I ovo je Bosna i Hercegovina danas...

Nacionalisti koji su na vlasti u svakom dijelu nase BiH na sve moguce nacine nastoje  da tu nasu prelijepu i domovinu i otadzbinu podijele, razgrade i prodaju drugima. 

Tri svjeza primjera:

1. Svake godine se sredinom marta u BiH obiljezava godisnjica bitke kod Galipolja u azijskom dijelu Turske.  Tom prilikom se uz minutu šutnje, polaganje vijenaca, učenje odlomaka iz Kur’ana i dove, intoniranje himni Bosne i Hercegovine i Turske te počasnom paljbom turskih vojnika, na lokalitetu spomenika turskim šehidima u Donjem Kamengradu kod Sanskog Mosta obiljezi godisnjica bitke koja se dogodila u Prvom svjetskom ratu i jedna od najzanacajnijih pobjeda osmanlijske Turske nad saveznicima i pobjednicima u Prvom svjetskom ratu, Rusijom, Francuskom i Britanijom.  

2. Prekjuce, umjesto 13. marta kada se obicno sastaju da obiljeze dan hapsenja njihovog vodje Draze Mihajlovica, ponovo su se  u Visegradu sastali cetnici Ravnogorskog pokreta. Uz precutnu saglasnost gradskih vlasti Visegrada, a i vlasti RS, obukli su svoje crne odore, uvukli uvecane stomake i postrojili se,. Uz pomoc svestenika pomolili a uz to i morbidno prijetili:"Bice opet Drina krvava...". Ne primjecujem da iko od zvanicnika naroda, u cije ime ovi monstrumi prijete, reaguje... Iako danas nastoje da to opovrgnu, cinjenica je da su cetnici, i tu istinu treba ponavljati, u Drugom svjetskom ratu saradjivali sa okupatorima Njemackom i Italijom, a borili se protiv partizanskog pokreta i time svrstali u gubitnike Drugog svjetskog rata.

3. Katolicka crkva u Koruskoj (Austriji) je ove godine zabranilla sluzenje mise u Bleiburgu jer je prihvatila misljenje da okupljanje na Blajburgu pocetkom maja, inace pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, ima vise elemenata velicanja ustastva (fasizma) nego li odavanje poste nevinima. Ova odluka austrijske katolicke crkve izazvala je brojne negativne reakcije i komentare vjerskog i politickog vrha u Hrvatskoj, ali i u dijelu Bosne a posebno Hercegovine. Da podsjetim, ustaska NDH je bila na strani osovine koja se borila protiv saveznika i pobjednika Drugog svjetskog rata

Na kojoj si strani, moja Bosno i Hercegovino?!

Zalosna je cinjenica saznanje da u Bosni i Hercegovini ima toliko onih koji podrzavaju ili se prave da ne vide neo-nacisticke pokrete ustasa i cetnika. Naravno, ti pokreti se ne mogu izjednacavati jer za rasliku od ustaskog koji je uspio u svojoj namjeri da stvori etnicki cistu HDH, Drazini cetnici nisu uspjeli u svojoj namjeri stvaranja etnicki ciste Velike Srbije. Ni nacionalisticki muslimanski pokret kojima Bosna onakava kakva je bila nije pri srcu, ne moze prezaliti odalzak osmanlijske Turske sa ovih teritorija.
Dok god svi ovi pokreti imaju svoje sljedbenike, dok god ih vlast javno ili tajno podrzava - nema mirne Bosne.

Ljubodrag Stojadinović : Militaristička farsa

                                                                                     Foto: Predrag Trokicić

Toplo je, uz nešto vetra, temperatura iznad proseka za ovo doba godine. Radost za sirotinju, kazuju iskusne starice, kad užeže zvezda, mesta pod nebom ima za sve. Baš za sve.

Javilo jutros da su Srbiju ove godine, više no ikada pre, zauzele smrdibube. Stručnjaci za ta stvorenja naširoko objašnjavaju značajne stavke iz njihove naravi.

I jutros rano, kao i svakog božijeg jutra, uzmileli se jedni te isti analitičari paraziti na telu i u telu vlastelina, pretrčavaju od Dušice do Marića, Sarape i natrag, pa ubogim jednoobraznim jezikom, uz muku sa najboljim rečima koje imaju, hvale svaku njegovu novu mahnitost kao neuporedivi istorijski podvig.

Protiv njih nema odbrane, ni prskanjem ni zaprašivanjem.

Omiljena tema tih neodoljivih stvorenja jeste rat. To ih uzbuđuje, plaši i hrabri, pa se njihov ekspertski strah i rodoljubiva nada prostiru čak do Moskve, a tamo je Kremlj. U dvorcu Putin, koji ne radi ništa drugo nego pravi planove kako da sačuva Srbe. Javno šalje tajna oružja, tajno šalje svoje agente ledene poput zime na Kolimi, čiji je zadatak da otkriju agente druge strane.

Jedino Rusi mogu da nas spasu, kaže mitomanski ekspert za izgubljene ratove, možda buduća ambasadorska ekselencija u carskoj Moskvi. On zaneseno govori o Putinovim oružjima protiv kojih nema odbrane, kao što je nema ni protiv ovdašnjih eksperata paničara, opisuje lasersku preciznost i efekte njihovog dejstva na cilju, uništene gradove i sve što se u njima micalo.

Druga velika sila nastoji da održava dramatičnu krizu na jugu Srbije, kaže isti taj, čak i da je razgoreva. Ali, nije ovo 1999. niti je u Beloj kući Klinton, koga su Hilari i Olbrajtova, posle nestašluka u Ovalnoj sobi naterale da ratuje. Niti je u Kremlju Jeljcin, koji je javno pokazao kako se od mnogo votke nikako ili teško hoda. Sa Putinom šale nema, nije on slučajno uzeo za svog psećeg ljubimca bliskog rođaka ljubimca našeg vođe. Paša i Raša, tako nekako.

Ali, nismo ni mi potpuno zagubljeni i nemoćni bez Rusa. Dok Rusi stignu da se pobiju za nas, nas nigde neće biti. Zbog toga smo ovih dana isukali najmoćnije oružje, koje nije ništa drugo nego čovek. Naš čovek, ministar odbrane posebne vrste, koji je otišao na vojnu obuku.

Red je da konačno ministar vojni sazna nešto o vojsci. Sam je sebi napisao poziv, poslao se na pregled. Nestala mu je mana zbog koje nije mogao da bude heroj prošlog rata, bio je tada kratkovid kao krtica, no nekim volšebnim čudom više nije. Postao je okat kao sova, bolje vidi u mraku.

U sledećem pohodu, ništa se neće odvijati mimo njegove komandne volje. Drug Vulin jaše na čelu kolone, odmah iza vrhovnog, to je prizor neophodan za laku pobedu. Kad ih vidi agresor, ili napadač na srpsku stvar, razbežaće se od smeha.

Znači li to da su ljudi zaduženi za odbranu ove zemlje u stvari komičari ili klovnovi, sve u nameri da budu shvaćeni kao ozbiljni borci? Izgleda upravo tako. Obojica su učinila sve što mogu da srpska vojska, pod nedoraslim, neuglednim i nedostojnim vođstvom izgubi dobar deo samopoštovanja. Njena vrhovna komanda, to je urnebesni eksperiment.

Šta da misle o sebi generali, koji teškom mukom objašnjavaju dvojici škartovana suštinu rata? Naročito onog koji se ne može dobiti, a obojica prete silom, imajući pritom dva ključna problema: oni ne znaju šta je to vojna sila, niti kako se koristi. Sile nema i ne može se upotrebiti ono čega nema.

Za danas je zakazan (ponovo hitan) sastanak Saveta za nacionalnu bezbednost. Od skupa koji saziva vrhovni paničar bar se očekuje da tu bezbednost dodatno ne ugrozi. Ministar odbrane će se svakako iz svog regrutnog legla dovući do zasedanja ratnog štaba.

U čemu je onda smisao Vulinovog eksperimenta sa sobom u ulozi ostarelog regruta na besmislenoj obuci? Gde je on to video medijski prostor za okasnelo polaganje svoje ličnosti na žrtvenik sumnjivog rodoljublja, ako Marko Đurić jutros, rano na sabajle, saopštava da su kosovski Albanci objavili rat Srbiji?

Odgovor na prethodna pitanja sadržan je u sistemu koji je temeljno razoren, i u modelu obuke koji ne postoji, ni za mir ni za rat. Da postoji, tamo ne bi bio Vulin, formalno prvi čovek odbrane, koji se iz komandne sobe patetično spustio u zemunicu, svakako očekujući aplauze: svaka mu čast, tako veliki, ponaša se kao običan vojnik. Iako to nikada nije bio, niti će postati posle dve nedelje uzaludnog regrutskog glupiranja. Ne postoji komandir koji takvog regruta može bilo čemu da nauči.

Tako Vulin, kao parodijska imitacija ministra, parodira samu ideju o tome kako se i sa kojim snagama mogu rešavati ozbiljne krize i ratovati u neuravnoteženim Đurićevim dramoserajima.

U svom zamahu ministar vojske nema granica. Nije to samo lična promocija, pošto je taj čovek odavno lišen svakog argumenta za iluziju o javnom ugledu.

Čak je i agresivno pozivanje na „vrhovnog“ izgubilo snagu prvobitnog besmisla i falsifikovanja zvanja i postalo nevažna, priglupa poštapalica. Sve se to izanđalo i rasparalo u komandnoj nemoći, nastaloj na debelim naslagama pretencioznog amaterizma.

E, u tome je Vulin majstor, da napravi diletantsku predstavu – a svaka je gora od prethodne – u ludoj nadi da neće biti uočena njena ništavnost. Još je gore da ministar vojske i ne pravi razliku između svog neznanja i ozbiljne vojničke rabote, i tu svoju pogubnu manu uspostavlja kao raboš za merenje dometa struke.

Pred sindromom teških felera, koji čine Vulina onim što jeste, nemoćan je i Putin, inače ravnodušan pred naporima ovdašnje male braće da mu se približe. U nečemu se bitno razlikuju: on bar ume da bude diktator.

Struka, oličena u srpskim generalima željnim da se još malo zadrže u trupi i štabovima, spremna je da trpi ministra koji se ozbiljno zaneo u igri drvenom puškom i sa svojim ludim šefom pravi pobedničke planove za novi Balkanski rat.

Svi oni koji su naterali sebe da sputaju mučninu, koji su pristali da mu se potčine, da slušaju njegove zaumne govore, da njega i onoga ispred njega slede ka ponoru, ne pitajući ni sebe ni druge zbog čega to čine – zaslužuju da budu dresirani i omamljeni deo konačne propasti.

Peščanik.net, 08.03.2019.

Dire Straits "Sultans of swing" | Archive INA

Feđa Isović o Vranješu, Kaliniću, Modriću...

Nije dovoljno biti vrhunski sportista. Za potpuni uspjeh potrebno je biti i vrhunski čovjek. Najbolji dokaz za to je Novak Đoković. Četiri puta najbolji sportista svijeta, omiljen u čitavom regionu. Tačnije, u čitavom svijetu.

Također, vrhunski sportista mora biti i inteligentan. Ta inteligencija mora projicirati neke vrline, a najznačajnija je skromnost. Nadobudnost ne prolazi. Hrvatski fudbalski reprezentativac Kalinić je najveći tragičar regionalnog sporta. Bio je prepotentan, lišen skromnosti, pa ga je hrvatski selektor Zlatko Dalić, usred Mundijala, zamolio da spakuje prnje i razguli kući

Kako li se, Bože, osjećao Kalinić dok je na televiziji gledao hrvatsku reprezentaciju u finalu? Niko nikome ne može biti dušmanin kao čovjek sam sebi.

Bili su samo anamo njihovi

Završi se Mundijal, eto nam hrvatske reprezentacije, bez Kalinića, na svečani doček u Zagrebu. Svi smo navijali za njih, bar svi mi normalni. A onda nam se Modrić, taj mali seljačić kojeg obilazak cijelog svijeta nije uspio urbanizirati i opametiti, usra u ćeif. Mimo zvaničnog protokola, u svojoj privatnoj akciji, Modrić nam organizira sirovinu Marka Perkovića Thompsona da nas oraspoloži svojim ustaškim repertoarom. Nisu to više bili naši „Vatreni“. Bili su samo anamo njihovi.
Za mene nikada Modrić neće biti Đoković. Koliko god dobro ganjao loptu, uvijek će ostati neobrazovani seljačić kojem je pošlo za rukom da se kilometrima, ali ne i mentalno, odmakne od svog sela, od te neke vukojebine iz kamenjarske zaleđine Zadra.

Nakon ove, možda predugačke ekspozicije teksta, nekako se, evo, probih do glavne teme. Ognjen Vranješ.

Porno-aferu nisam baš najbolje uspio upratiti. Uglavnom, izgleda da je Ognjen na internetu objavio neke gologuze fotografije srpske turbo-folk institucije zvane Karleuša.

Takvo nemoralno, neprimjereno ponašanje ne priliči sportisti, pa je crni Ogi, transferom poznatim kao „s noge na nogu“, izbačen iz prvog tima Anderlehta. Nemjerljivo glup potez sjajnog fudbalera.

A da kosmos i glupost nemaju granice, potvrdio nam je upravo Ognjen tetovirajući lik četničkog vojvode Momčila Đujića na svojoj ruci. To je bio povod da ga Prosinečki, po istom „s noge na nogu“ sistemu išćera iz bosanskohercegovačke reprezentacije.

Odrastao na guslarskim pjesmama

Ognjen u svojoj tetovaži ne vidi ništa sporno jer je, kako kaže, „vojvoda Đujić heroj za sve Srbe“. Ko te to slaga, moj Ogi? Znam ja da u tvojoj kući i za tvojim kafanskim stolom svi misle da je Đujić heroj, ali na te dvije lokacije, vjeruj mi, ne mogu stati baš svi Srbi. Srećom.
Ognjen nam svima savjetuje da malo više čitamo istorijske knjige. Moj Ogi, nije bitno koliko čitaš, nego šta čitaš. Knjige, priče, guslarske pjesme na kojima si odrastao, ne promišljaju istoriju na naučan, nego na nacionalno osviješten način. Lakše je reći djeci da su četnici bili antifašisti nego da im je djed klao i ubijao.

E, tako je tebe odgojilo, moj Ogi. Na pričama koje veličaju Đujića koji se, u nekim drugim knjigama, smatra odgovornim za zločine, vidi sada spiska koliki je, u sljedećim hrvatskim selima: Gata, Tugare, Cista, Gornji Dolac, Zvečanje, Dugopolje, Štikovo, Maovice, Otavice, Vinalići, Kijevo i Garjak. Da je samo po jedan zločin učinjen u svakom od ovih sela, puno je, brate.

Moj Ogi, to što je neko Srbin kao vojvoda Đujić, to što se borio za srpsku stvar, pa čak i to što je digao ustanak protiv fašističke NDH, čak ni to ga odmah u startu ne definira kao pozitivca. To što je tvoj vojvoda digao ustanak protiv ustaša, moglo je biti dobro, da kasnije nije načinio zločine protiv hrvatskih civila. Kada nekoga tetoviraš, onda tetoviraš sve njegove ideje, staješ iza svih njegovih djela. Ne možeš selektivno tetovirati njegov život na svojoj ruci.

Monstruozna sprava za mučenje

Tetovirajući svoga vojvodu, ti si stao i iza ustanaka protiv ustaša, što je pohvalno i fino, ali i iza ubistava nevinih hrvatskih civila. I djeca su ubijana pod njegovom komandom, moj crni Ognjene! Komplet sela. I čitav rat je sarađivao s Italijanima i Nijemcima, a poznat je po tome što je izumio “popovo bure”, monstruoznu spravu za mučenje koju je najčešće koristio nad Srbima antifašistima. Đujić, za potomke tih Srba, moj Ognjene, sigurno nije heroj. I što je najgore, taj tvoj Đujić u borbi protiv partizana je sarađivao čak i sa ustašama. Smrdljivi, bradati dvoličnjak.

Ogroman je spisak Srba koje bih i ja na svom tijelu mogao istetovirati: Dimitrije Tucović, Rade Končar, Milan Mladenović, Nikola Tesla, Branislav Nušić, Žikica Jovanović, Vojo Dimitrijević, Vladimir Perić, Vasko Popa… Veliki i častan je to spisak, niđe mu kraja. A ti baš izabrao čovjeka od koga se koža ježi i mnogim Srbima, a možeš misliti tek Bošnjacima i Hrvatima. Odabir ti je k’o prstom u govno.

Na kraju, jedan prost savjet. Nemoj, Ognjene, nikada tetovirati nekoga koga ne bi mogli istetovirati svi. Vrlo je to jednostavan sistem eliminacije. Ako ga na svojoj koži mogu trpjeti i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci, i Crnogorci, budi siguran da si izabrao pozitivca. Svi ostali su sumnjivi. Moj crni Ognjene.

(Feđa Isović - scenarista serije "Lud, zbunjen, normalan"
Dnevni avaz)

Sretan vam 8. mart!

Svim nasim dragim citateljkama zelimo sretan 8. mart medjunarodni Dan zena! 

Uz cvijece, poklanjamo vam i ovu lijepu pricu o majci

********************

Milutin Dedić: MAJKA Jelka

Flauta i Brojgel

Majka Jelka je bila nepismena. Više puta sam pokušavao da je opismenim, ali ona je uvek odbijala. Pa i kad se TV uvukla u kuću nije pokazala interesovanje za pismenost, mada je ponekad tražila da joj pročitam šta piše ispod pokretnih slika. Međutim, imala je sposobnost da prepozna šta je vredno a šta nije, šta je dobro urađeno, a šta pogrešno.

Uputi se majka u Zagreb, u čuvenu radnju za izradu muzičkih instrumenata koju je držala gospođa Penc. Videvši je, gospođa Penc, pomalo iznenađeno, pita: ''Kaj tražite, gospođo?'' Mada se znalo šta se traži u muzičkim radnjama, majka, nimalo zbunjena, hladno odgovori: ''Flautu, gospođo!'' Gospođa sumnjivo zavrti glavom i kaže: ''Prosim lepo, izvolite.'' Pokaza na jednu vitrinu u kojoj su bile poređane flaute, od onih vrlo skupocenih do onih manje skupih, ali dovoljno skupih, da bi se mogle tek tako kupiti. Prodan je komad zemlje da bi se kupio kvalitetan instrument. E, sad, kako prepoznati ono što valja i biti siguran u to. Upita majka gospođu Penc ima li nekog da ih malo isproba, i pomogne joj u odluci koju da kupi. Mora da se gospođa Penc našla u čudu i čuvši ove reči, jer je, razumljivo pretpostavila da moja majka ne zna ništa o flautama.

Sreća što se tu zatekao vodeći flautista Zagrebačke filharmonije koji se ponudio da pomogne. I maestro je vadio jednu po jednu, odsvirao bi po nekoliko taktova iz dela Vivaldija, Mocarta, Bokerinija... a ona je samo pažljivo slušala i govorila: ''Sljedeću.'' Njima je to bilo pomalo zabavno, ali ne i njoj. Kad je sve isprobao kratko je rekla: ''Onu, pokazavši na jednu koja joj se učinila ponajboljom. Bila je napravljena od srebra i nekog skupocenog drveta. Bila je to zaista jedna od ponajboljih. Maestro i gospođa Penc samo se pogledaše i gospođa gotovo nečujno upita: ''Pa, gospođa, kako ste to prepoznali?'' Majka ništa ne reče, plati, uzme instrument, zahvali se i ode. Isplatilo se.

I brat Arsen, koji nije ispuštao instrument iz ruke, i ja koji sam vazda nešto crtao, ispoljavali smo neobičnu upornost. Ona je sve budno pratila i, po nekim svojim kriterijumima, donosila sudove. Sećam se situacije kad je bratu više puta govorila da to što vežba ne valja. Uvežbavao je tek neki menuet Bokerinija i normalno da tokom vežbanja nešto ne bude u redu. Osetila bi svaki put kad pogreši i upozoravala ga. A tek sa mnom je bilo natezanja. Neki crteži, po njenoj oceni, nisu bili dobri i ona ih je cepala bez MILOSTI. Bunio sam se, ali bezuspešno. Neke je hvalila, odvajala ih i čuvala. Zahvaljujući njoj imam crtež sačuvan iz 1951. godine.

Ja nisam mnogo voleo školu, ali sam voleo knjige. Ujak ih je slao iz Beograda, one koje su, prema njegovoj proceni bile aktuelne. A posle Drugog svetskog rata sve što je sovjetsko bilo je obavezujuće aktuelno. Ona, naravno, nikad nije čula za Ostrovskog i njegov roman ''Kako se kalio čelik'' i Fadejevu ''Besmrtnu mladost'' i sl. Sa podozrenjem me gledala udubljenog u te ''knjižurine'', kako je govorila (a volela je da upotrebljava augmentative).
Bilo joj je, ipak, drago kada sam joj rekao da čitam knjigu ‘’Mati’’ Maksima Gorkog. Ubrzo su počeli stizati i dela naših pisaca. Zahvaljujući tome prvi sam u našem mestu pročitao ‘’Daleko je sunce’’ Dobrice Ćosića, ‘’Pesmu’’ Oskara Daviča, ‘’Prolom’’ Branka Ćopića itd. I, jednog dana se u izlogu jedine knjižare u gradu pojavila neobična knjiga!
Danima sam se vrteo oko izloga i gledao na koricama te knjige jedan neverovatan crtež. Ispod crteža je nešto pisalo što tada nisam mogao ni pročitati a još manje znati šta znači – BRVEGEL. Kad sam se pomalo umorio od gledanja, a radoznao da vidim šta se nalazi među koricama, odlučim da se poverim majci. Kad je čula šta govorim i šta tražim jednostavno nije htela da o tome razgovaramo. Bila su to teška vremena i živelo se siromašno. Jugoslavija je bila međunarodno izolovana (posle tzv. Rezolucije Informbiroa), a uz to je zemlju pritisla velika suša. Najosnovnije stvari za opstanak davane su na 'tačkice' tj. Kao strogo programirano i kontrolisano sledovanje. U takvoj situaciji odvojiti koji dinar za knjigu bilo je bezumno. Ali bio sam uporan, dosađivao sam.
Ne znajući šta da radi, majka me odvede u knjižaru i zamoli knjižara da bar malo prelistam famoznu knjigu. Gospodin Mandić (otac Igora Mandića) ljubazno to obeća uz komentar: ''Gospođo, ma šta će Vašem malom ta knjiga, nije to za njega.'' No, majka je posudila novac i kupila mi knjigu. Od te knjige se nisam razdvajao. Tek kada sam upisao studije istorije umetnosti shvatio sam da imam jedno od kapitalnih dela: monografiju Pitera Brojgela sa predgovorom akademika Marjana Matkovića.
(U to vreme cene knjiga su bile na knjizi odštampane, jer se nije znalo za inflaciju. U doba Austrougarske monarhije u ''kuvarima'' sastojci za neko jelo nisu izražavani u količinskim vrednostima već u novčanim. Na primer, za pravljenje podvarka treba kupusa za jednu krunu, mesa za pola krune itd.)
Tako je, eto, Brojgel stigao u našu kuću, a da nismo ni znali o kome se zapravo radi. Bilo je to 30. 1. 1951. godine.
Više puta sam pokušavao da portretiram majku, ali ona je to uvek odlučno odbijala. Fotografisanje se nije smelo ni spomenuti. Nije volela ništa što je vezano za publicitet, javno pokazivanje i sl. Imala je naviku da posle ručka nasloni glavu na ruku i malo zadrema. Jednom prilikom sam pokušao da to iskoristim i kad sam počeo da je crtam, naglo se trgla i samo rekla: ''Nemoj''. Ovaj crtež, mada nedovršen objavljujem s uverenjem da bi mi oprostila jer to činim iz ljubavi.

(iz knjige 'Kuća oblaka' Milutina Dedića)
Milutin Dedić (1935. Šibenik), slikar od malena a boem od studentskih dana, ilustrovao dvadesetpet knjiga a nekoliko i napisao, diplomirao na filozofskom fakultetu, živi i stvara u Beogradu.

Vojislav Alvir: Ljudi, Vrbas, čamac, tradicija...

Voljeti Banjaluku jest jednako voljeti Vrbas. Dobro je poznata ta banjalučka jednačina. Vrbas je davao snagu mlinovima, a graditeljima mostova čvrste obale, svoju ljepotu nudio kao inspiraciju pjesnicima i slikarima... Generacije su učile plivati, veslati, dajačiti... na njemu se igrao vaterpolo, uz njega se šetalo, teferičilo, sevdisalo...

Jedna od banjalučkih tradicija, banjalučki čamac, onaj što se gura dajakom još uvijek je aktuelna. A jedan sugrađanin Vrbasa, profesor Vojislav Alvir nastoji da svojom knjigom ('Dajak čamac simbol Vrbasa i Banjaluke') i izložbama sačuva uspomene. Prikupljenim fotografijama, pjesmama, tekstovima podsjeća on na ona antologijska vremena kada je Banjalučanina bilo časno prozvati Vrbaslijom!

Ljubav prema autentičnoj zelenoj boji Vrbasa treba prenijeti i na sugrađane koji su dobjegli sa nekih drugih rijeka i potoka. Uspjeće i u tome propagator banjalučkog ljepotana Vojo; mlad je, tek treba u penziju...

S njegove tek minule izložbe ('Vrbas i moja Banjaluka') pogledajmo nekoliko nasumično odabranih slika...

(mm)

"Zapadna demokratija", kanadski primjer

Moje misljenje o kanadskom premijeru, Dzasinu Trudou, je vremenom evaluirao od podrske odmah nakon izbora, do uocavanja  njegovih svakodnevnih gresaka  i politike koja Kanadu ne vodi nicemu.

S druge strane, naslusao sam se i nacitao nasih, balkanskih, ruskih i pro-ruskih, ironicnih i sarkasticnih misljenja o "zapadnoj demokratiji".
Nastojeci da opravda dubinu naseg moralnog, politickon, ekonomskog i svakog drugog potonuca, veliki broj Balkanaca nastoji da ubijedi sebe i sagovornike da "zapadna demokratija" nista ne valja i da je isto tako kao i nasa na dnu svih tih vrijednosti.
Nisam nekritican prema "zapadnoj demokratiji", uocio sam njene nedostatke i mane mnogo bolje od balkanskih kriticara, jer zivim u njoj vec 26 godina. Neke od njenih nedostataka sam osjetio na sebi  u svakodnevnom zivotu i na poslu. Ne idealiziram ni "zapadnu demokratiju" ni multinacionalne kompanije jer sam dugo zivio i radio u tim sistemima,  naucio i i na sebi licno , kao i na primjerima drugih ljudi oko mene uocio i dobre i lose strane.
Medjutim, bitno je reci da se ono sto mi zadnjih decenija dozivljavamo na Balkanu ne moze porediti ni sa najlosijim izdanjem "zapadne demokratije".

Zgodni premijer  i ministrica koja mu se suprotstavila

Posluzicu se kanadskim premijerom Trudoom kao primjerom. Izabran velikom vecinom glasova, u pocetku je imao ogromnu podrsku Kanadjana. Vremenom, ti isti Kanadjani uocavaju njegove greske, praznjikavost, plicak njegove politike...i polako shvataju svoju gresku. Medju njima sam svakako i ja. Medjutim, ono sto cini jednu od sustina "zapadne demokratije" je da i obican narod ima sansu da, na slijedecim izborima, kazni svog vladara za njegove greske. I on to, bar u Kanadi, cini skoro redovno.

Najnovija afera, koja ce vjerovatno na slijedecim izborima Trudoa kostati vlasti, vezana je za jednu od kanadskih multinacionalnih kompanija (SNC-Lavalin) koja je, da bi dobila ogromne gradjevinske poslove u Libiji, milionima potplacivala clanove Gadafijeve porodice, nakon cega je zaradjivala jos vece milione, pri tom zaposljavajuci hiljade Kanadjana. Sve to u doba prije Trudoove vlasti.
Svima dobro - malo potplatis (mi bi rekli - podmazes) - radis, puno zaradis i svi zadovoljni!
Ali nece biti - jer potplacivanje je nedozvoljeno i kriminalno kaznjivo po zakonima svih zemalja svijeta. Samo sto se to kaznjavanje, za razliku od Balkana, u "zapadnoj demokratiji" bar ponekad desava. Na zalost, ne uvijek - ali bar ponekad.

Jodi Vilson - Rajbold, "moralna gromada", rekli bi mi Balkanci

Zasto se to tamo na zapadu ipak desava? Zato sto postoji pravni sistem koji je napravljen i koji radi protiv kriminala i kriminalaca, pa cak i takvog koji bi se na Balkanu smatrao  drustveno opravdanim. "Sta fali, podmazes stranog vlastodrsca, dobijes posao, zaposlis hiljade radnika, hranis hiljade porodica, pri tom sam zaradis, platis porez svojoj drzavi, punis budzet - i svi zadovoljni!!!"
Tako bismo mi balkanci reagovali. Ali na tom "zapadu", pored sistema koji radi postoje i ljudi od etike i morala, ljudi koji nisu samo partijski sluzbenici i posluznici; ljudi koji svoj obraz ne prodaju da bi sacuvali funkciju na vlasti.  Trudo,  njegovi savjetnici i poneki misnistar  su pokusali primijeniti balkanski recept. Kad su malverzacije kanadske gradjevinske multinacionalne kompanije otkrivene i kad je firma trebala da zavrsi na sudu, poceli su prvo pritiscima, pa zatim i "prikrivenim prijetnjama" uticati na ministricu pravde,  Jodi Vilson - Rajbold, da svojim autoritetom utice na sudstvo kako kriminal firme ne bi zavrsio na sudu, nego da se kompanija samo novcano kazni. Jer, ako ode na sud, kompanija bi cak mogla otici pod stecaj, sto bi znacilo otpustanje desetina hiljada kanadskih radnika.  U toj situaciji Trudo, njegovi savjetnici i bar jedan ministar se ponasaju kao balkanci pokusavajuci upotrijebiti ministricu pravde kako bi se afera zavrsila vansudskim poravnanjem.

Sto bi mi rekli, vuk sit - i ovce na broju!

Ali ministrica Jodi ne misli tako. Njen obraz joj ne dozvoljava da podlegne uticajima. Odbija da bude samo partijski vojnik i Trudo je iz ministarstva  pravde pomjera u neko drugo ministarstvo nakon cega  ona podnosi ostavku i iznosi istinu u javnost. Tada Trudo, da bi ublazio stetu po sebe, otpusta jednog od svojih savjetnika. Bar za sada...
Ni to mu ne pomaze i ankete pokazuju da mu popularnost u Kanadi strmoglavo pada. Vjerovatno je to bila zadnja kap koja je prelila casu. Ocekuje se da ce Trudo na slijedecim izborima, na jesen, izgubiti vlast.

"Zapadna demokratija" ipak pruza sansu u borbi protiv vladara i onima koji je na izgled nemaju!

Bilo kakva slicnost ovog slucaja sa Balkanom, postkomunistickim drzavama istocne Evrope, banana drzavama u Africi i Juznoj Americi je slucajna!

Praveci ironicne i sarkasticne primjedbe na racun "zapadnu demokratiju" a ne uceci na njenim dostignucima i greskama, "Balkan" se nikada nece izvuci iz kaljuge u kojoj je vec vise decenija!

Korax

Svijet u kome zivimo...

"Živimo u svijetu gdje su sahrane važnije od pokojnika, 
gdje su svadbe važnije od ljubavi, 
gdje je izgled važniji od pameti.

Mi živimo u kulturi ambalaže, koja prezire sadržaj"

Eduardo Galeano, urugvajski novinar i pisac (1940. - 2015.)

Angel T.: Februar na Kubi

Dragi moji,

februar na Kubi sa nasim Majkom (Majkic Branislav) i njegovom prijateljicom Sandrom...Utisci: sve se nekako podesilo da ostaje jedino rijec-prelijepo,divno...Ponovo sam letio sa Majkom i Sandrom iz Toronta i mozete si pretpostaviti nasa osjecanja: poslije 3,5 sata leta (Toronto-Varadero(Cuba) od -10 C stepeni u Torontu doletimo  na +30 C u Varaderu...Brzinski pobacamo sve sa sebe pa na prekrasnu pjeskovitu plazu i ko ce prije u vodu Okeana,a voda nevjerovatno kristalno bistra i ugodne temperature...

Koliko se sjecam prosli put sam Vam rekao da Kuba i Kubanci nevjerovatno potsjecaju na nasu nekadasnju Jugu:imaju malo,ali se vidi da su sretni...Zemlja u kojoj cvjeta veoma dobro organizovan turizam,pocesto pomislim da sa nasih prostora bi se trebali ugledati na njih,na njihovu organizaciju turizma...Ogromni hoteli sa svim sadrzajima: dvorane za priredbe,veliki prelijepi bazeni za sve uzraste,sportska igralista,posebno teniska...Hrana veoma dobra,usluga za pohvalu...i normalno, nevjerovatn broj turista iz Evrope,J.Amerike,a najvise iz Canade,odakle svakodnevno ima bezbroj avio letova...Svako vece u dvoranama su koncerti...plesne grupe(ima se sta i lijepog vidjeti),madjionicari,akrobate,orkesti sa domacom,meksickom muzikom i poznatom zabavnom muzikom...

Prilikom setnji smo se nagledali starih modela auta(negdje oko 1955-60 g.),vidjena je i nasa "Lada"...

Eto, toliko sa Kube...

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. Vas Angel