Dan je bio sunčan pa su se s autoputa izdaleka mogli vidjeti glomazni neboderi u centru grada. Poslije su me vozali po Chicagu da mi pokažu. U autu su slušali radio na kojem se trunilo o početku baseball sezone i lokalnom klubu znanom kao Cubs. Darko i Jurij su mi objasnili da Cubs nisu ništa osvojili još od 1908, da su u finalu (World Series) posljednji put bili 1945. i da mnogi vjeruju da su Cubsi ukleti. Ali ove godine, ubjeđivali su me 1992. veliki navijači Cubsa Jurij i Darko, ove godine će sigurno daleko dobaciti i nešto uraditi. Te godine, Cubsi nisu ništa uradili niti su igdje dobacili, ali su me ipak naredne godine, Darko i Jurij opet ubjeđivali da bi ove godine Cubsi mogli nešto uraditi i daleko dobaciti, što se ponovo nije desilo.
Nije mi, tako, trebalo dugo da skontam da je nada u Cubse funkcija dolaska proljeća, kada počinje baseball sezona, i da je vezana za biološko-klimatske uslove u Chicagu: kao što iz zemlje počnu klijati prve vlati trave, tako se u navijača budi nada, s dolaskom vrelog ljeta je spržena da bi potpuno uginula do jeseni, kada se igra finale. U neko doba mi je to postalo malkice i potresno: svakog proljeća bi neko rekao: "Ove godine, Cubsi će..." da bi se to onda neizbježno izjalovilo. Naravno, to nije počelo s mojim dolaskom u Chicago: Cubsi su 2008. obilježili stoljetnicu gubitništva.
Mnogi su godinama vjerovali da je to zbog kletve koju je na Cubse bacio Bill Sianis, vlasnik čuvene čikaške kafane Billy Goat (tj. Jarac), koju je na Zapadnoj strani (West Side) otvorio nakon što je ukinuta Prohibicija 1933. Nedugo nakon otvaranja, iz kamiona je pred kafanom ispalo jare, koje je on spasio i liječio. Jare je krstio Murphy, i zbog njega je kafana preimenovana Billy Goat. Elem, kad su Cubsi u finalu prvenstva 1945. igrali protiv cluba iz Detroita, Sianis je na utakmicu na stadionu Wrigley Field poveo Murphyja, za kojeg je uredno kupio kartu. Murphy je, budući jarac, dosta vonjao, pa je osiguranje Sianisa s utakmice izbacilo u 4. krugu (inning). On je na izlasku, kaže legenda, prokleo Cubse riječima: "Ovi Cubsi, neće oni više pobjeđivati". (Them Cubs, they ain't gonna win no more.) Cubsi su shodno tome izgubili protiv Detroita, a onda nastavili gubiti decenijama. Sianis je 1979. pokušao otkazati kletvu, ali se nije primilo. Njegov nećak, koji je naslijedio kafanu, u rasponu između 1973. i 1998. pet puta je doveo jarca (umjesto rahmetli Murphyja) na Wrigley Field, sve u nadi da će to kletvu učiniti nevažećom. Povremeno bi navijači i dobrovoljci na stadionu žrtvovali jarca, a 2008, na stogodišnjicu posljednjeg osvajanja prvenstva, grčki pravoslavni pop je svetom vodicom prskao igračku klupu. Sve džaba.
Ali, konačno, ove godine, Cubsi su impresivno dobacili do finala i tu se susreli s Clevelandom u seriji u kojoj je pobjednički tim morao dobiti četiri utakmice da bi postao prvak. Izgledalo je da jareća kletva fercera kad su se Cubsi našli u očajničkoj situaciji, nakon što su kod kuće
Ja ne volim baseball, ali gledao sam finale koliko sam mogao, i mislim da je sve to lijepo. Grad je sretan, mnogi moji prijatelji (a i neprijatelji) su na ovo čitav život čekali, sportski optimizam se konačno isplatio, nešto se ovaplotilo. Volio bih da sam i ja sretan zbog uspjeha pa da i ja malo na ulicama prošenlučim, ali nek' je, što se kaže, sa srećom.
Problem s Cubsima, a i s milim mi Chicagom, je to što su u Americi, gdje je sve zagađeno trumpovštinom. Tako je, recimo, vlasnik Cubsa, koji je dobre pare platio da se dovedu u klub novi direktor, trener, igrači i tako se kutariše jareće kletve, u septembru uplatio milion dolara za Trumpovu kampanju, što će reći da od svake drangulije sa znakom Cubsa, dio ide trumpisti. Sjetio sam se tim povodom tako kako sam, naivno, navijao za Crvenu zvezdu u finalu Kupa šampiona, kao što su to u isto vrijeme na čelu s Arkanom činile i tadašnje Delije, budući Tigrovi. Zvezda je bila dobro zagađena, ali ja sam mislio da politika nije još prešla na našu polovinu terena.
Koga su zmije ujedale, i guštera se boji. Opsada i rat počinju kad se čovjek nađe u situaciji da na ulici zagleda ljude u lice i pita se: "Je li mi ovo neprijatelj? Da li bi me ovaj zatvorio ili ubio". Kad sam neki dan glasao u lokalnoj biblioteci, uhvatio sam se kako identifikujem potencijalne trumpiste iz komšiluka. Nema sumnje da ih ima, pošto je moj komšiluk, u kojem se priča sto dvadeset jezika, kontaminiran, kao i sve ostalo, kao i Cubsi, kao i unutrašnjost moje glave. Nakon kontaminacije, logični sljedeći korak je osjećaj da se nema gdje i kud, da su svi izlazi zatvoreni, da je slobodna teritorija ne samo nedostupna nego i neslobodna. Dok u centru Chicaga ushićeno građanstvo slavi Cubse i kraj kletve, ja proklet prebirem po gorespomentuoj unutrašnjosti glave da nađem kuda bi se moglo ići ako Trump u utorak pobijedi. I to ne toliko da bi se rečena glava sačuvala, mada buduće bitke nisu isključene, nego zato da ne bih i ja bio zagađen, da ne bih i ja učestvovao u trumpističkoj Americi, da mu ne bih plaćao poreze, da mu se ne bih vozio po putevima, da mu ne bih predao ništa od ovo malo moralne i ljudske crkavice koju sam u pedeset godina nakupio.
U utorak će se tako odlučiti ima li ovdje mjesta za prokleta čovjeka kojemu ni baseball nije bezbolan.
