proslavi Dana RS koji je proglašen neustavnim?

BAJTAL: Logički se mora gledati. To nigdje u svijetu nema da se ne poštuju odluke te vrste i tog nivoa suda. S druge strane ministrica očito svoje odluke ne kordinira sa sudom i sudskim odlukama nego sa svojim partijskim čelnikom i to je problem ove zemlje. Što je ovo privatna i stranačka država a ne država u stvarnom demokratskom smislu riječi kakve srećemo u modernom svijetu, ako se već tako zovu i ako se tako deklarišu.

TV1: Ubrzo nakon ove odluke oglasio se i predsjednik RS-a Milorad Dodik koji je rekao da mu muzika ne treba, da traži treći puk u suprotnom smatrat će se da su Oružane snage neprijateljski nastrojene prema RS-u.

BAJTAL: Onaj ko neće nešto i devastira nešto - njemu sve odgovara. Ako mu date onda je to u skladu sa njegovim planovima, a ako mu ne date - on to smatra neprijateljskim i kaže da tek sada ima razloga da se borim za ono što se borim. Dakle strana koja je neprincipijelna i koja radi mimo zakona, koja svoju politiku zasniva na netrpeljivosti uvijek je na dobitku ma kako se vi postavili. Prema takvoj strani što se ljudskije i regularnije ponašate to njima odgovara a ako im se suprostavljate onda im odgovara da se pozivaju na to suprostavljanje. To je jedna dijalektika nemogućeg a politika je umijeće mogućeg.

TV1: Slažete li se sa ocjenom onih koji kažu da je ovo još jedan u nizu dokaza da Dragan Čović i Milorad Dodik zajedno rade na razbijanju države?

BAJTAL: To nikad nije ni prestalo. Uoči neke izborne godine, mislim da je to bilo 2014. kada Čović kaže da je njemu važniji dogovor sa Dodikom nego svi mogući potpisi, jer su prije izbora bili ti neki potpisi u okviru neke koalicije. To se vidi sada u odnosu ministarke prema ovome šta se traži iz manjeg entiteta.

TV1: Kako gledate na situaciju sa predsjednikom Srbije koji je najavio dolazak u Sarajevo u februaru, ali prije toga ide na proslavu 9. januara u Banju Luku?

BAJTAL: Sve je to ista logika nedosljednosti i isključivosti. Zamislite da bilo ko u Srbiji ne prizna odluku Ustavnog suda i da onda neko sa najavom prijateljskog dolaska, dolazi, a
suprostavlja se onome što je srž jedne države. Nema države bez Ustavnog suda. Svako onaj ko ne poštuje već je izrazio svoj odnos u smislu nepriznavanja države. Neozbiljnost toga čina sastoji se u cinizmu koji je toliko očigledan da ga može razumjeti svako onaj ko hoće da vidi o čemu se radi. To su činjenice. Na kraju krajeva Nikolić je ono što jeste: Vojvoda koji se ne odriče titule onog pokreta koji je u Drugom svjetskom ratu bio kolaboracionist sa Hitlerovim i Musolinijevim snagama. On dolazi u ovu zemlju na način na koji dolazi.

TV1: Kako se uopće postaviti u takvoj situaciji, odbiti posjetu ili prihvatiti, je li uopće moguće graditi dobre odnose i pomirenje uz ovakvo ponašenje Srbije?

BAJTAL: Upravo se sa te strane zloupotrebljava ta činjenica da ne možete postupiti da taj gest spada u normalu jer šta god uradite strani koja hoće da razbije “čašu”. Ako joj to dozvolite ona će da razbije, ako ne onda će razbiti zato što to zabranjujete. To je konobarski problem u kafanama, kako izaći sa pijanim gostima na kraj. Radi se o razbijanju ove zemlje.

TV1: Je li onda moguće graditi dobre odnose?

BAJTAL: U širem kontekstu ako stvari hoće da se poslože onda neko mora da reaguje diplomatskim kanalima. Ne mora to biti galama na javnoj sceni ali imaju diplomatski kanali kojima se ove stvari mogu riješiti. Važno je da li će oni funkcionisati ili neće. Mora se sasvim mirno i civilizacijski riješiti ta stvar da se izađe iz ove vrste nadmudrivanja jer nama je svima nužno potreban mir. Mi smo siti svega toga a onaj ko neće da radi u skladu da potrebama građana, a dao je takva obećanja u svojim predizbornim kampanjama i ovdje i u susjedstvu, Međunarodna zajednica mora naći načina da takve skine sa političke scene i da dovede ljude koji će raditi u društvenom interesu i u interesu normalnog življenja na ovim prostorima, onog življenja o kojem sanjaju svi naši građani bez obzira kako se zovu i kome pripadaju.

(www.mijovic.net)

Hristos se rodi!

Svima vama koji danas slavite zelim Sretan Bozic!

Najbolji zenski gitaristi

Ne dozvolite da neki beznacajni detalji odvracaju paznju od muzike.

Blagoje Grahovac: Očekuju nas masovni antifašistički ustanci

Blagoje Grahovac je geopolitički analitičar.

************

‘’Konstatujmo tri globalne činjenice: prvo, nikada svet nije bio na ovakvom tehničko-tehnološkom nivou razvijenosti kao što je danas; drugo, nikada u istoriji nije bilo manje međudržavnih ratova nego što je danas; i treće, nikada čovek-pojedinac nije bio svakojako ugrožen kao što je ugrožen danas, a da i sam ne može konkretno da detektuje od koga je ugrožen. Problem je sistemske prirode, jer je nekontrolisana globalizacija proizvela tri rušilačka društvena cunamija: prvo, neoliberalizma koji je prerastao u najopakiji oblik fašizma, a čija generika je prvenstveno na Zapadu; drugo, organizovanog kriminala i korupcije sa mafijama kao svojom vojskom čija generika je prvenstveno na Istoku, i treće, naoružanog verskog fanatizma, čija generika je prvenstveno na Jugu. Ovi cunamiji se međusobno ne sukobljavaju nego čak imaju sinergijsko dejstvo. Severna hemisfera je ozbiljno ugrožena, a Evropa je ukleštena između ova tri cunamija. Godinama javno ističem da bez američko-evropsko-ruskog partnerstva, na novim osnovama, biće veoma teško zaštititi severnu hemisferu od kataklizmičnih društvenih posledica. Kada sam to pre osam godina objašnjavao, delovalo je futuristički, dok danas isto postaje realnost.’’
…
‘’Tenzije odgovaraju banditosima. Detaljno sam to objasnio u svojim knjigama. Banditosi su sprega vojnih i delova državnih tajnih službi, kriminogenog i podzemlja i nadzemIja sa mafijama kao njihovom vojskom, te, za taj zadatak odabranih političara koji su pohlepni za moći vlasti i moći novca.’’
…
‘’Neoliberalizam koji je zavladao svetom, ni po čemu ne liči na kapitalizam nego je najopakiji oblik fašizma što ga istorija pamti. Uskoro možemo očekivati, ne samo socijalni bunt nego masovne antifašističke ustanke naroda. I to na čitavoj Planeti.’’
…

Blagoje Grahovac

Benise - Malaguena (HD)

Vjekoslav Domljan: HVALA RODBINI, PODZEMLJU I DONATORIMA

Ako ste se ikada pitali kako se kurs KM odrzava stabilnim i pored  dvostruko veceg uvoza od izvoza, i pored ogromnog unutrasnjeg duga, i pored ogromne nezaposlenosti, i pored svega drugoga sto potvrdjuje da ekonomska politika u BiH ne postoji, svakako procitajte ovaj tekst. Na primjerima ekonomija drugih drzava u proslosti prof. Vjekoslav Domljan objasnjava kako radi i sta odrzava ekonomiju u BiH. Poslednja recenica neodoljivo aludira na nedavne vijesti o kupovini novog helikoptera. 

******************

Ponašanje neodgovornih vlasti se opisuje mantrom: „inflacioniraj, stagniraj i bankrotiraj“ (što se za potrebe dijela bh. javnosti može prevesti razumljivije kao „jami koku i biži“

Sistem currency boarda se razlikuje od sistema centralne banke po tome što emituje novac koji ima pokriće u konvertibilnim valutama, što je obvezno vezan fiksnim kursom za temeljnu konvertibilnu valutu i što mora imati jedno (ili više, ako je zemlja veća) skladišta gotovog novca ili ga čuvati u komercijalnim bankama.

Sistem currency boarda uveden je prvi put 1849. god na Mauricijusu, britanskoj koloniji. Od tada je do 1900. god. uveden u nizu britanskih kolonija. Primjerice, 1912. god. je uveden Currency Board za Zapadnu Afriku - za  kolonije: Nigerija, Sijera Leone, Gana i Gambija, što je postalo modelom za ostale currency board sisteme. 

Uvođenjem currency boarda željelo se osigurati da kolonije imaju stabilnu valutu, u cijelosti podržanu funtama. Stoga nije bilo troškova zbog slanja novih novčanica i kovanog novca za zamjenu uništenih novčanica i kovanog novca. Nije bilo ni potrebe ni za centralnom bankom i za monetarnom politikom kolonija – novčana masa je skupljala ili širila kupovinama ili prodajama funti. Kolonijalne vlasti su bile zadovoljne time, jer su dobivale  kamate na svoje rezervi funti držane u Londonu, koje su te kamate zarađivale obrćući se po britanskim financijskim tržištima.

Većina tih zemalja je po sticanju nezavisnosti nakon II. svjetskog rata utemeljila svoju centralnu banku i napustila currency board. Najviše je currency boardova (50-tak) bilo oko 1950. god i to u Africi, Karibima i Južnoj Aziji. Currency boardovi su se ponovo pojavili početkom 1990-tih nakon sloma komunizma i/ili nastanka hiperinflacije. 

Interesira nas kako funkcionira najmlađi i najortodoksniji (ili najimperijalniji) od svih currency boardova, onaj u BiH? I čemu služi 350 čuvara currency boarda registriranih kao zaposlenici Centralne banke BiH iz koje je moguće iznositi gotov novac, ali ne u zamjenu za eura nego za stiropor.

Indonezija 1997: Krugman protiv currency boarda

Je li currency bord bio rješenje za Indoneziju 1997. god. u doba istočnoazijske financijske krize? Prema nobelovcu Krugmanu, iz čijeg udžbenika iz internacionalne ekonomije uče studenti diljem svijeta, to ne bi bila glupost, ali bi vjerojatno bila loša ideja. Naime, glavna stvar koju currency board treba postići je uvjeriti ulagače da vlast neće o(t)puhati njihovu imovinu inflacijom. No, ono što je brinulo ulagače u Indoneziji je da banke i kompanije neće bankrotirati i čak cijelu zemlja odvesti u kaos. S tog stanovišta uvođenje currency boarda bi, smatra Krugman, bilo irelevantno čak i gore od toga - značio bi korištenje velike količine deviza za podupiranju rupije, nacionalne valute, a što bi onemogućilo korištenje tih dolara za plaćanje uvoza ili otplaćivanje dugova. K tomu još, Suhartova kamarila bi mogla iskoristiti currency bord da izvuče nekoliko milijardi dolara iz zemlje, koristeći nisko postavljen kurs rupije (kao kad bi rekli da euro vrijedi pola KM, pa da bh. kamarila pretvori marke u eura i iznese ih iz BiH).

Prema Krugmanu, Hankeov plan za Indoneziju je značio nuđenje nečega za ništa ili bolje kazano, bilo bi čisto promoviranje financijskih interesa pristaša currency boarda.  To je bilo ćiribu-ćiriba ekonomsko učenje koje se često javlja kroz povijest i koje bi završilo skončavanjem currency boarda. Hanke je, prema Krugmanu, Raspućin od rupije. Ono što je Raspućin  bio za carsku Rusiju 1915. god, to je Hanke bio za rupiju. Hanke ima svoj omiljen čarobni napitak: currency bord, koji je htio uvesti u Indoneziju i vezati ga za američki dolar. Tadašnji predsjednik Suharto je toliko potpao pod uticaj Hankea da je morao intervenirati  i tadašnji američki predsjednik, Bill Clinton, koje je osobno nazvao Suharta i odvratio ga od uvođenja currency boarda.

Indonezija 1997: Hanke za currency board

14. augusta 1997. - kratko nakon što je 2. jula devalvirao tajlandski bat za 15%  (čime je otpočela istočnoazijska financijska kriza) - Indonezija je pustila rupiju plivti. Prema Hankeu, Stanley Fischer (tadašnji zamjenik direktora MMF-a) je izjavio da menadžment MMF-a pozdravlja pravovremenu odluku indonezijskih vlasti, pošto će plivanje rupije, uz postojeće zdrave ekonomske osnove i podržavano razboritim fiskalnim i monetarnim politikama, omogućiti ekonomiji nastaviti s impresivnim ekonomskim rezultatima iz prethodnih godina.

No, desilo se, suprotno očekivanjima MMF-a, da je rupija spram američkog dolara potonula s 2,700 u augustu 1997.  na skoro 16,000 u 1998. god. Predsjednik Suharto je, prema Hankeu, shvatio da MMF-ova terapija nije djelotvorna i obratio se za drugo mišljenje, i to Hankeu, koji je od februara 1998. god. postao njegov specijalni savjetnik. 

Hanke je predložio uvođenje currency boarda, fiksnog kursa prema američkom dolaru i punu konvertibilnost rupije za dolar. Čim je vijest o planu puštena u javnost, rupija je skočila za 28% prema dolaru. „To je razbjesnilo američku vladu i MMF“, tvrdi Hanke i navodi da su Bill Clinton i Michel Camdessus (tadašnji direktor MMF-a) zaprijetili Suhartu da zaboravi currency board jer će u protivnom izgubiti pomoć od 43 milijarde dolara. 

Galama protiv currency boarda je bila tolika da se glasovi podrške Hankeu od četiri nobelovca (Gary Becker, Milton Friedman, Merton Miller i Robert Mundell) nisu čuli. Merton Miller je poslao Hankeu poslao u kojem tvrdi da Clintonova administracija “nije smatrala da currency board neće djelovati, nego da će djelovati i da će se u tom slučaju morati natezati sa Suhartom”. Slično gledište je iznio i bivši australijski premijer Paul Keating, koji je, tvrdi Hanke, kazao: “Ministarstvo financija SAD je namjerno koristilo ekonomski kolaps kao sredstvo sklanjanja predsjednika Suharta s vlasti”. Čak je, tvrdi Hanke, i Camdessus izjavio prigodom odlaska u mirovinu da su u MMF-u „stvorili uvjete koji su primorali predsjednika Suharta da preda vlast.”

Hanke ističe da je samo godinu dana ranije tj. 1997. savjetovao bugarsku i bh. vladu da uvedu currency board. I to uz punu podršku MMF-a i uz obećanje MMF-a Rusiji 1998. god. da će i nju podržati ako odluči uvesti currency bord. Isto je bilo obećano i Brazilu.

Hanke je posebice ljut na priču iz Wall Street Journala prema kojoj je savjetovao Suharta da currency board utemelji na visokom kursu rupije (1 dolar = 5,500 rupija) kako bi Suhartova kamarila opljačkali devizne rezerve zemlje. Hanke je, kaže, pokušao demantirati taj tekst, no WSJ je nevoljno objavio demant i to upola friziran – i šteta  po Hankea je bila napravljena. S druge strane, izvorni tekst iz WSJ-a se, smatra Hanke, „ponavlja u praktički svakom većem magazinu i novini diljem svijeta, i odjekuje sve do danas, čak i u tzv. znanstvenim knjigama i časopisima“.

Argentina: sjaj i bijeda (currency boarda)
Prema Krugmanu, najistaknutiji slučaj sjaja i bijede currency boarda je Argentina, koja je od 1991. god. pokrivala svaki pezo u opticaju dolarima iz svojih deviznih rezervi u omjeru 1:1.  Argentina se odrekla kontrole nad monetarnom politikom, što ponekad može biti veliki problem. Primjerice, kad je 1995.  god. skoro došlo do bankarske krize koja je spriječena hitnim zajmovima Svjetske banke i MMF-a – pošto nije bilo instrumenta monetarne politike kojima bi se kriza mogla spriječiti. No, argentinski političari su gledali na taj gubitak ekonomsko-monetarne diskrecije kao na nužnu žrtvu, pošto zemlja ima loše iskustvo korištenja inflacije za financiranje budžetskih deficita. Imajući u vidu stabilnost cijena i relativno blagostanje tijekom 1990-tih teško je ne složiti se s takvim gledištem.

Argentina je uspjela uz pomoć currency boarda oboriti inflaciju sa 800% u 1990. na 5% do 1995. No, kako tvrdi Krugman, currency board je istodobno (u razdoblju 1990-1995.) izazvao snažnu realnu aprecijaciju pezoa od 30%, što je dovelo do nezaposlenosti i rastućeg deficita tekućeg računa. Sredinom 1990-tih okončana je realna aprecijacija peza. No, nezaposlenost je ostala velika zbog rigidnosti tržišta radne snage dok su budžetski deficiti izmakli kontroli. Kad je svjetska ekonomija zapala u recesiju 2001. god. presušili su inozemni prilivi sredstva, pao je pao izvoz kao i ino kreditiranje. Zemlja je prestala vraćati ino kredite u decembru 2001. a veza dolar-pezo prekinuta je januara 2002. Pezo je oštro deprecirao i inflacija je buknula.

S druge strane, Hanke tvrdi da je opće rašireno gledište da je Argentina imala currency bord od 1991. do 2002. sasvim neutemeljeno.  Monetarni režim Argentine je više djelovao kao centralna banka nego kao currency bord. Sistemi slični currency boardu razlikuju se od currency boarda po pokriću i po tome što mogu djelovati kao zajmodavac u krajnjoj nuždi. Oni nemaju određen maksimalan iznos pokrića. Sistem currency boarda dopušta stvaranje stranih rezervi preko 100-procentne veličine monetarne baze, a taj suvišak ima granicu koja povijesno iznosi 10%. Nadalje, sistem currency boarda ne smije koriti višak rezervi na diskrecioni način i mora sav ostvareni profit od izdavanja novca prebaciti u budžet države.

U dobrim vremenima ova razlika nije od velikog značaja, ali jeste, tvrdi Hanke, u lošim vremenima, za što je Argentina odličan primjer. Primjerice, u slučaju BiH neto strana aktiva u septembru 2016. je iznosila 9.6 mlrd KM, dok je rezervni novac (monetarna baza) iznosila 8.2 mlrd KM. Na prvi pogled preko 600 mln viška, no postoji i drugi uvjet, a to je da odnos promjena tih veličina mora biti blizu 100% (interesantan je ovaj Hankevo 'amandman', no o tom drugom prigodom). Ako se primijene ova dva kriterija, proističe, prema Hankeu, da Argentina nije imala currency bord. Povijesno promatrano, preko 70 zemalja je koristilo currency bord i nijedna od njih nije skončala kao Argentina.

Za razliku od Hankea, većina ekonomista smatra da je Argentina imala currency board i da je tijekom većeg dijela tog razdoblju primjene bila uspješna.  Argentina je usvojila currency board 1991. god jer se željela riješiti makroekonomskih neravnoteža i hiperinflacije, koje su postojale u razdoblju 1989-91. Režim je bio izuzetno uspješan jer je uspostavljena makroekonomska stabilnost i niska inflacija. Zemlja se čak uspjela oduprijeti i trima snažnim inozemnim šokovima (tekila efekt tj. iznenadna devalvacija meksičkog pezoa iz 1994. god, istočnoazijska kriza iz 1997. i bankrot Rusije iz 1998.)

Pa šta je pošlo naopako u Argentini? Dozvolilo se, smatra Hanke, da pezo bude pokriven jednom trećinom tuzemnom aktivnom umjesto isključivo inozemnom i da sistem djeluje kao centralna banka tj. kao zajmodavac u krajnjoj nuždi. Do toga je došlo zbog toga što je ekonomija bila u slobodnom padu 2001. god. uslijed kolapsa banka i panike javnosti.

Kraljevstvo za helikopter

Ponašanje neodgovornih vlasti se opisuje mantrom: „inflacioniraj, stagniraj i bankrotiraj“ (što se za potrebe dijela bh. javnosti može prevesti  razumljivije kao „jami koku i biži“), koja ne važi u cijelosti za sistem currency boarda, jer tiskarski stroj nije u rukama tuzemnih političara. Tuzemne vlasti ne mogu inflacionirati ekonomiju u uvjetima imperijalnog currency boarda. No, bh. vlasti mogu sve drugo: mogu deflacionirati ekonomiju, mogu je onesposobiti za vraćanje dugova i mogu je uvesti u bankrot. Već sa šeširom u ruci stoje pred MMF-om. I tvrde da je to najjeftiniji novac, zaboravljajući da ima još jeftiniji, onaj koji se daje po kamatnoj stopi nula, a ni glavnica se ne treba vraćati (na mikro razini se to može zvati kolektom, a na makro razini donacijom).

Ogromna ali u BiH neiskorištena prednost currency boarda je ugrađen mehanizam prilagođavanja platnog bilansa, poput onog koje je imao sistem zlatnog standarda (opisan prije dva i po stoljeća, preciznije 1752. god. od Davida Humea – i to najstariji teorijski ekonomski model). 

Ako zemlja ima trgovinski deficit,  novčana masa zemlje se skuplja (jer treba platiti, u slučaju BiH, skoro dvostruko veći uvoz od izvoza roba). Čisto teorijski promatrano, to bi trebalo izazvati rast kamatnih stopa i privlačenje ino kapitala. Visoke kamatne stope trebaju također izazvati deflacijski pritisak tj. zbog smanjenja novčanih fondova u odnosu na robne fondove, što bi trebalo voditi smanjenju uvoza i poboljšanju platne bilance. Smanjenje pritiska novčanih na robne fondove bi trebalo voditi smanjenju cijena i deprecijaciji realnog deviznog kursa, što bi trebalo voditi rastu izvoza i smanjenju uvoza. Sve to bi trebalo voditi rastu proizvodnje do razine pune zaposlenosti i povećanju izvoza. Na koncu bi se eliminirao deficit tekućeg računa i ekonomija bi postigla unutarnju i vanjsku ravnotežu.
Teorijski lijepo zvuči, no u bh. praksi ništa od toga kako pokazuju duboke unutarnje i vanjskoekonomske neravnoteže. Ogromna je nezaposlenost i neaktivnost radne snage, stopa ekonomskog rasta je niska i visoki su deficiti tekućeg računa platne bilance. Niko ne zna koliki je deficit javnog sektora jer nema njegove konsolidirane bilance, no nema sumnje da je ogroman (kao i u slučaju Argentine), jer je moralni hazard ravan onom komunističkom (što se vidi po ogromnim i nepokrivenim gubicima javnih kompanija; pa dok traje, traje). Doduše, nema rasta cijena (barem ne onog statistički iskazanog) i to je sve što BiH ima od currency boarda.

Prema sistemu currency bord, devizne rezerve trebaju rasti s vanjskotrgovinskim suficitima i padati sa deficitima, vodeći promjenama cijena i kamatnih stopa. No, u BiH se dešava sasvim suprotno - postoje vanjskotrgovinski deficiti ali i rast deviznih rezervi kod Centralne banke, koja se time stalno hvali (kao što se i Uprava za indirektno oporezivanje stalno hvali „ubranim“ prihodima od PDV-ea), ne pitajući se kako je to moguće i ko plaća cijenu toga.

Suština je da u BiH nema domaće štednje odnosno da je stopa domaće štednje negativna (stalno veća potrošnja od proizvodnje). No, stopa ukupne (nacionalne) štednje je pozitivna. Taj preokret treba zahvaliti prilivima sredstava iz inozemstva, bez kojih bi currency board prestao funkcionirati, a bh. ekonomija upala u tešku depresiju i ekonomski kaos i propala kao Argentina.

Glavni izvori tih sredstava su novčane doznake dijaspore, donacije, investicije dijaspore i drugih nerezidentnih investitora,  inozemni krediti banaka i razvojnih agencija te ogromna „siva“ i „crna ekonomija“. Zahvaljujući, prije svega, doznakama dijaspore (47.7% koje je u Hrvatskoj i Srbiji) i devizama međunarodnih financijskih institucija (MMF, Svjetska banka, Europska banka za obnovu i razvoj, EU) danih kao kredit ili potpora, BiH i dalje preživljava. Doduše na zadnjem je mjestu u EU obitelji (zemlje članice, kandidatkinje i potencijalne kandidatkinje), no još uvijek ne suviše ispod Albanije.

Kad se zavrne izdašnije od tih ino pipa ili pak blokira njihovo djelovanje stavljanjem BiH na neku crnu listu (što se zamalo nije desilo sa stavljanjem na crnu listu Moneyvalla Vijeća Europe), bh. ekonomije će se urušiti (kao što bi se urušila i Argentina još 1995. da nije bilo MMF-a i Svjetske banke). Jedna od pipa: krediti banaka-majki bankama-kćerima je  presahnula s izbijanjem globalne krize. Bio je to izdašan izvor deviza, kreditiranja, novčanih fondova i ekonomskog rasta. No, s globalnom krizom sve se to slomio, a i ekonomski rast  koji se strmoglavio sa 6-7% rasta BDP na bijednih 1-2%.  Također su i prilivi deviza po osnovu privatizacije društvene svojine uveliko presahli.

Ako bi se desilo povlačenje jedne-dvije veće banke iz BiH (što je zasad spriječeno međunarodnom intervencijom kroz tzv. „Bečku konvenciju“), to bi izazvalo snažno sužavanje currency boarda, za koje BiH nema protulijek. No, aktualno sve pasivnije ponašanje ino banaka vuče u tom pravcu. Naime, one u nedostatku kandidata za kredite po visokim kamatnim stopama, sve više jačaju nekamatonosne prihoda  i vuku ekonomiju u depresiju. Najgore od svega je što su bh. vlasti stavile te banke u poziciju pravnog monopola, zabranivši formiranje bilo kakve druge depozitne institucije. Stoga te banke kontroliraju preko 90% financijskog tržišta i mogu da rade šta god hoće. 

Ne samo da se devizno pokriće konvertibilnih maraka nalazi izvan BiH, kao što su nekadašnje funte iz Mauricijusa bile izmještene u London,  nego su i banke van kontrole bh. vlasti. Njih kontrolira samo onaj koga one plaćaju – agencije za bankarstvo. A kako rade te agencije vidi na primjeru skorašnjeg sloma banaka u RS, banaka kao „najboljeg dijela bh. ekonomije“. I kad te banke, koje svoje depozite temelje i na obilnim depozitima javnog sektora, odluče kupiti trezorske zapise, onda to i učine - ili ne učine, ako žele stjerati uz zid bh. vlasti, kako su to su nedavno pokazale. Sve što vlasti mogu jest skrušeno ispružiti šešir. No, bolje i to, kako je učinio i predsjednik Suharto, nego bježati pred piketerosima,  nezaposlenim stanovništvom koje je blokiralo sve putove, pa je argentinski predsjednik Rúa morao bježati helikopterom. 

Autorski tekst prof. Vjekoslava Domljana za BUKU