Sinoc sam cuo tuznu vijest da je umro Enver Đubo. Dugo ga nisam vidio. Nas poslednji susret bio je na dan kad sam otisao u Profesionalu Cajaveca, u razvoj TU da se pozdravim sa mojim bivsim kolegama pred moj odlazak u svijet. Otisao sam tada i u Đubinu kancelariju, hladnu kao i sve druge prostorije i zatekao ga u kucnim zimskim papucama. Svi su tih dana i godina oblacili odjecu i obucu koja ce ih koliko-toliko grijati. Zapamtio sam njegove zimske kucne papuce, sjetan osmijeh, tugu iz ociju i iskren pozdrav. Iako to nisam govorio, mislim da je Đubo bio svjestan da se oprastam na duze.
Bio je rukovodilac i strucnjak za koga sa ponosom kazes da si radio s njim. Sjecam se da sam krajem sedamdesetih profesoru na trecem stepenu na Elektrotehnickog fakulteta u Zagrebu, poznatom jugoslovenskom profesoru za komunikacije, kome sam na zalost zaboravio ime, rekao da mi je Đubo sef. Kakva je to reakcija bila!
"Đubo je briljantan um i strucnjak! Budite sretni sto radite s njim i imate mogucnost da ucite od njega."
Upravo tako! Sretan sam sto sam, bar jedan dio svoje karijere, radio s Đubom i ucio od njega. Otici cu danas 13:00 na Gradsko groblje na njegov poslednji ispracaj.
Neka ti je laka banjalucka zemlja, postovani kolega!
Porodici i prijateljima, iskreno saucesce.
No comments:
Post a Comment