Ante Tomić: Pjevati o zemlji sada je, dopustite, neumjesno

Zemljine ploče stalno se pomiču. Pretpostavlja se da je nekoć davno sve kopno na Zemlji bilo povezano u jedan superkontinent po imenu Pangea. Sve je bilo tu, i Azija, i Afrika, i Antarktika, i obje Amerike, pomiješano bez nekog reda, Bolivija je graničila s Francuskom, Švedska s Obalom Bjelokosti, Afganistan se udobno smjestio pored Kanade. Naravno, treba li to napominjati, naši ljudi nisu bili sretni takvim životom, kako su naši ljudi i inače rijetko kad sretni. "Eh, kako bi bilo lijepo da smo mi svoji na svome", govorili su oni još onda, u paleozoiku. "Ova Pangea je tamnica naroda", šaptali su Hrvati ogorčeno, maštajući da se nekako odcijepe.

I onda zbilja, mic po mic, prije tri stotine milijuna godina, Zemljine ploče počele su pucati. Tlo se zatreslo, vrela je lava izbila iz unutrašnjosti, šiknula iz dubine, preko cijelog superkontinenta rastvorile su se duboke provalije i velike kopnene mase su krenule svaka za svojim poslom na sve četiri strane svijeta. Južna Amerika se rastala od Afrike, Australija je zaplovila jugoistočno Indijskim oceanom, no proći će još mnogo prije nego što se naša domovina, najviše zaslugom Franje Tuđmana, ne odvoji od svih i postane samostalna i slobodna, jedina i vječna Hrvatska, kako mi volimo kazati.

Ali, ono što mi volimo kazati ne mora biti istinito i mudro. Dapače, to je obično glupo. Ništa nije vječno, zauvijek, sve do kraja svijeta nepromjenjivo. Dolje duboko pod našim nogama i dalje se nešto komeša, okreće, mrda, trese, tutnji, vrije kao u ekspres loncu i prijeti da će puknuti. Naš planet vodi svoju politiku mimo nas, ima neke svoje namjere koje se većinom ne podudaraju s našima. Ne savjetuje se s nama i ne javlja nam što će i kako će učiniti. Zatreslo se tako u utorak kratko iza podneva na Baniji, kod Petrinje, i lijepo nas sve iznenadilo.

Ne služi nam na čast, naša je vrsta čak bila zadnja koja je shvatila da se nešto događa. Po pričama svjedoka, prije potresa su mačke užasnuto mjauknule i pobjegle iz kuća, vrane zakreštale i prhnule s grana, pas Žućo je ljutito zalajao otimajući se s lanca u dvorištu, u stajama su krave zamukale, ovce zablejale, konji zanjištali, sva se priroda, u jednu riječ, uznemirila osjećajući kako dolazi neko zlo, samo smo mi ljudi blesavo piljili u mobitele igrajući Candy Crush i slikajući selfije.

Ništa nismo shvaćali dok se kuće nisu počele ljuljati, dok krovne grede nisu s praskom popucale, razbijeno staklo zazvonilo i crepovi popadali, a negdje iz daljine apsurdno se javio neki automobilski alarm. Šok je bio tako strašan da vjerojatno ni sad, nekoliko dana kasnije, nismo sasvim došli k sebi. Jer da jesmo, možda bismo pomislili kako je u prilikama poput ove čudno puštati domoljubne pjesme, da se opet, kao u ratno doba, s različitih stanica po dvadeset puta dnevno čuje "Moja domovina", i "Dajem ti srce zemljo moja" od Doris Dragović, i "Tvoja zemlja" od Vice Vukova, i "Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj" od Daleke obale...

Domoljublje je dobar osjećaj. Prirodno je, složit ću se, da nas je nesreća zbližila, da smo se ujedinili protiv zla koje je pogodilo zajednicu i želimo pomoći našoj banijskoj braći i sestrama koji su teško nastradali. Krasno je da su, poslužit ću se nadahnutim riječima premijera Andreja Plenkovića, "Hrvati još jednom pokazali svoje veliko srce". Ali, ipak, pjevati o zemlji je, dopustite, neumjesno. Jer, ovaj komadić litosfere, ova manja nekretnina koju zovemo svojom domovinom, upravo se okrenula protiv nas.

Zemlja o kojoj pjeva Doris Dragović osjećajno se hvatajući za srce u utorak nas je zbacila sa sebe. Naše sveto tlo na ružan nam je način poručilo da nas ne želi, iako su generacije naših najboljih sinova dale život za nj. Potres je zapravo potpuna negacija domovine, zamišljanja nekakve zemlje svojom. Negdje odozdo, iz velike dubine i mraka, zemlja je u nekoliko strašnih sekundi ljudima objasnila da ona nije ničija. Možda bih čak rekao da se naš planet tako rasrdio na ideju vlasništva da je mnogima nemilosrdno uništio sve što su ikad imali.

Pogrešno je ipak tako nešto reći jer bi pretpostavljalo da potres ima neke veze s nama. Premda će se svakako čuti takva tumačenja, na društvenim mrežama neizbježno će se javiti proroci s teorijama da se tlo zaljuljalo jer smo mi nešto krivo napravili, nekakav će biskup ili vladika ili hodža citatom iz svete knjige objasniti da smo kažnjeni zbog oholosti, proždrljivosti ili razvrata, zato što smo legalizirali homoseksualne brakove, ili usvojili Istanbulsku deklaraciju, ili se cijepili protiv koronavirusa. Zavodljive su takve antropocentrične zablude, čovjek se sam sebi čini važan, ugodno mu je vjerovati da sve u prirodi nekako ovisi o njemu, ali prava je istina da je priroda ravnodušna. Koliko god se mi u suzama zaklinjali zemlji, padali na koljena i ljubili je, zemlji je svejedno za nas. To je tupa materija savršeno ravnodušna zovemo li je mi Hrvatska, ili Švedska, ili Izrael, ili Čile.

Kad se dogodi strašan potres kao što se prije nekoliko dana dogodio na Baniji, zaustavite se na trenutak gledajući ruševine misleći kako su sve naše težnje i nadanja uzaludne i smiješne, sve domovine i zastave i herojske smrti za krst časni i slobodu zlatnu, sve je tako beznačajno i u prostoru i vremenu. Stotine milijuna godina prije nego što se naša vrsta pojavila Zemljine su se ploče podrhtavajući lomile i kidale, razdvajale i ponovno spajale, i nastavit će to činiti još stotine milijuna godina nakon što mi nestanemo. U svemu tome golemom trajanju naši su životi ništa, kao zrnca prašine.

(jutarnji.hr)

Angel Trajkovski - Gele: Krešo

 

Dragi nasi,

svi mi pratimo nas sport kosarku, posebno se obradujemo uspjesima  kosarkasa sa nasih prostora u NBA, a meni je cesto u mislima nas igrac, koji je kao prvi Neamerikanac uzet na draftu za NBA 1972g. Znam da znate, radi se o Kresimiru Cosicu-Kresi ili kako su ga zvali oni koji su duze igrali s njim -"Zila"...

Ponovicu nesto iz Kresine istorije, premda se svi toga sjecamo: rodjen u ZGB-u 1948 g.,a zivio u Zadru gdje i poceo s kosarkom.

Sa svojih 2,11 m. visine igrao je 303 puta za YU reprezentaciju,gdje uvijek igrao vaznu ulogu i sa reprezentacijom 3 puta bio prvak Evrope 73.,75. i 77 g.,2 puta prvak svijeta 70. i 78. i nosilac zlatne Olimpiske medalje 80.,takodje je 2016. imenovan u The Naismith Memorial Basketball Hall of Fame...Drugih priznanja i medalja ima mnogo,ali to necemo nabrajati...Nasi najcenjeniji strucnjaci ga smatraju jednim od najboljih kosarkasa sa nasih prostora svih vremena...

Sa Kresom sam se blize upoznao, zblizio, kada smo igrali BiH-Jugoslavija u SA 1969 g.,u nekoliko navrata smo tada imali slucajne susrete, razgovore, da bi me on pozvao da idemo na izlet na Vrelo Bosne s Ratom Tvrdicem njegovim autom, mislim da je bio "AUDI 100". Voznja,cijeli izlet je bio je bio urnebesni smijeh, provale Rate, koji je samo govorio:"Zila,Zila evo jos jedan da vam ispricam..." Sutradan smo u telefonskom razgovoru oboje plakali za nasih Zuckom... 

Poslije smo imali stalne tel.kontakte i nastavili smo i kada je otisao u USA (Utah) na studije u Provo (poznat kao mormonski kraj), na sveucilistu Brigham Young, gdje je i prihvatio mormonsku vjeru.U mome sadasnjem teniskom Klubu u Boise-u ima dosta mojih prijatelja koji su bili njegovi obozavaoci u Provu i divno ih je slusati sa koliko postivanja govore o Kresi....

Prije mog dolaska u USA u mojim razgovorima s njim, Kreso mi je obecao da ce mi naci posao u glavnom gradu Jute, Salt Lake City-u, da bi poslije kratkog perioda rekao:"Angele,imas posao!" Da, ali moja porodica je bila u Boise-a (Idaho) i on kaze:"Ne brini sredicemo i to..." Ubrzo zatim javljeno mi je da je Kreso tesko bolestan (rak limfnih zljezda), moja kcerka Barbara je otputovala da ga posjeti u bolnici...Kreso je zatim prebacen u bolnicu u Baltimore (Maryland) gdje je preminuo 25.maja 1995.

Ovo Vam pisem, jer prije dvadeset dana BSU (Boise)lokalni koledz kosarkaski tim je igrao utakmicu u Provu, pa sam zamolio igraca Mladena Armusa (Beogradjanin,prethodno igrao za Easten Tennesse,centar 2,10 m.) s njim sam vrlo lijepim prijateljskim odnosima, da mi pokusa napraviti sliku Kresinog dresa u Provu...Naime,4. marta 2006. Kresin dres br.11 je istaknut na pocasnom mjestu najistaknutijih kosarkasa,g dje su samo 2 kosarkaska dresa...

Mladen je sa radoscu obavio svoj "zadatak" i poslao mi slike, na jednoj je i Mladen.

Eto, dragi moji, to je dio mojih sjecanja na Kresu,divnog covjeka, velikog kosarkasa, koji je ostavio neizbrisiv trag u nasoj kosarci,kao i ovdje u USA. 

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama!

                                                    Vas Angel  

Svetislav Basara

"... Momentalno se setih da sam davnih dana kod nekog znamenitog etnologa – da l’ kod Levi-Brila, da l’ kod Frejzera, đavo će ga znati – pročitao studiju o „društvenom uređenju“ jednog, da l’ amazonskog, da l’ polinezijskog, da l’ podsaharskog plemena, (i to će đavo znati).

Inkriminisano pleme, naime, na svakih sedam godina bira kralja – etnolozi kažu dibidus arbitrarno – apsolutnog gospodara plemenskih života i smrti, vlasnika svih plemenskih dobara (i žena) koga tokom tog perioda obožavaju, ugađaju, i kome ispunjavaju sve želje, da bi ga na kraju sedme godine ubili i krenuli da biraju novog kralja.

Napomena: izbori su slobodni i nenamešteni.

Kraljevi na određeno vreme – piše nadalje u knjizi – dobro znaju šta ih čeka po isteku sedam godina, ali se – takođe piše u knjizi – kad ga izaberu, svaki novoizabrani kralj obraduje kao malo dete i stane da uživa u sedmogodišnjem Carstviju njegovom.

Napregnuh pamćenje da se setim – nisam znao koju knjigu da tražim da bih proverio – da li sedmogodišnji kralj ima kakvu opoziciju i kao kroz maglu se prisetih da u N. N. plemenu nešto slično tome postoji, ali da se sve svodi na povremena, strogo kontrolisana, ritualna, od strane kralja tolerisana ogovaranja koja ič ne umanjuju njegovu svemoć.

Sve dok ne istekne period od sedam godina.

Nakon toga se i obožavaoci i opozicionari udruže, savataju kralja i – što rekli Zemunci – skenjaju ga, brate.

Ako ste uočili neku sličnost sa jednim nadsaharskim narodom i njegovim običajima, znajte da je slučajna."

(Stari Zeland, Danas)

Vladislav Bodnaruk - Toba: 26. dio Postajem Banjalucanin

Pri povratku kuci, pocelo lagano da smrkava, moji se susretose se sa Ingrid.

Sjedila je u polumraku Parka na klupi. Sama!

"Sta radis, bolan, ovdje sama?" zabrinuto upita Majka.

"Nasjela, na klupac, nesto mi se skupilo, Zova, mene zivot sranje ... prazan, sta ja radi u Banja Luca? Meni tu ne mjesto, cerak mi brez Otac, ja brez muz! Ja Sam!" , a sve to izusti nekako sporo, polako ... bezivotno.

Kap po kap ... reklo bi se.

"Jesi li ti sta pila, Ingridka?" skilji Majka na ono svoje skiljece oko.

"Nepila nista!" rece.

"Lazes, ajd hukni!" Ingrid huknu Starom u lice!

"Stani, nemoj njemu on je neosjetljiv na alkoholni smrad, hukni meni!" skoro naredi Majka.

"Samo, hukni polako ... ajd, sad ... hukni ... ja sam osjetljiva na smrad!"

Ingrid , huknu.

"Nisa ne smrdi, jebote izgleda da nije pila." obrati se Majka Starom a onda odjednom nesto skonta: "Da nisi rokala one bobice za mrsavljenje ili one za zivce?"

"Jesam ... nekoliko komada!" priznade.

"Nista, letimo onda kod nas u kucu da to isperemo!" naredjuje Majka.

"Necu, nemate vi sprave za ispiranje!" buni se Ingrid, sve pravilno izgovarajuci.

"Nemamo, necemo ispirati crijevom zeludac ... ima hladna piva, pa ti muckaj ... pomalo! A i mi cemo po koju! Mi necemo muckati!"

U stanu, zajapuren u licu, sjedio je Mitar sa jos dva opasna cajkana.

"Dobro dosli, dobro dosli ... vidi kakav tal ... i doktorica je sa vama!" sarkastican je Mitar.

Ingrid se obradova kad ugleda pod stolom lakovane cipelice koje pokusavaju

da se sakriju, dublje pod stol.

Tamo, dole u polumraku Parka u onoj svojoj samoci ... potpuno je nekako zaboravila na njih!

Pomislila kako tako mala stvar moze da ispuni ljudski zivot srecom!

Osmijeh joj se vrati na lice!

"Ti doktor'ce mozes ostati u stanu a vas dvoje nemojte se djaba skidati ... idemo u Stanicu na saslusanje!" naredi, a pendrek vrti oko malog prsta, drugu ruku naslonio na stolicu na kojoj je bio uredno prebacen Marsalov sako.

"Dizi, smrade tu prljavu rucerdu, vidi na sto si se naslonio, na svetinju!" jedva cujno, kroz zube rezi Majka.

Mitar, dugo gleda u Majku kao drogiran ... u sebi ponavlja cijelu njenu recenicu, rijec po rijec ne bi li i u duzim recenicama nasao nekakav smisao.

"Sta, na sto sam se naslonio?" jos uvijek zuri u Majku a nije trepno.

Majka cuti ... pusta ga da sam dohaka. A to je onda najgora varijanta!

Pogled mu se spusti na stolicu na kojoj je lezala njegova ruka, opet scena snebivanja a da ne bi bilo dosadno onom ko cita, uglavnom ... skoci Mitar ustranu, k'o oparen, cak i vrisnu nesto! Nije bilo artikulisano da se sad preprica! Jebajiga, zamislite!

"On li je??" samo to ispusti. Prostenja!

Majka, stavlja konspirativno prst na usta, da bude tisi, te klimnu glavom.

"On!" razvali usta Mitar i brze bolje stavi ruku i on na usta da se nesto ne cuje ili nesto ne izleti ... onako. Pa poslije ... na Goli!

Okrece glavu ne bi li ga negdje vidio.

Majka stavlja kaziprst na usta, da bude tisi a onda ne pomjerajuci ruku , palcom druge ruke pokazuje na vrata spavace sobe.

"Uh, uh uh," jedva disuci, jedva cujno prosapta :" Sam li je ili sa Jovanjkom?"

" Nije ni sam ni sa Jovanjkom, sa Pep'com !" sprda se Majka.

"Jel' Kardelj?!" prosapta.

"A ima li jos koja druga Pepica da ti znas?!" Mars, bjezi, bjezi izlazi mi iz kuce.

Izletise sve trojica ... na prstima.

"Vidi, budala zaboravi ... pendrek!" Vratit ce se sigurno, rece Stari.

"Nece nikad vise Stari, ovaj pendrek je sad nas, i daj te pive a ti Ingrid sjedi do mene da ti ja bacim grah i procitam sudbinu!" naredi vesela moja Majka.

Pasulj za gatanje dobila u Vrnjackoj Banji od nekog konobara, kada se lijecila od neplodnosti. Odnosno bila je ona i prije plodna al' za zensku djecu i dva puta se zajebala a posto Stari nije htio i treci puta da se zajebe ... posl'o je u Banju.

Ingrid je bila fascinirana umijecem moje Majke.

Prevrce bijela zrna pasulja i slaze u male hrpice, koliko prstohvatom uhvati ide u prvu gomilicu, tako u drugu, trecu, cetvrtu ...

onda isto slijedeci red ... pa slijedeci red ... pa opet.

Ingrid van sebe!

"Vidi, imas cet'ri hatme u prvom redu, fata se i ova donja hatma a u dijagonali vidim zudis za necim sto nema, u sporu si i sa iscekivanjem! Prva hatma ti kaze da imas ljubav na vidiku, neki put, vidim put, bogami daleko. I vidim, nisi sama. Ova grupica si ti i Mala Mirjam a gore i dole u hatmama imas nekoga ko misli na vas ... e taj vas cuva i uskoro ce se pojaviti na bijelom konju! Na mojim vratima!

Samo nemoj sad zasrati za Borom iz Granapa ili nekim banjaluckim drincerom a narocito se cuvaj albanskih pekara!" to rece Majka, baci laganu, skoro prozirnu crvenu krpu preko prosutog graha i jos joj rece :"Prekrsti rukom, evo ovako ... i hukni!" To Ingrid i napravi!

Majka naglim pokretom otkri pokriveni grah, rukom spretno preleti preko cijele gomile a sva zrnca graha se skupise u samo tri gomilice.

"Eto tebe , Ingrid ... eto Mirjam ... eto ti i Njega ... samo sto nije , nikad bolji grah nisam vidjela ... Ti sad samo malo pazi na sebe i dijete! Nemoj da te opet naguze na prevaru oni radnici Celuloze, mog'o bi se ovaj tvoj Princ naljutiti!

Muskarci su jako osjetljivi kad skontaju da si dirala i prevrtala druge ... cune!

Barem kod nas u Bosni

A ti ... nikad mu o tome nista ne reci! Muskarci su ti najveca govna, jebu sve sto stignu ... a tebe , jadnu ako neko ubode , to im je tragedija!

Ostat ces postenija, ako cutis, vjeruj! Samo se cudi ... kada te pitaju!

Vrijeme je cudo, pusti da protece, onda ces shvatiti kako si mudru odluku donijela! Eto, tol'ko ... jebajiga sad, zivjeli!" i nagnu onu hladnu pivu iz spaiza pravo iz flase!

"A kako ce taj moj doci na tvoja vrata na konju?" zbunjena je Ingrid.

"Joj tebe lude, sto me fatas za detalj, pa svezat ce konja za jablan ili neki kurac u dvoristu, eto!" kaze Majka.

Ingrid joj pade pred koljena, palakla je, ljubila ruke Majci! Ispod stola Mirjam pruzi malu mrsavu ruku i stisnu svojoj majci ruku!

"Jesi ti sigurna, Zova sta duhovi iz gra' govoru?"

"Cuj tebe Ingrid, jesam li sigurna ... do sada se jos nikad nisam zajebala!" rece vrlo samouvjereno. A niko mi se nije ni zalio!"

"Ali Zova ... mene ne ulazi u glavusa moja ... kako On jaha na bel konj ... otkud bel konj u Banja Luca ... samo mi reci da to nije debela kocijas Saro! A jedini ima ... konj!" a molecivo nakrivila lijepu maltezansku glavicu u iscekivanju odgovora.

"Nije Sare, naravno ali ako se ne manes pilulica nece ni on htjeti a bogami nece ni konj!"

Tu noc, po prvi puta od kada je u progonstvu, izbjeglistvu ili sta li, Ingrid je sanjala divan san! Nad Vallettom , odnekud bijeli oblak, a mali ...sve ostalo azurno plavo, ponekom se valu otme ... zapjenusa ... bijelo!

Konja je potpuno jasno vidjela ali "princa" , u bijelom ne, stalno je mijenjao lik, nedopustajuci joj i jednog trenutka da ga sagleda. Tek po stisku ruke, ucini joj se da je na tom putu vec bila!

Tako se i probudi puna nade a u drugom danu.

Sare otvori "Banjalicke Novine".

"Muhareme, Bog te bo-je...evo nas u novinama !" "Ma dje , moj Sare...koga ...nas ?"- poskoci Muharem!

"Imal' idje - mene na slikama?"... upita Muharem, sa uzbudjenjem u glasu.

"Djes ti biti konju, kad nisi bio sa nama!"

"Vide, mi moga kurira kako drzi Horoza...e to ti ja cijenim, vide ovih zenturaca kako se lemaju ... Oj - ha ...vide Mitra, budaline... kako je oci iskolacio ... vide, na ovoj drugoj sliki... pala mu kapa ... Ooooo, jebo te ... tehnike - bas je 'vako bilo!", zakljuci Sare.

"Mogli su i mene turiti u novine"... tuzno rece Muharem i pri tom baci pogled pun mrznje prema meni.

"Pa nisi bio tu , konju, ne mere haparat hapiti koga nema!", bijesno rece Sare.

"O, joj, ti to Muhareme nikad neces shvatiti!" Rece Sare ... i uzdahnu, beznadezno!

"Konj si ti, konjino... rece mu Muharem... a njemu je mo'go slikar uslikati i Horoza... samo Muharema nidje nema ... konda nisam ni zivio u Banjaluki... ma znas Sare, oduvijek sam ja mislio da si ti Supak!"... rece brzinom vjetra

Muharem ... podbode konje... i odjuri ulicoma Vladimira Nazora.

Ravno prema Bolnici! Valjda na partizansko groblje, tamo gdje je najljepsi pogled na grad a sa zapadne strane.

"Dedooooo ... O Dedooo, jebemte, uziknu Sare, pozivajuci "Gospodina covjeka" medju kocijasima ... oder Dedo bolan, procitaj svom Sari i mom Kuriru sta pise ovo ispod slika!"

Dedo, sutljiv covjek - gospodin izgledom i ponasanjem, uredno osisan, cist, uvijek u ustirkanoj popeglanoj bijeloj kosulji, sa najboljim fijakerom u Banjaluci.

Il' je bivsi Beg il' je iz Begovske familije ... il' mu je zena Begovica!? Drugo ne moze biti!

Sad, jebajiga!

Uvijek upregnuta dva bijela konja ... nije nikada obracao paznju na nas. Reklo bi se ... bilo ga je stid!

Ja sam mislio, Dedo je Beg ... najmanje ... Beg, ako nije bio i nesto vise!

Sad nije mog'o biti Sultan al' se i to sigurno nije moglo znati! Al' , Vezir, e Vezir to bi mog'o biti... jakako - bivsi! Naravno, posto su i Turci nagulili iz

Bosne ima nekoliko! Mene nikad nije jebav'o ni za suvu sljivu. More biti sto je Muharem rek'o da sam Vlah ... a more biti samo zato sto nije volio djecu?

Ko zna, valjalo bi pitati njega! Dedu! Ko smije! A djeca i jesu ... govna!

Dedo, lijeno sidje sa svog fijakera, pomilova oba konja svoja!Njezno, ko kad bi tebe neko po glavi pomilovao. Ali to ljudi ne rade!

Sa dva prsta uze one "Banjalucke novine"...valjda zato da se ne prlja olovnom bojom ... razgrnu obe strane novina ... pogledom prosara po novinama ... i rece : "Sta da vam procitam?"

"O, Dedo , jebem te pametna ... citaj o meni i mom Kuriru, nes valjda na sportsku stranu? Borac izgubio od BSK, to svak' zna! Vidis te slike, e , citaj sta pise ispod njiha !

"Ispod njiha." ponovi Dedo.

"Banjalucka Milicija, dohakala Kriminalcima!" Procita Dedo, smireno-naslov.

Sare, otvorio sirom usta. Nema teksta! Pogleda u Horoza, pogleda u mene... kod nas dvojice nije bilo nikakve reakcije ... nit' znamao sta znaci "dohakala", nit' "kriminalcima"!

Dedo, jebo te , ti citas politicku stranu - garant... pa, ispod glasa skruseno dodade... jelde?!"

"Ma citam Sare sta pise ispod Tvoje slike!" Rece Dedo sa zadovoljstvom u glasu.

"O's ponovo ... evo, banjalucka Murija , dohakala kriminalcima"- procita Dedo, a u glasu mu sve ko "nakav" smijuljak...al' svejedno, za smijuljak, al' su mu se obrazi razguzali ... reklo bi prsnut ce od smijeha!

A Dedo nije bio takav covjek, nikad se nije rugao tudjoj nevolji! Stara banjalucka skola - taj Dedo! Sav simiren , i sve polahko! Kasnije su to Karjsnici preveli na svoj jezik..."u sali, pa zavali!" Jebajiga... mjesale se "kulture" u Banjaluci! Svako dao svoj doprinos!

"Bolan , Dedo sta me mucis ... citaj tacno ispod slika, nemoj okolo ... Matere ti ... Dedo, Konja ti ... sta pise o nama dvojici, al' tacno!?... rece Sare vrlo nerazgovijetno - kao covjek koji nikad nije naucio da nesto moli, niti je ikad

ista molio! (Al'sad ja to ne znam tako i opisati) ... Pa nek Raja zamisli -mislim ... opet, ko moze!

Da zamisli! To mislim!

Uglavnom, bilo je to vrlo "ljudski" !

"'Vako, pise Sare : "Banjalucka Milicija, dohakala Kriminalcima!...po malo je nervozan Dedo, al' vidi se da uziva. Mlatara rukama, ko i njima docarava, kakvi su to , ovi, Kriminalci!

"Dobro, Dedo ... to je naslov, procit'o si to tri puta, al' sta ima dalje ... uzdahnu Sare i u pola daha dodade, "daj citaj sta to sitno pise pod slikama, Boga ti, Dedo!"

Ja se sav smrz'o ... vidim najebat cemo svi.. .i Horoz i Sare i Ja ... najvise!

"Ma sitna su ovo slova za mene , Sare, a i ovaj ti je dalje tekst na Cirilici, pa ti se ja najbolje i ne snalazim, nego odoh ja do svog fijakera da nabacim "monokl"... pa cemo citati, mislim kad nabacim monokl ... i jakako kad sjednem"... rece Dedo hadzijski.

"Jebo te "Molokl"... citaj sta pise ... ko sad gleda sta ti na oci navlacis!" "Nama je svejedno, o's citat sa moloklom ili bez njega... samo citaj!" rece Sare.

"Ama , Sare ... Cirilica ... mora monokl!"- uzdahnu Dedo, i rukom zavrti prema nama dvojici. Bilo je to u fazonu da smo malo... sumase!

A , trebalo je zivjeti u Bluci , da znas sta je - sumase!

Ko ne zna, ne vrijedi objasnjavati!

"Znas , sta , Dedo ... samo seres, a cijeli Grad zna da Ti znas i cijeli Kuran napamet i to na arapskom i pricati i pisati, a to znaci da mozes citati i Cirilicu"! rece Sare vrlo logicno.

"Isto su im slova zavrnuta!"... dodade!

"Ocu, Sare samo da nadjem , monokl!" rece Dedo vec ubijedjen a i rijesen da nam na miru, sjedeci na svom fijakeru procita tekst u Banjaluckim Novinama.

Kud se i mi nismo ranije sjetili... dje Beg moze ista da radi a da nije ...sjedeci!?

Ne lezi vraze ... od pravca Titove u tom momentu nailaze Gospodin Doktor Pisteljic i Pisteljicka (Tako je Grad , naziv'o njegovu Suprugu - Pisteljicka) Zena , prelijepa, smedje kose , po tjemenu zacesljana glatko, vidi joj se "razdeljak", a onda joj se kosa , ta smedja kosa , spustala u dugim valovima sve do ledja, i to mozda samo u pet do sest valova.

Sare je uvijek znao reci:"Dje nadje tako debele viklere, matere ti?"

Ja sam mislio...u onom Zagrebu - a i dje bi?

Moja Mater je motala kosu u one male bosanske viklere - ko sarma, pa joj je i glava bila uvijek, k'o cicak ... kao i u vecine banjalucanki - gospodja ... jakako zene prvoboraca i boraca , motale su pletenice - a i sta bi drugo!? Drze, cvrsce! Em, lakse za odrzavanje ... peres samo ponekad, ne moras mjesecno!

"Gospodine, vlasnice "vase dilizanse snova", obrati se doktor Pisteljc Sari, da li bi ste bili ljibazni da zapovijedite Vasim Pegazima da nas odvezu do nase kuce."

"Aaaaa???"... bilo je Sarino.

"Doktore, ne zajebavaj...eto te stanujes sto metara dalje, sto da palim konje?"

"Pali, Sare rece Doktor Pisteljic... sve ce ti se samo reci!"...sa smijeskom rece Doktor.

"Pa pred kucom smo Dragi, izustise medna usta Gospodje Pisteljic." Oni kofrci od kose joj se samo zatalasase... svaki na svoju stranu! Jakako!

"Doktore...ozbiljan je Sare...znas li ti Cirilicu?"

"Po , malo Sare... po malo...veselo odgovori banjalucki doktor... i dodade, ha ha ha... jel' neki medjunarodni problem da ga ja moram rjesavati ?"

"I gore od toga , Doktore... izgleda smo najebali?... spustene glave rece Sare.

"Daj novine, i sta da ti citam?"- veselo ce ti Pisteljic.

"Evo , ovo ispod slika, " Zabrinuto mu svojim velikim prstom pokaza Sare."

"Evo...pise ... banjalucki kriminalci i kradljivci kokosaka i muskih sakoa, organizovano su pred licem ovog naroda , na banjaluckoj pijaci preprodavali ukradenu robu, ali na srecu uz pomoc savjesnih banjaluckih Roma, svi su pohapseni i odvedeni u stanicu milicije "Centar". Gazda maloljetnih "delekvenata" i najvjerovatnije "Mozak" cijele akcije bespravnog otudjivanja pilica i kokosaka je debeli Glavonja (slika br 2), uhvacen okom kamera naseg lutajuceg reportera i Prvoborca...Druga...bla ...bla ...bla - Glavonja je seljacima, individualnim poljoprivrednicima krao tresnje , a kospice pljuvao , rafalno, i po nogama ispucavao na mladu neiskusnu policiju. Na taj nacin je skrenuo paznju sa cijele akcije, i dok su neiskusni policajci otresali nogavice i u "strahu od bljuvotina"...neimenovani maloljetni delikvent najvjerovatnije bjegunac iz doma sirocadi Rada Vranjesevic, se na znak "Gospodina" sa naocalama... (Moj Otac na slici, razdragan kad je vidjeo svoj sako)... iznenada bacio u nabujalu Crkvenu ... a sve u potrazi za vecim plijenom.

Banda je organizovala spektakularan biljeg "Taunusom M 17"- a to je jedno brzo auto, pravo uza Bezistan, a i jos su "kindapovali" seljaka Petka u gepeku.

Mitar Medovic,milicionar na zadatku... izjavio je da nije htio pucati zbog mnostva stoke... a i ljudi!"

"Pametno, Policijo banjalucka! - ali rat protiv organizovanog kriminala je definitivno dobio svoje pravo ime!

Nista nas ne smije iznenaditi!"

Doktor Pisteljic , procitavsi tekst, se zavalio od smijeha, predinfarktno stanje ... nema boljeg objasnjenja ... urlice ... ahaha, ohahaaa - suze mu potekle!

"Zeno, vidi "Ministra Franciku", kako krade tresnje, ovaj sakoe, ovaj... organizuje bijeg... hahahahaha! Ubit cu se, majke mi, ne moze ljudsko srce podnijeti vise od ovoga ...vozi Sare, ojhaha, vozi ... uljepsali ste mi najljepsi dan u zivotu, najljepsi moj dan!"

Bilo je to zadnje sto je izgovorio Doktor Pisteljic!

"Ja bi rek'o , Doktore da i ti jedes po malo govna ... Da prosti Gospoja, jebes i mene i ovo dijete sa Horozom ... sta si ovo navaljo da pise u Novinama ...bolje je Dedo cito Cirilicu od tebe!"

"Fijakeristo moj, ne brigaj, tjeraj konje... a ujutro cu ti ja sve srediti!"... rece Pisteljic.

"Ma , necu , ceraj Ti, a ja cu ujutro sve srediti ... samo kad uhvatim onog copavog prvoborca - ma on nas jebe stalno, nije mu ovo prvi put!"... bijesno utpuhnu Sare."Otkinut cu mu glavu ... za pocetak a onda i onu drugu nogu pa nek' onda copa na onom sto ostane!'

"U redu, daj kamdziju, rece Doktor! I sjede na kocijasevo mjesto! Zeno sjedaj do mene ... letimo! Doktor zagrli i poljubi svoju zenu, pred nama svima - pravo u celo ... k'o da je bolesna, Sare se strese sam od sebe, ja ost'o pogleda zakucana tamo gdje Doktor dodirnu usnama svoju zenu, Horoz samo prhnu ... letimo banjalucka rajo ... letimo u Seher ... Sare i ja smjesteni na udobnom zadnjem sjedistu fijakera, ko kakva gospoda, meni samo cebe fali, pa sam raj ... a i u Seheru nikad nisam bio! Dje to daleko!

"Sare otvori tu torbu, i otvori tu flasu, taman su ti tu i tri case, nek pukne sanpanjac veceras ... zasluzili smo!"... rece Pisteljic.

"Jesil' naso, Sare ... pita Doktor tjerajuci fijaker Titovom prema Seheru?"

"Nas'o, nas'o, Doktore ali nema cetvrte case!"... razocarano rece Sare.

"Sto, cetvrte, jarane, oglasi se Doktor?"

"Pa za Malca, mog kurira i njegovog Horoza ... brez toga ne valja! Doktore!" Doktor tek tada ugleda na zadnjem sjedistu mene. Prva reakcija je bila prilicno normalna, samo je glavu okrenuo prema drumu, a onda se naglo okrenu ... k'o u soku - potpuno drugi covjek ... oci iskolacene, glava leti lijevo i desno, a jebajiga , kome ne bi!

"Sare, Sare"...vristi Doktor, a kako Doktor vristi konji trce brze i brze...

"Sare, Novine su u pravuuuuu!"

"E, jebem te ja Doktore, sta su novine u pravu da ja kradem tresnje aaaa?...vozi ti lakse , a i navuci ceradu nama trojici, da nam ne duva."... rece Sare ocinski.

Utom odvrnu onaj cep na onoj flasi ... flasa deknu k'o petrda ... Sare opsova nekom mater, ja skliznuh sa secije, Horoz kukuriknu!

"Evo za mog "kocijasa i kocijasicu" po casa ovoga sto je bilo u flasi ... mazno rece Sare, ovu trecu casu dajem mom Kuriru, ali samo pola, a ja cu raja ostatak iz flase ... valja l' ova? Posto nemamo vise casa! Ima li tu rezona?"

"Valja, vicu Pisteljici, zagrljeni na prednjem sjedistu"

Konji , smireni lagano kaskaju Banjalukom.

Zaljubljeni Pisteljici ispijaju, zagrljeni svoj sanpanjac. Doktor smirio konje, sigurnom rukom tjera stari banjalucki fijaker i konje koji sami znaju put.

Iz pravca Sehera lijeno nam se priblizavaju ceze (kocije na dva tocka) i Gospodin Asim Dzinic sa Suprugom, skida svoj bijeli sesir pozdravljajuci fijaker koji mu dolazi u susret ... pozdravlja i nas (sad, jebajiga mene nije vidio, al', bio sam u fijakeru pa bi se to moglo tako kontati?! K'o da je i mene pozdravio!

"Ma ovo, sprica, Doktore, ovo je pokvareno ...vrisnu Sare, ispijajuci prvi gutljaj sanpanjca ... pogleda u mene i upita:"sprica li tvoje?"

"Sprica!"... rekoh, a i spricalo je, pa ti ode sve u nos.

Pravo, jebeno!

"Evo, tebi Doktore ovo spricajuce, ja cu po malo ove svoje rakije , brlje ...pa neka nam je Bog na pomoci!"... rece Sare i blagonaklono pokloni Doktoru njegovu vlastiti flasu sampanjca.

Doktor i "Doktorica", zagrljeni, veseli do besvijesti!

I, klaj, klaj, klaj,...vratismo se taman odakle smo i posli.

"Sare, da platim ... sta smo imali, Rece Doktor Pisteljic!"

"Imali smo voznju do Sehera za dvoje, i nazad, rece Sare!"

"Grijesite, gospodine fijekeristo, imali smo voznju za troje!"...s a smijeskom rece Pisteljic.

"Neka , Doktore, ovaj sa Horozom ionako meni pripada, ne platiti!"

"Ne govorim o njemu, placam za ovog sto smo popili sampanjac u njegovo ime, rece Doktor Pisteljic, i blago spusti ruku na stomak svoje Supruge!"

"Ma , jok, ja to ne dozvoljavam! ... uzbudjeno rece Sare ... ja nikog treceg nisam vidjeo sa vama. A ti Kuriru moj ... presjece me pogledom letimicno!

"Ni ja, rekoh! A i sta bi drugo!?"

"Dvi banke , Doktore!"... autoritativno i po malo ljuto rece Sare - valjda zbog onih baloncica u cugi.

"Evo, pet ... i hvala puno!"- dade pare Dokor Pisteljic, njezno pruzajuci ruku svojoj zagonetnoj lijepoj zeni, da sidje sa fijakera.

Odose zagrljeni ulicom Vladimira Nazora!

Gledamo za njima!

A i sta bi drugo?

"E budala na ovom dunjaluku, ne zna izbrojati koliko je on i zena - kaze tri, a Doktor, jebote pitaj malo dijete koliko je jedan i jedan, svaki zna...a on meni tri! Tri?"

"O , Sare konjino, o jebem te p'jana...ooo ,ooo, budalino banjalucka ." ...Vrisnu iz sve snage...i onda nastavi sa vikom ...Doktoriiii , doktoriiii ... nek' vam je sretno sta god bilo, moze biti , muski, moze biti, zenski ... sretno!!!

"Doktori", zagrljeni ... ne okrecuci se svaki podigao po jednu ruku u zrak, u znak razumijevanja, u znak pozdrava... k'o u onim ljubavnim filmovima. A taman na obzoru, sunce netom zaslo!

"Sare, kako odmah nisi prokuzio da je nabrekla, ovaj ...mislim, plemenita?"...upitah naivno.

"Eh, jebajiga, nisam, kako da prokuzim, Kuriru moj, znas ti od kad ja nista nisam imao sa zenama? Da me pustis sama po zenskom tijelu da tapam , ja onu njihovu zensku stvar ne bih nasao i za sedam dana! Ma kakvih sedam dana, sta sam sebi podilazim, mozda ni do Nove Godine!"

Sretna vam Nova 2021. godina!

 

Ova 2020-ta godina koju upravo ispracamo nije nam bila dobra!

Pokazala nam je koliko smo sicusni i bespomocni!

Oduzela nam je sva nasa prava, nasu slobodu!

Oduzela nam je zivot koji smo zivjeli i na koji smo navikli.

Oduzela nam zagrljaj, poljubac, prijateljski stisak ruke...

Zatvorila nas u kuce, stanove, izmedju cetiri zida...

I zato, za 2020-tom necemo zaliti!

I bas zato, radujmo se Novoj 2021-oj godini!

Nadajmo se i vjerujmo da ce nam ona vratiti slobodu,

da ce nam vratiti vjeru u sebe i u druge,

da ce nam vratiti zagrljaj sa nasim najdrazima.

Vratiti poljubac!

Docekajmo Novu godinu u tisini i osami!

Kasnije, kad zajedno savladamo zloglasnu Koronu, 

ponovo cemo uzivati u svim malim stvarima koje nam je oduzela,

a koje su nam prije nje zivot znacile.

Ne zalite vise za propustenim druzenjima u 2020-toj!

Pravite planove i nadoknadite ih u Novoj 2021. godini!

Zivjeli!

Priča Daniele Ratešic o događanjima u Banjaluci krajem 2018. godine

O Danieli Ratesic sam pisao i ranije. 

Ovog puta cu prenijeti njenu iskrenu pricu o dogadjajima u Banjaluci pred kraj 2018. godine -  prije tacno dvije godine. Mislim da su ovi dogadjaji, stotine policajaca obucenih u  punu opremu za razbijanje demonstracija, demonstracija sile, okrutna hapsenja, sirenje straha ... pokazali nemoc rezima da vlada gradom. Necu dalje. Procitajte Danielinu iskrenu ispovijest u tri nastavka od rijeci do rijeci, kako sam je i ja procitao... Upoznajte bolje nasu Banja Luku u kojoj zive predivni ljudi, vasi i moji prijatelji - ali u kojoj zive i satrapi i diktatori najgore vrste...

******************************

http://www.free-word.info/index.php/blog/1022-ekskluzivno-ispovijest-aktiviste-moj-30-decembar-2018-godine-daniela-ratesic-treci-dio

http://www.free-word.info/index.php/blog/1016-ekskluzivno-ispovijest-aktiviste-moj-30-decembar-2018-godine-daniela-ratesic-drugi-dio?fbclid=IwAR2hLXEgKSZlnwDlAynBtwmqqPA8J_ymoL7j-InEoDDm7A875_7AfAVAXgI

http://www.free-word.info/index.php/blog/1010-ekskluzivno-ispovjest-aktiviste-moj-30-decembar-2018-godine-daniela-ratesic?fbclid=IwAR1r7W5atBMRxW0iiD5MX_4lRiOnICGbcD0raD3Vwn0tE9XC9a2HrWctV9c

Aleksandar Aco Ravlić: FAMILIJARNE STVARI

Početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća u Građevinskoj sekciji Vrbaske oblasti sa sjedištem u Banjaluci, radio je u svojstvu višeg inženjera dobroćudni Stojan Borovnica, s reputacijom jednog od najboljih statičara. Kako se upravo bio oženio, njegova ga je supruga Mara budno držala na oku. Doslovce je Mara provodila uputu da "žena mora uvijek biti uz svog muža". Zbog toga je ona, ali i bračni par Borovnica, bila pod "povećalom" dokone Banjaluke kao i česta meta banjalučkog humorističkog lista “Čičak”.

U jednom od brojeva "Čička" objavljena je njena navodna izjava: "Kod nas u Građevinskoj Sekciji, niti se zna, ko pije ni ko plaća: dolazi kad ko hoće, a odlazi kad ko hoće, a ja nemam moći, da im zapovjedim." Takođe, bračni par Borovnica je u nagradnoj igri istoimenog lista NAJBOLJA KUĆANICA nadmoćno pobijedio. Rangirani su odvojeno, Mara Borovnica je dobila 92 glasa, a Stojan Borovnica, jedini muškarac među skoro dvadesetak imena, bio je drugi sa čak 80 glasova.

Ipak, slučaj bračnog para Borovnica sa Građevnim odborom Srpsko - pravoslavne crkvene opštine, najbolje govori kako gospođa Mara nije dala dahnuti svome suprugu, višem inženjeru Stojanu Borovnici.

O tome je ovako izvjestio "Čičak":

"Na prvu sjednicu građevnog odbora, doveo je inženjer Borovnica i svoju gospođu Maru. Ova gospođa ide doduše svaki dan u kancelariju sa mužem, na komisije i svugdje kud se god on makne, pa je stoga došla i na ovu sjednicu,

Članovi Građevnog odbora zamolili su predsjednika tog odbora, da opomene gospodina inžinjera, da ne dovodi gospođu na sjednice, što je predsjednik i učinio.

Kad se druga sjednica sastala, došla je gospođa opet, ali je morala svog muža čekati na hodniku preko tri sata.

Sutradan podnio je inženjer Borovnica ostavku, motivišući istu da su se neki članovi miješali u njegove familijarne stvari".

Reklo bi se - drugačije i nije moglo biti.

Aleksandar Aco Ravlić (‘Banjalučke vesele anegdote’)

Vladislav Bodnaruk - Toba: 25. dio Nisi ti pio sa Titom

Poslije duge tisine Majka tiho upita: " I velis nije se sjetio Meneee, nije se sjetio Drvara, Pecine, nije se sjetio ko mu je pokaz'o put kuda da pobjegne od Njemaca...?!"

"Nije se sjetio ko mu je donjeo Srpsko-engleski rijecnik, da prica sa onim Englezima!? Aaa!? Drpio mi rijecnik pa se pravi da me se ne sjeca, jel' to!?"

"Nije!...nista se nije sjetio"... rece moj Otac. Ma ni Ofanziva se nije sjetio!"

"Ma, taman Ofanziva, jeble te Ofanzive, pusti Ofanzive ... ko ce to pamtiti ali ...jel' svir'o klavir, mozda?!" skilji Majka opet na jedno oko pa dodaje:

"Tito gdje god stigne pravi se vazan, pa sjedne malo i zasvira na klaviru ono sto je navjezb'o!"

"Boze dragi, zeno moja... otkud nama klavir u Cajavecu?!" zgrozi se Stari.

"Vi nemate, znam ... ali je on mogao pon'jeti ... svoj! Ponj'o bi on klavir da je pravi Tito! Eto!"

"E, onda , Franci...nisi se ti napio sa Titom, originalom, zato sto on ne postiji jos od Rusije kada su ga 1937 godine Rusi uklonili, nego si ti cugo sa sa nekim dvojnikom ili kako ja brojim , nekim Titovim ... trojnikom, ako to ima!

...To ti ja kazem!"- prosapta Majka i zatakari kuhinjsku krpu za pojas!

"Slusaj me Franci pazljivo, da ne ponavljam, i zapamti jednom za sva vremena... nek' i ti nesto znas...i naucis, al' ne upadaj mi u rijec, posto me to dekoncentrise ... pa se zbunim!"... rece Majka tonom mocnika koji ne podnosi prigovor!

"Onaj prvi Tito, to ne zaboravi... to je Kominterna - Pariski dzak, mozda i kumrovacki zagorac, al' taj nije vodio rat na Balkanu 1941godine.

Dje nest'o, Bog zna... izgubio se u Majci Rusiji zajedno sa svojom petnaestogodisnjm zenom Pelagijom sto mu je rodila onog malog Zarka. O njemu ti nista necu govoriti, znas i sam! Ostavio Pedofil Maloljetnu Pelagiju, Zarka joj oduzeli i poslali u Dom a Tito se prekrstio u Valtera, nas'o odma' drugu trebu, onu jadnicu Johanu Anu Kenig, vjenc'o se pod laznim imenom a i ona promijenila ime u Lucija Bauer. Naravno kad je to Staljin skuzio , odma' naredi hapsenje ali uhvati samo Luciju i to pred kraj 1937 godine a Valter nagulio na vrijeme u Pariz. Pisao joj ljubavna pisma, Iz Pariza, a postanski stambilj "Pariza" ... ovoliki! Vidi!(Pokaza rukom - ko tanjur!) Rusi prvo malo kontali, pa onda, po koverti skontali da je nesto sumnjivo! Iste godine Rusi organizuju objektivno sudjenje Luciji Bauer a sa optuzbom za spijunazu ... pruzili i dokazni materijal, pisma iz Pariza, te Sud sta ce ku'ce ... pritisnut dokazima, osudi Luciju na smrt streljanjem, iste 1937 godine! Ma mozda je i ne bi osudili bas na smrt, da su znali sta pise u pismima, mozda bi je samo poslali dozivotno u Sibir kod Pelagije ... ali pisma na "cistom Njemackom" ... i to cet'ri komada, plus marka na koverti ... ovolika.

Tako odluci Sud, posto u Rusiji niko nije znao Njemacki pa i ako je neki i znao ... cutio, jebajiga ... da i njega ne osude za spijunazu a poslije ... naravno streljanje, ali ne zorom, kao kod nas.

Rusi se tu otisli daleko dalje od nas, prvo se naspavaju, pa onda dorucak pa kad zima malo popusti ... onda streljanje!

Pa je i ubise!

Titu je bilo bas nekako zao njegove zene Lucije, te jednom nekih pedesetih proslog vijeka rece: "Lucija je velika mrlja u mojoj karijeri!"

Cuj, mrlja!?

Jest' bas to rek'o, ali ja ne vidjeh da mu je to ikad zasmetalo ali ni da mu je bas bilo zao! Nesto mislim, draga moja dvadesetpetogodisnja Lucija sreca da nisi mogla cuti koliko vrijedi jedan djevojacki zivot! Kako se necija mladost pretvori samo u mrlju!? Mrlju u Karijeri!

Tito koji nam je u Drvaru bio gost na rucku sa onim englezima ... to je covjek, Tito koga mi poznajemo, vrlo slican onom prvom a jos k tome znao je nas jezik. "Jel' tako?" trazi Majka potvrdu svojih navoda.

"Bas tako!" potvrdi Stari.

"A sad mi reci, kako mu se zvala ona ludaca, ko biva sekretarica, ona sto je stalno histerisala po cijelom Drvaru!? Kako se ono zvase, k'o neki sir?" hoce Majka da navuce Staroga da se sjeti.

"A, joj, znam, znam ... Zdenka, k'o sir zdenka, ali to joj je konspirativno ime! Pravo je Davorjanka Paunovic, ali Stara, Tito nju nije zenio ... pa se ne uklapa u tvoju pricu!" drago je Starom da i on zna kopati po Istoriji ... istina samo deset godina staroj, ali , svejedno! Znanje je imanje!

"Nije je zenio, nije je zenio ... ajd' ne seri, nije je ozenio jer je vec bio ozenjen Hertom Hes a Davorjanka mu bila samo ljubavnica! I mjesala se u sve poslove. Cak je Partija naredila Marsalu da se te sizofrenicarke pod hitno rijesi, a znas sta je on rek'o, matereti?" pita Majka.

"Ma otkud ja to mogu da znam?" bleha Stari u nju.

Rekao je : "Ja bez nje ne mogu da zivim!" A bila isto mlada, 25 godina svega!

"A znas li kad je Alexandar Fleming pronasao na onom vlaznom zidu onu budj pa nazv'o ... penicilin?"

"Ma otkud znam, kad je pronadjen penicilin, jebo te penicilin!" zbunjen je Stari.

"To je kljucno, 1928 godine, a Davorjanka je umrla na Bijelom Dvoru 1946 godine od TBC, a penicilina bilo vec kupiti i u apotekama a na crno i da ne govorim!"

Kad mu je umrla ta strasna i bucna mladica, Tito se nije opet danima trijeznio. U svom ocaju naredio je da se Davorjanka sahrani u dvoristu Bijelog Dvora tik uz njegovog Konja i njegovog Psa Rexa, ali nije to bio pravi Rex ... pravi Rex je strad'o na Sutjesci kada mu je zivot spasavao, pa su ga tamo i ostavili! Kontas li ti ... pratis li ti mene?" pita Starog.

"Aj, Crkoh od zedji ... pratim, pratim ...izgorah, samo da puhnem jednu pivu!" rece.

"Eh, jest' to gadno, uzjeb'o se viski, pa sad mora da se necim gasi!" ljuta je Stara.

"Uglavnom, seta Tito po dvoristu, gore - dole, stavio ruke na ledja, ide od groba do groba, sutne nekakvu konzervu mesnog nareska, ili sta li, sto straza posvuda baca, sta ce ku'ce, konta, pa skonta!

"Ljubav je dobra stvar, ali covjeku treba i malo zabave! Nije ni normalno da mladic od svojih skoro jedva pedesetipet godina nosa ruke na guzici, ovaj ... ledjima!

Zna se sta muski drze u rukama kad hodaju, a to je vec na prednjoj strani! Tako i on poleti rukama!

Ja razlikeee!

Sva sreca da se toga sjetio!

Trebala bi mu kakva mladica ... za okretne igre!

"Tako se ponovo prihvati svoje prelijepe pametne, po naravi divne plemenite zene a pricalo se da je Slovenka, pa jos i Zidovka, Herta Hes. Sad ja sam cula da joj je strikan bio Herman Hes, Hitlerov pomocnik, ugledniii SS Oficir, i tako to, pa bi zakljucak mogao biti da je i Herta , sirota Njemica ali da Partija ne bi naljutila narod zbog njemackog sranja u Ratu, rekli ... Slovenka! I pomalo Zidovka! A Narodu, Njemacki i Slovenski jezik ... isti! Seveda!

Za Zidove ... ne znam!

A nisu ni daleko!"

Stari se malo smirio, hladnom pivom, slusa ... a bas ga briga sta Ona prica.

"Tako oni zivjese, u sreci i bogatstvu neko vrijeme a Herta mu podade svoj plod, malog Misu. Samo mi jedna stvar u svoj ovoj prici ne ide u glavu a to je, kako je Herta Misi majka, kad je Miso rodjen 1941 godine a tada je Stari ljubov'o sa Zdenkom!? Jebajiga! Jos is'o u Partizane! Ko god pis'o Istoriju ... pravo je pomahnit'o!

Ne uklapa se u moje obavjestajne izvore!

Dobro, skratit cu Stari, i meni je dopizdilo, ali dodje 1948 godina. Tito onaj sto je znao nas jezik, rece " Ne" , Staljinu!

Mi smo to nazvali za skolarce, a stoji i u Citankama ... istorijsko Ne!

Staljin kaze njemu, ajde Ti dodji ovdje, put placen a i dnevnice, pa mi kazi Ne, ako smijes! A nasa budala zapuca u Moskvu! I povede regimentu Komunista! Kont'o valjda, popit ce se malo, malo popickati ... potpisat' kakav Memorandum i to je to! I po jos kakav Orden , Ja tebi, Ti meni, kako vec ide!

Red je!

A zajeb'o se!

Nije ni zin'o ... odmah ga sklepase i njega i cijelu Delegaciju, odvedose pred Lucijin zid! Mislim zid Lucije Bauer, mjesto streljanja one jadne djevojcice.

Umrijeti sa samo svojih 25 godina, Lucija Bauer je jako glupo, narocito kada vam je ljubavnik Bravar bez i jednog dana radnog staza! Nemojte se kriti iza bravarsko - kominterninih pseudonima, recite svoje pravo ime, draga Johana Ana Kenig! Svejedno ste mrtvi ... nazad se ne moze ... red je da vam se zna trag!

Tako pade i nas Tito, na onu istu krvavu mrlju Jahane Ane Kenig, onaj sto sam mu pozajmila rijecnik srpsko - engleski, ali da vrati!

A sjeti li se male Ane, kad je pad'o?

Ne vjerujem, bit ce vise mislio na svoju guzicu nego na bilo koga drugog!

Nije lako umrijeti ... ja to dobro razumijem!

Vijest je strahovito pogodila englesku obavjestajnu sluzbu. Istog casa skocise na Uzbunu! Gledali su groznicavo po Arhivi hrljali po Londonu, hrljali po Evropi, imaju li ikog slicnog Titu!

Nasa Udba jos pola godine nije nista skontala!

Vlada hitno zovne Randolfa Churchila, brata Premijera W. Churchila, koji je bio sa Titom u Drvaru, i slao oprecne izvjestaje o borbi Partizana, te oni ovo, te oni ono i cu ...cu ... ili ca ... pa ide pa ne ide!

"Ne ide tako, zapiska Randolf ! Tito je bio evo ove visine, tako i pokaze rukom, pa imao naglasene chickbones!" Jabajiga, kako se to kaze na srpskom, nije znao Randolf. Ne mozemo postaviti nekoga ko mu nije slican!"

"Oh, Yes, Oh, Yes!" slozi se uglas, engleski Parlamnet. "Postavit cemo onda nekoga njemu slicnoga, dobro govoris!"

Rijec po rijec, izbor za novog Tita pade na engleskog bonvivana, jebivjetra, inace vanbracnog sina a Oca Randolava Churchila, zvanog isto kao i sin ... Randolf Churchil. Pedigre skoro pedeset posto dobar, osim sto je Babo Randolf zaceo malog Titu sa beckom prostitutkom pa ova jadna i rodila! Bila, van prometa pa se zajebala a jos se pricalo da ima sifilis, i to godinama. Pa od domacih, niko nije htjeo imati sex ni za djaba a za Churhilove je bilo poznato da ne pocinju dan bez flase viskija, samim tim i rasudjivanje im vec od jutra, bude malo nepouzdano!

Tako rasudjiv'o Babo Wilsona i Randilfa Churchila ... takodjer zvan Randolf, mislio englezi mogu sve, pa fasov'o istu boljku. Sifilis! I malog Titu!

Pride!

Eto, sada su ga i udomili kod nas a to sto ne zna nas jezik ... naucit ce valjda?!

"E , tako ...a sad mi reci oko moje, koliki je bio nas "drvarski" Tito?", upita Majka Starog njezno, kao "teta" djete u vrticu, a bogami tako njezno i smireno i pogleda Oca.

"Pa bio je ovoliki"... podize Otac ruku u visini svoje glave i sam u cudu od paradoksa koji ga je snasao.

" E, to sam htjela cuti i vidjeti, samo si Stari malo nize stavio ruku. Tito je bio za dlaku visi od tebe, al'...jebajiga ... razumijem ja i to ... i tebe!". "I koliki je bio ovaj toj Cajevacki Tito danas, reci!"

Stari podize ruku, al' znatno iznad glave.

"O tome ti pricam, Franco .. .covjek kad stari se smanjuje, a ovaj nas Tile , kad stari se povecava! Raste, jebote!

Dogodine bi mog'o biti i kosarkas!

Moje veze mi kazu da je to engleski agent!"

Otac otrese glavom, k'o ronac kad izranja iz nekakve vode..."Zar nije americki agent?"

"Kakav americki agent, amerikanci su beznacajna karika u svemu, narocito u svijetu spijunaze. Englesi drmaju Svijetom, ali sve u rukavicama pa se nista ne vidi!"

"Ma nemoguce da je ovaj Tile austrijanac, rodjen u Becu! Ja to ne mogu prihvatiti ... dokazi, gdje su ti dokazi?!" uporan je Stari.

"Objasnila sam ti, jebem te blentava, objasni ti meni onda, kada si tako pametan... kako se neko u socijalizmu zeni tri puta sa tri razlicite zene, bez brakorazvodne parnice ... bez brakorazvodne...!...to je krivicno djelo - poligamija - i dje bi Tito ozenio onu seljanku Jovanjku?

Ajde reci, bolan ... ti si hrvatski nastrojen, gledam te ja danima, Vatikanski igrac!"

Izgovori moja Majka teske rijeci... a Horoz i ja , pod stolom...k'o pod zemljom. Sve se rusi ... i nek' se rusi ... nas dva smo, svejedno, vec na dnu.

A i ko nas jebe!

Otac se nekako odjednom otrijezni!

Smireno i vrlo tiho progovori: "Majko moja, Zoro...jedina moja, vidim i ja sve sto ti vidis, ali to kao da me se ne dotice... hrani moja plata pet usta, a ja bolje ne mogu ... pobogu pogledaj me u oci kad ti pricam! Mozda bi i ti trebala malo popustiti ... otkriti istinu nije ti uvijek uspjeh, istina je ponekad ... bolna, sta nas briga za sviju!"

Ispod okvira naocala zasija se suza, kliznu mokra izdajica niz obraz po izboranom licu ... reklo bi se zaplaka Hepfri Bogart ... al' ne place se jednom suzom ... nikada!

No utisak je ostavljen, dalje se moze zamisliti ...ko hoce!

"Kako si ti , duso moja, iz te tvoje kuhinje saznala za sve to?"

Majka pogodjena pravo u zivac ... kao pobjednik, kao gladijator nad svojom zrtvom, glumeci skrusenost ... ipak u maniru pobjednika rece: "Evo ti stari i dokaza, vidis da ti je ovaj sako povelik a ako je tebi povelik, bio bi i Titu!"

"Tis' nas budalino, na Goli poslat', cijelu familiju, ceri moje i ovog tvog jedinca, zajedno sa njegovim Horozom - ako horoze budu primali na Goli!"... skoro zaplaka Stari.

"Slusaj, Franco, taj sako bi bio Titu k'o sinjel ... pa i sam znas koliki je bio Stari ... ovo je neka podvala, rekoh ti ... nije to Tito, a i jos se nije sjetio meneeee!"

E, Stari ... s tim si ti Titom pio! Nekom engleskom vucibatinom, vidis li konju ... ni jezika nam ne zna!

A sako baci, sto dalje od ove kuce, sto dalje od nas! Mozda je i ozracen ... cak!"

"Ozracen, cim?" ... otrijezni se Stari!

"Sta znam, otrovima, balegom, pijavicama ... a mozda tutnu i ono sto ide u one bombe iz Hirosime!" mudro prozbori Majka.

"I Nagasaki!" rece Stari potiho.

"Sta , Nagasaki ? Sta laprdas, matereti?" nervozno izusti Majka.

"Isto, bomba, atomska, kao na Hirosimu ... bacili Amerikanci dva puta!"

"Lazesss, picka im materina, znaci bacili dve bombe na Japance? O jest tacno, unervozila sam se i zaboravila istorijske cinjenice, po malo, izvini!

Ponovo trznu Titov sako, cekaj da provjerim jesu li dugmad zlatna il' tursko zlato!"

Zubom ocnjakom malo nagrize zlatni dugmic! Nesto zaskripa! Majka gleda u dugmic! Okrece ga!

"Jel' tursko?" upita Otac.

"Kurac, tursko!" odgovori Majka ravnodusno.

"Evo, vidi sam, na ti ... obicno aluminijsko govno, nije cak ni tursko zlato!

Bacaj to, bacaj sto dalje!"

To je bio to!

"I koliko je sati Stari, tacno?" upita Mati.

"Evo sad ce oko pola pet, sto pitas?"

"Sto pitam, konju ... imamo poziv iz americke ambasade u pet i razgovor sa onom tvojom ludom sestrom Rezom iz Zagreba ... leti, oblaci se ... nemoj taj sako, moze te neko vidjeti od Raje!"

"Pa kako cemo onda?" dolazi Satri sebi.

"Idi u tom dzemperku sto sam ti heklala a za po kuci! I to je pristojnije od zlatnih puljki!"

Posta je bila smjestena u dvospratnoj marijaterezijansko ofarbanoj jednospratnoj zgradi ili kuci u ulici Vladimira Nazora a savijala se na lakat prema ulici paralelnoj sa zeljeznickom stanicom. U samom cosku te predivne zgrade, nalazila se mesnica. Nije bilo frizidera a meso uglavnom, prasece i telece visilo je nabijeno na kuke ugradjene u zid mesnice.

Nevelika prostorija, Poste , vise soba nego sala, za telefonske pozive nije imala telefonske kabine, nego kad te prozove, onaj crvenokosi Zivadin samo da svoju slusalicu na nacin ... na!

To "na " se mislilo kao ... izvoli.

Patos je bio od jelovih dasaka , namazan kolomascu, ili mazutom, crn! Katran ili neki hepek! Uglavnom isti smrad.

Jedan, nazovi, svijetlo zeleni prirucni od lesonita sklepan pult a iza njega onaj isti crvenokosi grmalj Zivko ili Zivadin ili nesto slicno ... sad jebajiga!

Uglavnom, uvijek ljut k'o pas! Pravio se da radi svjetski vazan posao a ja sam ga vidjao danima kako visi na prozoru u prizemlju te Poste i dobacuje trebama tj. rodicama sa sela imucnijih komsija! Tako su oni zvali svoje kucne pomocnice posto su sluge i sluskinje po zakonu u Socijalizmu bili zabranjeni.

Tako i treba!

Kako koja prodje a on natakari neke slusalice na usi i vice : "Halo Beograd, halo, halo, bolan Beograd, Banjaluka zove ... imate vezu!"

Jebavo nas sviju, mislili smo da je vazan a on ... vodio gluhe razgovore!

Ko ce, matereti iz Beograda zvati Banjaluku? Nemaju ljudi preca posla, nego ...halo Banjaluka! Ma daj!

Kad nije bilo nikakve raje, griz'o nokte ... i tako! Srao nesto u sebi!

Kako moji udjose crvenoglavi Zivko poskoci: " Dje ste, trebalo je ranije da dodjete! Depesa je urgentna! Zagreb zove!"

"Pa jel' zvao?" pita mrzovoljno mamuran Stari.

"Nije, ali mora da ce... sa'ce!" sad se unervozio Zivko, pravo mu neprijatno!

Proslo dosta vremena, moji sjeli na nekakvu sklepanu drvenu klupu kao kod doktora, u Dispanzeru, Majka podmetnula novine, da ne umasti petrolej plavi kostim koji je za uvu priliku obukla, malo izmakela guzicu da se ne nabode na rdjavi ekser, a ono nista! Niko ne zove! Stari naslonio glavu na Majku, skoro ... zasp'o!

Pa onda ustao, poskocio ... nervozan: "Zivko, bolan, Zivadine, provjeri ima li to struje, radi li to? Zovi ih!"

Zivko vrti induktorski telefon iz sve snage i paralelno vice, k'o u partizanskim filmovima: "Halo Zagreb, zove Banjaluka!"

Opet nista!

Izgleda, jebe se i Zagrebu za Banjaluku!?

Stari strasno ozednio pa bi i posao kuci ali kako to biva u pricama, tako i u ovoj, zazvoni i telefon, odjednom, jabajiga!

Zivko na brzaka maznu neku tekicu, po instrukcijama Udbe, da zapise ako se nesto bude dalo uhvatiti od razgovora.

"Ti li si seko Rezika ... eeee, od kad se nismo culi a i vidjeli!? Jeste li zivi i zdravi, zivi se pojedosmo od brige za vas!? Kako je nas dragi Zagreb?"

"Slusaj, Braco ... pusti sad Zagreb, jebo te Zagreb, uvali ti mene u debela govna sa onom tvojom doktoricom Ingrid! Evo vec osam dana me ispituju u americkoj ambasadi, samo sto ne tuku!

Mislila sam da ce mi cupati nokte na zivo ili prikljuciti na elekrtosokove, ali oni samo punili neke akomulatore ! Dobro je da sam se zajebala!

Dosla sam u prosli ponedeljak kod njih na razgovor a oni me ne pustaju kuci! Misle da sam ruski spijun! Kazu imam Akcenat ruskih spijuna! Sreca moja, kazu ako priznam, platit ce mi sve ali u dolarima! Jabajiga! Sta da radim sa tolikim dolarima? Jebali ih dolari!"

"Kako ti jadna , ruski spijun kad mrzis Pravoslavlje vise no Islam! I sta ces ti jadna sa tim dolarima?" prostenja Stari.

Eto sad Oni hoce razgovor sa tobom a posto je osoblju americke ambasade zabranjeno da napustaju teritoriju Hrvatske ... inace bi dosli u Banjaluku da i tebe ispitaju!"

"Sto da dolaze u Banjaluku mene da ispitaju, ja sam sve rek'o u onom pismu sto sam tebi dao!"

"Ne znam ja nista moj Franci ... evo ti americkog ambasadora pa ti vidi sa njim!" rece smireno tetka Reza.

"Stani, bolan Rezo, jebo te americki Ambasador, ne znam ti ja americki jezik!" vice Stari.

"Nema to moj Braco, ne znas americki jezik, uvijek si govorio da znas engleski jezik ...probaj ... engleski ... mozda i on zna!? E, to rece Reza i jos dodade ... chiao! Na nekom drugom jeziku, naravno!

"Stani Rezo, stani, ja znam na engleskom samo dvije zadnje recenice i to iz filmova "Prohujalo s Vihorom" i "Cassablanca"... bojim se da ce mi to biti malo za jedan ozbiljan razgovor!

Dzaba to rek'o! Reza otisla, slusalicu dala Ambasadoru USA.

Kad cu rijeci americki Ambasador, Zivadinu ispade iz ruke i tekica i olovka!

"Hello, hello, Mr Bodnaruk, da li me cujete?"

"Cujem , da li te cujem, cujem naravno, nisam gluh, a i razumijem!" Starom osmijeh od uha do uha! Zna Ambasador nas jezik, sad Srpski ili Hrvatski ... jebajiga! Jednog od njih, nije se ulazilo u analizu , koji ... bilo i malo elemenata za tacno odredjivanje!

Sreca, bosanskog jos nije bilo, pa problem nije postajao nepotrebno ... dublji!

Majka se pribila uz njega; " Sta kaze, sta kaze?"

"Suti ne smetaj , ne znam tacno izgleda mi kao da je na engleskom!" rece Stari.

"A uh, amerikanac pa zna engleski, jebote! Svaka mu cast! Ma sva sreca pa zna! Sreca i ti znas engleski, kako si nam rek'o, a i dobro si se snas'o!" bila je ponosna moja Mati.

Okrene se Majka ka Zivadinu, podigla obrve pa ponosno rece: "Stari prca sa americkim Ambasadorom na engleskom! Ha, ha!"

Americki Ambasador je imao i dosta vremena a i dobre zivce a jebe se njemu za telefonske impulse, Amerika moze platiti sve, te je mog Starog pitao hiljadu i jedno pitanje.

Stari oduvijek iskren pa se jos vise okurazio, shvatio koliko je vazan, Za stabilnost USA, prica Ambasadoru o Micunu i Hadzihafizbegovicki, pa o kumstvu i tako dalje.

Skendera i burme za Kumove, nije pomiljao!

"Znaci gospodine Franci vi garantujete za gospodju doktoricu Ingrid, kako ste napisali u vasem pismu?" zeli krajnju potvrdu americki Ambasador, jer covjek koji je u tom momentu bio na pozicije americkog Konzula ... navuk'o nesto na pluca ... pa njemu prepustio! Prepustio samom Ambasadoru USA a posto ovaj nije imao preca posla, jer su se i Rusi zabavili nekim svojim pricama, prihvatio se naseg slucaja!

"Pa naravno a sta si ti mislio, sto bi' ja pis'o Crvenom Krstu u Ameriku, ako ne mislim tako?" i meni se cinilo logicno.

"A hoce li onda Tito biti na Micunovoj Svadbi?!" interesuje se Ambasador.

"Ne znam, moguce!" Odgovara Stari pomalo mrzovoljno!

Nije volio kad se neko puno petlja u tudju intimu!

"Onda, ovako ... Gospodine Bodnaruk, mi smo nasli doktora AArona Camilleri Vella, nije kompromitovan u USA, radi kao volonter u jednom Crvenom Krstu kao medicinski brat, pa ako on htjedne, mi ga mozemo isporuciti vama do Beograda." zavrsi svoju pricu americki ambasador.

Poslat cemo vam pismo o detaljima a na adresu Crvenog Kriza - Croatia a neko ce to vec proslijediti do Reze ili do vas. Mi uskoro spremamo slijedeci vojni avion UNRE pomoci , jaja u prahu, miljeko u prahu, orandz sir u kantama , u jos svasta ... u prahu, pa bi i njega tu mogli utrpati. Slijecemo na Batajnicu!

Nego, Gospodine Bodnaruk, spomenuste da ste nesto cugali sa voljenim Predsjednikom Titom a to se nama cini super kombinacija, pa sad ako nekad nesto ili ista zatreba ... samo mene nazovite! Nece vam biti zao!"

"Nista ne treba ... hvala Ambasadore!" obazriv je Stari.

"A, kanta zutog ... sira?"

"Nou! Thanke schoen!" rece Stari. Jezici su Bog!

Tako nekako i zavrsise razgovor.

Stari nosi slusalicu licno Zivadinu! "Na!" rece i on njemu.

Hodaju bezvoljno, prebiru utiske, a sve polako, zabrinuti! Idu veliki dogadjaji a love ... nigdje. Zvao i Skender za burme ... hoce akontaciju, ne isplati mu se djaba puhnuti u Tursku!

Jos su i naculi od Hanke, da su Micun i Hadzihafizbegovicka izabrali burme k'o halke na forangama ... svaka metar na metar!

"Ma sta ovo proleti k'o metak, matereti?!" okrece Stari glavu u polumraku, lijevo desno, nista ne vidi.

"Men' se cini, proleti Zivadin na kotacu, ovaj ... beciklu, ode a Postu ne zakljuca!" rece hladno Majka.

Ja, hajvana!" dodade."

Sretan Bozic

 zelim svima vama koji danas slavite!

Momčilo Đorgović: KAPETAN MIŠA - KAKO JE POSTAO PRVI SRPSKI TAJKUN

 

Kapetan Miša Anastasijević

Da li će se za sto godina neko od sadašnjih tajkuna, ili svi zajedno, u istoriji slaviti kao velikani srpskog biznisa? Da li će i oni biti hvaljeni za blistavu vrlinu, kao na primer Kapetan Miša Anastasijević, jer su od siromašnih postali basnoslovno bogati? I to sve zahvaljujući svojoj spretnosti, prirodnom daru, neumornom radu, krepkoj volji, pameti i hrabrosti.

Jednom sam upitao blisku saradnicu aktuelnog tajkuna da li zna ko je Kapetan Miša. Bilo joj je poznato da na beogradskom Studentskom trgu postoji zgrada nazvana Kapetan Mišino zdanje, a za Kapetana Mišu niti je čula, niti je nešto znala. Naivno sam počeo da sipam informacije o njemu, ali je nije interesovalo. Bila je tako snažno flasterisana za horizontalni daj-nam-danas-i-odmah, da su sve druge dimenzije za nju bile nepostojeće.

Svakako da pohlepni snovi i glad za novcem stvaraju istoriju. Savremeni britanski istoričar Nil Ferguson je u delu «Uspon novca» (The Ascent of money) istakao da je finansijska istorija suštinska pozadinska priča koja teče iza zvanične istorije, i – uslovljava je.

U aktuelnoj srpskoj kampanji protiv tajkuna, da li slučajno ili ne, propušta se da se istakne da su oni samo vidljivi oblici – kriminalizovane države. Kada bi se svi tajkuni promptno osudili i egalitarno bacili u dugovečni zapt, kriminalizovana država postojala bi i dalje i regrutovala bi narednu generaciju tajkunčića. Znam da ima ornih za iscrpljujuću raspravu šta je prvo – kokoška ili jaje, da li je tajkun prvo stvorio kriminalizovanu državu ili se naknadno on ispilio iz nje. Jedno je sigurno – da bez saradnja sa mnogim nadleštvima, političarima, poslanicima, službama, ne bi bilo ni tog neuhvatljivog «Ukletog Holanđanina» koji brodi po talasima uzburkane štampe, iznenada se iz magle svakodnevice pojavljuje i na isti način nestaje, a naslovi mu cerekavo proriču da samo što se nije razbio o stenu našeg dičnog pravosuđa, ili samo što se nije nasukao na tvrdi pod robije.

-Ne može se ovde napraviti nikakav veliki biznis bez države, rekao mi je jedan naš biznismen, dok je pažljivo razmatrao političke i privredne prilike. Nije imao želju da mi otkriva rupu na saksiji, više je to bilo mirenje sa sudbinom. Oni koji ne žele da budu «ovce» i da se prepuste ćudljivoj srpskoj Fortuni na milost i nemilost, moraju biti snalažljivi. Snalažljivost se sastoji u tome da dobijete državu za kuma.

A u mraku kumove duboke kese sija Ali – Babina pećina. Najveća bogatstva nastaju u sprezi sa državom, ma koliko njeni građani bili siromašni. Bogatstvo je kod nas retkost, siromaštvo je masovno, i nije neuobičajeno da u isto vreme kada većina građana osiromašuje, tek nekolicina postaje bogata i sve bogatija. Mogla bi se uspostaviti neutešna demokratska matematička formula – što je veći broj siromašnih, to je manji broj najbogatijih. I što manje u džepu imaju prvi, to više u džepu imaju drugi. U istoj državi. Jednima je majka, a drugima maćeha. I dugo društvo može biti čemerno zaostalo, bez ikakve nade na napredak, i da se upravo zbog toga u njemu fantastičnom brzinom stvore ogromna privatna bogatstva. Iskrsnu kao pečurke posle kiše. I na njima i oko njih ne cveta ništa više.

Ne verujem u našu zvaničnu istoriju kako se predaje po školama i feljtonski i «patriotski» zasejava po medijima. Ponovo ću citirati Dubravku Stojanović da je ta nauka kod nas na nivou predvojničke obuke. Ukoliko bi se pratio «zvanični» trag, nikako nam ne bi bilo jasno šta nam se i zašto ovo danas događa. Ako pokušamo, međutim, da pratimo trag novca, onda sve postaje mnogo razumljivije. Iza slavne istorije naći ćemo mafijaške obračune, finansijska kumstva, opasne ortakluke u uzurpacijama, otimanja i preraspodele državnih trezora i fondova. Moć i snaga države neprestano su se davile u živom blatu divlje korupcije.

Ne, nećete se prevariti, ako pomislite da je tako i danas.

U osvitu srpske moderne istorije stoje jedan pored drugog Miloš i Miša, jedan knjaz, drugi tajkun. Ali je i knjaz želeo da bude tajkun, kao što je i tajkun priželjkivao da postane knez. Njihovo veliko prijateljstvo je trajalo sve dok tajkun nije iz zemlje i sa prestola najurio kneza.

Ne, nećete se prevariti ako pomislite da je ovo jedna savremena priča.

Kapetan Miša nema istraženu istoriju, ali ima mitologiju. Mitologijom je sakriven od istraživanja. Što je manje poznat, to je veća slava. Tadašnje mase siromašnih, tzv. srpski narod, nisu mogle ni da pojme kakvim je on finansijskim tehnikama baratao, niti kakvim se izvorima novca služio. Njih je zaslepljivala pojavna strana njegovog bogatstva – kako je zapisao jedan savremenik «gde god bi se Kapetan Miša pojavio, iz njega je curilo zlato».

Nema mnogo zapisa o tome šta je on rekao, ili šta je mislio. Izgleda da je bio ćutljiv sve do pred kraj života. Tajkuni ne pričaju, oni delaju. Sa jedne dagerotipije surovo nas gleda koščata faca, išibana letnjim i zimskim, dnevnim i noćnim dunavskim vetrovima i kišama. Pogled divlji, ne oprašta. Oko njega se šire vučja samoća i led. Na tren mi se učinio sličnim filmskom Frankeštajnu. Ono što ga je zbližavalo s ljudima bili su zajmovi, kamate, hipoteke, obligacije, provizije i cene, kombinacije raznih spekulacija, kupovina i prodaja, dakle nije bilo emocija. Imao je specijalca za privođenje mladih žena i devojaka, kao što ih imaju i današnji tajkuni. Izgleda da je bio izdašniji od njih, jer ga nisu grdili za razvrat, već su ga hvalili na sva usta – eto, svakoj je, ovaj dobri čovek, davao miraz i udavao je. Postoji njegova slika i iz kasnijeg perioda, retuš a la Vienna, ali bogatstvo i vlast su ga tada već udesili da liči na srednjoevropskog grofa. Slične metamorfoze lika i garderobe pratimo i proteklih godina – uspon u hijerarhiji novca i moći čudesno menjaju izgled, ali i odnos okoline prema njima, podaničko obožavanje je podstaknuto malim napojnicama i sitnim uslugama. Susret sa državnim fondovima prerušenim u čarobnu vilu – Pepeljugu i njenu tikvu, snopom zvezdanog monetarnog praha, pretvara u princezu i mercedes.

Tražio sam dugo po raznim hronikama nešto više o njemu, i priznajem da sam dugo imao, kao i mnogi drugi, idealizovanu predstavu o Kapetanu, zavodeći sebe pikarskom životnom pričom trgovca-pustolova, gotovog da bude lik u kakvom romanu Džozefa Konrada. Prošle godine se slavilo dvesta deset godina od njegovog rođenja. Deljene su i nagrade. U ime humanizma i prosvete. Pretpostavljam da je na filantropsku predstavu o Kapetanu najviše uticala njegova zadužbina, jedna od najlepših zgrada u Beogradu. Verovatno se ne zna da je on tim činom velikodušnog davanja preduhitrio «otečestvo» koje bi mu, zbog njegovih političkih mešetarenja, palatu sigurno konfiskovalo.

Nedavno sam čuo da postoje Kapetan Mišini memoari i da su objavljeni u Glasniku Srpskog učenog društva. Uz pomoć kolege našao sam prilog u Glasniku broj 71, iz 1890. godine. Nisu, međutim, to bili Kapetanovi memoari. Na osnovu selekcionisanih Mišinih beležaka i iz jednog dužeg razgovora sa njim, Matija Ban je napisao tekst «Život majora Miše Anastasijevića». A kada Matija Ban, taj dubrovački gašpar, srpski pisac, beogradski mason, agilni nacionalni radnik i strastveni slovenofil, piše, onda je svaka reč natopljena rodoljubivim patosom, osim kada prepisuje Mišine beleške sa brojkama hladnih obračuna i suvog inventara poseda, kuća, i čitavih oblasti. Tekst Matija Bana pre je pravi primer panegirika, nego prilog autentičnom prikazu života takve kolosalne finansijske hidre kakav je bio ovaj tajkun. Malo ga spašava jer je pisan za posebnu priliku, kao pomen, u opštoj žalosti zbog Mišinog odlaska sa ovog sveta.

Matija Ban

Osećajući da mu se približava suđeni čas i želeći da ga potomstvo pamti onako kako on želi, Kapetan Miša je prvo pronašao najboljeg majstora koji će ga balsamovati, a zatim je pozvao penušavog Bana u svoje bukureštanske dvore i tri nedelje ga gostio i fascinirao anegdotama iz vlastitog života. Takvu suzeronilačku otrcanu priču o tome kako se od siromaha postaje bogat mogu vam ispričati i današnji tajkuni. Možda će se i oni balsamovati, ali halapljiva motivacija za brdom para ima koren u njihovoj nadi da će savremena medicina otkriti sredstvo protiv umiranja, pa da budu spremni za besmrtnost ma koliko koštala.

Kapetan Miša je pri kraju života shvatio da pravo plemstvo ne daju novac, ni vlast, već duh, da reči književnika i pesnika ovekovečuju. A Matija Ban gotovo da nije imao mere u pohvalama. Čak je napisao da je «taj čovjek poklonio, može se slobodno reći, polovinu stečenog blaga na cijeli humanitarne i prosvjetne», mada uopšte nije bio upoznat sa razmerama Mišinog blaga. I tako se rađaju legende. Oduševljeni, prigodni tekst Matija Bana bio je kasnije osnov za uzdizanje i mitologizovanje ovog srpsko-rumunskog tajkuna. Čak se kao primer njegove velikodušnosti navodilo što je Iliji Garašaninu oprostio poveći dug. U toj hvali nedostaje bitna informacija koja raščarava ovu milost i čovekoljublje: Ilija Garašanin je bio dugogodišnji ministar i javne i tajne policije, u specijalnim vezama sa Rusijom. I naravno da nema tragova ko je tu kome i zbog čega sve bio više dužan.

Stvarni, zemaljski život Kapetana Miše u Srbiji, a van legendi i memoara iz druge ruke, izgleda drugačije. Podsetio bih na stavove Koste Stojanovića (već sam na ovom mestu pisao o njemu) da je oslobađanje zemlje od Turaka bilo motivisano ekonomskim interesima. Priča o nacionalnom oslobođenju je kasnije nakalemljena. On je, takođe, tvrdio da Srbija nije ušla u red modernih država zaslugama i evolucijom, već pre kao ruski mostobran na Balkanu. Dakle, u vreme kada će, tada još uvek samo Miša, eskalirati u regionalnog tajkuna, Srbija je bila u statusu rađanja, nepotpuna i bez uređenog života, kakav podrazumeva država. Upravo u takvoj i zato što je bila takva, podunavski trgovac dobio je gorivo za visoke finansijske orbite.

Knez Miloš je izbacio Turke iz skupljanja poreza i taj seljački znoj u obliku novca usmerio u nešto što je nazvao Pokretnom i Nepokretnom kasom. Iz Nepokretne kase je davao zajmove «u otečestvu čestitim ljudima… pod umeren interes». Ko su bili ti «čestiti ljudi»? Knez Miloš i njegovo odabrano društvo skorojevića, načičkani raznim zvanjima i ordenima, koji su se trudili da se obogate što pre i što više. Nije ih zanimala proizvodnja, fabrike, radionice, mada se industrijska revolucija već širila Evropom. Nisu stvarali radnike, zanatlije, majstore. Zanimali su ih sopstveni profiti, keš i nekretnine – imanja po okolnim zemljama, zlato i novac u stranim bankama. Miloš je brzo video da je Miša okretan i surov biznismen, lukav i oprezan, inicijativan i uporan, na pare krvožedan poput vuka. Uključio ga je u svoje poslove, i ubrzo je Miša, koga Miloš tituliše kapetanom, kasnije i majorom, dobio po preporuci kneza iz Narodne kase pozajmicu od hiljadu dukata.

Svi su bili zadovoljni i mirni dok se u jednom trenutku u kasi nije nakupilo preko milion dukata cesarskih. Broj dužnika je stalno rastao i popeo se na 66, a među najvećim dužnicima je bio Stojan Simić, koji će ubrzo zajedno sa svojim bratom Aleksom imati odlučujuću ulogu u pobuni protiv Miloša. Uveren sam da je sve što je u kampanji protiv Miloša bilo rečeno o njegovoj samovolji i tiranstvu bilo inspirisano time što se povećoj grupi pohlepnih i zavidljivih našao kao prepreka za uživanje u tih milion dukata. Usledio je juriš budućih tajkuna, koji su oteli i kasu i vlast i proterali i oca i sina iz Srbije. U priču o «ustavotvorcima» ne verujem. Ta parola je bila alibi za ordinarnu pljačku. Uostalom, narod ih je, bolje poznajući njihovu prirodu i karakter njihovog dela, nazvao imenom koje su i najviše, zbog svoje bezobzirnosti i paktiranja s Turcima, zaslužili – «osmanlije». Neko vreme su se i kolebali, da neko od njih može postati novi knez. Ali za buduće tajkunske poslove više im je odgovaralo da imaju kneza-lutku s kojim će da manipulišu i koji će im odobravati zajmove i nositi odgovornost. Na presto su doveli Aleksandra Karađorđevića i uspostavili novu dinastiju.

Vođama prevrata opraštaju se stari dugovi i oni uzimaju nove zajmove u desetinama hiljada dukata. Prethodno najzaduženiji među njima – Stojan Simić podiže 50 hiljada dukata, a Kapetan Miša narednih godina uzimaće toliko zajmova da mu je u jednom trenutku dug bio u visini 80 odsto ostalih dužnika. Tako je nastao «podunavski Rotšild». Dugove nisu vraćali godinama, a na kraju bi se sa državom prebijali sa po nekom od svojih mnogobrojnih kuća.

Onog časa kada se knez Aleksandar Karađorđević suprotstavio moćnom Miši, bio je po hitnom postupku smenjen. Od potkupljene srpske skupštine i njenog instantnog predsednika – srpsko-rumunskog državljanina Kapetana Miše, srpski knez se spasio bekstvom u tursku tvrđavu na Kalemegdanu. Prava moć u toj protodržavi bila je u rukama onih koji su iz Narodne kase za sebe pozajmljivali brda dukata. U toj prelomnoj situaciji Miša je bio u dilemi da li on da se promoviše u kneza ili tron prepusti mužu svoje najomiljenije ćerke – Sare Karađorđević. Zdanje na Studentskom trgu trebalo je da bude dvor za njegovog zeta i ćerku. Planove su omele pristaše Obrenovića i vratile Miloša u Srbiju. Kapetan Miša, koga je knez Miloš vijao po rumunskim sudovima za dugove, morao je da beži i u neprilici, a s obzirom da je prvobitna namena postala nemoguća, nesuđeni carski dvor je poklonio «svome otečestvu».

Krajem 19. veka Milan Đ. Milićević je zabeležio da «nijedan Srbin do sada nije mogao reći da je, za svoga veka, zaradio toliko koliko je bio zaradio Kapetan Miša». Hroničari tvrde da je u času njegove smrti imovina vredela oko 20 miliona franaka u zlatu, a da su njegovi naslednici u dvadeseti vek ušli kao puki siromasi. Sve je otišlo, kažu, na putovanje, toalete, kocku na trkama, strane banje i kokote…

Priča o Kapetanu Miši završava se zaista tužno. Njegova omiljena, najmlađa ćerka Sara živela je ozlojeđena u Parizu sve do Drugog svetskog rata. Žudela je da se preko sina vrati na srpski tron i mnogo truda je ulagala u kampanje za obaranje Obrenovića. Pariske listove i društvo je snabdevala tračevima montirajući negativni imidž o kralju Milanu u francuskom društvu. Ali ne samo da njeni natčovečanski napori da dođe na vlast nisu uspeli, nego je prevarom bliskog prijatelja umesto na groblje Per La Šez, sahranjena u opštu raku, tako da je kao i novac njenog oca nestala bez traga.

Ali, ne treba preterivati u sažaljevanju, jer Mišin novac je bio i naš novac. Priča bi se možda srećnije završila da je ulagao u srpsku privredu nego li u sebe i svoju porodicu. I valjda je to onda prirodni put tajkunskih para da nestanu u ništa. Način na koje su dobijene određuje sudbinu onih koji ih imaju i očigledno je da nije dovoljan samo novac da bi se postalo neko i postiglo nešto zaista vredno, što bi i taj novac i njihove živote učinilo smislenim.

Ne, nećete se prevariti ako pomislite da je ovo jedna savremena priča.

(Danas), December 20, 2013