Gledajući iz današnje perspektive zvuči gotovo pa nevjerovatno da je Bosna i Hercegovina na početku austrougarske vladavine bila jedna od najpoželjnijih destinacija za življenje među evropskim doseljenicima, koji su uslijed nestabilnih ekonomskih prilika u svojim zemljama sreću tražili upravo u zemlji iz koje danas skoro svakodnevno neko ode tražeći sreću koju ovdje ne mogu pronaći.
Novčani poticaji i besplatno obradivo zemljište
Primamljiva ponuda tadašnjih vlasti upravo je bila glavni razlog zbog kojeg je Franz Benzinger, uzgajivač duhana iz Heidelberga odlučio da se doseli u Bosnu i Hercegovinu, te tako, prema pisanju dr. Amile Kasumagić (‘Austrougarska kolonizaciona politika u BiH i prvi njemački doseljenici’), postane prvi ekonomski migrant sa područja Njemačke. Naime, nakon poziva što je novouspostavljena austrougarske vlast poslala poziv migrantima za naseljavanje prema perspektivnoj Bosni u kojem im se obećavao poticaj za pokretanje vlastitog biznisa, ali i besplatna obradiva površina, Franz Benzinger je odlučio obići okolinu Banje Luke kako bi se uvjerio u ono što nudi austrougarska vlast.
Nakon ispitivanja stanja na terenu Benzinger se vraća u Njemačku, a inspirisan onim što je vidio, ubrzo se ponovo vratio u Bosnu sa svojom porodicom, ali i sa još nekoliko drugih njemačkih porodica koje su, očarane pričama ovog uzgajivača duhana, svoj novi i uspješniji život željele započeti u obećanoj zemlji Bosni i Hercegovni. U prvih nekoliko godina nakon okupacije Bosne i Hercegovine, osim stanovnika Njemačke i Austrije kojih se doseljavalo najviše, među doseljenicima su još bili i Česi, Mađari, Poljaci, Slovenci, Hrvati i Slovaci čiji je broj rastao iz godine u godinu sve do početka Prvog svjetskog rata kada se doseljavanje privremeno zaustavlja zbog nepovoljne političke situacije. Koliko je doseljavanje u Bosnu bilo atraktivno među ostalim zemljama pod austrougarskom vlašću govori i proglas sa trga u Zagrebu 1878. godine u kojem se javno pozivaju stanovnici da se dosele u novo područje koje je od sada pod austrougarskom vladavinom.
Područja koja su ekonomski migranti naseljavali bila su ona bogata obradivom površinom kao što su Semberija, okolina Banje Luke, Prnjavora, ali i dijelovi srednje Bosne u blizini Busovače. Bilo je i onih doseljenika koji su svoj ranije stečeni kapital željeli usmjeriti u neki od privatnih poslova, te su se naseljavali u većim gradskim centrima, koji bi im omogućavali provođene ranije zamišljenih poslovnih ciljeva. Ipak, san o obećanoj zemlji sa privrednim potencijalom među evropskom gospodom nije dugo trajao, jer su se u toku Prvog svjetskog rata zbunjeni cjelokupnom političkom situacijom počeli iseljaviti na područje današnje Vojvodine posredstvom agitatora, čime je dolazak u Bosnu i Hercegovinu prestao biti atraktivan u onoj mjeri kakav je bio na početku okupacije. Nakon završetka Prvog svjetskog rata došlo je do sporadičnih naseljavanja, međutim bez velike euforije i nerealnih očekivanja, kao što je to bilo na početku. Iako je doseljenika bilo i u međuratnom periodu, okončanjem Drugog svjetskog rata završena je migrantska epizoda evropskih doseljenika.
Stotinu godina poslije, iseljavanje u suprotnom smjeru
Da je kojim slučajem danas među živima Franz Benziger bi sasvim sigurno sa čuđenjem posmatrao kako u njegov rodni Heidelberg svake godine dolaze mnogobrojni studenti iz nekada obećane zemlje - Bosne, čiji je cilj sličan njegovom, a to je potraga za boljim standardom življenja. Zemlja čija su vrata bila širom otvorena za sve one nezadovoljne ekonomske migrante sa područja Austro-Ugarske postala je tužna majka koja ispraća sina u jednom smjeru bez nade da će se u skorijoj budućnosti vratiiti, jer osim bosanskohercegovačkih studenata koji u potrazi za sigurnijom budućnosti, odlaze u češki Brno, slovačku Bansku Bistricu ili pak Ljubljanu sa ciljem izučavanja raznih oblasti, mnogo je više onih stanovnika čiji je cilj odlaska u zemlje zapadne Evrope isključivo zasnivanje bilo kakvog pristojnog radnog odnosa koji bi imi omogućio dugoročnu ekonomsku sigurnost.
Zabrinjavajući podatak svakako je da većina mladih ljudi jedini izlaz iz bosanskohercegovačke svakodnevnice vidi u odlasku iz svoje domovine, a još više brine da veliki broj onih koji žele napustiti zemlju nemaju jasno definisanu strategiju o tome koju će zauzeti funkciju u sistemu koji ne prašta niti najmanje pogreške. Kolo sreće se okreće, pa tako migracija ide u suprotnom smjeru već tridesetak posljednjih godina, nažalost bez naznaka kada će biti zaustavljena.
(Al Jazeera)
No comments:
Post a Comment