Jovano Jovanke - Tijana Dapcevic & Ron Holsi

Aleksandar Ravlić: RUKA S KRUHOM I SIROM

Čim su redovnici iz reda cistercita - trapisti stigli u banjalučki kraj 1869. godine, odnosno kada su ubrali prve ljetine, nakon podmirenje njihovih potreba, uveli su jedan hvale vrijedan običaj, koji se uobičavao izgovarati adet. Naime, na svojim samostanskim vratima u Delibašinom selu, današnjim Trapistima, otvorili su malo prozorče dovoljno samo da se proturi ruka. Ubrzo se pročula banjalučkim krajem vijest da kroz taj prozorčić trapisti daju obrok svakom koji pokuca na samostanska vrata, zapravo pokuca na taj prozorčić. Nije dugo trebalo čekati i kroz prozorčić bi se pojavila ruka u kojoj je bio dobar komad kruha i sa najčešće desetak dekagrama njihovog čuvenog trapiskog sira.

O tom lijepom iskazu dobrotvornosti i milosrđa, u banjalučkom časopisu "Putokaz" iz 1928., pisalo je vrlo malo: "Redovnici Trapisti spadaju u red onih nesebičnih i neumornih radnika, koji se mole i sve rade na slavu Božiju i na korist bližnjega, ne ističući nigdje u javnosti svoga djelovanja i ne tražeći ljudske hvale i priznanja za svoj samoprijegorni rad. Danas je ipak nadaleko već poznato milosrđe i djelovanje tih neutrudivih radnika..."
Nije se to ogledalo samo kroz sirotište, koje su imali kao prvi u Bosni i Hercegovini već 1878. godine. Ovaj podatak valjalo je spomenuti, jer jedna rečenica u istom časopisu, pojašnjava širinu njihovog milosrđa: "Njihova ljubav i velika skrb nije samo posvećena pitomcima, već je darežljiva ruka pružala pomoć i ostalim sirotama, koje su pokucale na samostanska vrata, pa makar ma koje vjere bile. Taj dobrotvorni i milosrdni čin osobito se ispoljio za vrijeme strašnog svjetskog rata (Prvog), kad je ljuta glad i oskudica natjerala na stotine bijednika iz okolice banjalučke bez razlike vjere i narodnosti na samostanska vrata. Niko nije odbijen i nije se vratio praznih ruku, jer dobrostivo srce videći bijedu nije moglo da ikomu uskrati pomoć. - Ej, kad bi znale zidine od porte sve pričati - ali... to nije potrebno!"

Valja priznati da su mladi Banjalučani, za vrijeme školskih izleta u Trapiste, provjeravali ovu darežljivost otaca trapista, poneko iz znatiželje da se uvjeri u istinitost, ali kudikamo veći broj bilo je onih koji su željeli kušati taj čuveni trapiski sir, koji u njihove porodice nije mogao ni u snu doći, čak ni u osobitim svečanim prilikama, jer prihodi obitelji nisu bili dostatni da podmire najosnovnije potrebe življenja. I niko od nas koji smo provjeravali ili priželjkivali njihovo dobročinsto, nije ostajao razočaran.
Ovaj lijepi adet samostanskih otaca prekinut je sticajem prilika u vrijeme Drugog svjetskog rata, ali ne njihovom voljom.

Aleksandar Ravlić

Razlog

Žena: Zašto izlaziš na balkon svaki put kad zapjevam?

Muž: Zato da komšije ne pomisle da te tučem!

Ratko Varda: Džordan je bio baš “praćkica”

Tokom boravka u Banjaluci, gdje je promovisao međunarodni košarkaški kamp “Three Points” na Jahorini, nekadašnji član Detroit Pistonsa i Vašington Vizardsa prisjetio se boravka na NBA parketima.
“Kakva god da je bila karijera, meni je bilo super. Zato sam sada tu da neka svoja iskustva prenesem na mlađe, savjetujem ih i naučim ih da ne rade sve ono što sam ja radio”, kaže Varda.
Prisjetio se odlaska “preko bare” 2001. godine.
“Iz Partizana sam u NBA otišao samo zbog jedne stvari – jer u dresu ‘crno-bijelih’ nikada nisam dobio pravu šansu. U prvi tim ušao sam sa 16 godina kao najveći talenat, a onda sam šest godina sjedio na klupi. Jedina opcija u tom trenutku bila je da odem u NBA, što je bila nemoguća misija s obzirom da tada nisam ni igrao i da mi je statistika bila izuzetno loša, tako da me niko ne bi ni uzeo na draftu. Ipak, na osnovu dobrog rada na treninzima, Detroit me je ‘pikirao’ i dobio sam ugovor na dvije godine”, kaže visoki centar rođen u Gradišci.
Poseban period u Vardinom životu bili su treninzi i utakmice sa velikim Majklom Džordanom u Vašingtonu.
“I sa 40 godina, Majkl je na svaki trening i utakmicu dolazio prvi. Bio je baš ‘praćkica’. Ali, o njemu je sve rečeno u brojnim filmovima. I sve je zaista tako. Imao je svoje rituale koji su uvijek bili isti. Svaki put pred utakmicu kada je Dag Kolins, trener Vašingtona, pričao, Majkl bi se izgubio. Nigdje ga nije bilo, važniji su mu bili rituali”, priča Varda i prisjeća se jednog veoma upečatljivog detalja:
“Svaki trening odradio bi u novim patikama, zatim bi ih skinuo, potpisao i stavio u kutiju. I tako, svaki dan – druge patike. Zamislite samo kolike su bile cijene tih potpisanih patika. Zato danas i zarađuje toliko”, kroz smijeh priča Varda.

(banjaluka.com)

Legende Mladog Krajisnika

Znam da malo kasnim. KK Mladi Krajisnik, ciji sam clan bio u njegovim prvim danima, oduzio se svojim velikim igracicama. Vijest koju sam nasao na fb stranici Mladog krajisnika:

****************

Lena Trajkovski, Snežana Šipka Bilić, Slađana Golić i Sanda Vuković.

Manifestacijom "Malene legende", ŽKK Mladi Krajišnik je započeo obilježavanje velikog jubileja - 55 godina postojanja. 
Pod svodove SD Obilićevo, podignuti su dresovi klupskih legendi: Lene Trajkovski, Snežane Šipka Bilić, Mersade Bećirspahić, Slađane Golić i Sande Vuković.

Danas je Bajram

Svim vjernicima islamske vjeroispovjesti i svim onima koji danas slave zelim sretan Bajram!

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!

POPA CHUBBY "Hey Joe" 7-18-14

Dinko Kreho: JUGONOSTALGIJA ZA BUDUĆNOŠĆU

Sentimentalna idealizacija proverbijalnog Titinog vakta predstavlja tek naličje desničarske denuncijacije „totalitarnog“ jugosocijalističkog režima. Međutim, u zadnje vrijeme slutim da postoje i drugi i drugačiji oblici „jugonostalgije“ od tlapnji o crvenom pasošu dobrodošlom na svakom graničnom prelazu, švercu u Trstu, jeftinim ljetovanjima na Jadranu, i ostalim mitemima.
Prije nekoliko tjedana, prilikom kućnog druženja kod supruge i mene, bliska članica familije zastala je uz kartu SFRJ koja visi u našoj kuhinji. „Pa vi ste stvarno nostalgični! A jedva da se te države uopće sjećate!“, dobronamjerno nas je podbola, ne bez iskrenog čuđenja. Pritom je aludirala na neke ranije rasprave u obiteljskim krugovima, a u kojima je u našim stavovima prepoznala sentimentalan i pokroviteljski odnos prema bivšoj državi. „Ali uopće nije stvar u sjećanju, niti u prošlosti“, trebao sam reći, ali kao što mi se često događa u živoj komunikaciji, tek sam naknadno domislio pravu reakciju (Francuzi to zovu „duhom stepeništa“, esprit de l’escalier) pa sam tek slegnuo ramenima. Ipak, razlog zašto nisam reagirao spomenutim riječima vjerojatno je bio i taj što mi nije bilo do kraja jasno kakva je zapravo pozadina mog osobnog odnosa spram Jugoslavije. Relativno često me netko – otvoreno ili prikriveno, ozbiljno ili u šali, među četiri zida ili u javnom prostoru, drugarski ili neprijateljski – prozove za „jugonostalgiju“. Ovu optužbu nikad nisam shvaćao dovoljno ozbiljno da bih se njome doista bavio. Pa ipak, nakon nekoliko epizodica poput ove, počeo sam razmišljati: jesam li ja „jugonostalgičar“? Ima li uopće nečega u toj odrednici?
U postjugoslavenskom književnom i širem kulturnom polju pojam „jugonostalgije“ podjednako je prokazan od nacionalnih desnica (pogotovo one hrvatske, koja ga je vjerojatno i smislila) kao i od nov(ij)e lijeve misli koja se na našim prostorima oblikovala nakon 2009. S uobičajenom kritikom „jugonostalgije“ s lijevih pozicija posve se slažem: bolećiva čežnja za prošlim vremenima i beskrajno prebiranje po njima pripadajućem popularnom imaginariju doista paraliziraju političko mišljenje i orijentaciju kako u sadašnjosti, tako i u prošlosti. Štoviše, kako je to pokazao niz autora, sentimentalna idealizacija proverbijalnog Titinog vakta predstavlja tek naličje desničarske denuncijacije „totalitarnog“ jugosocijalističkog režima. Međutim, u zadnje vrijeme slutim da postoje i drugi i drugačiji oblici „jugonostalgije“ od tlapnji o crvenom pasošu dobrodošlom na svakom graničnom prelazu, švercu u Trstu, jeftinim ljetovanjima na Jadranu, i ostalim mitemima. Štoviše, čini mi se da je u mojoj generaciji – a tu okvirno mislim na ljude rođene osamdesetih godina – snažno prisutno, a vjerojatno i sve prisutnije, nekakvo osjećanje vezano uz socijalističku Jugoslaviju koje se može odrediti kao nostalgično.
Zaključio sam da je naša svojta u izvjesnom smislu i bila u pravu: doista patim(o) od neke vrste „jugonostalgije“. Međutim, sentiment o kojem je riječ ne podrazumijeva okrenutost prošlosti, a ponajmanje čežnju za teleportacijom u neko sretnije i jednostavnije razdoblje.
Uostalom, moje odrastanje nije ni izbliza obilježeno jugoslavenskim socijalizmom koliko ratovima koji su taj sistem rasturili i kapitalizmom koji je ugalopirao u naše živote; socijalistička Jugoslavija za mene ne konotira konkretnu državu, ponajmanje konkretno iskustvo svakodnevnice. Naprotiv, „Jugoslavija“ je za mene ime za određenu budućnost, ili budućnosti – koja se nisu realizirale, ali čije obećanje istrajava, makar i u sablasnom obliku. Ova vrsta „jugonostalgije“ u najkraćem bi se mogla opisati kao nostalgija za budućnošću.
Nedavno preminuli muzički kritičar i bloger Mark Fisher ingeniozno je pisao o početku 21. stoljeća kao o vremenu bez budućnosti. Za Fishera, prividni globalni trijumf neoliberalnog kapitalizma podudario se s posvemašnjom iscrpljenošću društveno-političke imaginacije: više ne uspijevamo zamisliti budućnost izvan diktature kapitala i horizonta „mogućeg“ koji on uspostavlja, tj. izvan parametara „kapitalističkog realizma“. Uslijed paralize u zamišljanju budućnosti, piše Fisher, konstantno nas proganjaju duhovi budućnosti koje se nisu uspjeli ostvariti; primjerice, anglofona glazbena kultura 21. stoljeća kojom se on bavi uhvaćena je u anakrono i dekontekstualizirano prerađivanje fragmenata dvadesetostoljetne kulture, uključno s njenim vizijama budućnosti, ali bez sposobnosti za artikuliranje vlastitih. Primijenimo li Fisherove uvide o „svijetu bez budućnosti“ na naše, postjugoslavensko stanje, i fenomen „jugonostalgije“ o kojem govorim ukazat će nam se u drukčijem svjetlu.
Za povjesničara umjetnosti Branislava Dimitrijevića, sam označitelj „Jugoslavija“, prije nego na određeno društveno uređenje, državno-pravni okvir, ili politički princip, odnosi se na određeno stanje. „Jugoslavija“, na način na koju je definirao jugosocijalistički projekt (naprotiv dvama imperijalističkim i represivnim projektima koja su također nosila jugoslavensko ime), označavala bi stanje radikalne povijesne otvorenosti, ambivalencije, raspoloženosti za eksperiment, i općenito mogućnosti promjene. Definitivan „raskid“ s tim stanjem došao je u paketu s obećanjem sretne i prosperitetne kapitalističke budućnosti, u kojoj ćemo napokon uhvatiti priključak s „normalnim“ svijetom, samo da ukrotimo svoje barbarstvo i prebrodimo svoje ratove, i da nekako podmirimo svoje tisuće mrtvih, prognanih i unesrećenih. Međutim, umjesto da nas svjetlija i civilizirnija budućnost pronađe, našli smo se u dobu bez budućnosti – delegirani u vječitu „tranziciju“ bez ishodišta, u vječno vraćanje istog. Srazmjerno puno je pisano o tome kako sam koncept „tranzicije“ karakterizira osobita vrsta a-temporalnosti, svojevrsna izglobljenost iz vremena. Kad se prisjetim vlastitog odrastanja i sazrijevanja, koje se u velikoj mjeri podudarilo s devedesetima i nultim godinama, rekao bih da to u osobitoj mjeri vrijedi za našu „tranziciju“. Drugim riječima, „postjugoslavensko stanje“ suštinski karakterizira gubitak jugoslavenske budućnosti.
Istražujući jugoslavenske medije i kulturu posvuda nailazim na tragove mogućih budućnosti, koje me doista proganjaju – Fisherova metafora sablasti, pokazalo se, nije pretjerana. Recimo, u štampi pedesetih i šezdesetih godina bili su popularne senzacionalističko-vizionarske projekcije u stilu „kako će izgledati Sarajevo budućnosti“; popularnost ovoga žanra ponešto će opasti usljed realpolitičkog otrežnjenja u dvama predstojećim dekadama, ali očekivanje od budućnosti da donese nove šanse i otvori nove perspektive i dalje će činiti neizostavan aspekt opće kulture. Čak i kad čitam polemike o programima „Hrvatska 2000.“ ili „Slovenija 2000.“, ekonomskim strategijama nastalima osamdesetih godina na pretežno kapitalističkoj računici, oni mi djeluju vizionarski, utopistički obojeno: naime, ne mogu zaboraviti da 2000. godina kakvu poznajem nepovratno pripada nekom drukčijem svijetu. I kad sam se bavio (sub)kulturom znanstvene fantastike u Jugoslaviji, jednim od rijetkih svejugoslavenskih fenomena u književnom polju, činilo mi se da je njezin pad neraskidivo vezan s iscrpljivanjem horizonta budućnosti u kolektivnoj imaginaciji, nakon čega će brzo nacionalističko-kapitalistička realpolitika napokon doći na svoje (da ne bude zabune, ovaj sentiment ne stoji ni u kakvoj vezi s, primjerice, tematikom jugoslavenske SF književnosti – naprotiv, ova je izrazito često bila distopijska).
Ukoliko, kako to nacionalisti vole reći, žalim za Jugoslavijom, onda žalim upravo za jugoslavenskom budućnosti: njezine brojne sablasti neprestano me opominju na propuštene prilike, na zatvorene horizonte i odbačene perspektive. Kao da, iz jugoslavenske perspektive, predstavljamo krajnje nedostojnu budućnost, takvu kakva se odigrala po najgorem zamislivom scenariju. Ipak, ove sablasti i osjećaj koji pobuđuju dobro dođu utoliko što nas, otrežnjujuće brutalno, podsjećaju da loša stvarnost u kojoj živimo nije proizašla iz linearnog, neizbježnog, ili uopće logičnog slijeda stvari. Vratimo li se na trenutak jeziku književnosti, možemo reći da život u postjugoslavenskoj neoliberalnoj distopiji neprekidno upućuje i vraća na utopijske potencijale jugoslavenske prošlosti. Jugoslaven Darko Suvin, pionir akademskog proučavanja znanstvene fantastike, često navodi definiciju utopije koju je formulirao filozof Raymond Ruyer: les choses pourraient être autrement – „stvari bi mogle biti drugačije [postavljene]“. Upravo ovaj osjećaj da je moglo drugačije, u kratkom spoju s kapitalističkim realizmom unutar kojeg sam odrastao, zapravo čini motor moje „jugonostalgije“.

(Dinko Kreho, Proletter)

Most Radija Slobodna Evropa Vučićev progres

Vladimir Gligorov, saradnik Bečkog instituta za međunarodne ekonomske studije i Aleksandar Stevanović, ekonomista iz Beograda, razgovarali su sa novinarom Omerom Karabegom o stvarnom ekonomskom rastu Srbije od dolaska Aleksandra Vučića.

Vladimir Gligorov: Srbija je od 2012. godine imala relativno nisku stopu rasta. Ona je bila niska i pre toga, tako da je od 2008. godine do danas prosečni rast bio jedva nešto iznad nule. I u prvom kvartalu ove godine biće oko jedan posto - tako da ni ova godine neće biti naročito uspešna.

Aleksandar Stevanović: Statistika je neumoljiva. Od 2008. godine, otkada su presušili prilično izdašni prihodi od privatizacije, stope rasta su veoma niske. Vlada se najviše hvali rezultatima 2015. i 2016. godine, kada je rast konačno bio iznad nule, ali tada su i u celom regionu zabeležene relativno više stope rasta.



Gligorov: Srbija u poslednjih deset godina imala veliki spoljnotrgovinski deficit i veoma nekonkurentnu privredu. Da pojednostavim: izvozila je malo, a uvozila mnogo. Deficit se može smanjiti tako da se poveća nezaposlenost i smanje plate. Time bi se smanjila potrošnja, samim tim i uvoz, a podstakao izvoz. Vučićeva vlada je krenula tim putem i zato sada imamo nisku cenu rada u Srbiji.

Stevanović: Plate u Srbiji su na pretposlednjem ili poslednjem mestu u regionu. Borimo se sa Makedoncima za to mesto. Čak i u Evropi imamo malo konkurenata u borbi za najniža mesta. To su Moldavija i Ukrajina, ili Gruzija i Jermenija, ako ih uopšte smatramo evropskim zemljama. Poslednja vlada Demokratske stranke nije se previše bavila uzrocima niskih plata, a vlada Aleksandra Vučića je fascinirana uravnoteženjem budžeta i privlačenjem stranih investitora potpuno nerazumnim subvencijama. Obe vlade su zaboravile da nova radna mesta mogu prevashodno doneti domaće firme i nisu ih ni na koji način stimulisale. Država je skupa i neefikasna, pravni sistem veoma loš, a poslovi se ne mogu dobiti bez političkih veza. Sve u svemu, Srbija je očajno mesto za biznis i to je razlog zašto domaće firme nisu ni ulagale u proizvodnju, niti su zapošljavale. Zbog toga imamo masovni egzodus iz Srbije - i da nema tog nakaradnog ventila plate bi verovatno bile još niže.

Gligorov: Ključni problem Srbije u poslednjoj deceniji, to jest od početka finansijske krize, je što je u tom periodu dramatično smanjen udeo investicija u bruto domaćem proizvodu. U poslednje dve godine zabeležen je izvestan rast investicija, ali je njihov udeo u bruto domaćem proizvodu još uvek izuzetno nizak. On je oko 18 posto, a trebalo bi da bude bar 22 ili 23 posto. To je u suštini najveći problem ekonomske politike koja je vođena u poslednjih šest-sedam godina.

Stevanović: Meni je interesantna Vučićeva skorašnja izjava - da će predsednik Republike Turske poslati u Srbiju dva aviona investitora. To je taj prenaglašeni optimizam koji praksa vrlo često demantuje. Od velikih reči ponekad bude nekih rezultata, ali najčešće ne bude ništa. Setimo se najava o dolasku Mercedesa u Srbiju i fabrika koje će navodno izgraditi kompanija Mubadala iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Čak je i Beograd na vodi daleko od onoga što je obećavano. To se sada svodi na izgradnju dva nebodera u Beogradu, što svakako neće preporoditi srpsku privredu, čak ni privredu opštine Savski venac na kojoj se grade ti objekti. Dakle, gromko se govori o stanim investitorima i investicijama, o svetloj budućnosti koja je tu negde odmah iza ćoška, pa od toga bude vrlo malo ili ništa. Dokle god ova vlada bude dobijala glasove na osnovu nerealnih obećanja - dotle će biti i bombastičnih izjava u koje ni sama vlada ne veruje.

Gligorov: Što se tiče pozivanja nemačke privrede da ulaže u Srbiju - to nije bez osnova. Nemačka je trenutno jedan od najvećih investitora. NJene investicije su dosta uticale na privredni oporavak i Češke, i Slovačke, i Poljske, i Mađarske. Nemačka je zainteresovana i za Balkan, ali do sada je u Srbiji bilo malo nemačkih investicija zbog toga što vlada ima pogrešan pristup. Naime, vlada se, u ovom slučaju konkretno Vučić, pogađa sa nemačkim preduzećima moleći ih da reše neke od problema srpske privrede što, kad je reč o obnavljanju propalih preduzeća, do sada nije dalo rezultate.

Stevanović: Niko na svetu neće doći da spasava Srbiju. Sve zemlje gledaju da spasu sebe. Stalno se kao velika investicija ističe Pupinov most u Beogradu, a istina je da smo mi taj most praktično uvezli iz Kine. Ista je stvar i sa kineskim ponudama da grade autoputeve u Srbiji. Kinezi će nam dati kredit, ali kineske firme će doći da grade te autoputeve i one će dovesti svoje radnike. Nešto malo će dati i srpskim firmama. I te autoputeve ćemo uvesti kao i Pupinov most. Niti će oni biti koncesionari, niti će snositi bilo kakav rizik, sve će to do poslednjeg evra ili juana da plate građani Srbije. Kada je reč o Smederevskoj železari, Kinezi nisu kupili preduzeće, nego imovinu, tako da tek treba da vidimo da li su oni stvarno spasili tu železaru.

(Most Radija Slobodna Evropa)

Citat

Braco Dimitrijević: Svaki čovjek je genijalan dok se ne dokaže suprotno!

*****************
Braco Dimitrijević, one of the pioneers of conceptual art, had his first one-man exhibition at the age of 10. In 1963 he made his first conceptual work, The Flag of the World, in which he replaced a national flag with an alternative sign. It marked the beginning of his artistic interventions into urban landscapes.

Slobodan "Braco" Dimitrijević is a Paris-based Bosnian and Yugoslavian artist. His works deal mainly with history and the individual's place in it. He has exhibited internationally since the 1970s, including at the Tate Gallery in 1985. He has participated in documenta and the Venice Biennale. His works are held in the collection of the Tate Gallery and that of the Centre Pompidou, among others.