Dalibor Bilic: Pajac

Nakon dugo vremena ponovo pronadjoh blog Dalibora Bilica, Sarajlije sa stalnim mjestom boravka i rada na Floridi. Ovaj post mu je aktuelan. Lik o kome govori on poznaje iz mladih dana i zato je njegovo misljenje i vjerodostojno.

****************************

Dal' je ovo taj Dalibor? (Javio Vjeko da nije vec da je to Cole. Ko li je sada Cole?)

Jel' ova , Vjeko?

..Mogo sam dobit bar malo,,U Hagu oslobodjen Vojo Seselj.a prva njegova   reakcija na  presudu nije bila   ,,da je nevin , i da je pobjedila pravda ,, nego da je trebo dobit ,,bar malo,,  da se sutra u Srbiji nebi zajebavali i  na sve ono  sto Seselj radi  rekli : Bezi bre Vojo ,nece te ni Hag,,i kakav je to ,, junak,, bez rana,

Vojislava Seselja ,cak i u gimnaziji niko nije  uzimo za ,,ozbiljno,,Uvijek sklon pretjerivanju ,pa cak i onda kad je bio u pravu ,Seselj je  sebi nalazio  dezurne protivnike ,od  gimnaziskih zajebanata ,do nesto kasnije , profesora   na fakultetu Politickih nauka ,koji su  naravno svi do jednog znali da je  Brano Miljus ,prepiso iz Kapitala  magistraski rad , a da mu je cenzor bio Hamdija Pozderac ,ali niko to javno nije  reko osim  Seselja ,,sto ga je kostalo  karijere , i nakon cega je ubrzo napustio i Sarajevo.

Svi su mu bili krivi ,Od onih sto  su to zaista i bili ,do onih ,sto sve to ko i on vide a sute.Sujeta  i nanesena licna bol ,motivisali su ovog  nekad ,,pravog komunistu,, da i u Beogradu  nastavi sa istom praksom  i  sreca mu je bila ,da je to bilo i vrijeme  pogodno ,gdje je trebo neko ,sto nije sposoban  za vlast ,da tu istu poveze ,sa razuzdanim ,ali da nikad ne dobije sansu  vecu od one  sto mu se dozvoli.Vojo Seselj u to doba je mogao na ,,Dvor,,, ali u poziciji  ,,dvorske  budale ,, koja  u nastupu  i kaze nesto pametno ,ali nikad toliko ,da bi se svatilo ozbiljno ,nego  sve ostaje na nivou  trenutne sale.

Vojo Seselj je pokusao da poziciju  ,,Dvorske lude ,,  uvrsti kao ravnopravnu ,svim drugim u hiojerarhiji vlasti ,sto mu nije uspjelo  i poslije toga ostao je samo lider   sljedbenicima  tipa  ljubitelja cirkusa ,koji su u odredjenim momentima i pomagali vlasti ,ali  koje niko  nije  svato ozbiljno.

Da je Seselj  dobio 20 godina ,njegova uloga  bi bila daleko  znacajnija ,a i uloga onih  koje ga slijede ,a kako nije ,bez obzira koje zastave palio ,desit ce se vrlo brzo  da ce cijela Srbija u glas reci : De bre Vojo odjebi ,nece te ni u Hagu,,

U Prvoj gimnaziji  su organizovali neke marseve ,Putevima ovih i onih ,Jedan od komandanata  , marsa je bio i Vojo Seselj,Prihvatio to ozbiljno ,ko da ide preko Igmana,Pozurivo ,srao   da bi mu na kraju raja rekla : De ba Vojo odjebi ,,

Da si kojim slucajem  u to davno doba imo  gosta sa strane i setate Sarwjevom pa sretnete Voju i ti ga pozdravis ,a ovaj te pita ;Ko ti je to ,Rekao bi sigurno :Ma jedna budala iz Gimnazije ,, a 30 godina kasnije  u Beogradu ga opet sreo ,a ovaj opet pito ko ti je to ,reko bi ; Ma Jedan cetnik iz  gimnazije Nista se tu nije promjenilo .

Skontale sudije ,Davno je proslo vrijeme kad je  uz Kralja na giljotinju isao i ..ppajac,,Lako je naci  Kralja al pravog  ,,pajaca ,, tesko,

Muharem Sitnica-Sica: Banjaluka u vjekovima

"Dio materijala koji je ranije publikovan, bit će dopunjen i ponovo predstavljen, a sve postavljeno moći ćete preuzeti, razmijeniti i poslati do svih naših sugrađana. Takodje možete preuzeti objavljene priloge, da se sačuvaju za sadašnja i buduća pokoljenja Banjalučana, da i na ovaj način čuvamo našu voljenu Banjaluku, kao što nam i pjesma kaže: ”Gradovi su otišli sa ljudima, sa onima koji ih vole i sad su svugdje tamo gdje oni žive”. ”Nosim te u srcu, čuvam te u ruci, pjevam samo tebi svojoj Banjaluci”.

******************************

Zgrada u Ulici kralja Alfonsa XIII (do 1945. Frankopanska, a od 1945. do 1992. godine Ulica Borisa Kidriča) izgrađena je između dva svjetska rata na mjestu starog objekta slične namjene. Izgradnja nekoliko značajnih objekata u ovoj i susjednim ulicama (sefardski templ, Finansijska direkcija, kuća monsinjora Pajića a kasnije Kapetanovića kuća i dr.) uslijedila je nakon njenog spajanja sa Gospodskom ulicom, odnosno nakon izgradnje Stričevića kuće (Gradska pivnica) krajem XIX vijeka. Zgrada je pripadala Hrvatskom pjevačkom društvu "Nada". Nakon Drugog svjetskog rata, sve do 1973. godine, to je bila zgrada Doma JNA.

Otvaranje narodnog magazina ("NA-MA") u ulici Veselina Masleše (danas Gospodska). Na ovom mjestu izgrađena je Robna kuća "Standard konfekcija" . Snimljeno 1946. godine.

Poslastičarnica "Ninon" u Gospodskoj ulici, vlasništvo porodice Muhsinović od 1941. do 1979. godine

Propaganda iliti huskanje naroda

Uticaj propagande kod naroda ispravnog mozga na bezazlenom primjeru iz svijeta sporta

1. BK News ( To je vjerovatno glasilo onih harmonikasa sa Kosova, koji se obogatise u ona kosmarna balkanska vremena kada je svako posten osiromasio) objavise korektno izjavu Federera o zastoju u Djokovicevoj dominaciji u svjetskom tenisu. Korektna izjava i korektna vijest. Uvjerite se i  sami.

2. A onda neki magazin Vesti preuzmu tu vijest uz svoj komentar i naslov NE PRESTAJE DA PROVOCIRA: Federer opet proziva Novaka Djokovica uz link prema BK News u kome ne mozete naci ni provokaciju ni prozivanje. Jedino tacna konstatacija da je poraz najboljeg tenisera na svijetu ulio malo nade za ostale tenisere.

3. A onda, kako to obicno biva, narod - k'o narod, ne cita dalje od naslova - a i to samo preleti pogledom, se upeca k'o som, jer i som ne provjeri - vec onako gladan zgrabi mamac, i eto ti jos jedne potvrde da je Federer jedan nekorektan covjek koji neprestano napada naseg sampiona. I onda pocnu zapaljivi komentari, na stranici tog lista, pa onda na facebuku i ko zna gdje jos... Tako to, posredstvom nekih mojih fb prijatelja, stigne i do mene.

4. A ja ne budem lijen, provjerim sve to zajedno i zakljucim ono sto sam i ranije znao i pisao ovdje. I narod? Ispranog mozga dugogodisnjom propagandom nasjeda i pali se i tamo gdje ne treba. Bolje i za mene i za narod da ne kazem sta zaista o njemu mislim.

Sport je samo zabava i nema stete ako narod pada na propagandu.
Ali, taj isti narod, na isti nacin pada i na propagandu i huskanje kada su u pitanju mnogo ozbiljnije i znacajnije teme. Hiljade je primjera koji to svakodnevno potvrdjuju. Da bih to dokazao vjerujem da vecini vas koji ovo sada citate ne trebam postavljati link, jer vjerujem da ovaj blog citaju vecinom oni koji misle svojom glavom. Inace ga ne bi ni citali...
Ipak, evo jedan primjer koji poslednjih dana kruzi drustvenim mrezama i koji mnogima sluzi kao hrana za njihovu mrznju i za njeno umnozavanje i sirenje:

Procitam tekst, pa posto ne zivim u Banjaluci, provjerim na Google maps i ne nadjem ni jednu od ovih ulica u Banjaluci. Da ne bude zabune, gade mi se promjene imena ulica. Ne zelim ni da ucim nove ulice pa makar lutao svojim gradom i gubio se u novim nazivima ulicama i naseljima, ali koji to bolesni um trebas biti da i tako zatrovane odnose trujes dalje svojim bolesnim tekstovima, koje ponovo plitki  narod umnozava, komentarise i siri dalje...

Da ne zaboravim: Narod, takav - kakav je, nije takav samo na brdovitom Balkanu. Takav je on na cijelom svijetu. Potrebno je samo naci razloge i nacine kako probuditi u njemo ono najnize i najgore. Da "narod" nije takav propaganda ne bi ni postojala.

Miljević: Zbog korupcije investitori zaobilaze BiH

Miljević kaže da političke elite u BiH koriste nestabilnost u zemlji da ne bi činile ništa, te posebno naglašava i veliku odgovornost predstavnika međunarodne zajednice za takvo stanje.

DW: Kakav je danas poslovni-ekonomski ambijent u BiH, s obzirom na broj zaposlenih, stopu siromaštva, 'sivu' ekonomiju itd.?

Damir Miljević: Sudeći po svi rangiranjima i poređenjima sa ostalim zemljama, te imajući u vidu da zadnjih desetak godina gotovo i da nema ozbiljnijih investicija ni domaćih ni stranih investitora u BiH očito je da je poslovno-ekonomski ambijent u BiH izrazito nepovoljan. To se najbolje i vidi po činjenici da imamo najveću stopu nezaposlenosti u Europi kao i najveću stopu siromaštva stanovništva te da nas iole ozbiljniji investitori zaobilaze. Osnovne uzroke tome, po mom mišljenju, treba tražiti u izrazito visokom stepenu kriminalizacije i korumpiranosti društva kao posljedice nepostojanja vladavine prava i činjenici da su vlasti i društvo u ovoj zemlji okrenuti prošlosti, a ne budućnosti, te da ovdje još uvijek u javnosti dominiraju teme s kraja prošlog stoljeća.

DW: Koliko na ekonomiju utječe česta politička nestabilnost u BiH?

Damir Miljević: Političku nestabilnost, odnosno namjerno stvaranje tenzije domaći političari i koriste kao glavnu polugu i ispriku za nečinjenje bilo kakvog napretka na ekonomskom i socijalnom planu koji bi doprinio boljem životu građana. Oni, zapravo, na taj način produžavaju ratno stanje iz devedestih godina prošlog stoljeća i takva situacija im je alibi za nečinjenje. U svemu tome svesrdno im svojim izjavama i nastupima pomažu i vodeći političari iz susjednih zemalja i na taj način stvara se u zemlji i izvan nje atmosfera da je BiH nestabilna zemlja u kojoj svakog trenutka može doći ponovo do ponavljanja nemilih događaja od prije dvadesetak godina. Svakako da u takvoj atmosferi nitko normalan niti planira na dugi rok, niti je spreman da ozbiljno i dugoročno ulaže u ekonomiju ove zemlje.

DW: U Mostaru se odvija Mostarski sajam gospodarstva, međutim, kako u praksi izgleda istinska ekonomska suradnja i postoje li podaci o uspješnosti ovog Sajma?

Damir Miljević: Svaki susret gospodarstvenika je dobrodošao i može imati pozitivan učinak na razvijanje ekonomije i ekonomskih odnosa pa tako i Mostarski sajam gospodarstva. Kakvi su stvarni učinci ovakvih događaja teško je kazati. Nažalost, po mome mišljenju, sajam u Mostaru se više pretvorio u susret političkih lidera regije nego u susret značajnih gospodarstvenika i ulagača. Iako je svaki susret političkih lidera regije dobrodošao, ipak bi radije na sajmu volio vidjeti susret ozbiljnih ulagača sa zapada i istoka s domaćim privrednicima, umjesto susreta političkih lidera. Ipak ekonomiju pokreću privrednici, a ne političari. Tko smatra da politika treba i može voditi ekonomiju grdno se vara, jer je ekonomska povijest svijeta, bar u zadnjih 200 godina, pokazala je da su uspješni samo oni kod kojih ekonomski interesi profiliraju politike i političke odnose.

DW: BiH, nažalost, zauzima vrlo visoko mjesto na ljestvici korumpiranih zemalja svijeta. Koliko korupcija utječe na ekonomski razvoj zemlje i koju ulogu u tome imaju političari ali i predstavnici međunarodne zajednice u BiH?

Damir Miljević: Korupcija i kriminal, prvenstveno onaj vezan za političke tzv. elite i njihove tajkune predstavlja rak ranu BiH društva i po mom mišljenju glavna je zapreka bilo kakvom ekonomskom i društvenom razvoju zemlje. Domaći političari i političke partije glavni su generator korupcije, nepotizma i privrednog kriminala u zemlji, koji pored toga, što značajan dio društvenog bogatstva odliva u privatne džepove i doprinosi daljnjem raslojavanju društva na šačicu ekstremno bogatih i masu ekstremno siromašnih, dovodi nas i u situaciju da se domaći privrednici suzdržavaju od investiranja, da nas ozbiljni inozemni investitori zaobilaze u širokom luku i da sve veći broj sposobnih i onih koji imaju znanja i vještine bitne za privredu napuštaju zemlju.

U svemu ovome svoju ulogu svakako imaju i predstavnici međunarodne zajednice u BiH koji se još od Daytonskog sporazuma prave gluhi, slijepi i mutavi kada je u pitanju kriminal i korupcija u BiH. Stiče se dojam da im je važnije da se ovdje ništa ne 'talasa', da im je lakše pregovarati i dogovarati sa korumpiranom elitom koju odlično poznaju i koju mogu ucjenjivati nego da pomognu u obračunu sa ovom rak ranom društva. Osim praznih floskula oko nužnosti vladavine prava i borbe sa kriminalom i korupcijom nismo još vidjeli niti jedan ozbiljan potez međunarodnih dužnosnika na tom planu kao što je primjerice zamrzavanje imovine političara i ispitivanje porijekla te imovine. Stiče se dojam da je međunarodnoj zajednici jedino važno da ovdje ne dođe do novih nemira, a što će biti sa stanovništvom - to ih nije briga. Dok god im korumpirani političari mogu jamčiti ovdje mir oni će im biti najbolji suradnici.

DW: U BiH se bilježi i smanjenje broja ulagača u BiH. Kakvu BiH želi investitori, a što nudi BiH?

Damir Miljević: Svaki investitor prvo traži pravnu sigurnost za svoju investiciju i ambijent bez kriminala i korupcije. Kad su ti uvjeti ispunjeni onda ulagači gledaju privredni ambijent tj. troškove, poreze, brzinu i učinkovitost administracije i potencijalno tržište. S obzirom da je BiH malo i nezanimljivo tržište za potencijalne ulagače, možemo biti zanimljivi samo s drugih aspekata koje sam nabrojao. Činjenica je da osim jeftine radne snage i energije ulagačima nemamo ništa drugo ponuditi odnosno da ih sve drugo odbija od investiranja što se i vidi po tome da nitko ozbiljan i ne dolazi u zemlju. Sve to govori da su svi ostali faktori koji su preduvjet za investicije puno važniji od cijene radne snage i energije. Uostalom jadna je zemlja i njeni stanovnici u kojoj se koncept razvoja zasniva na siromašnom radniku i jeftinoj energiji i sirovinama.

DW: No, ipak, koji bi bio recept za BiH - može li ta zemlja postati ekonomska oaza i kada?

Damir Miljević: Sa stanovišta prirodnog položaja, broja stanovnika i teritorije BiH bi mogla biti jako uspješna i ekonomski razvijena zemlja da nije svega onog drugog o čemu smo govorili. Uz drugačiju politiku, spremnost stanovništva da se aktivno uključi u riješavanje društvenih problema i uz puno rada i truda ne sumnjam da bi se zemlja, koja ima ukupno stanovnika kao grad srednje veličine u Europi, mogla za pet do sedam godina dovesti do razine srednje razvijene europske zemlje. U ekonomiji je sve već odavno izumljeno i postoje bezbrojni recepti i načini kako se ekonomija može razviti. Ne treba ponovo otkrivati toplu vodu. Treba samo neke od tih recepata prilagoditi i primijeniti i to je pitanje volje i znanja i ničega više. Čini mi se da znanja još uvijek u zemlji ima, ali mi se čini da nema volje.

DW (Bosna i Hercegovina)

Ranko Risojević: DVIJE BOSANSKE ELEGIJE

PRVA BOSANSKA ELEGIJA I ČETVRTA BOSANSKA ELEGIJA

PRVA BOSANSKA ELEGIJA

Kroz Banjaluku i uz Vrbas,
»sa spokojnom pjesmom saučesništva«

Čega bih mogao da se odreknem
kad se ništa ne ponavlja?
Sa letova pčele se vraćaju,
njihov se med slaže u dušu,
treperi vosak, ubrzava se protok,
lobanja se rastače u drhtavoj zemlji.

Preko kamenja, oblutaka i pijeska,
sa spokojnom pjesmom saučesništva,
ne uzvraćaš mi nijedne pohvale.

Sa svojih putovanja, vrsni letači
donose dušu cvijeća i sve prekipi,
kao kad puca hrast pogođen gromom
u svoje drhtavo srce, u vjetar i studen,
u kišu i sušu, kojoj je odolio.
Bezbrižno samo, nećeš se vratiti,
pred tobom se otvara Grad.

Uzdržati se još malo treba, ili možda ne.
Preći dvorištem, sobama i ulicama,
vidjeti strah zidova, smrt i rođenje,
vratiti se, otići, mirno, kao u šetnju,
odnoseći miris utrobe pasa i mačaka,
miris Safikadinog tijela rastočenog.
U tvojim se rukama odmara kestenov plod,
Mutiću, dok te zovu: Dušane! hajdemo.

Zastaje šetač: čega se sjeća?
Njegovo tijelo odlazi uvis,
ali on ostaje da struji alejama.

Noću, u svojoj sobi neka djevojka
ljubi prozorsko staklo, i treperi.
Zar bi te smjela pustiti k sebi?
Odmori se, sjenke se duže,
možda se od tebe još sve skriva.

Nabujaće tvoji zidovi, mirni Grade,
vjerovaćeš svojoj rijeci, čovjeku,
zavoljeti možda ponovo jesen.
Okreni se, makar i slučajno,
osjeća se nečiji dah, nečiji puls.

Ništa nije suviše sigurno: zagrljaj zemlje
nije uvijek i zagrljaj smrti.

Preživljuje leš samo, dok hitac života
više ne silazi. Noktima, suzama
i trošnim riječima,
držimo se uz njegovo tijelo.

Sve nas privlači, sve nas dotiče
svojom neobičnom rukom. Još više,
iako se plašimo tolikog prisustva,
iako se plašimo tolike ljubavi.


Ranko Risojević

ČETVRTA BOSANSKA ELEGIJA

Vladi Miloševiću, kompozitoru,
»namijenjen svečani glas«
Iza brda je voda
koja se pije u smiraj,
kada kroz tijelo,
kao u doba zrenja,
zastruji života štropot.

Sve u ime iste pjesme,
koju svojim jednostavnim glasom
žena kraj stoke ponovo započinje,
sve u ime istog slušaoca,
koji druge hrane nema.

Bosanski čobani,
šta su pjevali,
u ona mitska vremena?

Šta su pjevali tada:
ruka? so? predvečerje?
Kojem je dijelu tuge
bio namijenjen svečani glas?

Sve u ime glasa
koji o zvijezdama govori
i u sebi sve nosi.
Sve u ime večeri
koje se i biljke
u planini plaše.

Iza ostaje odjek
koji nas prati
poput vjernog psa.
I kad zatvorimo vrata,
na pragu,
on nas cijeli život čeka.


Banjalučki književnik, Ranko Risojević (Kalenderi, 1943.): 'Bosanske elegije', Glas Banjaluka, 1975.
Ilustracije: Omer Berber

In memoriam: Slavko Kovačević – BJANKI

(1936. – 12.4.2016.)

Od danas Banjaluka je siromasnija za  jos jednog od prepoznatljivih likova grada. Pocivaj u miru Bjanki. Iskreno saucesce porodici i prijateljima.

Nije sve crno kao što izgleda

POKRET ZA BANJALUKU 

Pamet, ponos, pravda…

Nažalost, u Banjaluci ne postoji tradicija masovnih protesta i kolektivna svijest je, još uvijek, pretežno apatična i bezmuda, ljudi se ni u šta ne bi mješali, pa čak ni u borbu za vlastita prava. Ni filozofija, ni ideologija, ni religija, ni sociološki procesi koji su u toku, narod neće u masovnijem broju izvesti na ulice, nego isključivo i samo vučja glad, a to je pitanje vremena. Da bi se nešto pokrenulo narod ne smije da šuti, nego da traži rješenja i promjene koje podrazumjevaju demokratsku proceduru i korak u normalno, građansko i civilizovano društvo. Na sreću, u javnosti se pojavljuje sve veći broj udruženja i mladih stvaralaca, kao Građanska inicijativa za Borik, Rekreativna zona, Oštra nula, Basoc...,koji su krenuli u obračun sa zloduhim lumperajkama u šatorskom krilu koje ih svjesno huškaju na popularizaciju društvene imbecilnosti. Te skupine „facebook protestanata“ se vrlo brzo povezuje, pokazuju duhovitost tipičnu za inteligentne mlade ljude i jednostavno daju do znanja da ne mogu više živjeti u ukorjenjenom fatalizmu koji trenutno stanje prikazuje kao nepromjenjivu sudbinu. Iako protesti još nisu masovni, kada im se pridruže pripadnici srednje generacije, nikako se ne smiju podcjeniti.
Zbog toga nam je potreban dogovor za preokret. Predstojeće lokalne izbore vidimo kao priliku da se stanje u Banjaluci popravi, zbog čega ćemo tražiti političke i druge partnere, sa kojima ćemo imati kapacitet za neophodne i korjenite promjene. Želimo da, okupljeni oko principa: pamet, ponos, pravda..., ljudima otvorimo oči i podsjetimo ih da ne moraju glasati za manje zlo, jer vlast je u njihovim rukama. Želimo da svaki čovjek u Banjaluci ima osjećaj da živi u svome gradu u kojem je, kako – tako, ravnopravan i za čiju sudbinu mora biti živo zainteresovan. Želimo da pozovemo sve slobodne banjalučanke i banjalučane da nam se pridruže oko zajedničke vizije budućnosti i učinimo nešto za sebe, svoju porodicu i svoj grad.
Obavještavamo i pozivamo sve koji osjećaju da su dio života ovog našeg lijepog grada da nam se pridruže na Proširenoj konferenciji za medije i goste, 17. aprila 2016. godine ( nedelja ), u 11 časova, u hotelu Bosna - Međunarodni Press centar – Piano bar, sa sljedećim

D n e v n i m  r e d o m:

1. Kratak izvještaj o dosadašnjim aktivnostima i planovima Pokreta za Banjaluku, kao i pripremama za predstojeće lokalne izbore u Banjaluci.
2. Predstavljanje kandidata za odbornike u Skupštini grada Banjaluka.
3. Predstavljanje kandidata iz reda nacionalnih manjina.
4. Predstavljanje kandidata za gradonačelnika Banjaluke.
5. Koktel i ugodni razgovori o Banjaluci.

Unaprijed se radujemo ugodnom druženju pod nazivom Nije sve crno kao što izgleda.

Informativna služba Pokreta za Banjaluku

Svetlana Cenić: Miris otrova na Balkanu

Porazila me moja majka pitanjem: "Sine, hoćemo li to opet morati bježat'?!” Kao ja treba nešto pametno i utešno da joj kažem. A šta?! Onda prebacim priču na mleko i da, eto, neka tamo inspekcija iz EU dala pozitivno mišljenje i sada osam mlekara može da izvozi u EU. Ima nade i za jaja i piliće, a onda joj ispričam o finoj atmosferi kad se privrednici skupe i pričaju o poslu, kao ono skoro u Bihaću kad smo se družili, pričali i niko pominjao nije ni naciju, ni veru, a ni entitete, kantone ili Distrikt, osim ako nije kako lakše poslovati i kako do fondova.
Ja podgrejavam optimizam na rezultatima: evo ASA Prevent otvara fabriku u Ključu, a drugi investitor upravo pregovara o još jednoj fabrici na tom području. Sledeći put idemo u neki drugi kraj države uvek sa željom da se dese tako lepe stvari.
Želim panično da verujem u poslovni sektor bar, kad već u politiku najvećim delom ne mogu, a građanske hrabrosti ima samo u tragovima. Nije se pretrgao poslovni sektor u javnim istupima, da se razumemo, i najčešće je obrazloženje da je bolje biti van radara politike, da se ne može rizikovati padanje u nemilost ili da ne mogu da istrpe, onda, silne inspekcije. No bar povezuju nekog i nešto.
Ništa to posebno ne vredi mojoj majci, koja gleda vesti, sluša komentare i pamti i onaj i ovaj rat i bežaniju. Pamti ona i crvenilo kad su psovali majku i Hrvatima, i Srbima, i muslimanima, a ona niti da brani i time objašnjava ko je i koga ima u familiji, a niti da ćuti, pa zato pita na koju bi stranu morali bežati sada i kako bi se porodično sakupili.
Da joj prosipam žvaku kako svet to ne bi opet dozvolio, ne mogu. Nije luda, gleda sirijske izbeglice, vidi koliko je samo u poslednje vreme izginulo ljudi po celom svetu zbog luđaka, a i seća se koliko godina krvi je bilo potrebno da se desi Dayton. Da joj lažem kako će prevladati pamet ovog puta, ne mogu. Vidi koliko je pameti i često to komenatriše slušajući izjave najodgovornijih (i najkrivljih) za otrov koji se opet širi. Mogla bi kakva knjiga naslova ‘Miris zla na Balkanu’ ili ‘Miris otrova na Balkanu’, da upotrebim naslov knjige o mirisu kiše Gordane Kuić.
Onda se i sama zavrtim razmišljajući šta je to u ljudima da ni u primisli nemaju posledice kada udaraju na najniže strasti i opletu po nacionalnim strunama; kako se desi to formiranje hora onih koji po istim notama tuku i tercu udaraju. I da sve nestale pronađemo, dostojno sahranimo, sve krivce kaznimo, očigledno bi se kosti ponovo vadile, a krivcima iznova sudilo. U prilog ovoj tezi su predlog da se pravi lista onih koji ne bi smeli da pevaju u Sarajevu, ono divljanje po Mostaru i nedotupavni (najblaže rečeno) komentari i performansi zbog presude Karadžiću.
Sve to vidi i moja mati od 80 godina i sve je to podseća i na detinjstvo u ratu onome i na zrelo doba u ratu ovom. I boji se. Naravno. Kažu da kud dva puta, mora i treći put, a ona jeste bogobojažljiva i pomalo sujeverna.
Poredi i šta su ona i moj otac imali 20 godina iza rata onog, a gde smo 20 godina iza rata ovog i kaže da nešto nije u redu s ljudima, uz već ustaljenu rečenicu: "Ovo nikada ovako nije bilo!” I nije, majko, jer sada zlo možeš posejati mnogo lakše nego što su to radili nekada. Tad nije bilo društvenih mreža da potpale požar na daljinac. Platiš trovaču 50 maraka, a posledice koštaju stotine miliona. Zato niko i ne rešava pitanje zabrane govora mržnje. Ne bi bilo politički profitabilno. Ko da ga predloži i ko da ga usvoji?! Oni kojima je mržnja najbolje političko oružje i oruđe i najjeftinija kampanja? Isti oni koji su na toj mržnji zgrnuli bogatstvo?
Evo, hajde da se nadam da će, kako je najavio Zvizdić, ovakav zakon biti usvojen ove godine, jer je u planu rada Saveta ministara. Pitam se je li se sastala 23. marta ta interresorna grupa, kako je najavljeno, zadužena da sačini taj predlog ili šta već? Hoćemo li imati taj zakon pre izbora, makar do avgusta ili će se rastezati sve dok se kampanjom toliko ne zatrujemo da o tome više niko ni pričati neće? Odnosno, niko neće ni sa kim ni govoriti.
Zato nemam odgovor na majčino pitanje. Menjam temu, lakše mi je. Sećamo se tako pokojne bake i njenih najboljih izreka da se čovek čitav život uči pameti, a opet umre kao budala, kao i da ne treba nikada verovati onome što voz dovuče i ona stvar izbaci. Sad bi verovatno rekla da ne treba verovati nikada onome što voz dovuče i politika izbaci.
Svetlana Cenić
(Dani)

Mario M.: Mirza Teletović

‘’Projekat će donijeti dobro i mojim sugrađanima i cijeloj BiH’’

Poslije završene profesionalne sportske karijere Mirza Teletović vidi svoju budućnost u BiH. Kao mlad čovjek otisnuo se u svijet, izgradio uspješnu karijeru i zaradio, svakako. Priča nije jedinstvena, ali u njoj je neobično da član NBA ligaša Phoenix Sunsa namjerava zarađeni novac uložiti u svoj rodni kraj. Komplikovana bh administracija često nema sluha za preduzetnike ali on ne prigovara. Ne traži ni veze kod stranačkih likova da se stvar ubrza. Poznat je mentalitet domaćih moćnika, ali Mirza voli BiH i dolinu ispod moćne Čvrsnice gdje je odrastao. I zato je čvrst u naumu da tamo izgradi dvije mini hidrocentrale. Dočekao je izvršenje provjere opravdanosti i odobrenje koncesije.

Povoljno mišljenje dali su stručnjaci iz oblasti energetike, turizma i zaštite okoliša, sve po Zakonu. Sa projektom su upoznati stanovnici MZ Doljani, a sastanku je lično prisustvovao i poznati košarkaš. On vjeruje u budućnost svoje rodne Jablanice. Tu mu živi familija, u njoj provodi svoje odmore, u nju se želi vratiti…
Mini hidroelektrane imaju niz prednosti u odnosu na one velike jer nemaju izražen negativan uticaj na ekosistem. Njihova izgradnja traje mnogo kraće, ne izazva ni potapanje plodnog zemljišta, niti izmještanje stanovništva, a značajno doprinose nerazvijenim područjima.
Dvije male hidroelektrane na rijeci Doljanci u koje ulaže Mirza Teletović godišnje bi proizvodile 6,5 GWh i 13,6 GWh električne energije.

U državi koja pati od nedostatka investicija, uz nefunkcionalne zakonske procedure i sporu državnu birokratiju, postoji i ‘glas čaršije’. Ali Mirza se ne osvrće na moguća ogovaranja. Nastavlja da uspješno igra u najjačoj svjetskoj ligi. Neki dan je, naime, najbolji bh košarkaš srušio jedan NBA rekord star 21 godinu. Na utakmici protiv Atlanta Hawksa ubacio je 165. trojku i postao najbolji trojkaš s klupe (tj. koji nije starter) u toku jedne sezone (LEADS NBA IN 3-PT FGS OFF THE BENCH).
"Naravno da sam ponosan, ali to mi nije ono najbitnije. Najbitnije je da ispred mog imena stoji Bosna i Hercegovina. Sretan sam što sam svojoj zemlji poklonio ovaj rekord", izjavio je Teletović.

(mm)

Goran Trkulja: Besidraši (4)

Senada Skorup Bosnu je napustila 1993. i od tada živi sa mužem i kćerkom u švedskom gradu Uppsala, pedesetak kilometara sjeverno od Stockholma. Od švedske vlade su dobili stan. Ćerka je brzo savladala švedski jezik i sad već ide u školu sa švedskom djecom. Žive od socijalne pomoći koja je sasvim dovoljna za normalan život. Senada i njen muž idu u školu za strance i uče jezik.
-Švedi pričaju kao da pjevaju, a ja sam iz muzičkog uvijek imala slabu ocjenu, šalila se Senada kada je s prijateljima i rodjacima, rasutim po nekim drugim zemljama ili onim malobrojnima koji su ostali u Bosni, govorila o svom životu u Švedskoj.
Čisteći kuće zaposlenim Švedjankama Senada je na crno zaradila dovoljno novca da za ljetnjeg odmora posjeti dio familije koji je ostao u Bosni. Po povratku, kada su s prijateljima prebirali utiske o ljetnjem odmoru, Senada je rekla je da joj je već za vrijeme tog prvog odlaska postalo jasno da se nikad neće vratiti da živi u Bosni.
-Tu više nije moja kuća. Svi moji su odande otišli, a na ulicama srećem nepoznata lica nekih novih ljudi. Čini mi se čak i da se govor u mom gradu promijenio, postao nazalan, tudji. Svi ti novi ljudi, koji su došli iz Hrvatske ili iz drugih dijelova Bosne, svi ti raseljenici učinili su da se u svom rodnom gradu osjećam više strancem nego u Uppsali. Zapravo, ovdje me prihvataju iako sam stranac, a tamo me ne prihvataju zato što nisam stranac. Išla sam da se uvjerim u ono što sam do sada samo slutila i da se zauvijek oprostim od Bosne, rekla je Senada.
Izbjeglička bosanska kolonija u svijetu broji preko pola miliona ljudi. Rat i bijeda koju rat sobom nosi oduvali su ove nesrećnike iz vlastitih sela i gradova i rasuli ih, kao vjetar lišće u oktobru, svuda po svijetu.
Jedna lokalna televizija nedavno je, povodom godišnjice od potpisivanja mirovnog sporazuma za Bosnu i provodjenja odluke o povratku izbjeglica, objavila reportažni zapis o poštaru koji radi u sarajevskom odjelu za prijem pošte iz inostranstva. Ovaj je službenik počeo da kopira razglednice koje su u sarajevsku poštansku centralu stizale iz svih dijelova svijeta. Na osnovu više od dvije hiljade kopiranih razglednica napravio je svojevrsnu mapu bosanskih
izbjeglica. Najviše razglednica dolazilo je za vrijeme rata iz Njemačke i Švedske. Poslije rata prednjačila je Amerika ali najinteresantnije što je poštar svojim hobijem otkrio je da je rat bosanske izbjeglice odnio čak do Kine i Rusije, Australije i Novog Zelanda, a porodici i prijateljima javljali su se i iz Zaira i sa Islanda. Kao dokaz da nas ima zaista po cijelom svijetu novinarka je svoju reportažu završila slikom kopije jedne razglednice koja je pozdrave prijateljima slala iz - Sjeverne Koreje.
U vrijeme nastanka ove priče medjunarodne organizacije u Bosni i u inostranstvu intenzivno ali bezuspješno su pokušavale da provedu program povratka izbjegličke populacije. Lokalne vlasti nisu bile zainteresovane za povratak prognanih koji bi svojim dolaskom promijenili ratom stvorenu etničku, socijalnu i kulturnu strukturu stanovništva u Bosni. Povratak na staro, multinacionalno odnosno multietničko stajalište značio bi drugačiju podjelu vlsti i, naročito, povlastica i benefita koje je vlast podrazumijevala. Zato su, prikriveno ili otvoreno, lokalni vlastodršci činili sve da otežaju povratak izgnanih. Stvarni razlog što je povratak, osim sporadično, izostao nije medjutim bila opstrukcija lokalnih vlasti. Bilo je to Senadino shvatanje da je u Bosni zauvijek izgubila svoju kuću i da bi, povratkom, postala neželjeni stranac u vlastitoj zemlji.

(20-10-1997)