Viktor Ivančić: Zloguki porok

(foto Predrag Trokicic)

Pozor, braćo Hrvati!

Ne igrajte se, tako vam Boga, sa sudbinom Republike Hrvatske!

Kakva god bila, Republika Hrvatska to nije zaslužila!

Vijest što se ovih dana raskalašila na naslovnim stranicama novina – da će sadašnji Trg maršala Tita u Zagrebu biti preimenovan u Trg Republike Hrvatske – svakog bi odgovornog rodoljuba, čovjeka koji racionalno voli svoju zemlju, trebala ozbiljno zabrinuti.

Upozoravam vas: počast koju biste tim putem iskazali Republici Hrvatskoj ujedno će biti jamstvo ograničena roka njezina trajanja.

Urazumite se, braćo Hrvati!

Ne dopustite da vas zavedu neodgovorni pojedinci koji će, pod firmom ljubavi prema domovini, toj istoj domovini – dok joj iskazuju simboličko priznanje – nasapunati dasku i trasirati put u sigurno odumiranje.

Vjerujte mi, braćo Hrvati: nisam ja nikakav zloguki prorok, nego je ovo što se sprema zloguki porok.

Zašto bi Republika Hrvatska dijelila mračnu sudbinu svojih obožavanih i slavljenih predšasnika kojima je, činom upisa na listu spomeničkih veličina, potpisana smrtna presuda?

Treba li ja da vas na to podsjećam, braćo Hrvati: sve što ste dosad simboličkim putem projicirali u vječnost – otišlo je u pičku materinu!

Sjetite se Jugoslavije, braćo Hrvati, pa bratstva & jedinstva, socijalističke revolucije, proleterskih brigada, partizanskih odreda, narodnih heroja, žrtava fašizma, kralja Aleksandra, svih tih zaboravljenih i prezira vrijednih nakaznosti po kojima su se zvala vaša gumna i drumovi, sjetite se naposljetku samoga maršala Tita kojeg ovih dana sustiže zadnji čin odavno izrečene kazne.

Treba li ja da vas na to podsjećam: kada Hrvati po nekome ili nečemu nazovu aveniju, ulicu, trg ili aerodromsku zgradu, započinje muklo odbrojavanje i samo treba čekati moment kada će paklena naprava neumoljivo detonirati i otpraviti dotad neupitnu svetinju u propast.

Zar i Republiku Hrvatsku, braćo Hrvati?

Nemojte da se desi, braćo Hrvati, da kroz dogledno vrijeme preko imena trga obnavljate uspomenu na državu koju ste nekoć imali.

Da ni ne spominjem zlobnike koji već sada, na samu najavu promjene naziva trga pred zagrebačkom kazališnom zgradom, zbijaju otrovne šale, poput one da će nas trg podsjećati na zemlju koja veličinom podsjeća na trg.

Razmislite: nije li bolje da se trg zove po nekome tko je za vas zauvijek mrtav, nego po nečemu što treba biti vječno, ali će mu se upravo operacijom administrativno-simboličkog veličanja smrtnost osigurati?

I Tito je trebao biti vječan, braćo Hrvati!

Upozoravam vas: zalagati se za Trg Republike Hrvatske znači direktno raditi o glavi Republici Hrvatskoj.

One koji su predložili da se najljepši trg u Zagrebu nazove po Republici Hrvatskoj trebalo bi uhapsiti i sudski goniti zbog neprijateljske djelatnosti protiv Republike Hrvatske!

Treba li ja da vas podsjećam, braćo Hrvati, na sve one tekovine, vrijednosti, ličnosti i državne tvorbe kojima ste simboličkim i spomeničkim sredstvima izražavali vječnu zahvalnost i slavu, da biste ih kasnije bez milosti vrijeđali, pljuvali i gazili?

Zar stvarno želite da tako završi i Republika Hrvatska?

Zar je moguće da ste je izgustirali za manje od tri desetljeća?

Shvatite to već jednom, braćo Hrvati: put do pakla popločan je spomen-obilježjima.

Treba li ja da vas na to podsjećam: pompozna demonstracija odanosti oduvijek je ovdje značila početak izvršenja atentata.

Suprotno agresivnim raspravama što se ovih dana preko svih medija vode na temu ‘Koga to Hrvati žele ili ne žele veličati?’, ovdje se radi o tome koga Hrvati kane likvidirati.

Ne želim vjerovati, braćo Hrvati, da želite likvidirati Republiku Hrvatsku!

Imate li mrvu samilosti?

Zašto, za Boga miloga, jednu dražesnu, lijepu i mladu državu tako rano poslati do đavola?

Treba li ja da vas podsjećam na tu čeličnu zakonomjernost: sve što se ovdje službeno uzvisuje, osuđeno je na nestanak; što je veći spomenik, to će biti grandioznije njegovo rušenje.

Nema u Hrvatskoj tako otpornog spomenika koji će preživjeti konvertitski mentalitet svojih obožavalaca.

Sjetite se, braćo Hrvati, koliko vas se onomad okupilo na željezničkom kolodvoru u Zagrebu prilikom ispraćaja posmrtnih ostataka maršala Tita – dok su ovi putovali Plavim vlakom od Ljubljane prema Beogradu – koliko ste tada samo hektolitara suza prolili, koliko bolnih jecaja otpustili ka nebu, da biste za manje od desetljeća u istoj množini i s istom neukroćenom strašću vitlali glogovim kolcima koje treba zabiti u Vampirovo epohalno nedjelo.

Zar je moguće, braćo Hrvati, da ste već sada spremni našiljiti glogove kolce kojima ćete u doglednoj budućnosti proburaziti Republiku Hrvatsku?

Što vam je ona, pobogu, skrivila?

Niste li u stanju voljeti Republiku Hrvatsku tako da ne plazite pod njenom zastavom i ne kitite njenim imenom javne površine?

Upozoravam vas, braćo Hrvati, da se iznova ne predajete zlogukome poroku i ne upuštate u novi predmortalni spektakl, jer ste već stotinama puta dokazali da je simboličko slavljenje i iskazivanje lojalnosti tek kamuflirani izraz mržnje koja će eruptirati punom snagom kroz koju godinu ili koje desetljeće, svejedno, a nikad se još nije dogodilo da ona ostane trajno zatomljena.

Treba li ja da vas na to podsjećam: javna demonstracija ljubavi ovdje ima ulogu prijekoga suda s odgođenim izvršenjem kazne.

Masovno obožavanje je emocionalna kulisa iza koje se kriju dželatska sjekira i konopac za vješanje.

Koga Hrvati javno zagrle, pa ga krenu sakralizirati i za života pretvarati u spomeničku baštinu, sigurno je da će mu kad-tad zdrobiti kosti.

Ne mogu se sjetiti, braćo Hrvati, ni jednoga vašeg kolektivnog zaklinjanja koje se nije pokazalo pukom uvertirom u kolektivno proklinjanje.

Da mrtva usta govore, bilo tko od onih koje danas pamtimo kao omražene hrvatske izrode, diktatore, krvoloke, ljudoždere i djecoubojice mogao bi posvjedočiti da je njegova agonija počela od trenutka kada su ga Hrvati izlili u bronci.

Treba li ja da vas podsjećam na taj narodni običaj: Hrvati uvijek u bronci izliju objekt nad kojim će kasnije izlijevati žuč.

Veliki hrvatski kipari, poput Antuna Augustinčića – koji je klesao biste i za poglavnika Pavelića i za maršala Tita – ogorčeno su i ne bez grižnje savjesti pred kraj života sebe doživljavali kao višestruke ubojice, smatrajući da su sa svakim udarcem dlijetom upućivali tempirani metak u glavu velikana, makar je tanad putovala godinama ili decenijama.

Razmislite, braćo Hrvati, zbog čega se ovdje u relativno pravilnim etapama kompletni fundusi sakralnoga blaga pretvaraju u deponije za odlaganje povijesnoga otpada.

Morate li ka tom deponiju uputiti i Republiku Hrvatsku?

Morate li joj imenom trga zapečatiti sudbinu?

Ne bi li barem ona mogla biti izuzetak?

Treba li ja da vas podsjećam na neumoljivost hrvatske tradicije: teško je sjetiti se odurnosti koja u određenom času ovdje nije pretvorena u svetinju, a još teže svetinje koja po isteku roka trajanja nije proglašena odurnošću.

Urazumite se, braćo Hrvati, ako već znate da svoje vječne ideale, svoje besmrtne političke vođe i svoje svevremenske državne tvorevine mijenjate kao zmija kožu, pa migoljite od jedne do druge historijske katastrofe, od jedne do druge satrapije, politički se artikulirajući samo u krajnjim modusima klicanja i pljuvanja, klečanja i gaženja, rušeći bez skrupula svoje jučerašnje nedodirljive idole za račun današnjih, kao što ćete današnje za račun sutrašnjih pretvoriti u ruševine, dopustite da bar poneki od tih entiteta umaknu sirovim emocijama vašeg podaništva.

Ovako, Republici Hrvatskoj u koju se kunete počet će otkucavati smrtna ura, te sam čak i ja – iako držim da dotična ne vrijedi pišljiva boba – zgrožen sudbinom što joj je namijenjena.

Gdje vam je duša, braćo Hrvati?

Ako već netko činom iskazivanja počasti treba biti osuđen na nestajanje, a pritom postoji šansa da ta pošast počasti i prateća višestoljetna terevenka jednom zauvijek prestanu, pitam se – zašto plato ispred zagrebačke kazališne zgrade ne bi ponio naziv Trg hrvatskoga naroda?

Novosti, 01.07.2017.

Peščanik.net, 03.07.2017.

Za odmor od vreline....

Božidar Andrejić: Gornja Makedonija?

Bio sam, zaboravih, da l' u Gornjem ili Donjem Stupnju. Sećam se samo da sam pitao - da li je Gornji Stupanj na višem stupnju razvoja od Donjeg. Ma nema razlike, kazaše. Znam za Gornje i Donje Brijanje, Gornju Stubicu, ima i dva Krnjina itd… Mnoga sela imaju gornji i donji kraj: u mom detinjstvu su bili zadnji izdanci tuča između momaka iz jednog i drugog kraja... Nagorno Karabah sigurno nije kritičan iz istog razloga iz koga su izbijale te momačke tuče.
Kad je postojala Gornja Volta, bio sam ubeđen da ima i Donja, sad sam samo siguran da je ta Gornja postala - Burkina Faso. Francuzi, čija je to kolonija bila, Holandiju kad se bukvalno prevede zovu "donja zemlja" (Pays-Bas).
Najveća, zamalo da napišem "gornja" osobenost tih gornjih i donjih naseobina, mesta (toponima) - sad bi na "ptičjem" EU-novogovoru rekli destinacija - jeste u tome što neretko, ona koja se zove donja može da bude na brdu, a gornja u nizini. Uz to, kolonijalni kartografi nisu mnogo vodili računa o nadmorskim visinama, očito su gornjim krstili one teritorije koje su na mapi iznad. Jer, uobičajeno je da doživljavamo da je sever - gore, a jug - dole, mada vasionu baš briga za to.
Kad se sve to uzme u obzir, više nego zanimljivo izgleda predlog koji se nedavno čuo, posle izbora Zorana Zaeva za premijera Makedonije (BJRM). Kaže, u sklopu očekivanog poboljšanja odnosa sa Grčkom očekuje se i rešenje u vezi sa imenom. Neko je pomenuo da bi Zaevljev premijerluk mogao da dobije ime Gornja Makedonija.
A valjda bi onaj grčki deo ostao - Makedonija. Da ne bude nadgornjavanja. Da ona druga ne bude donja. Kao što Gornja Volta nemađaše - donju. Da se u jeku posvemašnje (polne) ravnopravnosti ne može napraviti ni najmanja aluzija na "misionarski položaj" u seksu koji automatski implicira da se zna ko koga j.... Međutim, kad je već o tome reč, opasnije je to kad je "u zdrav mozak". A izgleda da je reč o tome.
Davno mi je jedna prijateljica, Peruanka - smem li sad da kažem "našeg" ako je crnogorskog porekla - rekla kako je čula da će zemlje, poput SFRJ, gde ima mnogo skraćenica brzo da propadnu. Osetio sam da je reč o interpretaciji neke loše propagande, pa sam odgovorio da se tu sigurno misli na opasnost od birokratizma (sovjetskog tipa) koji je sklon tome. Pa i GULAG je skraćenica. Teza nije bila tačna, ali su te zemlje ipak propale. Sad im drugi nadevaju imena koja požele. Glavna konstituciona akta im se zovu - ustavni okvir ili "... ski sporazum", Balkan je podeljen. Bugarski deo sa sve planinom po kojoj je dobio ime je EU, a ostatak je Zapadni Balkan. Divlji i zapadni! U dokumentima "međunarodne zajednice" koleginica je našla pojam "Zapadno Kosovo". Da ne bi bila Metohija. Na kom pridevku Srbija insistira.
- Izvinite da li taj lift ide gore?
- Ma, šta ćete GORE od ovoga!

Božidar Andrejić
(Na drugi pogled, Danas)

Most Radija Slobodna Evropa: Crkvene privilegije

O privilegijama Katoličke crkve u Hrvatskoj i Pravoslavne u Srbiji razgovarali su dva sociologa religije - Srđan Barišić iz Beograda i Ivica Maštruko iz Zadra sa novinarom Omerom Karabegom.

IVICA MAŠTRUKO: Problematičan je ugovor o suradnji na području odgoja i kulture gdje se govori o obaveznoj nastavi vjeronauka u osnovnim školama i u dječjim vrtićima. Problematičan je i ugovor o gospodarskim pitanjima u kome se govori o načinu financiranja Katoličke crkve. To je temeljni problem.

SRĐAN BARIŠIĆ: U Srbiji je sve zasnovano na zakonskoj regulativi koja je išla obrnutim smerom. Prvo je donesena uredba o uvođenju veronauke u škole, zatim je usvojen zakon o crkvenim i verskim zajednicama, pa tek onda je položaj verskih zajednica regulisan ustavom, što je pravni nonsens, jer je ispalo da se nižim pravnim aktima definišu odredbe viših pravnih akata, pa i onog najvišeg - ustava. Sve je to urađeno pod pritiskom verskih zajednica među kojima je najgromoglasnija bila Srpska pravoslavna crkva. Nedavno smo čuli izjavu patrijarha Irineja da je došlo vreme da veronauka postane obavezan predmet, što je naišlo na kritiku građanskog društva.

MAŠTRUKO: Prema Vatikanskim ugovorima hrvatska država osigurava u svom budžetu oko 300 milijuna kuna za plaće i mirovinsko osiguranje svećenika i za karitativnu djelatnost. Oko 230 milijuna kuna se izdvaja za vjeronauk. Tu je onda i 60 milijuna kuna za zaštitu kulturnih dobara. Za vojni ordinarijat godišnje se osigurava 115 milijuna kuna. Taj novac se troši na hodočašća i plaće svećenicima koji su aktivni vojnici jer imaju činove. Recimo, generalni vikar, odnosno glavni vikar za vojsku koji je u rangu biskupa, prima plaću general bojnika. Predviđena je i naknada za imovinu koja je u Jugoslaviji bila oduzeta Katoličkoj crkvi. Ne treba zaboraviti ni ono što izdvajaju općine i županije za pomoć crkvi, crkvene svečanosti, hodočašća, popravku crkvenih objekata i slično - tako da po mojoj procjeni Katolička crkva dobija preko milijardu kuna godišnje.Tu nije uračunato da Katoličke crkve uopće ne plaća porez.

BARIŠIĆ: Država Srbija direktno finansira obnovu hramova i izgradnju hrama Svetog Save. Taj hram ima tretman državnog projekta. Već nekoliko godina svaki građanin, koji u periodu od 15. juna do 31. avgusta koristi usluge PTT-a, mora da na svaku pošiljku zalepi takozvanu doplatnu marku od 10 dinara, a prihod od njene prodaje ide za izgradnju hrama Svetog Save. Iz budžeta se dobrim delom plaća socijalno i zdravstveno osiguranje sveštenika. Kad je reč o porezu, podsetio bih na nedavnu izjavu patrijarha Irineja da crkva neće plaćati porez sve dok joj ne bude vraćena sva imovina. To je bezmalo ultimatum državi. Crkvi je dosad vraćeno preko 70 posto imovine. Reč je o stotinama hektara obradive zemlje i šuma i velikom broju stanova, lokala i drugih objekata po centrima gradova gde je nekada bilo locirano visoko sveštenstvo. To je
veoma mnogo s obzirom na pravnu zamršenost procesa restitucije jer su objekti nakon nacionalizacije nekoliko puta menjali vlasnika.

MAŠTRUKO: Nema dvojbe da su obje crkve u privilegiranoj poziciji. Jer ako se u Hrvatskoj na zgrade Biskupske konferencije i vojnog vikarijata, čija je izgradnja financirana iz budžeta, stavlja oniks - ne mramor već oniks - onda se sigurno može govoriti o privilegiranom statusu. A u Srbiji, po ovome što smo čuli od kolege Barišića, situacija nije mnogo različita.

BARIŠIĆ: Slažem se da je to slično. Često kažem - kada bi Srpska pravoslavna crkva bila organizovana kao Rimokatolička, mislim da bi bila toliko jaka da bi zamenila državu.

(Radio Slobodna Evropa)

Svetislav Basara: Pronalazači grešaka

Došlo zadnje vreme!
Ne može čovek da popije dva kila rakije, da to javnosti predstavi kao ispijanje kafe i limunade, a da ga nedremani neprejebivci ne raskrinkaju, kao što su onomad podfamozni komentatori raskrinkali mene, nakon što sam bezuspešno pokušao da orgijastičko rakijanje predstavim kao bezazleno kafenisanje.
Ama to su - bezbeli će graknuti dilberi iz bolje i zubatije Srbije - komentatorski mufljuzi i luzeri, ali zubati dilberi neće biti u pravu, jer raskrinkavači laži tipa podfamoznih komentatora u obema Srbijama nisu izuzetak, nego pravilo. Niko ovde nikome ništa ne veruje i to s dobrim razlogom jer ovde - čast retkim izuzecima - svi masno lažu i svi u svemu vide prevaru.
Sad će pak neki naivčina reći da je to, kao i siromaštvo, naša "komparativna prednost" jer nas nedremane, neprejebive i nepoverljive kakvi smo, niko ne može izlagati i prevariti, ali ni naivčina neće biti u pravu jer nema ko nas nije obrlatio i prevario, samo ako mu se navio Crven Ban, a Srbi - masovno (i samo naoko paradoksalno) - najviše veruju upravo najmasnijim lažovima i prevarantima.
Odgovornost, međutim, za takvo stanje stvari - zbog kojeg se sve brže i sve neopozivije pretvaramo u naciju mufljuza i luzera - ne pada na sadašnji naraštaj. Davno je to zakuvano, još u XIX veku, u vreme kada su Pantelija Srećković i njemu slični klepali srpsku istoriju i ukrašavali je fantazijama i lagarijama. I blaženopočivši Ćosić je vaktile napisao srceparatelnu odu srpskom laganju, pravdajući ga "teškom istorijom i uslovima života", ni na trenutak se ne zapitavši nisu li možda teška istorija i teški uslovi života posledica, a ne uzrok sveopšteg laganja.
Upravo zato bi Vučićev poziv na dijalog o demitomanizaciji Srbije opozicija (a i svi ostali) trebalo da shvate krajnje ozbiljno, bez obzira koliko Vučić mislio ozbiljno, a intimno ne verujem da misli, jer ako bi mislio ozbiljno - dozvolimo i tu mogućnost - onda bi radio direktno protiv svojih najboljih interesa. Pa zašto onda - možda ćete se zapitati - ako već ni ja ne verujem Vučiću, huškam opoziciju da se odazove na Vučićev ljubazni poziv? Zato što boljeg predlagača i pozivara nema, eto zašto, a ako je našoj nadasve principijelnoj opoziciji ispod časti da razgovara sa Vučićem i ako čeka pojavu nekog blagočestivijeg srpskog vladara koji bi zadovoljio njene visoke kriterijume, onda stvar možemo postaviti i ovako: ako se takav pojavi, koji će nam onda Crven Ban opozicija.
Vladara po meri i ukusu opozicije nema - niti će ih biti - ne samo u Srbiji nego nigde na ovom guravom svetu, ali opozicija i postoji (tamo gde postoji i gde nije ikebana) upravo zato da svim legitimnim sredstvima vladara primorava na što je moguće veći stepen blagočestivosti i blagorazumija. Jedno od tih legitimnih sredstava je i dijalog, ma koliko u početku izgledao uzaludan.

Svetislav Basara
(Danas)

Admir Lisica: BiH - nekadašnja zemlja snova evropskih migranata

Gledajući iz današnje perspektive zvuči gotovo pa nevjerovatno da je Bosna i Hercegovina na početku austrougarske vladavine bila jedna od najpoželjnijih destinacija za življenje među evropskim doseljenicima, koji su uslijed nestabilnih ekonomskih prilika u svojim zemljama sreću tražili upravo u zemlji iz koje danas skoro svakodnevno neko ode tražeći sreću koju ovdje ne mogu pronaći.

Novčani poticaji i besplatno obradivo zemljište

Primamljiva ponuda tadašnjih vlasti upravo je bila glavni razlog zbog kojeg je Franz Benzinger, uzgajivač duhana iz Heidelberga odlučio da se doseli u Bosnu i Hercegovinu, te tako, prema pisanju dr. Amile Kasumagić (‘Austrougarska kolonizaciona politika u BiH i prvi njemački doseljenici’), postane prvi ekonomski migrant sa područja Njemačke. Naime, nakon poziva što je novouspostavljena austrougarske vlast poslala poziv migrantima za naseljavanje prema perspektivnoj Bosni u kojem im se obećavao poticaj za pokretanje vlastitog biznisa, ali i besplatna obradiva površina, Franz Benzinger je odlučio obići okolinu Banje Luke kako bi se uvjerio u ono što nudi austrougarska vlast.
Nakon ispitivanja stanja na terenu Benzinger se vraća u Njemačku, a inspirisan onim što je vidio, ubrzo se ponovo vratio u Bosnu sa svojom porodicom, ali i sa još nekoliko drugih njemačkih porodica koje su, očarane pričama ovog uzgajivača duhana, svoj novi i uspješniji život željele započeti u obećanoj zemlji Bosni i Hercegovni. U prvih nekoliko godina nakon okupacije Bosne i Hercegovine, osim stanovnika Njemačke i Austrije kojih se doseljavalo najviše, među doseljenicima su još bili i Česi, Mađari, Poljaci, Slovenci, Hrvati i Slovaci čiji je broj rastao iz godine u godinu sve do početka Prvog svjetskog rata kada se doseljavanje privremeno zaustavlja zbog nepovoljne političke situacije. Koliko je doseljavanje u Bosnu bilo atraktivno među ostalim zemljama pod austrougarskom vlašću govori i proglas sa trga u Zagrebu 1878. godine u kojem se javno pozivaju stanovnici da se dosele u novo područje koje je od sada pod austrougarskom vladavinom.
Područja koja su ekonomski migranti naseljavali bila su ona bogata obradivom površinom kao što su Semberija, okolina Banje Luke, Prnjavora, ali i dijelovi srednje Bosne u blizini Busovače. Bilo je i onih doseljenika koji su svoj ranije stečeni kapital željeli usmjeriti u neki od privatnih poslova, te su se naseljavali u većim gradskim centrima, koji bi im omogućavali provođene ranije zamišljenih poslovnih ciljeva. Ipak, san o obećanoj zemlji sa privrednim potencijalom među evropskom gospodom nije dugo trajao, jer su se u toku Prvog svjetskog rata zbunjeni cjelokupnom političkom situacijom počeli iseljaviti na područje današnje Vojvodine posredstvom agitatora, čime je dolazak u Bosnu i Hercegovinu prestao biti atraktivan u onoj mjeri kakav je bio na početku okupacije. Nakon završetka Prvog svjetskog rata došlo je do sporadičnih naseljavanja, međutim bez velike euforije i nerealnih očekivanja, kao što je to bilo na početku. Iako je doseljenika bilo i u međuratnom periodu, okončanjem Drugog svjetskog rata završena je migrantska epizoda evropskih doseljenika.

Stotinu godina poslije, iseljavanje u suprotnom smjeru

Da je kojim slučajem danas među živima Franz Benziger bi sasvim sigurno sa čuđenjem posmatrao kako u njegov rodni Heidelberg svake godine dolaze mnogobrojni studenti iz nekada obećane zemlje - Bosne, čiji je cilj sličan njegovom, a to je potraga za boljim standardom življenja. Zemlja čija su vrata bila širom otvorena za sve one nezadovoljne ekonomske migrante sa područja Austro-Ugarske postala je tužna majka koja ispraća sina u jednom smjeru bez nade da će se u skorijoj budućnosti vratiiti, jer osim bosanskohercegovačkih studenata koji u potrazi za sigurnijom budućnosti, odlaze u češki Brno, slovačku Bansku Bistricu ili pak Ljubljanu sa ciljem izučavanja raznih oblasti, mnogo je više onih stanovnika čiji je cilj odlaska u zemlje zapadne Evrope isključivo zasnivanje bilo kakvog pristojnog radnog odnosa koji bi imi omogućio dugoročnu ekonomsku sigurnost.
Zabrinjavajući podatak svakako je da većina mladih ljudi jedini izlaz iz bosanskohercegovačke svakodnevnice vidi u odlasku iz svoje domovine, a još više brine da veliki broj onih koji žele napustiti zemlju nemaju jasno definisanu strategiju o tome koju će zauzeti funkciju u sistemu koji ne prašta niti najmanje pogreške. Kolo sreće se okreće, pa tako migracija ide u suprotnom smjeru već tridesetak posljednjih godina, nažalost bez naznaka kada će biti zaustavljena.

(Al Jazeera)

Brioni danas

Nastojim da na ovom blogu izrazim svoje misljenje o dogadjajima, ljudima, okolini... U isto vrijeme se trudim da ne podlegnem izazovu kojem su mnogi podlegli na fezbuku pretjerujuci u postavljanju slike sa svojih putovanja i upadajuci u zamku malogradjanstine koja je nama balkancima, priznali mi to ili ne, prilicno bliska. Slika, jedna za drugom sa razlicitih mjesta, bez osmislenog komentara, bez poruke, objasnjenja, price koja je dopunjuje nije nista drugo nego primitivizam i malogradjanstina. Stoga ne objavljujem ni svoje slike, ni utiske sa nekih od putovanja iako bih o njima imao sta reci. Mozda i pretjerujem u tome, ali ovako se bolje osjecam, jer ono drugo mi je odvratno. 

Jedan od izleta koji ipak ne mogu precutati je posjeta Brionima zato sto ova posjeta potice na razmisljanje, budi mnoga, pomalo i oprecna, osjecanja.

Koliko god se u vecini Hrvatske, Srbije i ponekim drugim dijelovima bivse nam domovine trude da Tita prikazu kao diktatora, izroda, zlocinca i ne znam sta sve jos... u Istri, kojoj pripadaju i Brionska otocja, na kojima je Tito provodio dobar dio svoga radnog ali i onog drugog vremena, svakodnevno organizuju turisticke posjete ovom otocju. Prije par dana, ukrcali smo se u jedan od brodica koji svakodnevno po desetak puta dnevno prevoze turiste iz Fazane, Pule, Rovinja... Dan oblacan, prijeti kisom, idealan da se iskoristi za neki ovakav izlet na nekada najpoznatije otocje Jadrana.   

Moj prvi utisak je da su na Velikom Brijunu zgrade, hoteli, asfaltirani puteljci kojima se polagano krecu vozici prepuni turista, sumarci, travnjaci, golf teren, zooloski vrt... da je sve to pomalo zapusteno i ne odrzava se onako kako bi trebalo. Pitam se zasto je to tako, da li je razlog ekonomski ili politicki. Gledam tu gomilu turista, pocinjem brojati, racunati koliki je dnevni prihod samo od ulaznica... pa odustajem, jer dobro je i ovako. Da se, ne daj boze, to otocje nalazi negdje drugo, samo malo juznije na primjer, mozda bi taj arhipelag bio zatvoren i sklonut od javnosti jer ga je koristio "diktator" koga danas krojaci nove istine preziru. 

Foto izlozba slika Josip Broz Tito na Brionima potvrdjuje istinu koji krojaci nove istorije bivse nam domovine ne mogu promijeniti. 

Uz prihvatanje da je u tom sistemu bilo propusta i velikih i malih, koji se svakako mogu pripisati i Titu, ne moze se nijekati da smo imali predsjednika koga smo postovali i mi i svijet. Na Brione su Titu dolazili svi drzavnici ili poznati umjetnici svijeta koje je on pozvao. Znao ih je dostojanstveno primiti i ugostiti. Nije licio na ove danasnje koji samo sto javno ne ljube dupeta trecerazrednih svjetskih politicara, sekretara kabineta i izgledaju kao pajaci pred svjetskim politicarima - pajaci kojih se svako normalan stidi. Slike potvrdjuju da je Tito dostojanstven na tim slikama, da je gospodin koji se sa respektom ali  kao ravnopravan partner odnosi prema bilo kom svjetskom drzavniku. Izlozba na Brionima potvrdjuje ono sto je istinito, da je tu potpisana Brionska deklaracija koja je bila temeljni dokument o osnivanju svjetskog pokreta nesvrstanih koji je privukao sve zemlje "treceg" svijeta i da je Tito bio nezvanicni vodja tog pokreta, da je Jugoslavija bila postovana zemlja i u "trecem svijetu" ali i u bilo kojoj drugoj zemlji svijeta, jer nije puzila kako to cine danas njeni ostaci.  Uostalom, neka izbor slika koje postavljam potvrde ono o cemu govorim. A vi sami zakljucite za sebe onako kako vi to dozivljavate i osjecate. 

ALJAZEERA: ’’Mi zadržavamo pravo…’’

‘’U nekim medijima, koji prenose informacije nekih novinskih agencija, kao i na socijalnim mrežama, pojavile su se tvrdnje da je zatvaranje medijske mreže Al Jazeere (Al Jazeera Media Network) i svih njenih kanala, jedan od uslova koje su zemlje koje bojkotuju Katar, postavile.
Te novinske agencije tvrde da su u posjedu zvanične liste zahtjeva upućenih od strane ovih zemalja.
Svi mi iz naše medijske mreže, vjerujemo da bilo kakav poziv za zatvaranje Al Jazeere, nije ništa više nego pokušaj gušenja slobode izražavanja i prava ljudi da dobiju informaciju, te njihovog prava na slobodu mišljenja.
Mi zadržavamo pravo da se profesionalno bavimo novinarstvom, i da se ne povijamo pod pritiskom bilo koje države ili vlasti, te zahtijevamo da sve države poštuju slobodu medija i da novinarima dopuste da rade svoj posao bez zastrašivanja i prijetnji.
Pozivamo kolege iz drugih medijskih kuća i međunarodnih organizacija da potvrde solidarnost u nastojanju da se odbrani sloboda medija globalno. Posebno u vremenu kada smo suočeni sa agresivnim prijetnjama slobodi govora i izražavanja.
Od svog osnivanja, prije dvadeset godina, Al Jazeera je izvještavala i donosila ljudske priče sa terena iz svih dijelova sijeta, uvijek stavljajući ljude u središte pažnje. Ostajemo odlučni da nastavimo izvještavati hrabro, iskreno, pošteno i istinito iz svih dijelova svijeta.
Al Jazeera, medijska mreža, je godinama osvajala i osvaja najprestižnije novinarske nagrade i pozivi na njeno zatvaranje nisu ništa drugo nego opsada novinarske profesije”, prenosi “Slobodna Bosna“…

Nacional: Demofest na listi najzanimljivijih festivala u Europi

Demofest, najpoznatiji mali-veliki festival u susjedstvu, za svoj deseti rođendan dobio je jedan od najljepših poklona koji ga je svrstao među najzanimljivije festivale u Europi.
Naime, Flight Network, najveća turistička agencija u Kanadi, objavila je ovogodišnju listu najzanimljivih festivala iz Europe koji imaju najprisniji odnos s publikom. Na toj listi našao se i Demofest.
“Coachella, Lollapalooza, Tomorrowland, Fuji Rock. Zvuči poznato? Trebalo bi, jer su ovi međunarodni glazbeni festivali među najvećim i najpopularnijim na svijetu. Dok su ovakvi masivni koncerti dobri, oni uključuju i velike troškove, a mi ne govorimo samo o novcu. Ogromne gužve i mnogo buke znače da je ponekad teško vidjeti ili čak čuti neke glazbene nastupe. Međutim postoje brojna festivalska mjesta koja treba posjetiti, jer je njihov odnos prema publici potpuno drugačiji. Intimniji”, započinje svoj osvrt Flight Network.
Najpoznatiji festival demo bendova u široj regiji našao se u društvu velikih i poznatih festivala. Flight Network posebno ističe prednosti Demofesta, kako zbog grada u kojem se odvija, koji odlikuje alejama, nadimkom ‘grad zelenila’ i prelijepom rijekom Vrbas, tako i zbog lokacije na kojoj se održava sam festival, odnosno tvrđave Kastel.
“Izuzetno smo ponosni što se priča o Demofestu proširila i na drugi kontinent i što je Banjaluka putem našeg festivala prepoznata kao turistička lokacija koja je poželjna čak i za posjetitelje iz Kanade. Smatramo da je ovo jedan od konkretnih znakova koji ukazuju na to da Banjaluka treba postati jedan od velikih glazbenih regionalnih centara, kada je u pitanju festivalski turizam”, naveli su organizatori Demofesta.
Podsjetimo, ovogodišnji Demofest će se održavati od 20. do 22.07. na tvrđavi Kastel u Banjaluci i pored natjecateljskog dijela za demo bendove, kojih je ove godine čak pedeset, donosi koncerte poznatih domaćih i stranih izvođača poput Dubioze Koletiv, Ede Maajke, Lačnog Franza, Freemasonsa, Rudimentala, Markyja Ramonea i mnogih drugih.
Među pedeset demo bendova koje je izabrao stručni žiri, naći će se čak devet bendova iz Hrvatske – Bad Mashrooms, Disco Occulto, Harvo Jay, Ischariotzcky, Neće to na dobro, Pale Origins, Slow Motion Suicide, Tyger Lamb i Detroit Groove Gang.
Ulaznice za Demofest 2017 se kupuju na ulazu u Tvrđavu Kastel, a za publiku iz Hrvatske organizirani su posebni i vrlo pristupačni paketi smještaja, prijevoza i ulaznica.

(Nacional)

Arsen Dedić: Poslije ljubavi

Poslije ljubavi
ostaju telefonski brojevi koji blijede


Poslije ljubavi
ostaju čase sa ugraviranim monogramima
ukradene po boljim hotelima


Poslije ljubavi
ostaje običaj da se bijelo vino nalijeva u dvije čaše
i da crte budu na istoj visini

Poslije ljubavi
ostaje sto u kavani i začuđen pogled konobara
što nas vidi sa drugima


Poslije ljubavi
ostaje na usnama metalni okus promašenosti
i adrese pozajmljenih soba od 4 do 6


Poslije ljubavi
ostaje rečenica – dobro izgledaš ništa se nisi promijenila,
javi se ponekad
imaš još moj broj


Poslije ljubavi
ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali
poslije ljubavi,
ostaju melodije sa radija koje lagano izlaze iz mode,
ostaju tajni znaci,
ljubavne šifre,
ostaje tvoja strana postelje
i strah da će neko iznenada doći,
spuštena slušalica kada se javi nečiji tuđi glas,
hiljadu i jedna laž.


Poslije ljubavi
ostaje rečenica: „Ja ću prva u kupatilo"
i odgovor: „Zar nećemo zajedno?"
„Ovaj put ne"


Poslije ljubavi
ostaju suučesnici,
čuvari tajne koja nije više tajna,
ostaje laka uznemirenost kada u prolazu udahnemo
poznati parfem na nepoznatoj ženi.


Poslije ljubavi
ostaju nepotpisane razglednice Venecije i Amsterdama,
prepune pepeljare,
prazno srce,
navika da se pale dvije cigarete istovremeno,
fotografije snimljene u prolazu,
zagubljene ukosnice,
taksisti koji nas nisu voljeli
i cvjećarke koje jesu.


Poslije ljubavi
ostaje povrijeđena sujeta.


Poslije ljubavi
ostaju drugi ljudi i druge žene.


Poslije ljubavi
ne ostaje ništa.