Miljenko Jergović: Nikoletina Bursać

Tipični lik partizanskoga borca, puškomitraljesca, diva golubjeg srca, nastao po predlošcima proza Branka Ćopića. Znali su ga i oni koji ovoga pisca nikada nisu čitali, služio je, svih godina jugoslavenskog socijalizma, kao globalna metafora, a poslužit će, uglavnom neznalicama, i nakon što socijalizma više ne bude, uglavnom za diskvalifikaciju onih koji su s Nikoletinom Bursaćem dijelili i dijele pogled na svijet.

Stvarni Nikola Bursać, Ćopićev školski drug iz pučke škole u Hašanima, poginuo je 1943. na Sutjesci. Umjesto da ga preboli, pisac ga je poživio u liku Nikoletine Bursaća, koji dočekuje kraj rata, vraća se u rodno selo, dolazi majci u kuću da je izvijesti da Boga više nema. To je najpoznatija epizoda iz Nikoletinina života, koja živi i danas, uglavnom u pučkoj predaji, tako da već odavno nije u vezi ni sa Ćopićevom pričom ni s Nikoletininim likom.
Osim u “Doživljajima Nikoletine Bursaća”, objavljenim 1956, istoimeni junak pojavljuje se u romanu za odrasle “Ne tuguj bronzana stražo” te u prva dva nastavka pionirske trilogije “Orlovi rano lete” i “Slavno vojevanje”. Nikoletina je jedna od nekoliko opsesivnih Ćopićevih persona, koja ga je pratila kroz život i koja mu je jednako ulijevala hrabrost i tugu da se na kraju vine u ništa, skokom s Brankova mosta u Beogradu. Nikoletina ga je nadživio, ali tako da ostane neshvaćen od onih koji će ga nakon piščeve smrti spominjati.
Branko Ćopić nikada nije ismijavao, nikada se nije rugao drugima. Nema u njega smijeha za neprijatelje naroda, Crkvu i reakciju, okupatore i domaće izdajnike. Za takav smijeh on nije imao dara ili je vjerovao da on nije ni moguć. Riječ je o razlici između žanrova komedije i tragedije u našem i u Ćopićevom svijetu: tragedija ima biti posvećena stradanju drugih, dok je komedija posvećena našim slabostima, nedostacima, zaošijanostima.
U onoj slavnoj i nepročitanoj epizodi, u kojoj Nikoletina Bursać dolazi kući, i odmah s vrata materi govori da Boga nema, mater ga u čudu pita a od kada ga nema, na što joj sin odgovara da ga od večeras nema.
“Pa ko će nam onda dati dragu kišu, kad boga nema?”, pita majka Nikoletinu.
On joj odgovara da neće nitko, da nam kiša više i ne treba, jer kada dođe oslobođenje kiše neće ni trebati, nego će se njive orati ljudskim karakterom.
Slijedi dijalog sina i matere, uzdiže se i raste do mitskih razmjera i do najljepše i najsadržajnije teološke rasprave u povijesti naših književnosti. Riječ je, naravno, o satiri, a da bi satira bila uspjela, pisac mora stati na stranu slabijega, na onu stranu koja se od njega ne očekuje. Suprotno onome što se misli, što se već šezdesetak godina prenosi kao istina o Nikoletininom obračunu s Bogom, i što je danas dogma u glavama onih koji Ćopića nisu čitali, rasprava je to u korist Boga i vjere. Ili, tačnije rečeno, u korist onih čija je vjera toliko čvrsta da dopušta sumnju kao oblik vlastitog iskazivanja.
Ako više nema Boga, priznaje Nikoletina Bursać, onda više neće biti ni kiše. Jer njemu, prostodušnom ateistu, nezamislivo je da bi kiša mogla padati bez Boga. A kad više ne bude kiše – koje već od sutra neće biti, jer je večeras dohakano Bogu – ljudski će karakter biti sve što nam je dano. Umrijevši, nestavši, Bog je ljudima ostavio karakter. Beskarakterni će svijet na Zemlju navući sušu, glad, bolest i nevolju. I, naravno, neznanje. Bit će to kazna Božje za svijet bez Boga. Svjedoči Nikoletina Bursać.

Miljenko Jergović

Pošlo društvo u lov....

Rezervirali su dvokrevetne sobe, ali nitko nije htio dijeliti sobu s Perom, koji je užasno hrkao. 
Odlučili su da nije pošteno da jedan isti svo vrijeme bude s njim pa će se smjenjivati. 
Poslije prve noći uz Peru, jedan od njih je ustao sav razbarušen i s ogromnim podočnjacima. 
Ostali su zabrinuto pitali: Čovječe, što se dogodiilo? 
- Pero je toliko hrkao da sam cijelu noć prosjedio u krevetu i gledao. 
Sljedeće noći je drugi bio na redu. Ujutru isto – izgledao je strašno blijed, podbuhao, jedva se držao na nogama. 
Pitali su: Kako je bilo? Izgledaš grozno! 
- Bilo je nepodnošljivo. Pero struže kao pilana. Cijele noći sam ga samo gledao.
Slično su prošli i ostali. 
Onda je na red došao Mujo. 
Ujutru se pojavio odmoran i čio, uređen i odlično raspoložen. 
- Dobro jutro, družino! 
Nisu mogli vjerovati svojim očima. Pitali su: Kako sad to?
- Dakle, spremali smo se za spavanje. Prišao sam Peri, zagrlio ga, pipnuo mu stražnjicu uz nježan osmijeh i poljubio za laku noč. Poslije je cijele noći Pero sjedio i gledao mene.

Goran Šikić: Rađa se prva 'postnacionalna' država svijeta

Početkom 2017. godine Kanada bi mogla biti posljednja imigrantska zemlja, tvrdi Charles Foran, direktor Instituta za kanadsko državljanstvo.
Uvjerenje kanadske vlade (ali i većine tamošnjih stanovnika) u vrijednosti imigracije potvrđuju brojke: Kanada je u 2016. primila 300.000 pridošlica, uključujući 48.000 izbjeglica, i želi da oni postanu državljani (što oko 85 posto ljudi sa stalnim prebivalištem u Kanadi na koncu i postanu).
Zemlja na sjeveru sjevernoameričkog kontinenta otvorena je za ljude svih vrsta i vjera. Šire područje Toronta danas je po sastavu stanovnika najraznovrsniji grad na planetu, jer je polovica tamošnjeg stanovništva rođena izvan Kanade, a ni drugi gradovi poput Vancouvera, Calgaryja, Ottawe i Montreala u tome značajno ne zaostaju. Godišnji priliv imigranata broji oko jedan posto stanovništva Kanade (36 miliona).
Otvorenost Kanade prepoznaju mnogi izvan njenih granica. Američki predsjednik Barack Obama i slavni rock pjevač Bono prošle su godine izjavili kako "svijet treba više Kanade". U oktobru je Economist na svojoj naslovnici objavio sliku Kipa slobode s javorovim listom i hokejaškom palicom, uz naslov 'Sloboda seli na sjever: kanadski primjer svijetu'.

Da to nisu puste priče, svjedoči činjenica rušenja službenih imigracijskih web-stranica Kanade u noći kada je postalo jasno da je Trump osvojio izbore u SAD-u.
Dok je Kanada raširenih ruku primala imigrante, 2016. godinu u Europi obilježio je uspon šovinizma i nacionalizma, zatvaranje i ograđivanje granica, te širenje straha od izbjegličkog vala. U svom članku objavljenom u britanskom Guardianu, Charles Foran ističe da kanadska otvorenost nije izraz naivnosti. Postoje praktični razlozi zašto su vrata otvorena: počevši od 90-ih godina 20. stoljeća, mala stopa fertilnosti i starost stanovništva počeli su usporavati stopu nataliteta Kanade. No, zahvaljujući useljenicima, stanovništvo se povećalo za dvije trećine, a do 2030. očekuje se stopostotno povećanje.

Ekonomska korist očita je sama po sebi. I statistika pokazuje da raznolikost stanovništva potiče prosperitet, a ne da ga ugrožava, kako se neki pribojavaju.
Stavovi kanadskog premijera Justina Trudeaua otkrivaju filozofsko utemeljenje politike otvorenosti koju u današnjem svijetu mnogi doživljavaju začudnom ili neopreznom. Trudeau je u oktobru 2015. izjavio za New York Times Magazine kako bi Kanada mogla biti "prva postnacionalna država" i još dodao da u Kanadi nema bazičnog identiteta i mainstreama.
Europljanima ovakav način razmišljanja doista može zazvučati radikalno. No, Kanađani, s druge strane, ne razmišljaju na takav način. Mavis Gallant, jedna od najvećih kanadskih književnica, jednom je prilikom definirala Kanađanina kao "nekoga s logičnim razlogom da misli da bi mogao biti Kanađanin". Dakle, posve različit način razmišljanja od sablasti ideologije "krvi i tla" kojom se prečesto potpuno pogrešno definira nacionalni identitet na našim prostorima.
Postnacionalizam u Kanadi, međutim, ima dugu pretpovijest. Golemi zemljopisni prostori sjevernoameričkog kontinenta trebali su biti napučeni, i tu su zadaću ispunjavali raznovrsni ljudi. U intelektualnom smislu, radi se o projektu koji je star pola stoljeća, ali u praksi se počeo pojavljivati
dugo prije formalnog postanka kanadske države 1867. godine. I nakon osamostaljenja Kanada je gotovo cijelo stoljeće ostala u sjeni Britanskog carstva. Tek od 60-ih godina dobili su svoju himnu i zastavu, a tek 1982. otac današnjeg premijera, Pierre Trudeau, kao premijer proveo je ustavnu reformu, službeno uveo dvojezičnost i multikulturalizam kao službenu državnu politiku.

Dakako, teško da se jedna država može ponašati potpuno "postnacionalno", pa tako ni Kanada koja i dalje ima granice, putovnice i svoju vojsku. Pritom ima koristi od granice s SAD-om, koju ne mora posebno čuvati, a 75 posto trgovinske razmjene obavlja upravo sa svojim južnim susjedom. Uz takvo sigurno zaleđe, Kanađani imaju prostora upustiti se u eksperimente unaprijeđenja društva.
Ti reformistički potezi svejedno su ostavili otvoreno pitanje definiranja nacionalnog identiteta. Je li aktualni premijer Trudeau odlučio dovršiti očev posao na solomonski način? Charles Foran prisjeća se znakovite izjave velikog mislioca Marshalla McLuhana iz 1963. godine: "Kanada je jedina zemlja na svijetu koja zna kako živjeti bez identiteta".
McLuhanov zaključak o "dinamičnoj novoj koncepciji nacije" upravo se formira pred našim očima. Umjesto američkog koncepta "lonca za taljenje" (melting pot), Kanada bi doista mogla postati mjesto suživota mnogih vjera, povijesti i vizija budućnosti.
"Necjeloviti identitet", što su mnogi u prošlosti predbacivali Kanadi, postaje tako "višestruki identitet" s višestrukim prednostima. Najvažnija od svih je, dakako, napredak bez krvoprolića i odnos prema novome i drugačijem bez straha koji je zgrčio mnoge europske nacije.

Goran Šikić (Jutarnji.hr)

Sevdalinka - Đorđe Balašević

PIKINI AFORIZMI

Božo Marić PIKA

15.01.2013 – 15.01.2017.

***

Narod koji ima toliko spomenika

Zaslužuje bolju prošlost.

***

Glavne role igraju parole.

***

Druga strana medalje se obično pravi od neprobojnog čelika.

***

Promjene?

Do mene!

***

Govornici bi bili uvjerljiviji da govore iz stomaka.

***

Bio je potpuno odan

predstavničkom sistemu.

Kao poslanik, predstavljao je sam sebe.

***

Slobodan strelac?

Valjda – meta!

***

Doušnik je čovjek od riječi do riječi.

***

Mi smo mali, ali samozadovoljan narod.

Zadovoljavamo se malim.

***

Naša politička avangarda je učinila

takva djela

da se ni najhrabriji režiseri

ne usuđuju da ih prikažu na sceni.

***

Vlast se povampirila.

Stalno zahtijeva svježu krv.

Gregorijanski kalendar - modifikovani Julijanski kalendar

Vama koji danas slavite pocetak Nove 2017. godine zelim sretnu Novu godinu!

**************

Iz Vinkipedije:

Gregorijanski kalendar ili novi kalendar je najkorišćeniji kalendar na svetu. Kao modifikacija julijanskog kalendara, prvi ga je predložio kalabrijski doktor Alojzije Lili, a proglasio ga je 1582. godine papa Grgur XIII, po kome je dobio ime, putem papske bule Inter gravissimas^[1]. Njegove godine se broje od godine rođenja Isusa Hrista.

Gregorijanski kalendar je uveden pošto je prosečna godina u julijanskom kalendaru bila neznatno duža u odnosu na tropsku godinu, izazivajući da prolećna ravnodnevnica polako ide unazad u kalendarskoj godini, kao i lunarni kalendar koji se koristio za određivanje datuma Uskrsa.

Gregorijanski kalendar je rešio ove probleme izbacivanjem izvesnog broja dana, da bi se kalendar vratio u sinhronizaciju sa godišnjim dobima, odnosno, tropskom godinom, i malim skraćivanjem prosečnog broja dana u kalendarskoj godini, izbacivanjem tri julijanske prestupne godine svakih 400 godina.

Papska bula je sadržala sledeće odredbe:

1. Iz kalendara će se izostaviti 10 dana, tako da posle četvrtka 4. oktobra 1582. sledi petak 15. oktobar.
2. Prestupna je svaka godina deljiva sa 4, osim godina deljivih sa 100 kod kojih su prestupne samo one deljive sa 400.
3. Prestupna godina ima jedan dan više od proste koji se stavlja na kraju meseca februara.
4. Uskrs će se odsad izračunavati po novom pravilu, vezanom za novi kalendar.
5. Prvi dan u godini biće 1. januar.

Queen - Bohemian Rhapsody (Official Video)

Aleksandar Aco Ravlić: DRUGI ALJEHINOV NASTUP U BANJALUCI

Banjalučki dnevnik "Nova štampa ” na prvoj stranici je objavio vijest o dolasku svjetskog šahovskog prvaka:
Jutros je Dr Aljehin doputovao u Banju Luku
Jutrošnjim vozom u 8 sati stigao je u naš grad svetski šahovski majstor Dr. Aljehin. Na stanici je bio dočekan od predstavnika Kluba ‘’Balkana’’ te mnogobrojnih šahista. Dr. Aljehin je ispraćen do Hotel ‘Bosne’ gdje se je odmah povukao u svoju sobu, da se odmori od puta.
Svetski prvak Dr. Aljehin je aristokratska pojava, visokog rasta…

*****

Drugi nastup među Banjalučanima je svjetski prvak dr. Aljehin imao u maju 1936. Tom prilikom odmjerio je snage sa 40 igrača pod nadzorom g.Modrinova. Počelo je loše po gosta - jer je poslije ponoći “redatelj priredbe" objavio prvi rezultat - pobjedu Stjepana Pavlića, dok je sutradan, u 4 sata ujutro, inž. Jovanović, kao posljednji, “dobivenu partiju morao da remizira” (“Vrbaske novine”). I još jedna tvrdnja istog izvještača: “Brzi tempo kojeg Aljehin nameće pred kraj igre, i uzbuđenje kibicera učinilo je svoje. Naš prvak Nikica Pavlić, koji u ovoj egsebiciji pregledava sigurni dobitak i mora remisirati”. Uz Stjepana Pavlića, pobjednici nad Aljehinom su te noći još bili: Jesih, Kemal Hadžiomerspahić i Veljo Stojnić, dok su - uz inž. Jovanovića i Nikicu Pavlića, remizirali: Salomon, Zeljković, Robotić, Herman, Filanović, Šainović, Misita i Kufner, u toku 7 sati igranja.

Aleksandar Aco Ravlić

Aleksandar Aco Ravlić: ALJEHIN U BANJALUCI

Zahvaljujući dobroj volji viđenijih Banjalučana svjetski šahovski prvak dr. Aleksandar Aleksandrovič Aljehin, u razmaku od pet godina, dvaput je nastupio u Banjaluci. Na osnovi prikupljenih dobrovoljnih priloga, unaprijed uplaćenih, Banjalučani su imali prilike vidjeti, neki i poigrati preko priređenih simultanki, s ovim vrlo popularnim svjetskim prvakom. Koliko je Banjalučanima bilo stalo do njegovog dolaska, kazuju i veliki prilozi koje su davali. Ako se izuzme Gradska opština, koja je dala 500 dinara, najveće priloge od pojedinaca su dali Lazar Milašinović i Krešimir Gjurovečki, po 200 dinara, dok je bilo mnogo onih koji su dali “stotinarku”. Iako su brojni poznati banjalučki trgovci dali simbolične priloge, banjalučki profesori Nikola Kozomara i Mato Divić, od svojih skromnih mjesečnih plata, kojima su teško izmirivali potrebe svojih obitelji, iskazali su se, među prvima, za njih velikim prilozima od po 100 dinara, zbog čega su se neki posramili, pa su, poznato je, dodatnim prilogom pomogli dolazak šahovskog velikana.
Na prvom gostovanju - polovinom januara 1931., godine svjetski je prvak, u prepunoj dvorani “Hrvatskog doma”, susret sa 35 banjalučkih šahista, među kojima je bilo nekoliko iz Bos. Novog (2) i Kotor-Varoša (2), završio sa svega 3 poraza i pet remija, što znači da je pobijedio 27 protivnika. Zanimljivo je da su sve tri pobjede zabilježili šahisti Balkana – najbrojniji (15) koji su ostvarili i dva remija, dok je desetorica članova “Krajišnika” postigla tek jedan remi (Novljani su postigli dva remija).
Inženjer Reiner, prvak “Balkana”, zabilježio je prvu pobjedu, dok je drugu ostvario inženjer Didzinski. Treći poraz je svjetski prvak doživio se broj protivnika uveliko prorijedio. O toj pobjedi profesora Nikole Kozomare pisala je “Nova štampa” ovako: “Aljehin sve više poklanja pažnju u igri s Kozomarom, koji se sjajno drži i svakim novim potezom, očevidno, iznenađuje Aljehina i prisiljava ga da dugo misli. Situacija je do kraja napeta. Mnogobrojni kibici su nervozni do krajnosti, a sam g.Kozomara ne gubi nadu. On nikom ne otkriva svoje namjere, ali uporno ponavlja: On je gotov... Da su tri Aljehina, ne mogu spasiti situaciju...
I zbilja, pošto je g.Kozomara izgurao piona do posljednjeg polja, tako mu je kraljica bila sigurna, Aljehin se zamislio, temeljito prostudirao situaciju i, kad je vidio da se ne može spasiti, jednim zamahom ruke prevrnuo je figure... ”.
I odmah potom opisan je jedan od najljepših trenutaka, koji je toliko priželjkivao popularni banjalučki profesor i jedan od najboljih banjalučkih šahista – Nikola Kozomara: "Sudija je objavio treću i najtežu pobjedu, mnogobrojna publika bučno je aplaudirala. G. Kozomara je primao zaslužena čestitanja... ”.
Još jedna zanimljivost za ovu ‘‘Šahovsku produkciju svetskog prvaka Dr. Aljehina ” (naslov sa prve stranice tadašnjeg dnevnika “Nova štampa”): simultanka svjetskog prvaka se odvijala pod nadzorom odličnog nogometaša i šahiste “Balkana” - Josipa Fiće Granića.
Domaćini su nastojali privući što više posjetilaca na Aljehinovu simultanku. Tako su napisali da će svjetski prvak “svojom vanjštinom i otmjenim ponašanjem ugodno djelovati na igrače kao i gledaoce. To je važna činjenica, jer igrati i gledati kako igra, šampion svijeta - gentlemen, mora da je pravi užitak".
Da je dolazak svjetskog prvaka bio izuzetan događaj, svjedoče i ove rečenice: "Sama priredba počinje večeras u subotu 10. ov. mj. u 8 sati, te će po svoj prilici trajati do iza ponoći. Iza priredbe biće intimna zabava za sve prisutne uz salonsku glazbu Pere Jovanovića, tako da će i oni koji ne igraju šaha doći na svoj račun. Ima nade, da će naši građani pravo ocijeniti kulturni događaj prvog i jedinog nastupa Dr. Aljehina, te ovu atrakciju u što većem broju posjetiti. Ulaznice će se dobivati na blagajni ‘’Hrvatskog Doma”.
"BAZAR" KONTRA ALJEHINA
Prilikom prvog gostovanja svjetskog šahovskog prvaka u Banjaluci potražnja za šahovskim garniturama naglo je poskočila. S obzirom da su im cijene bile povisoke, vlasnik “Bazara”, Mustafa Softić, sudionicima simultanke je odlučio posuditi četiri garniture. Ova lijepa gesta vlasniku se višestruko isplatila, jer su banjalučki šahisti igrajući na njima, načinili izuzetno dobar rezultat, pa se o tom iznenadnom kuriozitetu danima, pa i godinama, naveliko pripovijedalo. S igračima, koji su se svjetskom prvaku suprotstavili na tablama iz “Bazara”, dr. Aljehin je pretrpio tri poraza. Ljudi su zaključivali da su šahovske table sretne, pa je “Bazar” ubrzo rasprodao sve šahovske garniture, o čemu je pisao dnevnik “Nova štampa”.

Aleksandar Aco Ravlić

Fadila Nura Haver: Čestitka bez Djeda Mraza

Doček sretne Nove godine mogao je početi. Radosniji nego što je ikad pomislio da može biti. Čitao je naglas, polako, riječ po riječ.
Po čađavom skorenom snijegu padala je ledena kiša. Prljavi curci slijevali su se na popločanu stazu od kapije do kućnog praga. Između dva prozorska okna, još od jučer, zvrndala je dremljiva muha zunzara. Umirovljeni profesor Hrga nije dvojio da joj nema spasa. Na koju god stranu da je pusti, dokrajčit će je leden ili topao zrak. Ovako, možda još živa uđe u novu godinu.
Poštar nije zvonio triput. Zastao je pod prozorom, podigao kišobran i mahnuo velikom bijelom kovertom. Izvio je riđe obrve i razvukao usne u klovnovsku grimasu kao kad donese penziju. Za administrativne plave koverte imao je drugo lice. U tim prilikama profesor Hrga opetovano bi govorio: „Šta je, Mikac? Ti opet sastavio njuhalo i puhalo“.
„Evo je profa, novogodišnja čestitka iz daleka!“, zacerekao se Mikac, ne uočivši muhu koja je kroz otvoren prozor suknula u svoj posljednji mrzli dan. „Već nam je počelo slavlje u Pošti. Nisam danas raznosio čestitke, samo hitna i službena pisma, ali tebi moram. Reko', možda ti uljepša novogodišnju noć“.

Pogled na porodični čajnik
Profesor nehajno spusti kovertu na televizor. Bilo je vrijeme da doda dvije cjepanice u peć i napuni šolju jutrošnjim čajem od smreke. Visoki starinski čajnik, plavi s bijelim tufnama, odavno je našao pravo mjesto na peći, gdje po cijeli dan uspijeva održati ugodnu temperaturu čaja. I sam profesor više ne zna šta ga zapravo grije u njegovim samotnim zimama: topli čaj ili sam pogled na porodični čajnik koji pamti davna jutra, s više šoljica na kuhinjskom stolu.
Potom se ponovo uglavi u fotelju pored prozora i pogledom još jednom preletje Krležine dnevničke bilješke od 25. listopada 1924. godine, otisnute u knjizi „Deset krvavih godina“. Prisjetio se čudne rečenice o kojoj je razmišljao prije nego što mu je pažnju privukla ošamućena zunzara. Ili su se te dvije stvari znakovito sastavile u istu? Možda su ipak sve strahote koje trpimo dio višeg božjeg plana? Samo je pitanje ko je bog koji u svojoj ruci drži konce tih strahota.
„Pop Korošec veoma se energično ogradio od Radićeva govora, koji je u svakome pogledu otežao situaciju (…) Ljuba Mrav ostao je s Kraljem u razgovoru u četiri oka, do sedam sati. Na izlasku iz kapidžika, novinarima: „Nema ništa, sve je po starom, ali to ne znači da Vlada ostaje ista! Kriza se normalno razvija. Naši izgledi nisu više minimalni, ali nisu ni pozitivni. Nemamo izgleda za sastav Vlade, i ja prosto ne znam kako će se sve to rešiti?“.
Koji je smisao izjave – Kriza se normalno razvija – ponovo se pitao profesor Hrga. Da li to znači isto što i današnje 'upravljanje krizom'? Da li je oduvijek i svaka politička kriza samo dobro osmišljena igra s blesavim narodima?
Hrga se ponovo diže iz fotelje. O nekim se pitanjima ne da razmišljati sjedeći. S rukama na leđima, ujednačenim koracima, kružio je kuhinjom i dnevnom sobom. Onda mu je iznenada pogled pao na bijelu kovertu. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da se razbudi iz hipnotičke vanvremene omaglice prije nego što je njeno prisustvo uspio smjestiti u vlastitu svijest.
Zastao je pored kuhinjskog stola i zagledao se u vlastito ime i adresu ispisane štampanim slovima na licu koverte. Potom je njegovu punu pažnju privukla poštanska marka s likom brkatog tuljana. Kovertu je na vrhu prosjekao kuhinjskim nožem i izvukao čestitku. Već na prvi pogled uočio je odsustvo nečega ili nekoga ko ovakve slike čini dovršenim u uobičajenoj percepciji novogodišnje čestitke.
Idilični predjeli i staze pod snijegom, irvasi s upregnutim saonicama nakrcanim šarenim paketima, u pozadini lane ispod raskošnog bora, kameni mostići i ptičice na grmlju pored zaleđenog potoka, na dalekom brežuljku živopisno seoce s neizostavnim dimnjacima iz kojih kuljaju znaci života. Sve je tu, i vesele pahulje još sipe. Samo na saonicama nema Djeda Mraza. Ko upravlja ovom snježnom lađom? Ko odlučuje kuda ide? Najzad, ko dijeli darove i kome? – rojila su se pitanja.
Profesor sjede za stol i raskrili prvu novogodišnju čestitku koja je na njegovu adresu stigla nakon pauze znatno duže od desetljeća. Život je odavno porazio desetke posljednjih čestitki s njegovim imenom na koverti. Onih na kojim su mu prijatelji, rođaci i bivši gimnazijski učenici zaželjeli sretnu 1992. godinu.

Uramljene fotografije
Pročitao je jednom. Još jednom. Još nekoliko puta. Pa ponovo. Mrak se već uvukao u sobu. Upalio je svjetlo. Sva svjetla u cijeloj kući. Obukao je bijelu košulju i svoje svečano crno odijelo. Čiste čarape i cipele. Stavio kravatu. Raširio bijeli stolnjak preko stola. Otvorio bocu vina, napunio kristalnu čašu. Pustio muziku, klasičnu. Svečanu. Upalio dvije ukrasne svijeće na svijećnjaku i pažljivo ga stavio na suprotni kraj stola. Oko njega je polukružno postavio uramljene fotografije svoje porodice. Grupne i pojedinačne. Podigao je čašu i nazdravio im.
Potom je sjeo za stol i raskrilio čestitku s pijetetom s kojim pobožni ljudi otvaraju svetu knjigu. Doček sretne Nove godine mogao je početi. Radosniji nego što je ikad pomislio da može biti. Čitao je naglas, polako, riječ po riječ.
„Uvaženi profesore Hrga, ovo nije novogodišnja čestitka, nego ljudski dug Vašeg bivšeg učenika, u duhu možda najvažnije lekcije koju sam od Vas naučio. Istina, nikad nisam bio među boljim đacima, jer mi povijest nije naročito išla. No, od Vas sam naučio da kao pojedinci nismo odgovorni za povijest, već za svoj odnos prema drugim ljudima.
Poštovani profesore, posljednjeg dana godine 1993. bio sam slučajni očevidac stradanja Vašeg sina. Brzo nakon toga, gonjen strahom da će zločinci otkriti da sam svjedok, s obitelji sam pobjegao što sam mogao dalje.
Vi znate imena policajaca koji su uhapsili i pritvorili Vašeg sina. Znate i u kojem gradu je bio zatvoren. Isti ti su ga odatle i odveli i ubili kod južnog ulaza u tunel. Vaš sin je na sebi imao crvenu trenerku, patike, crni prsluk i vunenu kapu. Zakopan je iznad tunela, s iste strane, pored betonskog vijenca nad ulazom.
Ako možete, molim Vas da mi oprostite dugogodišnju šutnju i kukavičluk. S trajnim poštovanjem“.

Fadila Nura Haver

(Al Jazeera)