Volim Istru!!!!!! (Pula)

...Ma sta volim?.... Obozavam!

Hrvatska pobijedila i Englesku!!!

Angel T.: Slike sa Simpozija u cast penzionisanja Prof.dr Radoslava Adzica

Slika sa banketa sa simpozijuma u cast penzionisanja Dr. Radoslava Adzica na 233 . Meeting of the Electrochemical Society, Maj, 2018.

Dragi moji,

pisuci vam ranije (17.maja kao i ovdje) obecao sam da cu poslati slike sa Elektrohemiskog Simpozijuma u cast prof.dr. Radoslava Adzica, koji je odrzan u Sijetlu (USA) upravo u tom periodu i trajao je 4-5 dana...

Ponovicu, za one koji mozda ne znaju: Prof.dr. Radoslav Adzic-Ratko je kosarkas BL"Borca", BL gimnazijalac, student Tehnoloskog fakulteta u BGD-u gdje je i doktorirao iz oblasti elektrohemije i tu je bio profesor do odlaska u USA. Imao je impresivan napredak u nauci iz ove oblasti, objavio je preko 350 naucnih publikacija i smatra se naproduktivnijim naucnim elektrohemicarem sa prostora bivse SFRJ.

Zamolio sam Ratka da nam posalje par slika sa Simpozijuma u Sijetlu. On je to ucinio i hvala mu na tome.

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. Vas Angel

PETER KUZMIČ: Kako je Tito predriblao Staljina

Ovu kolumnu pišem pod malim hendikepom. Završavam ju prije početka nogometne utakmice domaćina Rusije protiv favorizirane Hrvatske na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Rezultat će se svakako znati kada se ovaj tekst objavi kao i raspoloženje nacije u kojoj euforiju očekivanog trijumfa može zamijeniti samo nacionalna depresija u slučaju poraza.
Sve nas to donekle podsjeća na nogometni turnir u okviru Olimpijskih igara koje su održane u Finskoj 1952. godine i na tamošnju “utakmicu smrti”. Od svih događaja na toj olimpijadi najviše se naime pamti, kako su vrištale zapadne naslovnice, “nogometni sraz Tita i Staljina” u osmini finala.
Nema teksta bez konteksta, pa moramo odmah naglasiti da se radilo o neželjenom sportskom sučeljavanju u sjeni još uvijek vrućeg informbirovskog sukoba između svemoćno nepogrešivog Visarionoviča i “prvog komunističkog protestanta” Josipa Broza.
Ni Jugoslaveni ni Sovjeti nisu htjeli tu neizbježno do kraja ispolitiziranu utakmicu. Sovjeti posebno jer se radilo o nacionalnom ponosu velesile i njezinom prvom međunarodnom natjecanju nakon Drugog svjetskog rata.
Staljin je dopustio da njihova nacionalna momčad odigra tu utakmicu tek kada su mu njegovi stručnjaci zajamčili da mogu pobijediti Jugoslaviju.
Za Moskvu utakmica nije dobro krenula, jer je Jugoslavija već nakon prvog poluvremena vodila 3:0, a kasnije i 5:1. No na smrt preplašeni sovjetski igrači su u strahu od toga što će im se dogoditi nakon povratka u domovinu zadnji dio utakmice odigrali fanatičnim žarom te na dramatičan način izjednačili rezultat na 5:5.
Kako produžeci nisu donijeli promjenu rezultata, odlučeno je da se dva dana kasnije odigra druga utakmica.
Stariji će se sjećati da su tada za jugoslavensku reprezentaciju igrali svjetski prepoznatljivi velemajstori nogometa: Vladimir Beara, Zlatko Čajkovski, Vujadin Boškov, Rajko Mitić, Bernard Vukas, Stjepan Bobek, Branko Zebec, da ih baš sve ne imenujemo.
Dakle, 22. srpnja na istom stadionu, isti igrači, isti sudac i manje-više isti gledatelji, od kojih većina navija “za Tita”, a manjina “za Staljina.” Navijači ne spominju zemlje nego njihove međusobno sukobljene lidere. Tako se ratna psihoza prenijela na nogometni stadion u Tampereu.
Mnogi u medijima tada nisu mogli vjerovati da “mali Jozo može pobijediti velikoga” jer ipak je to bila borba Davida s Golijatom.
Rusima je posebno adrenalin dignulo ljutito pismo Staljina, pročitano u svlačionici pred sam početak, u kojem prijeteći ponavlja poruku od prije dva dana: “Od Jugoslavena se ne smije izgubiti!”
Doista se radilo o jednom od velikih i najviše ispolitiziranih sportskih događaja u povijesti. Bilo je to mnogo više od nogometa jer se igralo usred uzavrelih političkih strasti, kad se glava gubila i za mnogo manje od poraza od revizionističkog protivnika.
Jugoslavija je sa 3:1 postigla veliku ideološku pobjedu, a sama utakmica je ostala zabilježena u društveno-socijalnom sjećanju sve do danas kao jedan od mitskih simbola velikog povijesno-političko-ideološkog sukoba.
Za ugroženu Jugoslaviju još uvijek u iščekivanju prijeteće “ruske intervencje” pobjeda je simbolički značila potvrdu Titove hrabrosti u odabiru vlastitog puta u socijalizam.
Jugoslavijom su zavladale neopisiva euforija i sveprisutne ovacije novopečenim nacionalnim herojima kao da se radi o proslavljenim partizanskim osloboditeljima.
Tito je osobno primio igrače te ih nagradio dolarskim honorarima, što je dotle bio nezamislivo u svijetu socijalizma, a nekima od njih, poput Vukasa, Beare i Zebeca, osobno je odobrio igranje u inozemstvu.
U Moskvi je vladala sasvim suprotna i tmurna atmosfera nacionalnog gnjeva i osvetoljubivosti. U međuvremenu smo saznali za razgovore ljutitog Staljina i zlokobnog Lavrentija Berije, šefa NKVD-a, i njihovo smišljanje brutalnog kažnjavanja rukovodstva nogometnog saveza i poraženih igrača.
Sovjetsko-ruski ljubitelji nogometa su za poraz svoje nacionalne ekipe i rezultat utakmice saznali tek jedanaest godina kasnije, poslije Staljinove smrti i Hruščovljeve destaljinizacije. Toliko o snazi iracionalnog nacionalnog ponosa zemlje s mesijanskim kompleksom, dosegu mržnje prema protivniku te cenzure u jednopartijskom totalitarnom sustavu.
Vratimo se s presudne politički nabijene sportske drame na veliki i dalekosežni povijesni događaj koji ju je determinirao.
Teško mi je shvatiti zašto se prijelomna 1948. godina uglavnom prešućuje u našoj javnosti i znanosti. Slično kao i legendarna bitka na Sutjesci. Ovdje sam potaknut svježim obljetničkim ignorancijama.
Mi smo iracionalan narod koji svojim selektivnim pristupom grubo iskrivljuje vlastitu povijest. Ne mogu nam strahote Golog otoka i Bleiburga služiti kao trajno opravdanje da ne priznamo ništa što je povezano s ponekim ekstraordinarnim zaslugama partizana i genijalno hrabrim i vizionarskim Titovim potezima.
Zašto brišemo dio povijesti i ignoriramo događaje s kojima bi se svaki drugi narod dičio? Zašto se ne istražuju uzroci i posljedice Titovog povijesnog “njet” Staljinu i zašto se o tome otvoreno ne govori nego se povijesno pozitivno prijelomni događaji ignoriraju, odbacuju ili pak neodgovorno simplificiraju?
Nitko ne niječe da Goli otok predstavlja jedno od najsramnijih poglavlja druge Jugoslavije. Titov staljnistički obračun sa Staljinovim simpatizerima je samo djelomice razumljiva preventivna reakcija u zemlji koja se našla na rubu izvana poticanog građanskog (unutarpartijskog) rata.
Nakon Rezolucije Informbiroa (28. lipanj 1948.) Tito i vrh Komunističke partije Jugoslavije su postali svjesni da Staljin traži potpunu poslušnost i podređenost Moskvi te da im je jedina alternativa otpor koliko god to besmisleno izgledalo.
Bili su svjesni Staljinovog ogromnog poslijeratnog autoriteta i snage. Sam Staljin se hvalio Hruščovu i drugima da je dovoljno da on samo pomakne svojim malim prstom pa da Tito nestane.
Staljin je vladao polovicom Europe i nije računao na otpor iz jedne relativno male i rubne zemlje koja je u svakom pogledu, a posebice ekonomski, bila ovisna o velikom bratu. Stoga je bio siguran da će se totalnom ekonomskom i diplomatskom blokadom Jugoslavije, vojnim prijetnjama i podrškom njemu odanih komunista vrlo brzo obračunati s Titom.
Titov otpor je bio ludo hrabar. Ali zbog straha od “petokolonaša” u vlastitim redovima te eventualne prostaljinističke intervencije unutar Komunističke partije započinje brutalna čistka kadrova sklonih Staljinu, pa i onih u čiju bi se lojalnost moglo posumnjati.
Otvaraju se koncentracijski logori za brutalni “preodgoj” na Golom otoku (muški) i Grguru (ženski), a zbog sankcija socijalističkog bloka Tito se radi preživljavanja zemlje sve više za pomoć okreće Zapadu.
Titov raskid sa Staljinom je predstavljao prvi lom unutar komunističkog bloka. Njegovo otvaranje prema Zapadu i kasnije utemeljenje nesvrstanog pokreta su uveliko promijenili geopolitičku kartu svijeta i odnose među velesilama u vrijeme Hladnog rata.
Tito je Staljina nadživio čak 27 godina te stekao velik i neponovljiv ugled i autoritet u čitavom svijetu. O njegovom neprikosnovenom međunarodnom ugledu globalno značajnog lidera je najupečatljivije svjedočio njegov ispraćaj nalik summitu “Who is who in the world”.

(autograf.hr)

25 godina u Kanadi

Na danasnji dan, prije 25 godina, nas cetvoro, Biljana, Jelena, Bojana i ja smo stigli u Kanadu. Sve ono sto se desilo od tog dana daleke 1993. do danas stalo bi u bar jedan dobar roman.

Danas cu samo obiljeziti ovaj znacajan datum za nasu porodicu, a nekom drugom prilikom, kada budem imao i vise vremena i pristup slikama iz perioda dolaska, cu se posvetiti ovom datumu, zivotu u Kanadi i izmedju Kanade i Balkana.

Angel Trajkovski: Susreti u BL 2018. (3)

Dragi moji,

nije ni malo jednostavno nabrojati  koliko sam imao za tako kratko vrijeme, divnih susreta,emotivnih,srdacnih zagrljaja... moram da priznam da je tu bilo i suza...Sa vecinom sam u stalnom kontaktu,ali to je ipak nesto drugo,a kada se susretnes sa nekim svojim prijateljicom, prijateljem, za koje te vezu neke prelijepe uspomene tada osjetis da nemas pravih rijeci kojima bih Vama mogao to 

docarati...

Susreti:

 Gerdijani i Lazo R.

 Mirko Markus, rukometas Nekoliko puta mi je ponovio:"Gele,ne      

  opisati koliko se divim i zavidim vama kosarkasima na vasim

  tradicionalnim druzenjima svake godine i kako to uspjevate,svaka 

  vam cast...

 Sekana i Nebojsa Zaric-Ziro,s kojim sam dugo radio u "EP"

 Vesna Balic (Granic) i njena prijateljica

 Tatjana  Dzakula-Taca (Papic)

Bojan Vujic-Vuja (jedan od najboljih BL tenisera svih vremena)

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama! Vas Angel

Massimo - Iz jednog pogleda

Branko Perić: Prokletstvo političkog mutljaga

Slučaj "Dragičević" je u ranoj fazi otvorio dva veoma važna pravna pitanja: krivična odgovornost tužioca za (ne)rad u okviru zakonom propisanih ovlaštenja i preuzimanje gonjenja od strane oštećenog ukoliko tužilac odustane od krivičnog gonjenja.

Da je bilo skupštinske pameti, ova dva pravna pitanja je trebalo da budu tema posebne sjednice Narodne skupštine povodom slučaja "Dragičević". Zaključci su se prosto nametali sami od sebe.

Kako je cijela priča u vezi s ovim tragičnim slučajem pretvorena u političku farmu, u mutljagu politike izgubila su se i važna pravna pitanja. To prokletstvo politike iznjedrilo je paradoks da Narodna skupština odbije izvještaj svog Anketnog odbora, a onda usvoji zaključke koje je taj isti Anketni odbor predložio.

Prenošenjem istrage sa istražnog sudije na tužioca, u rukama tužilaca je koncentrisana ogromna moć. Tužilac odlučuje hoće li i kada otvoriti istragu, koje će istražne radnje preduzeti, koje dokaze će i kako izvoditi, koga će pritvoriti, a koga neće, kome će dati imunitet, protiv koga će obustaviti istragu, a koga optužiti, s kim će zaključiti sporazum, da li će odustati od optužnice, da li će pisati žalbu protiv sudske odluke... Nad njegovim radom niko nema nikakvu kontrolu. Sud u istrazi učestvuje samo u nekoliko zakonom predviđenih slučajeva (pretresi, oduzimanje predmeta, posebne istražne radnje) tako što na prijedlog tužioca donosi naredbu o provođenju tih istražnih radnji. Ideja je bila da sud u istrazi vrši kontrolu tamo gdje bi ljudska prava mogla biti ugrožena intervencijama izvršne vlasti. I u tom malom segmentu kontrolne funkcije sud nema prostora da se upušta u provjeru da li je to što tužilac tvrdi zaista tačno i da li je ono što radi u skladu sa zakonom.

Ako u tužilačkoj instituciji ne postoje ni mehanizmi interne kontrole rada tužilaca, tužilac uopšte ne mora da brine kako će obavljati svoje zakonom propisane dužnosti. Može da otvara i obustavlja istrage po mjeri svoje skromne pameti i pravničkog znanja, a da mu niko ne može prigovoriti. Ako bi se neko drznuo da mu prigovori, rizikovao bi da bude optužan za ugrožavanje tužilačke nezavisnosti i samostalnosti. Iz tog bastiona nedodirljivosti, tužioci danas štite društvo i državu od teškog kriminala! Toliko moći, bez ikakve odgovornosti, nije bilo u dugoj istoriji tužilačke vlasti.

U svim krivičnim zakonima u BiH postoji krivično djelo kršenje zakona od strane sudije. Za donošenje nezakonite odluke i druga kršenja zakona predviđene su zatvorske kazne. Čak je predviđeno strože kažnjavanje za teške slučajeve. Ovo krivično djelo postojalo je u krivičnim zakonima svih republika i pokrajina u bivšoj državi, kao i u saveznom zakonu. Iako je dio sudske nadležnosti za istragu prešao sa sudije (istražnog) na tužioca, zakonodavci se nisu sjetili da tužiocima prenesu i odgovornost za kršenje zakona koje primjenjuju. Ako je tužilaštvo dio pravosudnog sistema i ako je tužiocu novim krivičnim zakonodavstvom povjerena zaštita osnovnih sloboda i prava čovjeka i obaveza da osigura zakonitost i ustavnost, zašto je zanemarena njegova odgovornost? Ako krivična odgovornost za kršenje zakona postoji za sudiju, zašto ne bi postojala i za tužioca, odnosno za kompletan pravosudni sistem? Da li je tužilačka odgovornost za zakonit krivični progon društveno manje važna? Naravno da nije! Ona je mnogo važnija od sudijske, zbog čega bi i krivična odgovornost tužioca trebalo da bude i šira i teža. Taj zakonodavni apsurd treba što prije otkloniti.

Institut oštećenog kao tužioca postojao je u krivičnom procesnom zakonodavstvu bivše države. Oštećeni je mogao da preuzme krivično gonjenje ako tužilac obustavi istragu i na taj način doprinese pravdi i pokuša ostvariti prava koja su mu narušena krivičnim djelom. Novo krivično pocesno zakonodavstvo je oštećenog lišilo ovog prava. Oštećeni, koji je neposredna žrtva protivpravnog djelovanja, ostao je bez prava da supsidijarno učestvuje u krivičnom progonu kako bi se uspostavilo stanje narušeno krivičnim djelom i ostvarila pravda. Time je zakonodavac potkopao temelje na kojima počiva samo krivično pravo. Naši zakonodavci su zaboravili da cilj krivičnog prava nije samo kazna, nego i potreba da se ponovo uspostavi stanje koje je narušeno krivičnim djelom, odnosno da se žrtva obešteti.

Pravo oštećenog da preuzme krivično gonjenje kada tužilac to ne učini bio je mehanizam svojevrsne kontrole tužioca. Tužilac je dobro morao da razmisli kakav će njegov ugled biti ako oštećeni kao tužilac uspije tamo gdje on nije uspio. A u praksi je bilo takvih slučajeva. Bila je to ozbiljna opomena tužilačke savjesti.

Da je predsjednika Dodika imao ko da posavjetuje da u vezi sa slučajem nesrećnog Davida Dragičevića zatraži skupštinsku raspravu o ova dva pravna pitanja, umjesto što ga je savjetovao da zatraži novo vještačenje i s ministrom policije ide u posjetu Davidovim roditeljima, stvari ne bi izmakle kontroli i skliznule u politički mutljag.

Žrtvama protivpravnosti treba pravda i povjerenje u pravosudni sistem, a ne obećanja i utjeha onih koji su odgovorni za pravdu.

Skupštinska rasprava o ozbiljnim pravnim pitanjima mogla je učvrstiti autoritet predsjednika Republike i Narodne skupštine i bar donekle relaksirati napetu političku situaciju. Nažalost, snaga institucija se sve više gubi u politikanstvu, stranačkoj mržnji i opštoj banalizaciji svega i svačega.

(Autor je sudija Suda BiH)

Nezavisne Novine

Boris Dežulović: Što je Hrvat bez Srbina

U osnovi, Hrvati i Srbi dijele se na one koji misle da se Hrvati i Srbi dijele na Hrvate i Srbe, i one koji na sve druge načine razmišljanja misle o svim drugim stvarima, osim o Hrvatima i Srbima – one dakle koji općenito misle.

Oni prvi posljednjih su trideset godina svojih povijesti i istorija, cijele zapravo svoje živote potrošili na dokazivanje teorije o suštinskoj različitosti Hrvata i Srba. Nije to posve nerazumljivo, jer u njihovom tijesnom, memljivom svemiru to je pitanje života i smrti, samog smisla postojanja: ako se Hrvati i Srbi ne dijele, čemu onda povijest i istorija, čemu uopće život, čitav izgrađen oko te mitološke fantazije? Njihov je izbor jednostavan: bolje dvoje te isto, nego jedno te različito. Čak i ako je cijena toga čisti, derivirani dokaz supstancijalne istosti Hrvata i Srba, potpuno i bez ostatka istih jedino u čvrstoj vjeri kako su potpuno i bez ostatka različiti. Taj je dokaz ionako samo za one koji općenito misle, i koji o tome – o Hrvatima i Srbima – misle točno onoliko koliko treba da se pročita ova rečenica.

Temeljna razlika između prvih i drugih jest u tome što potonji, oni dakle Hrvati i Srbi koji misle, i čiji životi nisu sagrađeni oko dijeljenja na Hrvate i Srbe, bez većih poteškoća mogu jedni bez drugih: takvim Hrvatima ne trebaju Srbi, niti takvim Srbima trebaju Hrvati. Bez njih se može, s njima se ne mora. Nije, naravno, njihov odnos bez međusobne mogućnosti, ali on niti u jednom svom trenutku nije određen hrvatstvom Hrvata ili srpstvom Srba: kad se takvom Hrvatu dogodi Srbin, ili Srbinu Hrvat, on je tek jedna od bezbrojnih mogućnosti, veća od ostalih samo i točno toliko koliko su Hrvati i Srbi istiji u odnosu na razne druge. I koliko s tim nemaju nijedan pojedinačni problem.
Oni prvi za to vrijeme ne samo da nemaju bezbroj mogućnosti, već nemaju ni dvije. Takvom je Hrvatu Srbin – a Srbinu Hrvat – njegova jedina mogućnost i posljednja šansa. Takvi Hrvati i Srbi jedni bez drugih ne mogu, bez svoje međusobnosti oni nisu ništa, jer su jedni drugima jedini materijalni dokaz sebe. Hrvat kao Srbinov odraz u ogledalu – i, jasno, obrnuto – više je od jeftine prispodobe o istosti: bez Srbina u ogledalu Hrvata jednostavno nema, on ne postoji. To što ga, onako tupog pred zrcalom, fizički i dalje ima, njemu ništa ne znači. U stvarnom svijetu on sebi nimalo ne treba, niti sam sebi nedostaje.


O tim stvarima, eto, razmišljam između dvije utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva, dokono listajući hrvatske i srpske portale, pa svjedočeći fenomenu koji odavno već dobro poznaju dokoni fenomenolozi s viškom slobodnog vremena dovoljnim da ga mogu trošiti na hrvatske i srpske portale. Svaki put u ovakvoj nekoj prilici, o loptačkom nekom prvenstvu Europe ili svijeta, vlažni podrumi hrvatskih i srpskih internetskih stranica – one duboke, mračne jame komentara pod izvještajima, u koje pristojan svijet ne zalazi – postaju, naime, fantastična mjesta sastajanja i druženja Hrvata i Srba, nešto poput zavičajne balkan-grill kafane na periferiji Beča.

Pasionirani pratitelji tog fenomena znaju njegove zakonitosti i pravila. Gosti tih balkan-grillova dijele se na nekoliko skupina. Prva skupina su takozvani domaćini, recimo ljuti anonimni Hrvati u komentarima na hrvatskim portalima, svoji na svome, koji jebu majku Srbima što su nepozvani došli komentirati na tom mjestu, umjesto da se drže svojih, srpskih portala. Kao i ljuti Srbi, domaćini na komentarima srpskih portala, oni – kako terevenka u kafani odmiče – postaju sve uvjerljivija manjina: nakon nekog vremena gotovo svi odlaze kod onih drugih, Hrvati u komentatorske podrume srpskih portala, a Srbi u podrume hrvatskih, i tamo, kao uostalom u svakom čestitom balkan-grillu na periferiji Beča, dočekuju zoru.

Zašto je to tako, jasno je svakome osim njima samima. Hrvati na srpske portale i Srbi na hrvatske idu nagonski, bez razmišljanja, poput jegulja u Sargaškom moru. Njima je tu mjesto, oni se tu – baš poput jegulja u Sargaškom moru – dijeleći množe. Njihovo ponašanje tamo, međutim, nije onakvo kakvo bi neupućen netko očekivao: ne idu Hrvati ‘kod Srba’ ni Srbi ‘kod Hrvata’ kako bi najboljim neprijateljima trijumfalno utrljavali u nos svoje pobjede ili se naslađivali njihovim porazima. Za početak, oni idu vidjeti što oni drugi misle: Hrvatima dobra igra ili pobjeda na prvenstvu malo znači ako ne dobiju ovjerenu potvrdu od Srba. I – u daljnjem tekstu nepotrebno je ponavljati – obrnuto.
To je igra koja se odvija po odavno utvrđenim pravilima. Srbi – što veći i ljući, to s više poštovanja – neumjereno hvale Hrvate: nema pritom nesporazuma i zabluda, Hrvati su i dalje ustaški srbožderi, ali umeju da igraju fudbal i – što je najvažnije – pokazuju kako se na livadi gine za sveti dres, grb i himnu. Poruka je, jasno, upućena ‘svojima’, srpskim fudbalerima, savezu, narodu i državi. Hrvati onda nadmoćnom kurtoazijom hvale Srbe i njihovu objektivnost, obavezno pritom podsjećajući kako je riječ o mitološkom ‘kultu reprezentacije’, onome dakle što Srbi imaju, recimo, u košarci.
Nema, dakako, nikakvih nesporazuma i zabluda, Srbi su i dalje četnički hrvatožderi, ali znaju igrati košarku i – što je najvažnije – pokazuju kako se na parketu gine za sveti dres, grb i himnu. Poruka je, dalje znate, upućena ‘svojima’, hrvatskim košarkašima, savezu, narodu i državi. Nakon čega Srbi patronizirajućom kurtoazijom hvale Hrvate i njihovu objektivnost, obavezno pritom podsjećajući kako je riječ o mitološkom ‘kultu reprezentacije’, onome što Hrvati imaju, recimo, u fudbalu.
Daljnja rasprava u tim podrumima ide ovako: domaćini se u vrlo kratkom vremenu posvađaju između sebe, podijeljeni na one koji poštuju ustaše/četnike, ali mrzilački navijaju da izgube sve ikad, i one koji poštuju ustaše/četnike, želeći im sve najbolje. Prvi su budale, a drugi izdajnici. Gosti pak za to vrijeme uživaju, domoljubnih/patriotskih prsiju i muda priključenih na punjenje, da bi se uskoro i sami posvađali među sobom, podijeljeni na nacionaliste koji podržavaju svoju reprezentaciju, i nacionaliste koji su – potpuno isto i u hrvatskom i u srpskom slučaju – protiv ‘svoje’ reprezentacije i korumpiranog saveza, što skrnavi nacionalnu svetinju. Po prilici u to vrijeme u komentatorsku kafanu obično zalutaju i oni što patetično prizivaju bratstvo i jedinstvo, fantazirajući kako bi imaginarna Jugoslavija bila svjetski prvak i u nogometu i u košarci. Tu, jasno, nastaje rusvaj u krčmi, jer na njih onda s grlićima razbijenih boca skaču i gosti i domaćini, i Hrvati i Srbi.

Nakon nekog vremena – kao nagrada za strpljive – dolazi najbolji dio, onaj kad u kafani ostanu više-manje samo gosti, uz onih par upornih domaćina-stražara što ih poput nadrkanih konobara i dalje tjeraju na njihove portale. Igra prestaje pred zoru, kad gosti konačno shvate da su ostali sami – na srpskim portalima međusobno posvađani Hrvati, a na hrvatskim međusobno posvađani Srbi – i da odavno nema više nikoga da im zatitra ispražnjena jaja. Nakon fajronta vraćaju se Hrvati i Srbi na svoje portale, administratori počiste kafanu i pometu srču, sve dok ujutro ne dođe gazda da iza šanka prebroji klikove i utržak, zadovoljno trljajući ruke.\

I tako svaki put, posve svejedno je li Svjetsko prvenstvo u nogometu ili je u košarci, je li olimpijski turnir u rukometu ili je Roland Garros, je li Pjesma Eurovizije ili je Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu. Hrvati i Srbi jedni bez drugih jednostavno ne mogu, jedni drugima bolno trebaju i nedostaju, i kad bi gospodari interneta izvukli društvene mreže na žalo i pozatvarali kafane u mračnim podrumima hrvatskih i srpskih portala, sutradan bi ustaše i četnici – najozbiljnije to mislim – napravili novu Jugoslaviju.

Boris Dežulović (Novosti)

Muskarac je...