Amazing street guitar performance by Imad Fares " Gipsy Kings " cover

Relaxing Blues Music | Thierry Blues Music Vol 2 | Rock Music 2018 HiFi ...

Vesna Pešić: Propast Srbije na pačijem jeziku

Foto: Predrag Trokicić

Nekako smo već oguglali na valjanje u blatu Vučićevih svakodnevnih laži, smaranja, hvalisanja i konfuznih predviđanja šta će biti s nama. I on je prolazio kroz režiranog toplog zeca, teške reči svojih mrzitelja i misteriozna „rušenja“ i državne udare iz kojih se jedva izvukao. Bilo je tu i sijaset velikih odbrana od neprijateljskih komšija koji su tabloidno pretili da nas unište. Srećom tu je bio Putin, na naslovnim stranama istih tih tabloida, sa šajkačom na glavi, odlučan da nam pošalje ubitačno oružje i živu silu koja će Srbiju odbraniti od tih nemani.

Na početku svoje vladavine Vučić se preporučio zapadu kao čuvar ključeva nemirnog Balkana. On će razvezati kosovski čvor kao glavni problem mira i stabilnosti u ovom delu sveta. Rešenje za Kosovo je tada već bilo uslov svih uslova za članstvo Srbije u EU. On je potpisao Briselski sporazum i od tada su se ređali dijalozi i potezi realizacije dogovorenog. Srbija je dobila datum za otvaranje poglavlja početkom 2014. Onda je došao Briselski sporazum #2 i njegova realizacija. Poglavlja su sporo otvarana, tek njih nekoliko, jer se vlast oko toga nije mnogo naprezala. To je bilo i razumljivo u kontekstu razornog uništavanja demokratije, medija i institucija. Celokupna Srbija je uvezana u gvozdenu vertikalu na čijem vrhu je lično Vučić. Ništa ne sme da štrči i da se otima. Lokal je najviše jaukao i zato najviše batina popio. Ko se od vertikale odmakao da odbrani svoje lično dostojanstvo, svoju imovinu i svoj grad, kome je bilo tesno, ko je virio da vidi šta ima napolju, kazna ga nije promašila.

Društvom su zavladale šizofrenija i beda, a ljudi su digli ruke od svega zagledani u daleke predele. Trude se da odu što dalje, u čemu prednjače mladi koji svoju budućnost ne vide u Srbiji. Dok smo velikom brzinom hvatali kontra pravac u odnosu na EU i tonuli na dno Evrope, izgledalo je da se istom brzinom približavamo rešenju kosovskog problema. Na zahtev Vučića dobili smo i nekakvo klimavo obećanje da će Srbija biti primljena u EU oko 2025. ako ispuni poznate uslove za članstvo. Potpisivanje obavezujućeg sporazuma o normalizaciji odnosa sa Kosovom se podrazumevalo, bilo je već tu, nadomak ruke. Taj deo velikog posla je bio planiran do kraja ove ili početka iduće godine.

I onda je ispalo jedno ogromno Ništa. Potopljeni su svi sporazumi. Tražio se neki novi početak, s namerom da se ne stigne nigde i napravi potop koji sada gledamo. Nema rešenja za Kosovo, nema ni EU za koju mnogi misle da nam i nije potrebna. Za ovaj zaokret u zamrznuto nema objašnjenja sa vrha vertikale. Profesionalni lažov koji voza ovu zemlju već šest godina objašnjenje za ruševine dodelio je Ani Brnabić. Ona je građanima tu istinu saopštila preko Dojče velea na svom pačijem jeziku. Objasnila nam je da „do 2025. postoji mogućnost da bude potpisan dugoročni dogovor o normalizaciji sa Prištinom“, ali da po svoj prilici „nema mogućnosti da Srbija do tada bude spremna da se pridruži EU“. Pa kako to sad: postoji mogućnost da se neki dogovor sa Prištinom potpiše, ali Srbija ni tada neće u EU zato što je nespremna?

Meni se čini da nema ni govora da se bilo kakav dogovor ikada potpiše, kao što nema ni govora da Srbija pristupi EU. Ispalo je da se Vučićeva furtutma svela na nekoliko nebuloza, nekakvih „mogućnosti“ i nekoliko „možda“ i „dugoročni dogovor“ za koji Brnabić „ne kaže da će se desiti“. Nego kaže da je Srbija tome privržena. „Ne zavisi to samo od Srbije, zavisi i od Prištine i od naših saveznika. Tako da mislim da idemo u pravcu EU. Za mene je važno da zaista implementiramo reforme tako da kao društvo politički i ekonomski budemo zreli za EU“.

Od formule i Kosovo i EU doguralo se do formule – ni Kosovo ni EU. Njene nerazumljive reči zvuče jezivo: „Mislim da je, onoliko koliko je naš interes da se priključimo EU, i interes EU da proširenjem pokrije Balkan. EU je, prvo i najvažnije, mirovni projekat i to uspešan jer po prvi put u istoriji imamo dugoročni mir u Evropi“. I dalje: „Time što je jedan od uslova da se Srbija pridruži EU potpisivanje pravno-obavezujućeg sporazuma o mirnim odnosima sa Kosovom, za Srbiju je najbliži mogući termin za pristupanje EU 2025“. Tako da ona misli da do 2025. „postoji mogućnost (podvlačenje moje) da se zapravo potpiše dugoročni dogovor o normalizaciji odnosa sa Prištinom“.

Kada je na svom nemuštom jeziku rekla da u Srebrenici nije bilo genocida nego da je to bio strašan zločin, i da je ona, Ana Brnabić, „apsolutno ponosna kako je Srbija obradila problem prošlosti“, mučnina me je nadvladala. Ko hoće još, ko ima nerve k’o konopce, neka čita dalje i u celini na adresi https://www.dw.com/sr/jo%C5%A1-nismo-spremni-za-eu/a-46290937

Peščanik.net, 15.11.2018.

Svetislav Basara: Rupa u asteroidu

Zna li neko od vas mudrijaša na kolikoj su udaljenosti od Trampa, Putina, Merkelove i Makrona, sedeli predsednici/premijeri Danske, Norveške ili Švajcarske, recimo? Čisto sumnjam. A šta mislite, da li bilo koga u Danskoj, Norveškoj ili Švajcarskoj boli Crven Ban gde su mu predsednik i premijer sedeli na panađuru u Notru Damu. Još čistije sumnjam.

Ako i ne znaju gde su im predsednici/premijeri sedeli, Danci, Norvežani i Švajcarci znaju ono što mi, Srblji, nikada nećemo sanjati, da je, naime, za male države i narode najprobitačnije da budu na učtivoj, ali što većoj distanci od Trampa, Putina, Merkelove i Makrona. Isto tako znaju da ambiciozni, ali visinom neobdareni svati koji obuju patike sa visokim potpeticama, natapiraju kose, pa namerače da se "na mufte" uguraju u neki klub NBA lige, po pravilu bivaju u klub i primljeni, ali na radna mesta skupljača lopti, perača dresova i zanosača visokih muda. Kako je ono rekao onaj mudri svat: kraljevi su kao vatra, ako si predaleko od njih, nazepćeš, ako si preblizu, dobićeš opekotine trećeg stepena, pa ti gledaj.

A šta mislite kakav utisak ostavljaju i šta u životu i istoriji postižu dilberi niski rastom koji pošto-poto hoće da igraju košarku u NBA ligi i države niske rastom koje pošto-poto hoće da budu velesile i da se bave imperijalizmom? Isti utisak i ista postignuća kao onomad pomenuti provincijalni džiberi koji su svoje jadne karijere gradili na pokazivanju slika na kojoj su zagrlili Dragana Džajića, a na kojima se lepo vidi da je Džaji neprijatno. Kao što su drevni provincijski džiberi bili uvereni da će komad Džajine svetske slave obasjati i njih i da će im prokrčiti put u bespuću srpske povijesne zbiljnosti, tako i banana državnici i njihovi banana narodi - nije Srbija jedina u tom društvu - fanatično veruju da će ako sednu blizu Putina, Trampa, Merkelove, etc, i njima zapasti komadina moći kojom malo pre pomenuti predsedavaju, a zapadne im samo po neki rashodovani avion, poneko slikanje i tapšanje po ramenima i to ne po ceni po kojoj ja krečim, dakle džaba, nego se to debelo plati, NIS-om recimo. Istorije takvih država - među kojima je Srbija lider, a da šta drugo - ima puno sličnosti sa scenarijima filmova katastrofe holivudske B produkcije. Znate priču... asteroid se ustremio ka Zemlji, opšta panika, opšti pičvajz, predsednik (najčešće SAD) miri se sa predsednicima Rusije i Kine, drži trogatelne govorancije, a onda se, u poslednji čas, praktično niotkuda pojavljuje mlađahna naučnica koja neočekivanom silom pronalazi rupu u asteroidu i rešava stvar, a film završava hepiendom, uz minimum žrtava u ljudstvu i materijalu. Isto to biva kad se neki istorijski asteroid ustremi na neku bananu državu, ali - vidi vraga - mlađahne naučnice ni od korova (moždano se odlila u SAD ili Kanadu) pa asteroid grune svom snagom. Želim vam lep vikend pod novogodišnjom rasvetom. Provedite ga pokušavajući da pronađete izlaz iz lavirinta na Obilićevom vencu.

Svetislav Basara (Danas)

Stevie Ray Vaughan Tin Pan Alley | Relaxing Blues & Rock Music 2018 | Hi...

In memoriam: Nada Tomic rodj. Objedovic

28.3.1954. - 16.11. 2018.

Sinoc je otisla Biljanina prijateljica iz djetinjstva, nasa kuma, Nada Tomic, rodj. Objedovic.  Vjerovatno se Nade sjecaju oni iz nasih generacija koji su nekada hodali banjaluckim korzom, isli na igranke, kasnije disko - klubove.

Nada je bila dobra osoba, hrabra i pouzdana. Do rata je radila u OS "Georgi Stojkov Rakovski", a kasnije je, nakon kratkog zadrzavanja u Hrvatskoj, zajedno sa muzem Jadrom i kcerkom Majom stigla u Kingston, univerzitetski gradic na 300 km od Toronta. Tu je tiho, na svoj nacin, prezivljavala izazove zivota u daljini, potajno pateci za "onim zivotom", onim druzenjima i prijateljstvima, onim prostorima...

Nije bila te srece da uziva u unici Mii, penzionerskim danima, slobodi...
Otisla je tiho, kako je i zivjela.

Jadri, Maji, sestri Jadranki, porodici i prijateljima iskreno saucesce.

Pocivaj u miru, Nado nasa.

Draga Saveta!

Kad sam se uhvatio da krisom pijem pice iz zenine case,
da se ne bi vidjelo koliko sam popio - ozbiljno sam se zabrinuo!

Draga Saveta, reci mi, molim te, da li ja vise volim alkohol ili svoju zenu?
Jesam li ja alkoholicar ili je to samo bezazlena prevara u braku?

Ivo Komšić: Iz Hrvatske se ruši BiH načinom koji podsjeća na devedesete

Procitah ovaj tekst jos jednom. Vrijedi ga procitati i vise puta! Trazim gresku, predubjedjenje - uobicajeno kad nasi politicari analiziraju politicku situaciju. Ne nalazim! Bilo - kako bilo, i zbog toga sto je analiza realna i sto zakljucak trazi hitnu akciju i velike promjene - nisam siguran da u nasoj Bosni i Hercegovini, u njenom blizem i daljem okruzenju, medju onima od kojih se ocekuje akcija, postoji volja i zelja da se stanje mijenja na bolje. Crne su slutnje...

**********************

Što nam znači Dejtonski sporazum danas kada se vodi žestoka kampanja protiv opstanka Bosne i Hercegovine, kada se želi pokazati i dokazati domaćoj i svjetskoj javnosti nemogućnost opstanka države i potpuna urušenost društva?
Protagonisti te kampanje koriste se već isprobanom strategijom: prvo se proizvede poželjno stanje pa se onda proglasi nepoželjnim i nepodnošljivim; zatim se predlažu mjere za njegovo prevladavanje. I to sve rade isti politički subjekti i isti ljudi.
Tako smo od Daytona do danas promatrali kako se smišljeno destabiliziraju institucije države, a onda se zaključuje o nemogućnosti njenog funkcioniranja i opstanka.
Cilj te strategije je jasan: pokazati da država BiH ne može osigurati stabilnost građanskog društva i zaštitu prava konstitutivnih naroda, te da složena država, kakva je BiH, ne može biti funkcionalna i demokratska.
Ova strategija se ne primjenjuje kod nas prvi put. Treba se prisjetiti Miloševićeve politike rušenja Jugoslavije, da bi se onda tražila zaštita srpskog naroda koji je živio širom te države.
Osnovna politička ideja je bila zaštita naroda i njome se pravdala vojna intervencija na tadašnje republike – Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Redoslijed taktičkih poteza u toj strategiji bio je precizan: politička propaganda (”kako bi svaka baba znala dokle seže srpska država”), medijska kampanja, događanje naroda, formiranje dobrovoljačkih narodnih paravojnih odreda, vojna intervencija regularnom vojskom.
Na tu strategiju iz Srbije naslonila se tadašnja hrvatska politika. Da nije bilo otvorenog sporazuma Miloševića i Tuđmana (o kojem su već napisane knjige), hrvatska zvanična politika se mogla razumjeti kao spontana reakcija. Međutim, Milošević je po dogovoru s Tuđmanom vukao prve poteze, te se činilo kako je hrvatski odgovor samo iznuđen.
Pod izlikom zaštite hrvatskog naroda u BiH od ”jugokomunističke” agresije, Tuđman vojne formacije HVO-a, formirane spontano za obranu BiH, okreće protiv Bosne i Hercegovine, formira ”Herceg-Bosnu” kao prelazno rješenje do konačnog ostvarenja ”povijesnog interesa hrvatskog naroda”.
To je bila samo ponovljena i zaostala teza Miloševića i Karadžića o narodu u jednoj državi. Cilj te političke strategije nije bio ostvariv bez uništenja BiH, države koja je već dobila međunarodno priznanje i koju je navodno priznala i RH.
U takvim koncepcijama, Bošnjaci (tada Muslimani) kao relativna ali nadmoćna većina u BiH, postali su ”remetilački faktor”. Samo njihovo postojanje nije se uklapalo u politiku
”konačnog rješenja srpsko-hrvatskog pitanja”. (Konačni rezultat uklanjanja te ”smetnje“ dobio je svoj ishod na Međunarodnom sudu u Hagu i na domaćim sudovima).
U okolnostima tih strategija proveli smo Referendum, po nalogu međunarodne zajednice, dobili međunarodno priznanje države u tadašnjim republičkim granicama, s državnim suverenitetom i garancijom ravnopravnosti naroda i građana.
Ovo priznanje bilo je garant opstanka države, bez obzira na licemjerje nekih zemalja međunarodne zajednice. U međunarodnim pregovorima o miru, BiH je nastupala s državnim subjektivitetom i suverenitetom. To je bilo neizbježno bez obzira na prisustvo vojnih snaga iz susjednih zemalja koje su komadale našu zemlju.
Danas se nalazimo u identičnoj političkoj situaciji, samo je vojnu silu zamijenila medijska.
Otvoreno se zagovara nestanak BiH, država i društvo se destabiliziraju, a onda proizvedeno stanje proglašava nepodnošljivim i nude rješenja zaštite naroda.
Pri tome, potpuno se prikriva vlastita uloga i prstom se upire u druge kao krivce.
U takvom stanju se proizvodi strah od drugih s kojima se inače živi, strah vodi u nepovjerenje, nepovjerenje u neprijateljstvo, neprijateljstvo u otvoreni sukob. Identičan scenarij onome iz devedesetih godina.
Danas imamo Dejtonski sporazum, sa svim njegovim slabostima. Ali, on je ipak jedina pravna zaštita države. Svi napadi na državu, destabilizacija njenih institucija, ne mogu uništiti državnu strukturu koja je tim sporazumom utemeljena i garantirana. Kako god se ta struktura procjenjivala s demokratskih stanovišta, ona je čvrsta i ima međunarodnu garanciju.
Strategija rušenja naše države, koja dolazi izvana, danas otvoreno i snažno iz Hrvatske, ista je ona iz devedesetih godina.
Prvi ešalon u tome čine najviši državni zvaničnici, predsjednica i premijer. Drugi ešalon su sabornici, odnosno parlamentarci u Evropskom parlamentu iz Hrvatske. Treći ešalon su mediji i nevladine organizacije (koje uglavnom kontrolira Vlada) i druge organizacije značajne za narod – kulturne, znanstvene, vjerske i sl. (Posljednji primjer je okrugli stol, od petog ovog mjeseca, u organizaciji Matice Hrvatske i Hrvatske televizije, na temu: Kakva je budućnost ovakve BiH?).
Četvrti ešalon su sami građani, indoktrinirani i raspamećeni već rastućim neonacizmom, koji će vjerovatno uskoro ”samoorganizirano” izaći na ulice i trgove i tražiti zaštitu naroda u drugoj, ne u svojoj, državi (već viđeno ”događanje naroda”, ali opet zaostalo od Miloševića).
Konačno, sve će se to prebaciti preko plota u dvorište susjedne države, pravo mjesto gdje hrvatska politika treba ostvariti svoj ”povijesni interes”.
U srazu s ovakvom političkom strategijom jedini oslonac je Dejtonski sporazum, koji garantira opstanak države u međunarodno priznatim granicama, njen međunarodni politički subjektivitet i suverenitet.
Također, Dejtonski sporazum primorava na primjenu demokratskih principa pri formiranju vlasti, zaštitu ljudskih prava po međunarodnim standardima i ravnopravnost naroda u institucijama države.
Međutim, Dejtonski Ustav BiH je propisao i zaštitio državnu strukturu, ali nije BH društvo. Ono se formira u neposrednom životu, razvija kroz mnogostruke društvene odnose, kroz djelatnosti nevladinog sektora i funkcioniranje vaspitno-obrazovnih, znanstvenih, kulturnih, vjerskih, gospodarskih i drugih društvenih institucija od općeg značaja.
Rušitelji naše zemlje to dobro znaju, i oni unutarnji, i oni vanjski.
Radi toga su svoje aktivnosti prebacili na destabilizaciju društva, na kidanje životnih veza među građanima. Računaju s tim, kada se društvo potpuno etnički polarizira i proizvede neprijateljsko stanje, ni država neće moći opstati. Tada teza o ugroženosti naroda i njegovoj zaštiti dobiva svoj zbiljski, objektivni smisao. Uzorak za to već postoji, to je Mostar.
Preko 25 godina, mostarsko društvo se drži podijeljenim među etničkim skupinama.
Inače, Mostar je bio, uz Vukovar i Sarajevo, najmultietničkiji grad u Jugoslaviji. Razdijeljeni su životi običnih ljudi, vaspitno-obrazovne i kulturne institucije, znanstvene institucije, nacionalne i nevladine udruge, gospodarska društva, čak mjesta društvenog života i okupljanja mladih, humanitarne organizacije itd.
Strategijom dugog trajanja, ova razdijeljenost postaje običajna.
Na takvoj razdijeljenosti nije moguća ni jedinstvena administracija grada jer je vremenom prestala životna potreba za njom, nisu potrebni izbori, demokratske institucije, ništa zajedničko. Tako proizvedeno stanje se koristi kao argument nemogućnosti postojanja jedinstvenog grada.
BH država i društvo neće se zaštititi samo verbalnim odbijanjem napada, iako se i to čini rijetko i mlako. Trebamo kod nas, u našoj zemlji, proizvoditi analogne događaje onima izvana.
Trebaju se uputiti oštri i odlučni zahtjevi predstavnicima međunarodne zajednice u našoj državi da se drže svoga mandata, da se drže obaveza koje su preuzeli kao garanti čuvanja i provođenja Dejtonskog sporazuma.
Drugo, naši parlamentarci trebaju poduzeti iste akcije prema evropskim odgovarajućim institucijama, posebno prema onima u kojima sudjeluju, a diplomacija prema zvaničnicima EU, uključujući i parlamentarce iz drugih država u Evropskom parlamentu.
Treće, naše nevladine organizacije, nacionalne, kulturne, pa i vjerske, trebaju krenuti otvoreno u obranu vrijednosti našega društvenog života, u obranu temeljnog ljudskog i demokratskog prava da se živi s drugima i da se s drugima njeguje i čuva svoj narodni identitet.
Treba razvijati svijest da svaki separatizam vodi u nestanak. Oni koji to napadaju već su u prednosti, već su nekoliko koraka ispred.
Ako izostane ovaj unutarnji angažman, koji je hitan, bit će kasno kada se događaji iz susjedstva prebace u naše dvorište.

(Analiziraj.ba)

Eldar Dizdarević: Tri neuništive ključne stvari kriptovaluta

Sjećate li se euforije za bitcoinom i kriptovalutama iz novembra prošle 2017. godine? Svjetski mediji su objavljivali hvalospjeve na račun kriptovaluta, a ovdašnji su mediji to veoma rado prenosili. Osnovni moto koji se tih dana provlačio kroz sve medije je bio slijedeći: da ste prije sedam godina u bitcoin uložili 100 dolara, danas biste imali 83 miliona dolara! Ljudi su širom svijeta poletjeli da se preko noći obogate po principu "hljeba bez motike". Mi smo tada (Dani, Oslobođenje) - upozoravali da je to naprosto mamac za lakovjerne željne brze zarade te da ulaganje u kriptovalute nosi veliki rizik.

Da smo tada bili u pravu, svjedoči slijedeće: da ste prije godinu uložili 100 dolara u kriptovalute, danas ne biste imali ništa! Cjelokupno tržište kriptovaluta naglo je palo od početka 2018, odmah nakon pomenute novembarske euforije, tako da sada mnogi tvrde da su kriptovalute bile zapravo samo jedan veliki spekulativni balon zasnovan na informacionim tehnologijama. lnteresantno, to smo i mi tvrdili, ali prije godinu.

Uglavnom, kako god bilo, tržište kriptovaluta je u oktobru 2018. dosegnulo svoj najniži nivo u posljednjih deset mjeseci, predvođeno padom vrijednosti bitcoina. Cijena bitcoina je krajem oktobra iznosila 6.289 dolara, što znači da njegova tržišna vrijednost trenutno iznosi oko 197 milijardi dolara, što je znatno manje u odnosu na januar ove godine, kada je bitcoin vrijedio 640 milijardi dolara. Znači, samo u toku ove godine bitcoin se istopio za ravno 443 milijarde dolara!
Isto se desilo i sa ostalim kriptovalutama. Ethereum, dash, ripple, litecoin i druge kriptovalute su znatno izgubile na svojoj vrijednosti, čemu su znatno kumovale dvije stvari. Prvo, ljudi širom planete Zemlje nisu reagirali na kriptovalute onako kako su njihovi tvorci očekivali, odnosno, kako je to službeno lijepo rečeno, "šire prihvatanje digitalnih valuta trajat će duže nego što se očekivalo".
Drugo, u januaru 2018. u hakerskom napadu na Coincheck, japansku berzu kriptovaluta, ukradena su 534 miliona dolara, što je najveći slučaj krađe kriptovaluta u njenoj kratkoj historiji. Ovaj hakerski napad je doslovno potopio sve bajke o block-chain tehnologiji kao najnaprednijoj i praktično neprobojnoj kripto-tehnologiji zaštite digitalnih podataka, na čemu je, između ostalog, bila bazirana vrijednost bitcoina.

Pojednostavljeno, narodski rečeno, gore pomenuto znači sljedeće. Ljudi širom svijeta nisu prihvatili nove valute jer s njima zaista mogu jako malo stvari kupiti (možete plaćati samo neke stvari na internetu, poput naručivanja dostave pizze na kućnu adresu u većim gradovima u SAD-u), pri čemu su te i takve kriprovalute itekako neotporne na hakerske napade.
Dakle, ako ste za 100 dolara kupili bitcoin, s njima možete otprilike naručiti pizzu u SAD-u i pri tome vam bukvalno preko noći malo vještiji hakeri mogu ukrasti čak i to.

Da cijela stvar bude još i gora po tvorce kriptovaluta, monetarni autoriteti širom svijeta počeli su vršiti nadzor nad tržištem kriptovaluta, pa čak davati i određene preporuke s tim u vezi. Prvo su manje-više sve centralne banke širom svijeta upozorile svoje građane da kriptovalute i nisu nekakav stvarni novac, te da je svako investiranje realnog novca u njih veoma rizično.
Potom su porezne službe širom svijeta krenule sa češljanjem rada kripto-mjenjačnica, zbog činjenice da su se kriptovalute mogle koristiti za pranje novca i njegovo prebacivanje iz jedne zemlje u drugu bez većih problema i bez ikakvog nadzora. Porezne su uprave potom počele slati upozorenja svima koji su imali dodir sa kriptovalutama u vezi s plaćanjem poreza na prihod, potom su banke počele zabranjivati povlačenja i uplate povezane s kripto—mjenjačnicama, a neki su korisnicima u potpunosti zamrznuli račune.

Na sve to Facebook je zabranio reklamu kriptovaluta na svojim stranicama, a potom je i američki SEC (U.S. Securities and Exchange Commission, tamošnja komisija za vrijednosne papire) obustavio trgovanje dionicama dva emitenta koja su bila povezana sa kriptovalutama i pucanje balona te pad tržišta bili su jednostavno neminovnost.
No, sve ovo ujedno zaista ne znači kraj kriptovaluta. Kako smo to napisali još u novembru prošle godine, kriptovalute su zasnovane na tri gotovo neuništive stvari - na pohlepi, strasti za kockanjem i ljudskoj gluposti - tako da je sada zaista neodgovorno tvrditi da je došao kraj kriptovalutama, a imajući na umu stvarnu moć, snagu i potencijal pomenute tri stvari.

Eldar Dizdarević (Dani)

Predrag Matvejević: Jugoslavenska ideja

Postoji jugoslavenstvo koje ne mora biti ni državnost ni nacionalnost, koje ne zaboravlja i ne briše zajednički dio prošlosti i povijesti u kojima su naraštaji dijelili ideje i ideale, nade i zablude, oduševljenja i razočaranja.

Jugoslavenska ideja bila je nekoć Južnim Slavenima putokaz u povijesti, ponekad i luč koja je sjala u tami. Rađala se, razvijala i propadala na različite načine, kao kulturna, politička ili državotvorna ideja. Nosila je u sebi nadu da ćemo zajedno biti slobodniji, samostalniji i jači nego što smo bili pod tuđinom. Raspad Jugoslavije, način na koji se odigrao i posljedice koje je ostavio, potisnuo je tu ideju na rub prošlosti.

Sačuvala se ipak u pamćenju dobrog dijela građana.

Nisu rijetki oni koji danas priznaju da smo u Jugoslaviji živjeli bolje. U sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća životni standard bio je prilično visok, nezaposlenost zanemariva, socijalno osiguranje prošireno, mirovine zajamčene, školstvo besplatno, zdravstvo dostupno. Živjelo se, unatoč raznim ograničenjima, dostojanstvenije nego u zemljama Istočne Evrope, koje su stenjale pod totalitarnim režimima, obilježenim staljinizmom. Iz godine u godinu osjećao se napredak, ulijevao je stanovito povjerenje, ohrabrivao. U umjetničkom stvaranju bili su mogući razni izbori i različita opredjeljenja. Neki su sadržaji smatrani nepoželjnima, ali se najčešće nalazilo načina da se izbjegne ili nadmudri politička cenzura. Broj zabranjenih tema s vremenom se smanjivao i ograničavao. Kažnjavani su prije svega kritičari režima i ideologije na koju se oslanjao. Većina stvaralaca bila je donekle zaštićena u materijalnom pogledu, dio ih je bio podržan od ustanova i komisija koje su pod stanovitim uvjetima, ne previše zahtijevnim, podupirale suradnju i pružale pomoć.

Nakon sukoba i obračuna koji su dugo tinjali da bi izbili na površinu početkom devedesetih godina, Jugoslavija je propala, po svemu sudeći nepovratno. Zasnovati novu, zajedničku državu Južnih Slavena – takav pothvat izgleda danas nemoguć i neostvariv. Krivice za ono što se dogodilo – materijalne, moralne, povijesne – teško se priznaju i još teže prihvaćaju. Svaka strana nastoji umanjiti svoju odgovornost i uvećati tuđu.

Za sve su svakome krivi «drugi».

U prilikama koje su nastupile nakon raspada Jugoslavije, suočeni smo, na raznim stranama, s pljačkom imovine i korupcijom golemih razmjera, s nečuvenom privatizacijom («prihvatizacijom», kaže dosjetka), s dugovima za koje nema pokrića, s nezaposlenošću koja je svakim danom veća i sve više pogađa osobito mlađi naraštaj. Pritom je očito da povratka natrag nema – vara se onaj tko pomisli da bi oštrina izrečenih sudova nosila u sebi poziv na obnovu jugoslavenske države, tako surovo razbijene. Unatoč svemu, moglo se, da je bila više razbora, možda i sreće, izbjeći barem ono najgore što se dogodilo – toliko ljudskih žrtava. Temelji su popustili, zidovi popucali, krov propao, zdanje se urušilo. Samo žaljenje što je tome tako nije dovoljno da obnovi uništeno ili povrati izgubljeno.

Danas se malo tko javno poziva na jugoslavensko iskustvo iz straha da ga se ne proglasi «jugosnostalgičarom», izbjegavajući optužbe i osude kojima se služi najzagriženiji dio nacionalizma. Kritički pogled u prošlost i povijest malo tko dočekuje s razumijevanjem i povjerenjem, osobito ako se poziva na neka pozitivna prethodna iskustva i postignuća. Umjesto imena Jugoslavija sve češće čujemo magloviti naziv «regija». Koja? Gdje je?

U kulturi su, unatoč svemu, uočljivi stanoviti pokušaji, rijetki i bojažljivi, koji pokazuju da bi se moglo – prihvaćajući nove državne granice i prevladavajući nepotrebna ograničenja – saobraćati ili surađivati na civiliziran način, s uzajamnom korišću za svakoga ponaosob. Moguće su razmjene i doticaji koji ne dovode u pitanje ničije identitete i posebnosti, nego – naprotiv – potiču plodonosan protok ideja i obogaćujuću razmjenu iskustava. Takve je težnje nužno osloboditi predrasuda kakve su često uvriježene u nacionalnim kulturama malih naroda.

«Naša će umjetnost biti nacionalna tek kad bude evropska», upozoravao je i opominjao, davno već, Antun Gustav Matoš. Tako su mislili i drugi, valjani stvaraoci u raznim južnoslavenskim sredinama Krleža je svojedobno isticao primjere «stalnog i tvrdoglavog uspona i porasta kulturne južnoslavenske svijesti, koja nije ograničena na pojedine regije ili provincije nego, tinjajući pod zulumom stvarnosti čitavom zemljom uzduž i poprijeko i ne ugasivši se ni za trenutak, svijetli kao jedina moralna svjetlost i utjeha». Ti su redci napisani davno prije krize jugoslavenske zajednice. Moramo li doista poricati ili prikrivati postojanje takvih stavova samo zato da bismo zadovoljili ostarjelu nacionalnu ideologiju? Nije li moguće govoriti o južnoslavenskim kulturama i njihovim vezama kao što se govori, primjerice, o nordijskim, o srednjoevropskim ili latinoameričkim kulturama i literaturama – a da se pritom ni jednoj od njih ne oduzima ni najmanji dio njezine posebnosti?

Malo je koja kultura poput hrvatske, posebice u uvjetima potčinjenosti kakvi su joj bili nametnuti u prošlosti, otvorila svoje prostore onima koji su joj prilazili i nalazili mjesta u njoj kao glasnici dobre volje i neimari kulturnog razvoja: imena stranoga porijekla nose Strossmayer, Šenoa, Gaj, Demeter, Štoos, Vraz, Zajc, Lisinski, Šulek, Bukovac (prezivao se zapravo Faggione), Medulić (Mendola), Papandopulo, Gavella, Ružička (naš prvi Nobelovac, Čeh porijeklom), Sorkočević – iz albanske obitelji koja je prodavala Dubrovniku sijerak: sorgo )itd. Gotovo zaboravljeni Harambašić je srpskoga roda, kao i Tesla, Preradović ili Desnica među inim. Lista bi se lako dala produžiti i upotpuniti, ona sama po sebi obvezuje jednom vrstom, moglo bi se reći, ekumenske otvorenosti, koju u hrvatskoj kulturi ističu i potvrđuju spomenuti predstavnici. Svaki od njih stoji nasuprot onim shvaćanjima koja se ne uspijevaju osloboditi jalovog samoljublja i provincijalne uskogrudnosti. Davno je to shvatio Vatroslav Jagić i povjerio Franji Račkome: „Čim tko manje uči i zna, time je bjesniji Hrvat ili Srbin“ (godine 1890).

Oni koji su uvijek spremni optužiti druge za sve što nije išlo s Jugoslavijom ili bez nje te što je stvarno otišlo naopako, morali bi priznati i to da je jugoslavenskoj ideji otvorio put hrvatski ilirizam. Priznati stanovite činjenice koje je potvrdila povijest ne znači ni u kojem slučaju izdati svoju pripadnost, niti pak odricati se vlastite nacije ili države.

U Zagrebu je osnovana Jugoslavenska akademija, u Beogradu srpska, u Ljubljani slovenska. Hrvatsku je himnu uglazbio Josip Runjanin, Srbin iz Hrvatske. Ustoličenje bana Jeličića obavio je srpsko-pravoslavni patrijarh Rajačić. Riječ Jugoslavija skovao je polovicom devetnaestog stoljeća gotovo zaboravljeni dubrovački pjesnik Matija Ban – u poslanici koju je iz Dubrovnika uputio u Beograd, Aleksandru Karađorđeviću. Ideja ujediniteljskog Piemonta nije bila strana obrazovanom dijelu hrvatske inteligencije. I nesretna ORJUNA (Organizacija jugoslavenskih nacionalista), kojom se ne možemo podičiti, rodila se u našim krajevima, napose dalmatinskim, da bi u svom zanosu veličala karađorđevićevsko žezlo.

Stanovite zablude u vezi s jugoslavenskim zajedništvom prisutne su manjim ili većim dijelom na raznim stranama bivše nam države – važno bi bilo vidjeti sebe i svoj udio u dobru i zlu prije nego što za to optužimo i osudimo drugoga. Pokazalo se na djelu i u naravi kako je taj nauk težak i bolan. Dodajmo tome da je Srbija, posjedujući vlastitu državu prije južnoslavenskoga ujedinjenja, imala posve drukčiji put nego Hrvati ili Slovenci te da je za nj platila visoku cijenu, ulog u žrtvama, patnjama, stradanjima.

U razdoblju višestruke krize koju danas živi i svijet, i Evropa, i Hrvatska – i «regija» također, tj. naša južnoslavenska braća – taj fenomen valja uzeti u obzir ne precjenjujući ga ni ne podcjenjujući, dajući mu značenje i pridajući važnost kakvu zaslužuje. Nužno je suočiti se i s perspektivama moderniteta, traženjima vlastitoga mjesta i smisla u njemu. To smo vjerojatno propustili prije suludog stupanja u ovaj naš posljednji rat – daj Bože da je doista posljednji.

U raznim povijesnim razdobljima značenja jugoslavenstva bila su različita. U devetnaestom stoljeću i na početku dvadesetoga, ono se oslanjalo na slavenstvo uopće, posebice na ideje ponikle u Pragu s kojima su Hrvati bili u najtješnjem odnosu. (Rusija je, prije oktobra 1917, više povijesna sveslavenska referenca nego stvarni uzor, usprkos križanićevskom nadahnuću). Nakon ujedinjenja, jugoslavenstvo je dobilo državni okvir i težilo da se potvrdi ideologijom kojoj nije bio u svemu stran integralizam. Atentat na Radića u Beogradu i na kralja Aleksandra u Marseilleu duboko su uzdrmali krhku zajednicu, koja će se raspasti u Drugom svjetskom ratu, ostavivši za sobom tragičnu memoriju iz toga razdoblja.

Otpor fašizmu, obračun s ustaštvom i četništvom, donosi na povijesnu scenu jedno drukčije jugoslavenstvo, potvrđeno odlukama AVNOJ-a i, nakon drugoga svjetskog rata, federativnim ustrojem zemlje. Ono je kao zajednički stav, pripomoglo našem raskidu sa Staljinom i Sovjetskim savezom. Pridonijelo je da se priznaju pojedine nacije (narodnosti) poput makedonske, crnogorske, muslimanske u Bosni (danas Bošnjaka) kao i raznih manjina među kojima i one albanske s Kosova – da bi, nakon ponovnih sukoba i progona, došlo i do ustanovljenja srpske manjine u Hrvatskoj. Očito je da u svakom od spomenutih razdoblja jugoslavenstvo nema isto značenje i pogrešno je poistovjećivati ga s onim što je prije bilo, na početku ili na kraju.

Postoji jugoslavenstvo koje ne mora biti ni državnost ni nacionalnost, koje ne zaboravlja i ne briše zajednički dio prošlosti i povijesti u kojima su naraštaji dijelili ideje i ideale, nade i zablude, oduševljenja i razočaranja. Južnoslavenski i jugoslavenski stavovi bivali su, uz ostalo, osloncem našega razvitka, jamstvom opstanka. To više nije slučaj.

«Jugonostalgija» je danas najviše prisutna u njedrima manjih naroda bivše Jugoslavije i potomaka različita nacionalnog porijekla: što si ako ti je otac Hrvat a majka Srpkinja, kao što je to bio slučaj „oca domovine“ Ante Starčevića, koji se natjecao za nastavnika u srpskoj gimnaziji u Zagrebu. Ili obrnuto, kad je otac Srbin a majka Hrvatica ? Moraš li se odricati polovice sebe samoga? Žao mi je kad vidim kako se moji prijatelji, pripadnici stare i nove srpske manjine, ne osjećaju dobro u suočavanju sa stanovitim izrazima nacionalizma koji ih okružuje i opominje.

Povijesna kriza koju proživljavamo nije kadra ponuditi nove sadržaje uzajamnim odnosima naroda koji su do jučer bili u istoj državi. Evropska unija, u koju Hrvatska ulazi nakon Slovenije, uklanja tvrdu granicu među svojim članicama, potiče ih da potraže prikladna mjerila i oblike kulturne, političke i ekonomske suradnje. Takve veze nemaju gotovo ništa zajedničkog s preživjelim oblicima unitarizma i asimilacije, kojima ideolozi plaše ili ohrabruju svoju klijentelu. Pruži li nam se sreća da se zajedno s drugim južnoslavenskim zemljama nađemo u takvu savezu, mogli bismo imati, uza sve što smo već prije stekli, i nešto više i bolje od toga: suvremeniju i značajniju vezu sa svijetom i pozitivnim svjetskim tekovinama, koja ne umanjuje samostalnost i posebnost.

Te riječi ne zapisujem ovdje kao utjehu ili opravdanje – tješiti se ne mogu a pravdati ne želim.

Jugoslavenska ideja često je zapisivana lošim rukopisom na stranicama naše povijesti. Ono što je od nje ostalo može se upotrijebiti u evropskome sklopu na bolji način nego što se to činilo. Jugoslavija je u svoje doba zaslužila međunarodno priznanje zahvaljujući borbi protiv fašizma, otporu staljinizmu, politici nesvrstanoga pokreta u kojem se okupilo više od milijarde stanovnika planete – među kojima je ta naša bivša država imala doista značajno mjesto, važnije neko ikad u povijesti Južnih Slavena.

Bilo bi štetno i nedostojno odbaciti sve to na smetlište povijesti. Sama povijest može kazniti onoga tko to pokuša.

(FENOMENI)

November 24, 2014