Vedad Hasanović: AFORIZMI

Bogatstvo se temelji na razlikama. Zato postoje bogati i siromašni.

Fudbal je igra u kojoj uvijek pobjeđuju kladionice.

Građani se plaše, a političari se boje- raznim bojama.

Desila joj se ljubav na prvi pogled, a drugi je izvisio.

Iz BiH najviše izvozimo omladinu.

Sada je lako biti fin, konkurencija je prilično loša.

Nije dobro spominjati poštenje. Ono nije tu.

Mile Dodik je pomirio stare neprijatelje: Arape i Irance. Otkako je Sarajevo proglasio Teheranom, u Sarajevu je sve više Arapa.

(digitalna demokracija)

Angel T.:9 pictures for you

 

Boise,12.july 2017.


Dragi moji,

u mom Boise-u je vruce (premda vlaga u zraku je beznacajna) pa sam
"pobjegao" u planinsko mjesto McCall,gdje provodimo najvise vremena u
ljetnom periodu.McCall je divno mjesto (nadmorska visina 1.528 m.)
proteze se duz jezera Payette Lake,a svake godine se ovdje sastaje dio
BL kosarkaske raje sa tla Amerike,a tako ce biti i ovog septembra...
Dnevne aktivnosti su standardne: pjesacenje po prekrasnim planinskim
stazama,kupanje u jezeru,odigra se tenis,a najvise vremena provodim s
unukom Jack-om,ukoliko on ima vremena za mene,jer ima odlicno
drustvo.Tesko ga je isterati iz vode,obozava da se vozi na camcu(mi bi
rekli: povelik slauf) koga velikom brzinom vuce brodic i kada naleti
na veci val i otskoci u zrak..tada se cuje samo djecji vrisak srece...

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. 

Vas Angel

Vedad Hasanović: AFORIZMI

Alfred Nobel je ostao bez nagrade. Njegovu nagradu dobili su drugi.


Pravdu istjerujemo, a nepravdu puštamo.


Goli otok je ostrvo koje nema veze sa golotinjom i nudističkim plažama.


Zajednički jezik u 4 ex-Yu republike zove se Jezik Mržnje.

(digitalna demokracija)

In memoriam: Enver Đubo

Sinoc sam cuo tuznu vijest da je umro Enver Đubo. Dugo ga nisam vidio. Nas poslednji susret bio je na dan kad sam otisao u Profesionalu Cajaveca, u razvoj TU da se pozdravim sa mojim bivsim kolegama pred moj odlazak u svijet. Otisao sam tada i u Đubinu kancelariju, hladnu kao i sve druge prostorije i zatekao ga u kucnim zimskim papucama. Svi su tih dana i godina oblacili odjecu i obucu koja ce ih koliko-toliko grijati. Zapamtio sam njegove zimske kucne papuce, sjetan osmijeh, tugu iz ociju i iskren pozdrav. Iako to nisam govorio, mislim da je Đubo bio svjestan da se oprastam na duze.
Bio je rukovodilac i strucnjak za koga sa ponosom kazes da si radio s njim. Sjecam se da sam krajem sedamdesetih profesoru na trecem stepenu na Elektrotehnickog fakulteta u Zagrebu, poznatom jugoslovenskom profesoru za komunikacije, kome sam na zalost zaboravio ime, rekao da mi je Đubo sef. Kakva je to reakcija bila!
"Đubo je briljantan um i strucnjak! Budite sretni sto radite s njim i imate mogucnost da ucite od njega."
Upravo tako! Sretan sam sto sam, bar jedan dio svoje karijere, radio s Đubom i ucio od njega. Otici cu danas 13:00 na Gradsko groblje na njegov poslednji ispracaj.

Neka ti je laka banjalucka zemlja, postovani kolega!
Porodici i prijateljima, iskreno saucesce.

Beethoven Silence

Dragan Bursać: Slavi li Banjaluka srebrenički genocid?

Na vijest da se 11. jula u Banjaluci odrzava skup podrske generalu Mladicu prije desetak dana reagovao sam na facebook-u jednom rijecju: "morbidno". Bila je to moja prva reakcija na ovu strasnu vijest. Na zalost, nakon toga,  sam, od nekih bivsih sugradjana na istom fb-u,na istu temu, optuzen da sam "nedorecen" i da "svi oni isto misle". 
Evo, neka Bursacev tekst prenesen i na ovom blogu bude podrska onima koji dizu svoj glas protiv ludila, fasizma i morbidnosti u nasem gradu. Reakcije onih kojima ni to nije dovoljno, kao i onih koji podrzavaju i odobravaju ovaj skup me ne interesuju.
O Srebrenici sam 11.7.2010. napisao: Jedanaesti juli. Ni danas ovom tekstu ne bih nista dodao niti oduzeo.

*****************
Ovaj prilog je planiran za dan 11.07.2017. Danas, 10.07. u 17:30 doznajem da je Policija upravo zabranila skup podrske generalu Mladicu koji je prethodno odobrila.  Reakcije kakve su se mogle naci drustvenim mrezama i u javnim glasilima ipak su prevagnule i doprinijele da razum pobijedi. Ne zanosimo se, to jeste znacajan korak, ali ne i konacna pobjeda. 

*****************

Policija u Banjaluci odobrila je skup podrške Ratku Mladiću, koji organizuje opskurno
nacionalističko udruženje
"Zavetnici". Kako se veli u njihovom proglasu, baš je 11. jul najpodesniji za ovaj šizoidni skup, jer je toga dana "oslobođena Srebrenica", i tako se na najbolji način izražava podrška, kako rekoše, "jednom od najvećih srpskih junaka 20. vijeka".
Da li su među ovim junacima Mladen Stojanović, Sava Kovačević, Marija Bursać, ili na Olimpu srpstva stoji čiča-Draža, pop Đujić te koljači iz posljednjeg rata, poput višegradskih monstruma Lukića ili srebreničkog egzekutora Krstića, jasno je kao dan.
Prvi su antifašisti i "komunistički izdajnici", barem po logici neofašista, organizatora skupa i protestne šetnje. A, drugi? Pa, srBski heroji, naravno! Tako vele "Zavetnici".

Legalizacija genocida
Da je sva muka u ovoj parafašističkoj organizaciji... A, nije! Gradski oci, gradske vlasti, policija, svi zajedno, pljunuli su po žrtvama genocida. Pljunuli bezglavo, sramno i opet stavili prst u ranu one preživjele bije iz Srebreničke.
Ovom sramnom odlukom, kojom se odobrava naci-skup, svi đuture su se svrstali u vagone sa četnicima Dražinim i Đujićevim, sa koljačima Lukićevim, a partizanske epopeje odavno su pretvorene u svenarodni predizborni krkanluk sa gore pomenutim nacionalističkim ikonama na kapama, šajkačama i majicama. Ovim vozom odavno upravlja Ratko Mladić - "heroj, a ne zločinac", poremećeni um koji je u crno zavio bošnjački narod i u sramotu do neba srpski.
Nezgodacija po ovu sramotnu vlast u Banjaluci jeste to što nije izborna godina. I, po sistemu "daj šta daš", može proći i parada nacionalista - po cijenu nemira, nereda, podizanja međunacionalne mržnje do tačke ključanja, e da bi se održalo "podgrijano nacionalno biće". Ova vlast ne samo da nema moralnih skrupula, ona je spremna i svoj narod, predominantno srpski, staviti u rascjep i ugroziti bezbjednost svih stanovnika Banjaluke, za koricu pažnje i Mladićev naklon. Žalosno, ali je to tako.
Politika jeste vještina mogućeg, ali je u nas vještina indukcije zla.

Banjalučani, na vas je red!
Ako se skup održi, a održaće se, biće to konačni test za Banjalučane. Obrazovane i manje obrazovane, intelektualce i radnike, penzionere i zaposlene, studente i budžetlije... Biće to ultimativni test, kojem li se Banjaluka priklonila carstvu i da li je do kraja utonula u dubine zla ili postoji barem foton svjetlosti? A, to je lako pokazati. U teoriji, nije teško biti čovjek.
Dok opskurna kolona bude šetala centrom Banjaluke, ne treba ih provocirati. To će "Zavetnici" u svojoj patetici velikomučeništva jedva dočekati. Treba pokazati svojim glasom da ste veći i bolji od hordi izbezumljenih nacionalista.
Pisci, glumci, novinari, profesori, učitelji, ljekari, pravnici... eto vam prilike da se u ljude upišete. Sa katedri, sa govornica, sa bina i pozornica, iz parkova i sa ulica, iz tekstova i opservacija, sa
tribina i okupljališta... pokažite svijetu da u Banjaluci ima i ljudi mimo svjetine. Učite djecu o genocidu srebreničkom, održite istorijski čas. Tu, u parkovima, na blogovima, na društvenim mrežama... Danas je sve javno, vidljivo, dostupno. Svaki, i najmanji trag o čovječnosti o vama i u vama biće u digitalnim spisima eonima dostupan čovječanstvu.
I da vidimo jednom tu društveno-angažovanu Banjaluku. Da vidimo te profesore ljevičare, te slobodoumne umjetnike, te nezavisne i etički potkovane novinare. Da čujemo glas struke, teorije, koja djeci kroz vrijeme obrazlaže genezu ljudskog zla. Budite ljudi, budite novinari, okrenite leđa i ignorišite svjetinu. Ne dozvolite da vaše informativne emisije pune opskurni likovi sa četničkom ikonografijom.

Neka bude minut ćutnje za žrtve genocida
Ako treba da ćutimo, neka to bude minut ćutnje za žrtve srebreničkog genocida. Neka taj, baš taj minut zapara uši neofašistima, a onda se derite, urlajte iz svih raspoloživih sredstava vaše struke i nauke protiv fašista koji karnevališu po Banjaluci. Neka se od Univerziteta do Televizije čuje osuda ljudi koji zlo slave na ulicama vašeg grada.
Eh!
Pusti sni zdravog razuma. Ovo bi bilo gdje u svijetu bio aktivistički poziv, koji i ne treba upućivati normalnim ljudima. Samo u Banjaluci ovo je utopizam. Najobičnija idealistička zabluda šačice slobodnomislećih. Ostaće tako Banjaluka navijek ista kukavica, sa pet-šest Don Kihota, koji pokušavaju spasiti obraz onih 200.000 što ne žele da im se obraz spasi. I već vidim kako entitetski režim te hrabre ljude koji ustaju protiv tiranije zla etiketira kao "strane plaćenike i domaće izdajnike" dok "objektivno informiše o dostojanstvenom skupu podrške Ratku Mladiću".
Bez zakona mi ne možemo. Zakon je tu da štiti žrtvu, kažnjava zločinca i, prije svega, prevenira novo zlo. A, u nas nema zakona. Genocid ne samo da se može negirati, nego se, kao što vidimo na dan obilježavanja genocida, prave bahanalije u čast onih što ga počiniše.
Nego, šta je sa žrtvama genocida iz banjalučke vizure? Nema ih! Ne gleda se to u Banjaluci kao dženaza pobijenim. Ne, to je tek jedna parada "tamo njih", na koju paradom valja odgovoriti. Morbidne glave u foteljama Grada Banjaluke racionalizuju: hepeningom na hepening. Ne, ne, nema tu za njih 8.372 ubijena čovjeka. To nisu mrtvi ljudi... To su tek brojevi, na koje karnevalom četnika u centru Banjaluke treba odgovoriti. I kako nazvati vlast koja ne da zabranjuje jedan neofašistički skup, nego ga odobrava, a da taj naziv bude pristojan? Ne, nema lijepe riječi za njih.
Kako nazvati Banjalučane, koji će slijeganjem ramena, mutavo propratiti ovaj morbidluk u po centra grada? E, za to ima riječ: saučesnici!

Saučesnik ili pokajnik
Banjalučani, hoćete li izdati onu uncu ljudskosti i nastaviti stranputicom nacionalne narkomanije? Hoćete li po ko zna koji put metaforičko uriniranje po mrtvima prećutno odobravati i racionalizirati nekakvim dankom u krvi, šta li?
Ili ćete se upisati u ljude? Vidite, uvijek možete biti bolji profesori, glumci, novinari, sudije, advokati, studenti... ali slabo kad se otvara portal za biti boljim čovjekom.

A to je 11. jula. Tada će se u Banjaluci razdvojiti čovjek od nečovjeka. Upamtite, i kolektivni minut ćutnje će biti glasniji od urlikanja svjetine koja zaziva Ratka Mladića.
Prestanite slaviti genocid i njegove kreatore. To je ultimatum za upis među ljude.
Nema pravdanja! Nema opravdanja! Osudite zlotvore!

Dragan Bursać (Al Jazeera) 
(BH novinari su osudili prijetnje smrću koje je zbog teksta o skupu podrške Mladiću u Banjaluci dobio Dragan Bursać)

Viktor Ivančić: Zloguki porok

(foto Predrag Trokicic)

Pozor, braćo Hrvati!

Ne igrajte se, tako vam Boga, sa sudbinom Republike Hrvatske!

Kakva god bila, Republika Hrvatska to nije zaslužila!

Vijest što se ovih dana raskalašila na naslovnim stranicama novina – da će sadašnji Trg maršala Tita u Zagrebu biti preimenovan u Trg Republike Hrvatske – svakog bi odgovornog rodoljuba, čovjeka koji racionalno voli svoju zemlju, trebala ozbiljno zabrinuti.

Upozoravam vas: počast koju biste tim putem iskazali Republici Hrvatskoj ujedno će biti jamstvo ograničena roka njezina trajanja.

Urazumite se, braćo Hrvati!

Ne dopustite da vas zavedu neodgovorni pojedinci koji će, pod firmom ljubavi prema domovini, toj istoj domovini – dok joj iskazuju simboličko priznanje – nasapunati dasku i trasirati put u sigurno odumiranje.

Vjerujte mi, braćo Hrvati: nisam ja nikakav zloguki prorok, nego je ovo što se sprema zloguki porok.

Zašto bi Republika Hrvatska dijelila mračnu sudbinu svojih obožavanih i slavljenih predšasnika kojima je, činom upisa na listu spomeničkih veličina, potpisana smrtna presuda?

Treba li ja da vas na to podsjećam, braćo Hrvati: sve što ste dosad simboličkim putem projicirali u vječnost – otišlo je u pičku materinu!

Sjetite se Jugoslavije, braćo Hrvati, pa bratstva & jedinstva, socijalističke revolucije, proleterskih brigada, partizanskih odreda, narodnih heroja, žrtava fašizma, kralja Aleksandra, svih tih zaboravljenih i prezira vrijednih nakaznosti po kojima su se zvala vaša gumna i drumovi, sjetite se naposljetku samoga maršala Tita kojeg ovih dana sustiže zadnji čin odavno izrečene kazne.

Treba li ja da vas na to podsjećam: kada Hrvati po nekome ili nečemu nazovu aveniju, ulicu, trg ili aerodromsku zgradu, započinje muklo odbrojavanje i samo treba čekati moment kada će paklena naprava neumoljivo detonirati i otpraviti dotad neupitnu svetinju u propast.

Zar i Republiku Hrvatsku, braćo Hrvati?

Nemojte da se desi, braćo Hrvati, da kroz dogledno vrijeme preko imena trga obnavljate uspomenu na državu koju ste nekoć imali.

Da ni ne spominjem zlobnike koji već sada, na samu najavu promjene naziva trga pred zagrebačkom kazališnom zgradom, zbijaju otrovne šale, poput one da će nas trg podsjećati na zemlju koja veličinom podsjeća na trg.

Razmislite: nije li bolje da se trg zove po nekome tko je za vas zauvijek mrtav, nego po nečemu što treba biti vječno, ali će mu se upravo operacijom administrativno-simboličkog veličanja smrtnost osigurati?

I Tito je trebao biti vječan, braćo Hrvati!

Upozoravam vas: zalagati se za Trg Republike Hrvatske znači direktno raditi o glavi Republici Hrvatskoj.

One koji su predložili da se najljepši trg u Zagrebu nazove po Republici Hrvatskoj trebalo bi uhapsiti i sudski goniti zbog neprijateljske djelatnosti protiv Republike Hrvatske!

Treba li ja da vas podsjećam, braćo Hrvati, na sve one tekovine, vrijednosti, ličnosti i državne tvorbe kojima ste simboličkim i spomeničkim sredstvima izražavali vječnu zahvalnost i slavu, da biste ih kasnije bez milosti vrijeđali, pljuvali i gazili?

Zar stvarno želite da tako završi i Republika Hrvatska?

Zar je moguće da ste je izgustirali za manje od tri desetljeća?

Shvatite to već jednom, braćo Hrvati: put do pakla popločan je spomen-obilježjima.

Treba li ja da vas na to podsjećam: pompozna demonstracija odanosti oduvijek je ovdje značila početak izvršenja atentata.

Suprotno agresivnim raspravama što se ovih dana preko svih medija vode na temu ‘Koga to Hrvati žele ili ne žele veličati?’, ovdje se radi o tome koga Hrvati kane likvidirati.

Ne želim vjerovati, braćo Hrvati, da želite likvidirati Republiku Hrvatsku!

Imate li mrvu samilosti?

Zašto, za Boga miloga, jednu dražesnu, lijepu i mladu državu tako rano poslati do đavola?

Treba li ja da vas podsjećam na tu čeličnu zakonomjernost: sve što se ovdje službeno uzvisuje, osuđeno je na nestanak; što je veći spomenik, to će biti grandioznije njegovo rušenje.

Nema u Hrvatskoj tako otpornog spomenika koji će preživjeti konvertitski mentalitet svojih obožavalaca.

Sjetite se, braćo Hrvati, koliko vas se onomad okupilo na željezničkom kolodvoru u Zagrebu prilikom ispraćaja posmrtnih ostataka maršala Tita – dok su ovi putovali Plavim vlakom od Ljubljane prema Beogradu – koliko ste tada samo hektolitara suza prolili, koliko bolnih jecaja otpustili ka nebu, da biste za manje od desetljeća u istoj množini i s istom neukroćenom strašću vitlali glogovim kolcima koje treba zabiti u Vampirovo epohalno nedjelo.

Zar je moguće, braćo Hrvati, da ste već sada spremni našiljiti glogove kolce kojima ćete u doglednoj budućnosti proburaziti Republiku Hrvatsku?

Što vam je ona, pobogu, skrivila?

Niste li u stanju voljeti Republiku Hrvatsku tako da ne plazite pod njenom zastavom i ne kitite njenim imenom javne površine?

Upozoravam vas, braćo Hrvati, da se iznova ne predajete zlogukome poroku i ne upuštate u novi predmortalni spektakl, jer ste već stotinama puta dokazali da je simboličko slavljenje i iskazivanje lojalnosti tek kamuflirani izraz mržnje koja će eruptirati punom snagom kroz koju godinu ili koje desetljeće, svejedno, a nikad se još nije dogodilo da ona ostane trajno zatomljena.

Treba li ja da vas na to podsjećam: javna demonstracija ljubavi ovdje ima ulogu prijekoga suda s odgođenim izvršenjem kazne.

Masovno obožavanje je emocionalna kulisa iza koje se kriju dželatska sjekira i konopac za vješanje.

Koga Hrvati javno zagrle, pa ga krenu sakralizirati i za života pretvarati u spomeničku baštinu, sigurno je da će mu kad-tad zdrobiti kosti.

Ne mogu se sjetiti, braćo Hrvati, ni jednoga vašeg kolektivnog zaklinjanja koje se nije pokazalo pukom uvertirom u kolektivno proklinjanje.

Da mrtva usta govore, bilo tko od onih koje danas pamtimo kao omražene hrvatske izrode, diktatore, krvoloke, ljudoždere i djecoubojice mogao bi posvjedočiti da je njegova agonija počela od trenutka kada su ga Hrvati izlili u bronci.

Treba li ja da vas podsjećam na taj narodni običaj: Hrvati uvijek u bronci izliju objekt nad kojim će kasnije izlijevati žuč.

Veliki hrvatski kipari, poput Antuna Augustinčića – koji je klesao biste i za poglavnika Pavelića i za maršala Tita – ogorčeno su i ne bez grižnje savjesti pred kraj života sebe doživljavali kao višestruke ubojice, smatrajući da su sa svakim udarcem dlijetom upućivali tempirani metak u glavu velikana, makar je tanad putovala godinama ili decenijama.

Razmislite, braćo Hrvati, zbog čega se ovdje u relativno pravilnim etapama kompletni fundusi sakralnoga blaga pretvaraju u deponije za odlaganje povijesnoga otpada.

Morate li ka tom deponiju uputiti i Republiku Hrvatsku?

Morate li joj imenom trga zapečatiti sudbinu?

Ne bi li barem ona mogla biti izuzetak?

Treba li ja da vas podsjećam na neumoljivost hrvatske tradicije: teško je sjetiti se odurnosti koja u određenom času ovdje nije pretvorena u svetinju, a još teže svetinje koja po isteku roka trajanja nije proglašena odurnošću.

Urazumite se, braćo Hrvati, ako već znate da svoje vječne ideale, svoje besmrtne političke vođe i svoje svevremenske državne tvorevine mijenjate kao zmija kožu, pa migoljite od jedne do druge historijske katastrofe, od jedne do druge satrapije, politički se artikulirajući samo u krajnjim modusima klicanja i pljuvanja, klečanja i gaženja, rušeći bez skrupula svoje jučerašnje nedodirljive idole za račun današnjih, kao što ćete današnje za račun sutrašnjih pretvoriti u ruševine, dopustite da bar poneki od tih entiteta umaknu sirovim emocijama vašeg podaništva.

Ovako, Republici Hrvatskoj u koju se kunete počet će otkucavati smrtna ura, te sam čak i ja – iako držim da dotična ne vrijedi pišljiva boba – zgrožen sudbinom što joj je namijenjena.

Gdje vam je duša, braćo Hrvati?

Ako već netko činom iskazivanja počasti treba biti osuđen na nestajanje, a pritom postoji šansa da ta pošast počasti i prateća višestoljetna terevenka jednom zauvijek prestanu, pitam se – zašto plato ispred zagrebačke kazališne zgrade ne bi ponio naziv Trg hrvatskoga naroda?

Novosti, 01.07.2017.

Peščanik.net, 03.07.2017.

Za odmor od vreline....

Božidar Andrejić: Gornja Makedonija?

Bio sam, zaboravih, da l' u Gornjem ili Donjem Stupnju. Sećam se samo da sam pitao - da li je Gornji Stupanj na višem stupnju razvoja od Donjeg. Ma nema razlike, kazaše. Znam za Gornje i Donje Brijanje, Gornju Stubicu, ima i dva Krnjina itd… Mnoga sela imaju gornji i donji kraj: u mom detinjstvu su bili zadnji izdanci tuča između momaka iz jednog i drugog kraja... Nagorno Karabah sigurno nije kritičan iz istog razloga iz koga su izbijale te momačke tuče.
Kad je postojala Gornja Volta, bio sam ubeđen da ima i Donja, sad sam samo siguran da je ta Gornja postala - Burkina Faso. Francuzi, čija je to kolonija bila, Holandiju kad se bukvalno prevede zovu "donja zemlja" (Pays-Bas).
Najveća, zamalo da napišem "gornja" osobenost tih gornjih i donjih naseobina, mesta (toponima) - sad bi na "ptičjem" EU-novogovoru rekli destinacija - jeste u tome što neretko, ona koja se zove donja može da bude na brdu, a gornja u nizini. Uz to, kolonijalni kartografi nisu mnogo vodili računa o nadmorskim visinama, očito su gornjim krstili one teritorije koje su na mapi iznad. Jer, uobičajeno je da doživljavamo da je sever - gore, a jug - dole, mada vasionu baš briga za to.
Kad se sve to uzme u obzir, više nego zanimljivo izgleda predlog koji se nedavno čuo, posle izbora Zorana Zaeva za premijera Makedonije (BJRM). Kaže, u sklopu očekivanog poboljšanja odnosa sa Grčkom očekuje se i rešenje u vezi sa imenom. Neko je pomenuo da bi Zaevljev premijerluk mogao da dobije ime Gornja Makedonija.
A valjda bi onaj grčki deo ostao - Makedonija. Da ne bude nadgornjavanja. Da ona druga ne bude donja. Kao što Gornja Volta nemađaše - donju. Da se u jeku posvemašnje (polne) ravnopravnosti ne može napraviti ni najmanja aluzija na "misionarski položaj" u seksu koji automatski implicira da se zna ko koga j.... Međutim, kad je već o tome reč, opasnije je to kad je "u zdrav mozak". A izgleda da je reč o tome.
Davno mi je jedna prijateljica, Peruanka - smem li sad da kažem "našeg" ako je crnogorskog porekla - rekla kako je čula da će zemlje, poput SFRJ, gde ima mnogo skraćenica brzo da propadnu. Osetio sam da je reč o interpretaciji neke loše propagande, pa sam odgovorio da se tu sigurno misli na opasnost od birokratizma (sovjetskog tipa) koji je sklon tome. Pa i GULAG je skraćenica. Teza nije bila tačna, ali su te zemlje ipak propale. Sad im drugi nadevaju imena koja požele. Glavna konstituciona akta im se zovu - ustavni okvir ili "... ski sporazum", Balkan je podeljen. Bugarski deo sa sve planinom po kojoj je dobio ime je EU, a ostatak je Zapadni Balkan. Divlji i zapadni! U dokumentima "međunarodne zajednice" koleginica je našla pojam "Zapadno Kosovo". Da ne bi bila Metohija. Na kom pridevku Srbija insistira.
- Izvinite da li taj lift ide gore?
- Ma, šta ćete GORE od ovoga!

Božidar Andrejić
(Na drugi pogled, Danas)

Most Radija Slobodna Evropa: Crkvene privilegije

O privilegijama Katoličke crkve u Hrvatskoj i Pravoslavne u Srbiji razgovarali su dva sociologa religije - Srđan Barišić iz Beograda i Ivica Maštruko iz Zadra sa novinarom Omerom Karabegom.

IVICA MAŠTRUKO: Problematičan je ugovor o suradnji na području odgoja i kulture gdje se govori o obaveznoj nastavi vjeronauka u osnovnim školama i u dječjim vrtićima. Problematičan je i ugovor o gospodarskim pitanjima u kome se govori o načinu financiranja Katoličke crkve. To je temeljni problem.

SRĐAN BARIŠIĆ: U Srbiji je sve zasnovano na zakonskoj regulativi koja je išla obrnutim smerom. Prvo je donesena uredba o uvođenju veronauke u škole, zatim je usvojen zakon o crkvenim i verskim zajednicama, pa tek onda je položaj verskih zajednica regulisan ustavom, što je pravni nonsens, jer je ispalo da se nižim pravnim aktima definišu odredbe viših pravnih akata, pa i onog najvišeg - ustava. Sve je to urađeno pod pritiskom verskih zajednica među kojima je najgromoglasnija bila Srpska pravoslavna crkva. Nedavno smo čuli izjavu patrijarha Irineja da je došlo vreme da veronauka postane obavezan predmet, što je naišlo na kritiku građanskog društva.

MAŠTRUKO: Prema Vatikanskim ugovorima hrvatska država osigurava u svom budžetu oko 300 milijuna kuna za plaće i mirovinsko osiguranje svećenika i za karitativnu djelatnost. Oko 230 milijuna kuna se izdvaja za vjeronauk. Tu je onda i 60 milijuna kuna za zaštitu kulturnih dobara. Za vojni ordinarijat godišnje se osigurava 115 milijuna kuna. Taj novac se troši na hodočašća i plaće svećenicima koji su aktivni vojnici jer imaju činove. Recimo, generalni vikar, odnosno glavni vikar za vojsku koji je u rangu biskupa, prima plaću general bojnika. Predviđena je i naknada za imovinu koja je u Jugoslaviji bila oduzeta Katoličkoj crkvi. Ne treba zaboraviti ni ono što izdvajaju općine i županije za pomoć crkvi, crkvene svečanosti, hodočašća, popravku crkvenih objekata i slično - tako da po mojoj procjeni Katolička crkva dobija preko milijardu kuna godišnje.Tu nije uračunato da Katoličke crkve uopće ne plaća porez.

BARIŠIĆ: Država Srbija direktno finansira obnovu hramova i izgradnju hrama Svetog Save. Taj hram ima tretman državnog projekta. Već nekoliko godina svaki građanin, koji u periodu od 15. juna do 31. avgusta koristi usluge PTT-a, mora da na svaku pošiljku zalepi takozvanu doplatnu marku od 10 dinara, a prihod od njene prodaje ide za izgradnju hrama Svetog Save. Iz budžeta se dobrim delom plaća socijalno i zdravstveno osiguranje sveštenika. Kad je reč o porezu, podsetio bih na nedavnu izjavu patrijarha Irineja da crkva neće plaćati porez sve dok joj ne bude vraćena sva imovina. To je bezmalo ultimatum državi. Crkvi je dosad vraćeno preko 70 posto imovine. Reč je o stotinama hektara obradive zemlje i šuma i velikom broju stanova, lokala i drugih objekata po centrima gradova gde je nekada bilo locirano visoko sveštenstvo. To je
veoma mnogo s obzirom na pravnu zamršenost procesa restitucije jer su objekti nakon nacionalizacije nekoliko puta menjali vlasnika.

MAŠTRUKO: Nema dvojbe da su obje crkve u privilegiranoj poziciji. Jer ako se u Hrvatskoj na zgrade Biskupske konferencije i vojnog vikarijata, čija je izgradnja financirana iz budžeta, stavlja oniks - ne mramor već oniks - onda se sigurno može govoriti o privilegiranom statusu. A u Srbiji, po ovome što smo čuli od kolege Barišića, situacija nije mnogo različita.

BARIŠIĆ: Slažem se da je to slično. Često kažem - kada bi Srpska pravoslavna crkva bila organizovana kao Rimokatolička, mislim da bi bila toliko jaka da bi zamenila državu.

(Radio Slobodna Evropa)