Tuesday, November 08, 2016

Aleksandar Hemon: Bezbol

U Chicago sam stigao 14. marta 1992. Na aerodromu su me dočekali moj jaran Jurij i njegov jaran Darko.
Dan je bio sunčan pa su se s autoputa izdaleka mogli vidjeti glomazni neboderi u centru grada. Poslije su me vozali po Chicagu da mi pokažu. U autu su slušali radio na kojem se trunilo o početku baseball sezone i lokalnom klubu znanom kao Cubs. Darko i Jurij su mi objasnili da Cubs nisu ništa osvojili još od 1908, da su u finalu (World Series) posljednji put bili 1945. i da mnogi vjeruju da su Cubsi ukleti. Ali ove godine, ubjeđivali su me 1992. veliki navijači Cubsa Jurij i Darko, ove godine će sigurno daleko dobaciti i nešto uraditi. Te godine, Cubsi nisu ništa uradili niti su igdje dobacili, ali su me ipak naredne godine, Darko i Jurij opet ubjeđivali da bi ove godine Cubsi mogli nešto uraditi i daleko dobaciti, što se ponovo nije desilo.
Nije mi, tako, trebalo dugo da skontam da je nada u Cubse funkcija dolaska proljeća, kada počinje baseball sezona, i da je vezana za biološko-klimatske uslove u Chicagu: kao što iz zemlje počnu klijati prve vlati trave, tako se u navijača budi nada, s dolaskom vrelog ljeta je spržena da bi potpuno uginula do jeseni, kada se igra finale. U neko doba mi je to postalo malkice i potresno: svakog proljeća bi neko rekao: "Ove godine, Cubsi će..." da bi se to onda neizbježno izjalovilo. Naravno, to nije počelo s mojim dolaskom u Chicago: Cubsi su 2008. obilježili stoljetnicu gubitništva.


Mnogi su godinama vjerovali da je to zbog kletve koju je na Cubse bacio Bill Sianis, vlasnik čuvene čikaške kafane Billy Goat (tj. Jarac), koju je na Zapadnoj strani (West Side) otvorio nakon što je ukinuta Prohibicija 1933. Nedugo nakon otvaranja, iz kamiona je pred kafanom ispalo jare, koje je on spasio i liječio. Jare je krstio Murphy, i zbog njega je kafana preimenovana Billy Goat. Elem, kad su Cubsi u finalu prvenstva 1945. igrali protiv cluba iz Detroita, Sianis je na utakmicu na stadionu Wrigley Field poveo Murphyja, za kojeg je uredno kupio kartu. Murphy je, budući jarac, dosta vonjao, pa je osiguranje Sianisa s utakmice izbacilo u 4. krugu (inning). On je na izlasku, kaže legenda, prokleo Cubse riječima: "Ovi Cubsi, neće oni više pobjeđivati". (Them Cubs, they ain't gonna win no more.) Cubsi su shodno tome izgubili protiv Detroita, a onda nastavili gubiti decenijama. Sianis je 1979. pokušao otkazati kletvu, ali se nije primilo. Njegov nećak, koji je naslijedio kafanu, u rasponu između 1973. i 1998. pet puta je doveo jarca (umjesto rahmetli Murphyja) na Wrigley Field, sve u nadi da će to kletvu učiniti nevažećom. Povremeno bi navijači i dobrovoljci na stadionu žrtvovali jarca, a 2008, na stogodišnjicu posljednjeg osvajanja prvenstva, grčki pravoslavni pop je svetom vodicom prskao igračku klupu. Sve džaba.
Ali, konačno, ove godine, Cubsi su impresivno dobacili do finala i tu se susreli s Clevelandom u seriji u kojoj je pobjednički tim morao dobiti četiri utakmice da bi postao prvak. Izgledalo je da jareća kletva fercera kad su se Cubsi našli u očajničkoj situaciji, nakon što su kod kuće
izgubili dvije utakmice zaredom, pa je rezultat u seriji bio 3:1 i sve je ukazivalo da će Cubsi po ko zna koji put izgubiti u odlučujućem trenutku. Cubsi su uspjeli izjednačiti seriju i pobijediti u sedmoj utakmici, čime su postali "svjetski šampioni". Dok ovo pišem, igrači se u autobusu voze kroz grad pun ushićenih navijača da bi se u glavnom parku pokazali masi od par miliona najodanijih. Tako je nakon sedamdeset i kusur godina kletva skinuta.
Ja ne volim baseball, ali gledao sam finale koliko sam mogao, i mislim da je sve to lijepo. Grad je sretan, mnogi moji prijatelji (a i neprijatelji) su na ovo čitav život čekali, sportski optimizam se konačno isplatio, nešto se ovaplotilo. Volio bih da sam i ja sretan zbog uspjeha pa da i ja malo na ulicama prošenlučim, ali nek' je, što se kaže, sa srećom.
Problem s Cubsima, a i s milim mi Chicagom, je to što su u Americi, gdje je sve zagađeno trumpovštinom. Tako je, recimo, vlasnik Cubsa, koji je dobre pare platio da se dovedu u klub novi direktor, trener, igrači i tako se kutariše jareće kletve, u septembru uplatio milion dolara za Trumpovu kampanju, što će reći da od svake drangulije sa znakom Cubsa, dio ide trumpisti. Sjetio sam se tim povodom tako kako sam, naivno, navijao za Crvenu zvezdu u finalu Kupa šampiona, kao što su to u isto vrijeme na čelu s Arkanom činile i tadašnje Delije, budući Tigrovi. Zvezda je bila dobro zagađena, ali ja sam mislio da politika nije još prešla na našu polovinu terena.
Koga su zmije ujedale, i guštera se boji. Opsada i rat počinju kad se čovjek nađe u situaciji da na ulici zagleda ljude u lice i pita se: "Je li mi ovo neprijatelj? Da li bi me ovaj zatvorio ili ubio". Kad sam neki dan glasao u lokalnoj biblioteci, uhvatio sam se kako identifikujem potencijalne trumpiste iz komšiluka. Nema sumnje da ih ima, pošto je moj komšiluk, u kojem se priča sto dvadeset jezika, kontaminiran, kao i sve ostalo, kao i Cubsi, kao i unutrašnjost moje glave. Nakon kontaminacije, logični sljedeći korak je osjećaj da se nema gdje i kud, da su svi izlazi zatvoreni, da je slobodna teritorija ne samo nedostupna nego i neslobodna. Dok u centru Chicaga ushićeno građanstvo slavi Cubse i kraj kletve, ja proklet prebirem po gorespomentuoj unutrašnjosti glave da nađem kuda bi se moglo ići ako Trump u utorak pobijedi. I to ne toliko da bi se rečena glava sačuvala, mada buduće bitke nisu isključene, nego zato da ne bih i ja bio zagađen, da ne bih i ja učestvovao u trumpističkoj Americi, da mu ne bih plaćao poreze, da mu se ne bih vozio po putevima, da mu ne bih predao ništa od ovo malo moralne i ljudske crkavice koju sam u pedeset godina nakupio.
U utorak će se tako odlučiti ima li ovdje mjesta za prokleta čovjeka kojemu ni baseball nije bezbolan.

Monday, November 07, 2016

Viktor Ivančić: Povjest bolesti


Moj dida sa Šolte je došao kod likara na pregled. On je sidijo u ambulanti kod doktorice Kuzmanić. Doktorica Kuzmanić je didi rekla: „Znači, imate problema sa stolicom?“ Dida je rekao: „Ogromnih! Za nevirovat!“ Doktorica Kuzmanić je pitala: „A kakvi su van tačno problemi?“ Dida je rekao: „Kako ću van opisivat probleme sa stolicom, a da to ne bude gadljivo?“ Doktorica Kuzmanić je rekla: „Pa mislin, ono… jel van ide uritko ili utvrdo?“ Dida je rekao: „Utvrdo, utvrdo! Teže mi se pokenjat nego okopat vinograd! Oči mi oće ispast!“ Doktorica Kuzmanić je rekla: „A da niste štagod grubo izili, pa vas je začepilo?“ Dida je rekao: „Ja van, doktorice, jiden ka tić! Malo blitvice, malo leše ribe, nema šanse da je to od loše spize!“ Doktorica Kuzmanić je pitala: „A otkad van to traje?“ Dida je rekao: „A otkad traje… Traje deboto tries godina!“ Doktorica Kuzmanić se iznebušila: „Pa ste tek sad došli u likara?!“ Dida je rekao: „Sad mi se stanje naglo pogoršalo!“
Doktorica Kuzmanić je dignila livu ombrvu i rekla je: „Okej, aj mi malo opišite kako su van počeli prvi siptomi!“ Dida je rekao: „Vidite, doktorice, ja i pokojna mi žena smo živili na Šolti ka dva goluba! Imali smo bokun kućice, oko nje vrtal i mrvu vinograda, plus mulić sa kajićom! Ja san lovija ribu, žena je kuvala, ono, teška idila… I onda sve krene u pizdu materinu! Banda sruši socijalizam, pošalju radničku klasu u rat, a u isto vrime uleti denacijonalizacija! I onda se ispostavi da je familja od pokojne mi žene nekad imala ogromni maslinik iznad Nečujma! Deset iljada kvadrata! I onda u denacijonalizaciji sve to pripadne mojoj ženi! I samo šta je dobila tu zemlju, žena mi umre, bog joj da pokoj! Strefija je moždani dok je kuvala brujet od grdobine! I tako ti je posli sprovoda i ostavinske cili ti ogromni zapušteni maslinik pripa meni! Deset iljada kvadrata! Čoviče, drob me zabolija!“ Doktorica Kuzmanić je rekla: „Znači, od tada van počinju probavne smetnje?“ Dida je rekao: „Tu je počelo i posli je išlo sve gore!“
Doktorica Kuzmanić je namistila cvike na nosu i pitala je: „Ali zašto, jebate?“ Dida je rekao: „Vidite, doktorice, ja san van cili život virova u socijalizam! Znači, od svakog prema mogućnostima, svakome prema potribama! Koji će meni kurac maslinik od deset iljada kvadrata, molinvas lipo!? Pa nisan ja iša u revoluciju zato da bi jednog dana posta kulak i buržuazija! Jel kužite vi koja mi je to bila koma, doktorice?“ Doktorica Kuzmanić je rekla: „Pa ono, ne znan baš, nije to lako skužit…“ Dida je rekao: „Naravska stvar, ja san odma tija ti maslinik od deset iljada kvadrata poklonit državi! Ka ono, da to bude opće dobro! Al opet, sa druge strane, ja van, doktorice, ne mogu smislit hrvacku državu! Ne mogu, pa ne mogu! Da je Jugoslavija, ajde de, al nema više Jugoslavije, bogte jeba! A da poklonim maslinik hrvackoj državi, to mi je isto ka da iden davat humanitarnu pomoć NDH! Koma živa, čoviče!“
Doktorica Kuzmanić je složila mrgudnu facu i rekla je: „Slušajte, šjor, ovo je jedna pristojna likarska ambulanta! Nemojte mi ovde držat političke mitinge!“ Dida je rekao: „Koje političke mitinge, ženska glavo? Pa rekla si mi da ti opišen prve siptome!“ Doktorica Kuzmanić je
rekla: „Znan, šjor, al ne možete mi opisivat siptome od srednjeg vjeka, križarskih pohoda i izuma parnog stroja! Skratite malo!“ Dida je rekao: „A kakoš mi pripisat terapiju ako ne znaš povjest bolesti, a? Lipo ti tumačin da je sve počelo od tih deset iljada kvadrata! Tu me je ka poštenog komunistu prvi put zabolija drob!“ Doktorica Kuzmanić je rekla: „Ako je od denacijonalizacije i moglo bit štetnih posljedica, to van je tribalo udrit na psihu, a ne na probavu!“ Dida je rekao: „E, to san i ja mislija! Al sa psihom mi je sve okej! Ono, virujen u društveno vlasništvo, preziren privatnu svojinu! Znači, osta san sa psihom prva liga, u glavi san skroz normalan!“
Doktorica Kuzmanić je zakolutačila sa očima. Onda je ona rekla: „Okej, i šta je onda bilo?“ Dida je rekao: „I ništa! Zadrža san ti maslinik! Šta ću, jebiga bože, neću ga valjda poklanjat NDH! Obrađiva san i bra masline, pravija djevičansko ulje, dilija okolo prijateljima i susidima, svakom po litru-dvi, i tako godinama… Sve je bilo normalno, čak me i drob vrimenom počeja malo manje bolit, sve do pri misec dana kad je sve opet išlo u pizdu materinu!“ Doktorica Kuzmanić je pitala: „Šta je bilo pri misec dana?“ Dida je rekao: „Općina Šolta je donila novi GUP!“ Doktorica Kuzmanić je pitala: „Kakvi GUP?“ Dida je rekao: „Generalni urbanistički plan! A po tom planu je moj maslinik, tih deset iljada kvadrata, iz poljoprivrednog pretvoreno u građevinsko zemljište! A to znači da ta zemlja, pošto je svega sto metri od mora, sad vridi dvista puta više nego prije! Znači da vridi priko miljon eura, bogte dragi jeba! Jel moš zamislit, doktorice, kako me od toga drob zabolija?!“
Doktorica Kuzmanić je piljila u dida sa zinutim ustima. Onda je ona pitala: „Ali zašto, za gospu blaženu?“ Dida je rekao: „Kako zašto? Pa koji će meni kurac miljon eura, molinvas lipo?! Jesan li ja iša u revoluciju i borija se za socijalizam i radničko samoupravljanje zato da posli svega iman miljon eura imovine ka zadnja buržujska guba?! A ne mogu je poklonit državi, rekli smo već kakva je hrvacka država…“ Doktorica Kuzmanić se nakeserila: „Okej, pa možete se malo provest po stare dane, možete malo arčit i bančit…“ Dida je rekao: „Klinac ću ja arčit i bančit! Ka da ja ne znan da mi je ostala još uvr glave godina-dvi života! Ne bi to sve stiga potrošit ni kad bi tija! A šta to uopće znači umrit sa miljon eura imovine, molinvas lipo?! Kako ću kad umren od sramote doć među svoje pale drugove? I otkud ja znan je li se smin gori pojavit sa tolikin kapitalom?“ Doktorica Kuzmanić je rekla: „Dobro, pa imate valjda neke nasljednike…“ Dida je rekao: „A zašto ti drugo ja sve ovo govorin, doktorice?! Usrid cile drame još se ispostavilo da iman i nasljednike! To me dotuklo! To mi je totalno začepilo organizam!“ Doktorica Kuzmanić je podviknila: „Ama o čemu ti pričaš, čoviče božji?! Kakve to ima veze sa lošom stolicom?“ Dida je nagnijo se prema njoj i rekao je: „Mislin da su mi se ćer i zet utirali u guzicu!“

Robi K. (IIIa)
(Bilježnica Robija K, Pescanik)

Sunday, November 06, 2016

Dzavid Gunic

Drustvene mreze, pa i cijeli internet, su cudo. Medjutim, svaku vijest, svaku informaciju treba provjeravati do besvijesti. Jer, ako ne provjeravas i ako reagujes na prvu desice ti se greske i vrlo neprijatne situacije. 
To ponavljam samom sebi svaki dan i opet ponekad upadnem u zamku ali, na srecu, bar do sada, ne veliku, vjerovatno i zato sto ne vjerujem nikome iz prve i provjerim iz nekoliko izvora.
Jedna od najneprijatnijih situacija moze biti objavljivanje informacije da je neko umro. 
Evo, prekjuce objavljena vijest da je umro Dzavid Gunic. Mnogi su, poznavajuci Dzavida Gunica, dobrog covjeka i nekadasnjeg drustveno politickog radnika i rukovodioca u Banjaluci, pomislili da se radi o njemu i poslali izraze saucesca. Ali, na njihovu srecu,, a njegovu jos vise, radi se o drugom Dzavidu Gunicu, a Dzavid, njihov drug,  je jos uvijek ziv i tu informaciju cete naci, ako ste uporni, na dnu ovog teksta. 
Dzavide, dobri banjalucki covjece, neka si ti nama ziv i zdrav i pozivi nam jos dugo, na radost tvojih prijatelja, koji te, vidis, oplakase.

***********************
Tema : zalosna vjest
Poslao : Midhat Kapetanovic 
Datum : 04.11.2016.
Jos jedan banjalucanin /novoseljanin/ Dzavid Gunic 
napustio nas je ovih dana. Neka mu je veliki rahmet 
dusi a uzoj familiji kao i svim ostalim ozaloscenim 
iskreno saucesce.Dzavida sam upoznao jos 1943 godine 
kada smo iz centra grada, zbog bombardovanja, bjezali 
na periferiju grada i stanovali smo u kuci Fehrata 
Gunica.



Komentar Br.1 
Poslao : Ahmet 
Datum : 31.10.2016.
Iskreno saucesce ozaloscenoj porodici.



Komentar Br.2 
Poslao : Malmö Malmö 
Datum : 31.10.2016.
Saucesce familiji iz svedske



Komentar Br.3 
Poslao : Hr.Miro Sojtaric 
Datum : 31.10.2016.
Iskreno saucesce ozaloscenoj porodici.



Komentar Br.4 
Poslao : Asmir 
Datum : 31.10.2016.
Iskreno saucesce ozaloscenoj porodici.



Komentar Br.5 
Poslao : Tona 
Datum : 31.10.2016.
Iskrena sucut obitelji Gunic.



Komentar Br.6 
Poslao : Svrale 
Datum : 31.10.2016.
Iskreno saucesce ozaloscenoj porodici - Mirsad Svraka sa
porodicom.



Komentar Br.7 
Poslao : Edin-Edo Ganibegovic 
Datum : 31.10.2016.
Iskreno saucesce ozaloscenoj porodici



Komentar Br.8 
Poslao : Tamba 
Datum : 01.11.2016.
ozaloscenima moje iskreno saucesce



Komentar Br.9 
Poslao : Sead Bahtijarevic seadbah@freenet.de 
Datum : 01.11.2016.
Najiskrenije saucesce.

         Porodica Bahtijarevic



Komentar Br.10 
Poslao : Mile Gazic milegazic@gmail.com 
Datum : 01.11.2016.
Pocivaj u miru,stari druze.Familiji saucesce od Amire I
Mile.





Komentar Br.11 
Poslao : Emir-Finska 
Datum : 01.11.2016.
Iskreno saucesce cijeloj familiji.
Sedina i Emir Topic



Komentar Br.12 
Poslao : hivzija hivzijasu@yahoo.com 
Datum : 01.11.2016.
Najiskrenije saucesce ozaloscenoj familiji.
Jasna i Hivzija Sujoldzic



Komentar Br.13 
Poslao : GANIC ADEM 
Datum : 02.11.2016.
NAISKRENIJE SAUCESCE SVIM OZALOSCENIM



Komentar Br.14 
Poslao : Kekerovic 
Datum : 02.11.2016.
Iskreno saucesce porodici a njemu pokoj dusi



Komentar Br.15 
Poslao : Adem Gunic 
Datum : 02.11.2016.
Iskrena sucut obitelji Djavida.





Komentar Br.16 
Poslao : Asim 
Datum : 02.11.2016.
Iskreno saucesce familiji.
Asim A



Komentar Br.17 
Poslao : Novoselija-Norveska 
Datum : 03.11.2016.
Ozaloscenoj familiji Gunic iskreno 
saucesce.    Hajro



Komentar Br.18 
Poslao : KOVACEVIC SUADA I NEDZAD 
Datum : 03.11.2016.
Iskreno saucesce ozaloscenoj familiji .



Komentar Br.19 
Poslao : CINCAR Rijeka 
Datum : 03.11.2016.
Ozaloscenoj familiji iskreno saučešće.



Komentar Br.20 
Poslao : Nasihab Fadilb 
Datum : 03.11.2016.
Iskreno saucesceporodici a dragom mom 
prijatelju Dzavidu laka
banjalucka zemlja.     

Nasiha Bojadzic






Komentar Br.21 
Poslao : sega 
Datum : 04.11.2016.
Porodici Gunic i svim ozaloscenim najiskrenije saucesce.
Sega



Komentar Br.22 
Poslao : Tofko Afgan 
Datum : 04.11.2016.
  Nas dragi Djavid, nas drugar, u dragom nam je sijecanju On
i Njegova  Mara. porodici izrazavamo iskreno saucesce.
Jelena i Tofko Afgan.

*********************
Facebook
Hazim Bato Maglajlic
1 hrBanja Luka
Na društvenim mrežama objavljena je vijest o smrti Džavida Gunica. Obavještavam rodbinu i prijatelje, da je Džavid (Hamze) Gunić poznati društveno politicki radnik još aktivan, i živ u Banjaluci

Saturday, November 05, 2016

Ozren KEBO: Drage žene


Ako boga znate, nemojte gajiti zablude o muškarcima. Muškarci, to su vam vrlo obična, ekstremno banalna bića, slijepa za prefinjene nijanse na kojima vi insistirate i kojima posvećujete znatan dio svog vremena. Kome se vi, zapravo, sređujete? Nama sigurno ne, jer ništa od tih divnih struktura, finih dezena, boja i formi mi ne primjećujemo. Mi nismo osposobljeni za prefinjene percepcije, fudbal je vrhunac našeg estetskog užitka i nema nam pomoći.
Kad čovjek gleda Fashion TV, onda vidi da se ono što smo nekada zvali lijepa umjetnost preselilo u modu. Armani, Dolce & Gabbana, Prada, Karl Lagerfeld, oni danas nastavljaju tamo gdje su nekada davno stali Leonardo, Rafael, Picasso, Klimt, ljudi koji su do savršenstva doveli eksperimente s bojama i materijalima, strukturama i kompozicijama… Ali čemu? I kome? Sve je to nekako džaba jer potencijalni glavni kozument tih ljepota i dalje je blaženo indiferentan. Mi smo vam kao gluha, slijepa i mutava krmad, ništa od te ljepote nas ne dotiče. U stanju smo danima i sedmicama razglabati o Realovim promašenim jedanaestercima, ali najljepše nijanse vaše nove boje za kosu jednostavno ne vidimo. Vi se sređujete i dotjerujete jedna za drugu, a ne za ove daltoniste s ćunom među nogama. Jer – budimo iskreni, bar to ništa ne košta – muškarce zanima samo jedno, a to sigurni nije indeks potrošnje na Sarajevskoj burzi. Kao što nije ni divni, hrabri odnos plave i narančaste na vašoj novoj, strukiranoj haljini.
Znate onaj stari vic o tome kako se žene i muškarci mole Bogu kad od njega traže adekvatnog bračnog partnera? Žene u tu molitvu uključuju kompletan repertoar, te daj da je lijep, te da je zgodan, da ima para i da je dobar u duši, da je iz dobre familije, da je načitan, ali mačo, da bude drag, ali strog otac, da je duhovit, ali ne i vulgaran, da je pažljiv, ali ne i dosadan, vjeran a zanimljiv, da poštuje njene roditelje, da posprema po kući i da dominira u društvu, da zna promijeniti gumu na autu i gumicu na ventilu od mašine za veš…
A muškarac? Kakvu on molbu upućuje Uvaženom Univerzumu? Sve njegove želje, sudeći po tom starom, ohrndanom vicu, staju u jednu prostoproširenu rečenicu: “Daj mi da ima dobre sise.” Dokazni materijal može se naći na svakom koraku, od reklama za automobile, preko privatnog života Silvija Berlusconija i najtraženijih sadržaja na Googleu, do škrabotina koje delegati širom svijeta crtaju za vrijeme sjednica i sastanaka… Eto zbog kakvih se vi hajvana, drage žene, sređujete i depilirate, šminkate i ondulirate, pržite u solarijumu i kiselite u vakumiranom kostimu za reduciranje celulita.
Tokom generacija muški koncept svijeta nije bitno evoluirao. Muški mozak je kompaktna poluprazna cjelina (ili – ako vam je draže – polupuna šupljina), kojom dominiraju imanentno filozofske i izrazito humanističke teme kakve su fudbal, pivo, roštilj i seks u svim formama. Svi prefinjeni modeli ljudskog ponašanja pripadaju ženama: skoro 70 posto vegana i više od 60 posto vegetarijanaca su žene. Knjige čita jedna od pet žena i jedan od osam do deset muškaraca. Od deset stanova u kojima žive žene, osam ih je besprijekorno sređeno i čisto.
Od deset stanova u kojima preživljavaju muškarci, sedam ih je u totalnom raspadu. Od sto ratova koji izbiju na ovoj planeti, sto ih započnu muškarci, koji su pritom raširili povijesni mit da je najviše sukoba u povijesti izbijalo zbog žena. Od deset saobraćajnih nesreća, samo tri izazovu žene, za koje važi da su katastrofalne vozačice. A opet, žena mora muškarca pet puta pitati je li lijepa dok ne iščupa kakav smislen odgovor i makar zeru zainteresiranosti. Muško nikada ne pita takve stvari – zaboli ga nježnik je li lijep sve dok on sam vjeruje da je neodoljiv.
Muškarci njeguju nedopustivo nizak nivo zainteresiranosti za lijepo. Oni se sramotno malo sređuju jer misle da su sami po sebi dar s neba. Tako to traje milenijima, stoljećima, decenijama, godinama… I onda: zviz – i muška depilacija uđe u modu. I čim se to desilo, po prvi put u historiji čovječanstva izmišljen je bezbolni depilator. Sve dok su se tom inkvizitorskom metodom služile samo žene, odstranjivanje dlaka boljelo je kao sam đavo. Čim su se u depilaciju aktivno uključili i mužjaci, odjednom se na tržištu pojavio nekakav laser koji dlake odstranjuje nježno i dugoročno. Ne insinuiramo ništa, samo konstatiramo. A prema objektivnim, nepristrasnim izvještajima iz kozmetičkih salona, muškarci se tamo tokom klasične depilacije toliko deru da je to prava pravcata kulturološka sramota: “Aj, avetinjo, meni si našla dlake gulit!”
Muškarci stoljećima demonstriraju tradicionalni imunitet prema sređivanju. Vrlo umjetnički raspoloženi prema svemu što ne traži ulaganje, trud, odricanje i patnju, oni su prirodni izgled, što je tek eufemizam za originalnu mušku zapuštenost, proglasili za najpoželjniji look. I zato i dan-danas 90 posto muškaraca ne mari za to vaše dotjerivanje. Uočiti ili – o, blasfemije – pohvaliti vašu prelijepu svilenu košulju, značilo bi suočiti se s činjenicom da smo mi stalno u džinsu. Već čujemo kako kažete, i to ne bez argumenata, da se žene i ne sređuju zbog tih 90 posto krkana. Vas isključivo zanima ona prefinjena manjina. Ali, mi smo stvari postavili tako da vas tih 10 posto još manje zanima i da se njihova nikada neće pikati sve dok smo mi, krkani, u životu.

Ozren Kebo
(Gracija)

Friday, November 04, 2016

Angel T.: Trinaest slika za vas



Boise,3.Nov.2016.

Dragi moji,


evo nesto fotki od nekoliko prethodnih dana sa mojim unukom Jack-om;
Pocinje sa nogometnom tekmom i Jack kao golman,pa odlazak na Stadion
amer.fudbala i uvertira prije meca...Zatim,egzibicioni kosarkaski
susret lokalnog BSU koledza (Jack i njegov prijatelj Mac) i proslava
Halloween-a u Jack-ovoj skoli ("Riverstone" Internatiol School),gdje
je Barbara bila organizator proslave za njegov razred...Klinci su bili
odusevljeni slatkisima,uzbudljivo
im takmicenjem i jos pride...nije bilo nastave...

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. 

Angel













Thursday, November 03, 2016

Boris DEŽULOVIĆ: Mujo u Europskom parlamentu

Zvao me lani u ovo doba u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, vrelo je ljeto, udario čelopek, a Mujo pije pivo i osvrće se oko sebe, pa onako tamne i slane kože, samo u kupaćim gaćama, naglas kontemplira: “Ovo je život: hladno pivo, sunce, pijesak, voda…”
- Ne seri - u to ga trgne Suljo - nego popij to i trpaj u miješalicu!
Tako mi je, baš poput bauštelca Muje, izgledao nesretni Dragan Čović kad sam ga lani u ovo doba vidio u mostarskoj osnovnoj školi Petra Bakule. “Ovo je život, Božo”, uzdahnuo je tada Dragan osvrćući se oko sebe: “Hrvatska zastava, slika Franje Tuđmana, hrvatski grb, glasačka kutija, lista za Sabor…” “Ne seri, Drago, nego ubacuj u kutiju”, trgnuo ga je u to Božo Ljubić, “pa da stignemo na otvaranje radova na kanalizaciji u Bijakovićima i konzultacije oko slučaja Sejdić-Finci!”
To je Bosna i Hercegovina, zapisao sam tada odgovor vrlome pitcu nekom, kad me bude pitao kto je ta, šta je ta, da prostiš, Bosna: bilo je i prije materijalnih dokaza njene besmislenosti – svatko od vas zna ih sad iz glave nabrojiti četrdeset – ali boljeg i preciznijeg nije bilo od prizora kad predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine u bosanskohercegovačkom Mostaru ubacuje glasački listić u kutiju s grbom Republike Hrvatske, kad dakle predsjednik jedne suverene europske države najnormalnije, baš kao da otvara kanalizaciju u Bijakovićima - štoviše s neskrivenim ponosom, kao svoje građansko pravo, ali i patriotsku dužnost – glasa na parlamentarnim izborima druge suverene europske države.
Prošlo je otada godinu dana, i u međuvremenu su otkriveni brojni novi dokazi besmisla dejtonske Bosne i Hercegovine. Jedan je tako otkriven na izvanrednim, nedavno ponovljenim hrvatskim parlamentarnim izborima, istim dakle na kojima je tako ponosno onda, kao i danas, glasao predsjednik Predsjedništva susjedne BiH.
Pobjednik tih izbora, naime, ispao je HDZ, njegovi dotadašnji zastupnici u Europskom parlamentu Andrej Plenković i Davor Ivo Stier postali su hrvatski premijer i šef diplomacije, i na njihova je zastupnička mjesta u Bruxellesu valjalo poslati zamjene. Po zakonu, u tom slučaju u Europski parlament idu prvi sljedeći s pobjedničke liste, a to su bili sedmi i osmi na toj listi, penzionirani hrvatski oficir Ivica Tolić i Ivan Tepeš, predsjednik bizarne Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčević, nesretnik što je na cijeloj HDZ-ovoj listi za europske izbore dobio uvjerljivo najmanje glasova, pola promila, ili preciznije točno sedamsto sedamdeset četiri glasa, a na ponovljenim parlamentarnim izborima jedva dvije stotine. Valjda posramljen, a još valjdije ustravljen od novih sramota u tuđem, nepoznatom svijetu, Tepeš je na koncu odustao od europske karijere, i u Bruxelles se valjalo spakirati sljedećem, devetom s HDZ-ove europske liste, prvome iza Ivana Tepeša.
Tako je, da skratim, nova hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu postala Željana Zovko. Što nikakve veze s ovom pričom ne bi imalo da Željana nije karijerna veteranka bosanskohercegovačke diplomacije i dugogodišnja zaposlenica Ministarstva vanjskih poslova BiH, od 2004. do 2011. ambasadorica u Francuskoj i Španjolskoj, a trenutačno ambasadorica Bosne i Hercegovine u Italiji.
To je, eto, Bosna i Hercegovina, reći ću tako onome vrlome pitcu nekom, kad me bude pitao kto je ta, šta je ta, da prostiš, Bosna: Bosna, da prostiš, jedna zemlja imade čiji predsjednik najnormalnije – pače, s neskrivenim ponosom, kao svoje građansko pravo, ali i patriotsku dužnost – glasa na parlamentarnim izborima druge jedne, susjedne zemlje, a ambasadorica joj u Rimu najnormalnije, s jednakim osjećajem ponosa i patriotske dužnosti, istu tu drugu, susjednu zemlju odlazi predstavljati kao zastupnica u Europskom parlamentu.
Jedna je stvar, naime, kad bosanskohercegovački građanin s dvojnim, recimo hrvatskim državljanstvom, nastupi za hrvatsku nogometnu reprezentaciju – kao što je ista ta jedna stvar kad građanin BiH s hrvatskim državljanstvom glasa na hrvatskim izborima, ili se na HDZ-ovoj listi kandidira za Europski parlament – ali sasvim je druga stvar kad na hrvatskim izborima glasa glavom i bradom sam predsjednik Predsjedništva BiH, a ambasadorica BiH u Rimu postane hrvatska zastupnica u Bruxellesu. Jebemti, čak i u korporativnom nogometu drže do tih stvari, pa igrač koji makar jednu minutu zaigra za jednu reprezentaciju više nema pravo nastupati za drugu.
Samo u Bosni, kako vidimo, možeš bez suvišnih potpitanja kao predsjednik države glasati za parlament druge zemlje, a kao diplomatska predstavnica i zastupnica strateških interesa jedne zemlje već sutra postati zastupnicom strateških interesa druge. Pa onda u Europskom parlamentu, recimo u pristupnim pregovorima – zašto ne, sve je u Bosni, kako vidimo, vjerojatnije nego moguće - zajebavati zemlju koju si do jučer predstavljala kao ambasadorica.
To je, rekoh, ta da prostiš Bosna: zemlja koja ni svom predsjedniku nije jedina, ni svojim ambasadorima najvažnija. Vlastitim građanima rezervna država, plan B, izbor iz očaja, tek dakle za slučaj da ne upali ona stvar s Bruxellesom.
Elem, ugodna je, topla belgijska jesen, započinje uskoro plenarna sjednica Europskog parlamenta, vrvi plato pred zgradom šarenim svijetom, a gore na terasi Bosanac pije pivo i osvrće se oko sebe, pa naglas kontemplira: “Ovo je život: belgijsko pivo, Brisel, Europska unija, EU-parlament, plata u eurima, dnevnice…”
- Ne seri - u to ga, shvatili ste, trgne Suljo - nego popij to i trpaj u miješalicu!

Boris DEŽULOVIĆ
(Oslobodjenje)

Wednesday, November 02, 2016

Rampa


Ne mogu, a da jos jednom ne prokomentarisem rampu na putu za Sehitluke i zabranu voznje od parkiralista do vrha brda. Znam i cijenim neke ljude angazovane na akciji da se ova rampa i zabrana zadrze kako bi Sehitluci ostali zasticeni od vozila, zagadjivanja i kako bi se sacuvali kao oaza rezervisana za pjesake - setace.



Ima to i logike. 
Ali ima logike i suprotna logika - dozvoliti i vozilima da se penju na vrh Sehitluka i do Tresnjika. 
Sada se na ovo brdo mogu popeti samo oni koji imaju dobro zdravlje, jos bolje noge i pluca da mogu izdrzati setnju od cetiri kilometra uzbrdo i cetiri nizbrdo. Koliko je takvih? Hiljade. 
Ali koliko je onih koji to sebi, zbog nacetog zdravlja ne mogu priustiti? Isto tako hiljade. 
A i oni imaju pravo, ako to pozele da se popnu i uzivaju u zajednickom brdu.


Sjecam se, vjerovatno je to bilo lani, kad je restoran Novak otvaran, buke i frke a sve zbog straha da restoran sa imenom cuvenog srbijanskog sportiste ne prouzrokuje otvaranje kapije.
Ali nije. Otpor gradjana, zapravo onog dijela koji koristi ovo brdo za setnje, bio je jaci.

Usao sam i popio kavu u restoranu Novak. Restoran je veoma lijepo uredjen. Terasa je, cini mi se, cak i prosirena i mami da se sjedne i opusti, cak i na zubatom suncu. Ali sta to vrijedi kad je sve to prazno i djeluje nekako sablasno napusteno.


Razgovaram sa uposlenicom koja je cini se sretna da ima s nekim popricati. Malo zanosi u govoru i ne zna da su putem nekada vozili automobili. Nova je ocito. Nije ona kriva za to. Kaze, lani nas je bilo petnaest zaposlenih. Danas, cetvoro. A i to, ko zna do kada.
Steta. Ne pada mi na pamet da budem advokat za posao u koji je umijesan Novakov otac, jer covjek mi je iako ga ne poznajem, jednostavno antipatican. Ali i ovaj objekat i ovaj sadrzaj je za dobro svih ljudi koji zive u gradu ispod njega.
Uskoro ce se, po logici kapitala, oni koji su ulozili sredstva u njega, povuci jer niko nije toliko bogat da gomila gubitke. Tako ce, pored ostalog, i ovih preostalih cetvoro zaposlenih ce ostati bez posla. 

Pjesacke staze su obiljezene i kao da pozivaju setace da ih koriste i prepuste asfalt vozilima i onima koji se ne mogu sluziti stazama.



Mozda ja grijesim, mozda ja ne uzimam u obzir sve sto bi se trebalo, mozda ja zivim negdje suvise daleko i suvise dugo pa ne razumijem sta je banjalucanima zaista potrebno, ali imam nekako utisak da je i otpor i negodovanje proizvod i nase poznate tvdoglavosti.
Kao da se energija otpora, u ovom slucaju, trosi u pogresnom i ne tako vaznom sukobu.
Kao da je neko svjesno pustio Sehitluke "niz vodu" da bi negdje, na drugom mjestu - mnogo vaznijem, radio protiv interesa istih onih koji su dobili bitku za Sehitluke.
A da li su ih dobili?

P.S. Izvinjavam se onima kojima se naziv Sehitluci vise ne svidja. Meni je tako lakse jer Banj brdo mi nikako ne ide...

Tuesday, November 01, 2016

Sehitluci

Ponedjeljak, poslednji dan oktobra. Suncano i svjeze jutro. Predivno za setnju. Sehitluci? Vec poduze se spremam na tu rutu i danas konacno... Cak ne znam da li su rampu, zbog koje su lani odrzavane protestne setnje, sklonuli...

Nisu! Parkiram i uputim se uzbrdo. Zaboravio sam cak da li su do spomenika na vrhu dva ili cetiri kilometra. Uz nadu da su dva, krenem ostrije...

Staza mi je poznata - ili mi se to samo cini. Iza krivine, mislim da mi je poznat i taj dio ranog puta. Ne bas...


Nailazim i na pecinu ciji jedan od naziva, napisan na asfaltu,  je "Dacina pecina". Mozda sam zaboravio, ali ne sjecam se ove pecine. Na ulazu pise:" Placi, pjevaj, vristi, psuj..."
Dobro. Ako pomaze...

Klupe, prilicno nove i sacuvane, od pocetka uspona do vrha...

Izvor. Ne sjecam ga se u ovom uredjenom stanju... I tako krivudavim putem, ocekujem  iza svake krivine da cu naici na motel. Nikako. Oduzilo se. Odustao bih, ali uporan sam ja. Hocu da vidim spomenik a i motel, restoran... Sad sam vec siguran da nisu dva vec cetiri kilometra do vrha.

I konacno, nakon setnje duze nego sto sam ocekivao, zadovoljan ugledah novi restoran, Novak. Lijepo izgleda, umiven, okolis uredjen, cak su i tri WC kabine postavljene preko puta restorana da prolaznici ne bi ulazili samo nako, zbog WC-a.

Na tabli iza restorana strelica pokazuje stazu kroz sumu. Pise 400m.
Odlucim se tim putem.
Staza je bila mnogo strmija od mojih sjecanja, a i duza od 400m.

Zadihan izidjem pred ovu kucicu u kojoj su se nekada prodavali suveniri. Zakljucujem da je staza duga bar 800m. Ili sam se ja ipak malo umorio...

Kratki i uski proplanak sa stazom koja vodi do stepenica spomenika izgleda pitomo i pored smeca koje jos nije pokupljeno od jucerasnjeg okupljanja ljubitelja prirode na ovom mjestu. Ne kritikujem, jos je rano jutro.

Stepenice - prvo razocaranje. Ostecene na mnogo mjesta...

Spomenik sa ove daljine i ne izgleda mnogo ostecen. Onaj kurati sto predstavlja partizanski pokret (nikad nisam shvatio zasto je to Augustincic bas tako morao uraditi) jos uvijek citav. Cetnici mu cak ni cunu nisu odgrizli. Mozda zato!

Na desnoj strani reljefi znatno osteceni.

Napukline koje ce se uskoro prosiriti...


Ni lijeva strana nije u boljem stanju.

Sve u svemu, kao da se ceka da se spomenik sam od sebe srusi da niko ne bi bio odgovoran.
A ustvari, svi su odgovorni...



Kroz drvece nazire se Banjaluka. Crveni li se?

Neko je cak dvije otpale ploce stavio na klupu. Da li iz postovanja prema dijelu nekada predivnog spomenika ili da ih upotrijebi za stazu na vikendici...
Tabla koja govori o spomeniku, o onima kojima je on postavljen, o autoru, o datumu otvaranja, o Titu...

Lijepo je sto su cijelim putem od podnozja do vrha Sehitluka postavljene i klupe ali i sprave za vjezbanje. Jos je ljepse sto ih niko nije unistio...


Sreo sam dvadesetak ljudi na svom putu do vrha i nazad. Prvih petnaestak sam pozdravio ili klimanjem glave ili sa dobro jutro. Odgovorili su mi samo nekolicina, a i oni sa nekim izrazom cudjenja. Izgleda da je pozdravljanje u ovakvim situacijama dio neke druge kulture... Poslije petnaestoga i ja sam odustao...



Setnja na vrh i nazad mi je veoma prijala. Kao i kava u potpuno praznom restoranu Novak. Sjecam se kad je put a Sehitluke napravljen. Sjecam se da ga je ing. Sigmund, otac moj nedavno preminulog skolskog druga Darka, projektovao. Sjecam se kako su nekada i automobili vozili do vrha i mnogo vise ljudi ga posjecivalo, kako su omladinske radne akcije bile organizovane da se izgrade staze za pjesake kroz sumu da se pjesaci i automobili ne sudaraju... Sjecam se da je nekada ovo brdo vrvilo od banjalucana. Danas Sehitlucima vladaju samo rijetki pjesaci i cini mi se da je nekako tmurno i pusto....