Eldar Dizdarević: Kuhar i političar

Prije nekoliko dana zatekao sam se, prilično besposlen, pred TV-om. Najednom od TV kanala pažnju mi je privukla emisija američkog kuhara Anthonyja Bourdaina o Portugalu, odnosno o Lisabonu, te o kulinarskim tradicijama te zemlje. Bourdain je, inače, bivši kuhar, nekadašnji šef kuhinje jednog njujorškog restorana, koji se širom svijeta proslavio napisavši knjigu o kulinarstvu, a potom praveći i TV emisije ‘No Reservations’ i ‘The Layover’. Ukratko, u pomenutim emisijama on putuje svijetom i prenosi gledateljima kulinarske tradicije iz raznih metropola.
Bourdain je sjajno i veoma plastično opisao Lisabon. Baixa, Torre de Belem, fado muzika od koje vam se koža ježi, te na kraju, naravno, lisabonska i općenito portugalska kuhinja. No, ono što mi je privuklo pažnju u emisiji su razgovori koje je Bourdain vodio s lokalnim ljudima o Portugalu i EU.
U jednom trenutku jedan lokalni književnik mu objašnjava kako je EU smišljeno i planski razorila samo privredno tkivo Portugala. Kaže da su cijeli dijelovi zemlje, koji su nekada vrvjeli od poljoprivrednih proizvođača, sada prazni i napušteni zbog politike EU.
"Portugal ima jednu od najboljih klima na svijetu. Sunčano je, temperature umjerene, ima dovoljno padavina, a zemlja je plodna. Uzgajali smo ovdje masovno masline i paradajz, no, iz EU je odjednom počeo pristizati ogroman novac koji je bio uslovljen samo jednom stvari - da prestanemo uzgajati i izvoziti masline i paradajz. Jer drugi to rade, naprimjer Italijani i Španci. Nažalost, naši su političari poslušali EU i sada ogromne površine odlične obradive zemlje zjape prazne, napuštene", priča književnik.
Za vrijeme reklama na ovoj stanici prebacim na naš lokalni TV kanal, kad tamo neka emisija u kojoj jedan od ovdašnjih političkih lidera priča o BiH i EU: "Mi moramo iskoristiti šanse koje nam daje put ka EU, mi trebamo da se izborimo za EU tržište koje je veliko, bla.. bla... bla... mi moramo, bla.. bla... bla... mi trebamo, bla.. bla... bla...”
Vraćam se ponovo na kuharsku emisiju.
U jednom od lisabonskih restorana Bourdain s lokalnim šefom razgovara o ponudi jela. Portugal je pomorska zemlja, a u vodama oko Portugala nalazi se dosta riba, veoma dobrih, kvalitetnih i jestivih. No, u lisabonskim restoranima ovih dana se služi isključivo bakalar, riba koje zapravo u vodama oko Portugala uopšte nema.
Bourdain pita s razlogom. Konstatira: "Opet neki budalasti propis EU", a lokalni mu šef potvrdno klima glavom. Američki kuhar ne može da vjeruje. Objašnjava svojim gledateljima koje se sve ribe mogu naći u portugalskim vodama, a da se pri tome na trpezama nalazi bakalar koji se ko zna otkuda uvozi smrznut!
Potom Bourdain zaključuje. Kaže, kao prvo, nikako mu nije jasno zašto ljudi u zemljama članicama EU uopšte pristaju na takve budalaštine briselske birokratije. I drugo, nikako mu nije jasno kako EU još preživljava i postoji.
"U kojoj sam god zemlji članici EU bio - a bio sam u puno zemalja, od Italije, preko Španije do Njemačke - niko od lokalnih ljudi nema ništa lijepo reći za EU. Svi su protiv EU i svi su ogorčeni njihovim besmislenim propisima koji koče slobodnu trgovinu i razvoj. Zbog toga mi uopšte nije jasno kako se ta zajednica još održava na životu i kako opstaje", kaže Bourdain.
Opet ide set reklama pa prebacujem na bh. kanal. Tamo isto: "Mi moramo, bla.. bla... bla... mi trebamo, bla.. bla... bla... iskoristiti sav taj ogroman potencijal novca iz EU fondova bla.. bla... bla..."
Vraćam se opet na kulinarsku emisiju, tamo neko od lokalnih žitelja objašnjava Bourdainu kako je sav novac iz EU fondova u proteklim godinama došao samo kako bi ugušio lokalnu proizvodnju - poljoprivredu, ribarstvo i slično - pri čemu su, da cijela stvar bude još tragičnija, iznosi novca koji su povučeni iz EU fondova uvijek godinama bili manji od iznosa novca koji je Portugal morao uplatiti u budžete EU po osnovu članarine.
Opet prebacim na naš program: "Mi moramo, bla... bla... bla... zato europske integracije za nas nemaju alternativu, bla... bla... bla... mi trebamo, bla... bla... bla..."
Zbunjeno zaključujem. Bože, koliko je samo života, zdravog razuma, realnosti i shvatanja i primjenjivanja osnovnih ekonomskih pojmova sažeto u samo jednoj kulinarskoj emisiji američkog šefa nasuprot potpuno pogrešne percepcije, nerazumijevanja i totalne neinformiranosti nekog našeg bezličnog bla-bla političara. EU je razvalila daleko bogatije zemlje od BiH i ugušila nacionale ekonomije, doslovno satrla lokalnu proizvodnju nizom veoma smišljenih zlobnih direktiva samo za račun nekoliko povlaštenih nacija i naroda. A naši političari o tome ništa ne znaju. I samouvjereno nas vode na taj put bez alternative. Strašno. Zapravo, prestrašno.

Eldar Dizdarević

(Oslobodjenje)

Mario M.: Sličice iz Banjaluke

Novogodisnji koncert BL filharmonije - plakat

Novogodisnji koncert - prenos za prolaznike

napad na panj

napad na snijeg

Pobrdje

posljednja adresa Vlade Milosevica

prvi snijeg

snijeg i staklo

snijeg i zastave

snijeg u Rosuljama

Miljenko Jergović: Nikoletina Bursać

Tipični lik partizanskoga borca, puškomitraljesca, diva golubjeg srca, nastao po predlošcima proza Branka Ćopića. Znali su ga i oni koji ovoga pisca nikada nisu čitali, služio je, svih godina jugoslavenskog socijalizma, kao globalna metafora, a poslužit će, uglavnom neznalicama, i nakon što socijalizma više ne bude, uglavnom za diskvalifikaciju onih koji su s Nikoletinom Bursaćem dijelili i dijele pogled na svijet.

Stvarni Nikola Bursać, Ćopićev školski drug iz pučke škole u Hašanima, poginuo je 1943. na Sutjesci. Umjesto da ga preboli, pisac ga je poživio u liku Nikoletine Bursaća, koji dočekuje kraj rata, vraća se u rodno selo, dolazi majci u kuću da je izvijesti da Boga više nema. To je najpoznatija epizoda iz Nikoletinina života, koja živi i danas, uglavnom u pučkoj predaji, tako da već odavno nije u vezi ni sa Ćopićevom pričom ni s Nikoletininim likom.
Osim u “Doživljajima Nikoletine Bursaća”, objavljenim 1956, istoimeni junak pojavljuje se u romanu za odrasle “Ne tuguj bronzana stražo” te u prva dva nastavka pionirske trilogije “Orlovi rano lete” i “Slavno vojevanje”. Nikoletina je jedna od nekoliko opsesivnih Ćopićevih persona, koja ga je pratila kroz život i koja mu je jednako ulijevala hrabrost i tugu da se na kraju vine u ništa, skokom s Brankova mosta u Beogradu. Nikoletina ga je nadživio, ali tako da ostane neshvaćen od onih koji će ga nakon piščeve smrti spominjati.
Branko Ćopić nikada nije ismijavao, nikada se nije rugao drugima. Nema u njega smijeha za neprijatelje naroda, Crkvu i reakciju, okupatore i domaće izdajnike. Za takav smijeh on nije imao dara ili je vjerovao da on nije ni moguć. Riječ je o razlici između žanrova komedije i tragedije u našem i u Ćopićevom svijetu: tragedija ima biti posvećena stradanju drugih, dok je komedija posvećena našim slabostima, nedostacima, zaošijanostima.
U onoj slavnoj i nepročitanoj epizodi, u kojoj Nikoletina Bursać dolazi kući, i odmah s vrata materi govori da Boga nema, mater ga u čudu pita a od kada ga nema, na što joj sin odgovara da ga od večeras nema.
“Pa ko će nam onda dati dragu kišu, kad boga nema?”, pita majka Nikoletinu.
On joj odgovara da neće nitko, da nam kiša više i ne treba, jer kada dođe oslobođenje kiše neće ni trebati, nego će se njive orati ljudskim karakterom.
Slijedi dijalog sina i matere, uzdiže se i raste do mitskih razmjera i do najljepše i najsadržajnije teološke rasprave u povijesti naših književnosti. Riječ je, naravno, o satiri, a da bi satira bila uspjela, pisac mora stati na stranu slabijega, na onu stranu koja se od njega ne očekuje. Suprotno onome što se misli, što se već šezdesetak godina prenosi kao istina o Nikoletininom obračunu s Bogom, i što je danas dogma u glavama onih koji Ćopića nisu čitali, rasprava je to u korist Boga i vjere. Ili, tačnije rečeno, u korist onih čija je vjera toliko čvrsta da dopušta sumnju kao oblik vlastitog iskazivanja.
Ako više nema Boga, priznaje Nikoletina Bursać, onda više neće biti ni kiše. Jer njemu, prostodušnom ateistu, nezamislivo je da bi kiša mogla padati bez Boga. A kad više ne bude kiše – koje već od sutra neće biti, jer je večeras dohakano Bogu – ljudski će karakter biti sve što nam je dano. Umrijevši, nestavši, Bog je ljudima ostavio karakter. Beskarakterni će svijet na Zemlju navući sušu, glad, bolest i nevolju. I, naravno, neznanje. Bit će to kazna Božje za svijet bez Boga. Svjedoči Nikoletina Bursać.

Miljenko Jergović

Pošlo društvo u lov....

Rezervirali su dvokrevetne sobe, ali nitko nije htio dijeliti sobu s Perom, koji je užasno hrkao. 
Odlučili su da nije pošteno da jedan isti svo vrijeme bude s njim pa će se smjenjivati. 
Poslije prve noći uz Peru, jedan od njih je ustao sav razbarušen i s ogromnim podočnjacima. 
Ostali su zabrinuto pitali: Čovječe, što se dogodiilo? 
- Pero je toliko hrkao da sam cijelu noć prosjedio u krevetu i gledao. 
Sljedeće noći je drugi bio na redu. Ujutru isto – izgledao je strašno blijed, podbuhao, jedva se držao na nogama. 
Pitali su: Kako je bilo? Izgledaš grozno! 
- Bilo je nepodnošljivo. Pero struže kao pilana. Cijele noći sam ga samo gledao.
Slično su prošli i ostali. 
Onda je na red došao Mujo. 
Ujutru se pojavio odmoran i čio, uređen i odlično raspoložen. 
- Dobro jutro, družino! 
Nisu mogli vjerovati svojim očima. Pitali su: Kako sad to?
- Dakle, spremali smo se za spavanje. Prišao sam Peri, zagrlio ga, pipnuo mu stražnjicu uz nježan osmijeh i poljubio za laku noč. Poslije je cijele noći Pero sjedio i gledao mene.

Goran Šikić: Rađa se prva 'postnacionalna' država svijeta

Početkom 2017. godine Kanada bi mogla biti posljednja imigrantska zemlja, tvrdi Charles Foran, direktor Instituta za kanadsko državljanstvo.
Uvjerenje kanadske vlade (ali i većine tamošnjih stanovnika) u vrijednosti imigracije potvrđuju brojke: Kanada je u 2016. primila 300.000 pridošlica, uključujući 48.000 izbjeglica, i želi da oni postanu državljani (što oko 85 posto ljudi sa stalnim prebivalištem u Kanadi na koncu i postanu).
Zemlja na sjeveru sjevernoameričkog kontinenta otvorena je za ljude svih vrsta i vjera. Šire područje Toronta danas je po sastavu stanovnika najraznovrsniji grad na planetu, jer je polovica tamošnjeg stanovništva rođena izvan Kanade, a ni drugi gradovi poput Vancouvera, Calgaryja, Ottawe i Montreala u tome značajno ne zaostaju. Godišnji priliv imigranata broji oko jedan posto stanovništva Kanade (36 miliona).
Otvorenost Kanade prepoznaju mnogi izvan njenih granica. Američki predsjednik Barack Obama i slavni rock pjevač Bono prošle su godine izjavili kako "svijet treba više Kanade". U oktobru je Economist na svojoj naslovnici objavio sliku Kipa slobode s javorovim listom i hokejaškom palicom, uz naslov 'Sloboda seli na sjever: kanadski primjer svijetu'.

Da to nisu puste priče, svjedoči činjenica rušenja službenih imigracijskih web-stranica Kanade u noći kada je postalo jasno da je Trump osvojio izbore u SAD-u.
Dok je Kanada raširenih ruku primala imigrante, 2016. godinu u Europi obilježio je uspon šovinizma i nacionalizma, zatvaranje i ograđivanje granica, te širenje straha od izbjegličkog vala. U svom članku objavljenom u britanskom Guardianu, Charles Foran ističe da kanadska otvorenost nije izraz naivnosti. Postoje praktični razlozi zašto su vrata otvorena: počevši od 90-ih godina 20. stoljeća, mala stopa fertilnosti i starost stanovništva počeli su usporavati stopu nataliteta Kanade. No, zahvaljujući useljenicima, stanovništvo se povećalo za dvije trećine, a do 2030. očekuje se stopostotno povećanje.

Ekonomska korist očita je sama po sebi. I statistika pokazuje da raznolikost stanovništva potiče prosperitet, a ne da ga ugrožava, kako se neki pribojavaju.
Stavovi kanadskog premijera Justina Trudeaua otkrivaju filozofsko utemeljenje politike otvorenosti koju u današnjem svijetu mnogi doživljavaju začudnom ili neopreznom. Trudeau je u oktobru 2015. izjavio za New York Times Magazine kako bi Kanada mogla biti "prva postnacionalna država" i još dodao da u Kanadi nema bazičnog identiteta i mainstreama.
Europljanima ovakav način razmišljanja doista može zazvučati radikalno. No, Kanađani, s druge strane, ne razmišljaju na takav način. Mavis Gallant, jedna od najvećih kanadskih književnica, jednom je prilikom definirala Kanađanina kao "nekoga s logičnim razlogom da misli da bi mogao biti Kanađanin". Dakle, posve različit način razmišljanja od sablasti ideologije "krvi i tla" kojom se prečesto potpuno pogrešno definira nacionalni identitet na našim prostorima.
Postnacionalizam u Kanadi, međutim, ima dugu pretpovijest. Golemi zemljopisni prostori sjevernoameričkog kontinenta trebali su biti napučeni, i tu su zadaću ispunjavali raznovrsni ljudi. U intelektualnom smislu, radi se o projektu koji je star pola stoljeća, ali u praksi se počeo pojavljivati
dugo prije formalnog postanka kanadske države 1867. godine. I nakon osamostaljenja Kanada je gotovo cijelo stoljeće ostala u sjeni Britanskog carstva. Tek od 60-ih godina dobili su svoju himnu i zastavu, a tek 1982. otac današnjeg premijera, Pierre Trudeau, kao premijer proveo je ustavnu reformu, službeno uveo dvojezičnost i multikulturalizam kao službenu državnu politiku.

Dakako, teško da se jedna država može ponašati potpuno "postnacionalno", pa tako ni Kanada koja i dalje ima granice, putovnice i svoju vojsku. Pritom ima koristi od granice s SAD-om, koju ne mora posebno čuvati, a 75 posto trgovinske razmjene obavlja upravo sa svojim južnim susjedom. Uz takvo sigurno zaleđe, Kanađani imaju prostora upustiti se u eksperimente unaprijeđenja društva.
Ti reformistički potezi svejedno su ostavili otvoreno pitanje definiranja nacionalnog identiteta. Je li aktualni premijer Trudeau odlučio dovršiti očev posao na solomonski način? Charles Foran prisjeća se znakovite izjave velikog mislioca Marshalla McLuhana iz 1963. godine: "Kanada je jedina zemlja na svijetu koja zna kako živjeti bez identiteta".
McLuhanov zaključak o "dinamičnoj novoj koncepciji nacije" upravo se formira pred našim očima. Umjesto američkog koncepta "lonca za taljenje" (melting pot), Kanada bi doista mogla postati mjesto suživota mnogih vjera, povijesti i vizija budućnosti.
"Necjeloviti identitet", što su mnogi u prošlosti predbacivali Kanadi, postaje tako "višestruki identitet" s višestrukim prednostima. Najvažnija od svih je, dakako, napredak bez krvoprolića i odnos prema novome i drugačijem bez straha koji je zgrčio mnoge europske nacije.

Goran Šikić (Jutarnji.hr)

Sevdalinka - Đorđe Balašević

PIKINI AFORIZMI

Božo Marić PIKA

15.01.2013 – 15.01.2017.

***

Narod koji ima toliko spomenika

Zaslužuje bolju prošlost.

***

Glavne role igraju parole.

***

Druga strana medalje se obično pravi od neprobojnog čelika.

***

Promjene?

Do mene!

***

Govornici bi bili uvjerljiviji da govore iz stomaka.

***

Bio je potpuno odan

predstavničkom sistemu.

Kao poslanik, predstavljao je sam sebe.

***

Slobodan strelac?

Valjda – meta!

***

Doušnik je čovjek od riječi do riječi.

***

Mi smo mali, ali samozadovoljan narod.

Zadovoljavamo se malim.

***

Naša politička avangarda je učinila

takva djela

da se ni najhrabriji režiseri

ne usuđuju da ih prikažu na sceni.

***

Vlast se povampirila.

Stalno zahtijeva svježu krv.

Gregorijanski kalendar - modifikovani Julijanski kalendar

Vama koji danas slavite pocetak Nove 2017. godine zelim sretnu Novu godinu!

**************

Iz Vinkipedije:

Gregorijanski kalendar ili novi kalendar je najkorišćeniji kalendar na svetu. Kao modifikacija julijanskog kalendara, prvi ga je predložio kalabrijski doktor Alojzije Lili, a proglasio ga je 1582. godine papa Grgur XIII, po kome je dobio ime, putem papske bule Inter gravissimas^[1]. Njegove godine se broje od godine rođenja Isusa Hrista.

Gregorijanski kalendar je uveden pošto je prosečna godina u julijanskom kalendaru bila neznatno duža u odnosu na tropsku godinu, izazivajući da prolećna ravnodnevnica polako ide unazad u kalendarskoj godini, kao i lunarni kalendar koji se koristio za određivanje datuma Uskrsa.

Gregorijanski kalendar je rešio ove probleme izbacivanjem izvesnog broja dana, da bi se kalendar vratio u sinhronizaciju sa godišnjim dobima, odnosno, tropskom godinom, i malim skraćivanjem prosečnog broja dana u kalendarskoj godini, izbacivanjem tri julijanske prestupne godine svakih 400 godina.

Papska bula je sadržala sledeće odredbe:

1. Iz kalendara će se izostaviti 10 dana, tako da posle četvrtka 4. oktobra 1582. sledi petak 15. oktobar.
2. Prestupna je svaka godina deljiva sa 4, osim godina deljivih sa 100 kod kojih su prestupne samo one deljive sa 400.
3. Prestupna godina ima jedan dan više od proste koji se stavlja na kraju meseca februara.
4. Uskrs će se odsad izračunavati po novom pravilu, vezanom za novi kalendar.
5. Prvi dan u godini biće 1. januar.

Queen - Bohemian Rhapsody (Official Video)

Aleksandar Aco Ravlić: DRUGI ALJEHINOV NASTUP U BANJALUCI

Banjalučki dnevnik "Nova štampa ” na prvoj stranici je objavio vijest o dolasku svjetskog šahovskog prvaka:
Jutros je Dr Aljehin doputovao u Banju Luku
Jutrošnjim vozom u 8 sati stigao je u naš grad svetski šahovski majstor Dr. Aljehin. Na stanici je bio dočekan od predstavnika Kluba ‘’Balkana’’ te mnogobrojnih šahista. Dr. Aljehin je ispraćen do Hotel ‘Bosne’ gdje se je odmah povukao u svoju sobu, da se odmori od puta.
Svetski prvak Dr. Aljehin je aristokratska pojava, visokog rasta…

*****

Drugi nastup među Banjalučanima je svjetski prvak dr. Aljehin imao u maju 1936. Tom prilikom odmjerio je snage sa 40 igrača pod nadzorom g.Modrinova. Počelo je loše po gosta - jer je poslije ponoći “redatelj priredbe" objavio prvi rezultat - pobjedu Stjepana Pavlića, dok je sutradan, u 4 sata ujutro, inž. Jovanović, kao posljednji, “dobivenu partiju morao da remizira” (“Vrbaske novine”). I još jedna tvrdnja istog izvještača: “Brzi tempo kojeg Aljehin nameće pred kraj igre, i uzbuđenje kibicera učinilo je svoje. Naš prvak Nikica Pavlić, koji u ovoj egsebiciji pregledava sigurni dobitak i mora remisirati”. Uz Stjepana Pavlića, pobjednici nad Aljehinom su te noći još bili: Jesih, Kemal Hadžiomerspahić i Veljo Stojnić, dok su - uz inž. Jovanovića i Nikicu Pavlića, remizirali: Salomon, Zeljković, Robotić, Herman, Filanović, Šainović, Misita i Kufner, u toku 7 sati igranja.

Aleksandar Aco Ravlić