Susret sa gradonačelnicima Sarajeva i Istočnog Sarajeva Abdulahom Skakom i Nenadom Vukovićem povodom održavanja Evropskog omladinskog olimpijskog festivala (EYOF). Na našu inicijativu gradonačelnici su se uključili u humanitarno-sportsko-diplomatsku akciju podrške porodici sestara Gajić u borbi za pronalazak lijeka protiv Laforine bolesti. Tim povodom, gradonačelnicima Skaki i Vukoviću će biti uručeni diplomatski pasoši.
**********************************
Zna se tacno koje privilegije donose diplomatski pasosi. Samo neke od njih su to da nosioci ovih pasosa ne cekaju na redovima na granicnim prelazima, aerodromima... ne pregleda im se prtljaga itd... itd... O svim privilegijama bi trenutni ministar vanjskih poslova BiH Igor Crnadak mogao reci mnogo vise od mene, jer on je te privilegije dobro izucio i iskoristio. Znajuci bolje od mene, a i vas, sta te privilegije znace u praksi, on je dvojici gradonacenika, Sarajeva i Istocnog Sarajeva, kao znak zahvalnosti za ucesce u jednoj humanitarnoj akciji dodijelio ove pasose. Kao da su drzavni diplomatski pasosi slika, vaza, medalja, knjiga... ili bilo sta drugo sto se kao znak zahvalnosti uobicajeno urucuje. Ne, za njega su diplomatski pasosi roba kao i svaka druga, koja ne podlijeze moralu, zakonima, pravilima, pravilnicima... Po moralu i etici u kojoj i ovaj opozicioni politicar pliva zakoni i pravilnici su tu da bi se tumacili i provodili onako kako to njemu odgovara. Ucesce i donacija (naravno narodnim parama) na humanitarnoj akciji = diplomatski pasos!!!! Kako takav politicar misli srusiti korumpiranu vlast? Iz ovog primjera vidimo, privilegijama i korupcijom slicnim kojima se i vlast sluzi!
...Bio sam sasvim mali kad je moj stariji brat Hazbo rekao da je njegova učiteljica u osnovnoj školi u Bijelim Vodama bila Kosara Šekularac. Meni je to kosarašekularac bilo toliko neobično da sam pomislio kako je to neka mašina za košenje, nekakav cikular koji kosi. Bila je čuvena Zorka Šabac, pa sam mislio da je i ta Kosara Šekularac tako nekakva fabrika kao ta Zorka, kao Goša Smederevska Palanka. Cikular se u mom kraju zove ono što neki drugi krajevi pravilno zovu cirkular, a u mojoj se Goliji trupci stružu ili testerom kladarom ili tim cikularom. Sjećam se čuda, kad je neko kroz selo u Goliju odvezao cikular natovaren na volujska kola. Šekularac, mislio sam, to ne može biti prezime, a ime Kosara, hajde, možda i može, bila je neka Kosa u pričama moje majke. Zato sam pitao brata, a kako je njegovoj učiteljici bilo pravo ime. Kako kako: Kosara. A prezime? Pa i to si čuo: Šekularac. To je prezime Kosarino. Pa mi je još rekao da je to prezime dosta rijetko, ali da se sad bogme pročulo, jer ima jedan igrač fudbala, jako dobar, igra i za Zvezdu i za Jugoslaviju, a preziva se Šekularac. Ime mu je Dragoslav.
Tako je u moje djetinjstvo ušao Dragoslav Šekularac. Kad sam malo razaznao, kad se i među nama djecom planine pročuo Šekularac, ja sam vjerovao da je učiteljica moga brata bila sestra Dragoslavu Šekularcu. Zapravo sam htio da vjerujem kako je Kosara Šekularcu sestra. Mnogo godina kasnije, kad sam s bratom uzgred popričao o fudbalu (moga Hazba fudbal nikad nije mnogo zanimao) morao sam podnijeti ne malo razočaranje: Kosari je Šekularac bilo udato prezime, po mužu Tomu Šekularcu, koji je bio učitelj u istoj školi u kojoj i Kosara, samo je učio druge razrede. A Tomo Šekularac nije bio brat Dragoslavu Šekularcu. Tomo i Kosara su dobili kćer Ljiljanu, đaci su se igrali sa Ljiljanom Šekularac. Pričalo se da su ti Šekularci od Lopiža kod Sjenice. Možda zato što je u Lopižama bila neka kuća Šekularac, pa je narod kao narod, u vrijeme kad je igrač Šekularac postao slavan, sve Šekularce strpao u Lopiže.
Onda je moj amidža Hivzo, vozač kamiona marke csepel, otmjeno neumoljivi zvezdaš, došao u selo i ispričao kako je jednom vozeći svoj kamion, skrenuo s glavnog puta, negdje kod Ivangrada, i otišao u selo Šekular, pa nam je pokazao rukom prema Komovima i rekao da od nas to nije daleko. U Šekularu je Hivzo ukočio kamion, izišao i pola sahata pješačio po livadama, e da okom vidi i nogom takne tu zemlju ‘đe klicu ima Šeki, najbolji igrač fudbala u Jugoslaviji’. Ja sam upitao zvezdaša Hivza, je li njegov Šeki bolji od Milutinovića ili od Galića. Hivzo je rekao, pa tu su neđe sva trojica. Da Šekularca zovu Šeki, najprije sam čuo od zvezdaša Hivza Gudževića.
Onda se Šeki pročuo dotle da je imalo sela u kojem je i više no po dvoje djece prozvano Šeki. Danas su mnogi od tih Šekija ako ne starci, a ono na pragu starosti, a nadimak je mnogome zamijenio i samo ime. Šeki je bio možda najčešći dječački nadimak, bili dječaci iz pravoslavnih, bili iz muslimanskih kuća. Čak su i ženska djeca s imenima kao Šerifa, Šefćeta, Ševala često bila zvana Šeki i znana kao Šeki. Danas, nakon krvavih godina, možda bi poneki
musliman, možda i poneki partizanovac od tih silnih Šekija i zanijekao otkuda mu je nadimak, ali većina, mislim, ne bi. Jer je Šeki, svejedno, ostao uspomena koje se teško odreći, pa neka si i ljuti partizanovac.
Šeki je u Jugoslaviji bio ono što je u Brazilu bio Garrincha: narodna radost. Mali rastom, krivonog, čudesan s loptom, katkad začikava protivnika da mu je uzme. Deran jedan neodrasli, najslavniji mladić kome fudbal služi da bi se potvrđivao kao mangup. Mnogi je mangup žudio za fudbalskom slavom, Šeki je ove imao u količinama enormnim, ali je ostavljao utisak nekoga kome je više stalo da bude primljen u svijet mangupa. Na svjetskom prvenstvu u Čileu je imajući loptu u nogama, pozvao kažiprstom Masopusta, tada najboljeg halfa na svijetu i najboljeg igrača Evrope te godine, da priđe i pokuša mu je oduzeti. Takve zgode raspaljuju i žesne patriote i neostvarene mangupe. Šeki će obrisati cipele novčanicom od pet hiljada dinara, e da time pecne svoga klupskog druga ciciju, ali će pravovjerni čuvari sistema dići skoro narodni ustanak zbog takovog, jelda, omalovažavanja radničke klase i trudbeničkog teško zarađivanog hljeba. Svejedno, u narodu je moć njegova loptačkog umijeća bila tolika da se unaprijed znalo da Šekiju zbog toga brisanja obuće proizvodom narodne banke neće faliti dlaka s glave.
Garrincha je, za razliku od Šekija, mnogo pio. Alkohol je Garrinchi donio i strašnu smrt, Šeki je bio uredniji, ni pijanac ni pušač. Određena urednost je potrebna stvar za uredan život, ali nije dovoljna. Plah i jurodiv, Šeki se nije znao obuzdati. U Nišu je udario Pavla Tumbasa, sudiju utakmice Radnički – Zvezda. Kazna od godine i po neigranja učinila je kraj njegovoj vrhunskoj igri i formi. Kaznu je iskoristio da odsluži vojsku, a neke današnje nacionalističke hulje optužuju vojne vlasti za Šekijev igrački pad. Kao trener je isto bio nepredvidljiv. U Kölnu je nasrnuo na dječaka skupljača lopte, pa je dobio kaznu od UEFA. A da baš nije odrastao pokazao je i reakcijama na zgražanje jugoslavenske policije što je u Kanadi bio igrao u klubu s četničkom potkom. Šeki, čovjek dalek nacionalizmu, ali pogubljen do blentavosti kad se trebalo maknuti od zlikovaca, pristao je da mu Arkan u Obiliću i naređuje i propisuje i da ga ponižava.
Šeki je bio dijete jugoslavenstva. Po muškoj liniji porijeklom iz Sandžaka, od oca Bogosava, Srbina ili Crnogorca (ne znam kako se pisao), a od majke Donke, Makedonke, rođen u Štipu, odrastao u Beogradu, bolji za svijet nego za svoju kuću, voljen i obožavan, bio je jurodivo dijete od prvog svoga diha do zadnjeg izdiha. Iskren, čudesan, naivan, zavodljiv do blesavosti. Godinu i po, na kraju igranja u Jugoslaviji, igrao je za OFK Beograd, zajedno s Milošem Milutinovićem. Tada je utakmice na stadionu na Karaburmi pratilo i po 20.000 ljudi.
Šekular, mjesto odakle su Šekularci, moglo bi imati ime od kasnolatinskog secularis, od kojega je došlo i albansko shekull, što je sve svojta sa ponašenim pridjevom sekularan. Tako bi, imenom i prezimenom, Bogosav Šekularac, otac Šekijev, mogao biti gledan i kao oksimoron: Bogosav Bezbožni. Sin njegov, ‘druga Zvezdina zvezda’ kako ga je kič Zvezdine nomenklature nazvao, bio je najsjajnija zvezda svih Zvezdinih zvezda, astrum astrorum i stella stellarum. Šeki je imao i sreće što je igrao u Zvezdi dok je ova bila sekularni klub,
svojom čarobnom igrom on ju je uzdigao u šekularizam. Nadamo se da će se Zvezda jednom vratiti šekularnosti i šekularizmu. Šeki, počivaj u miru, od moga partizanovskog srca neka ti je i slava i hvala in šekula šekulorum!
U medijskoj sjenci građanskog bunta izraslog iz nastojanja roditelja stradalog mladića Davida Dragičevića i građana okupljenih oko grupe "Pravda za Davida" da se utvrde činjenice o ubistvu ovog mladog Banjalučanina, ostala su neka druga dešavanja koja svakako zaslužuju medijsku pažnju.
Prije svega, to je pitanje kako su pojedini političari iskoristili ova dešavanja za sopstvene ciljeve.
Dok svijet obilaze slike policijske brutalnosti nad građanima koji javno traže istinu i pravdu, aktuelna vlast bezuspješno nastoji da pretvori ovaj slučaj u navodni pokušaj “rušenja ustavnog poretka" za što terete Davora Dragičevića, oca ubijenog mladića, i građane koji ga podržavaju.
Apsurd je da su u međuvremenu dijelom te vlasti postali i pojedinci koji su do oktobarskih izbora prošle godine javno podržavali "Pravdu za Davida", a vlast optuživali da prikriva istinu.
Primjer Dragana Čavića, narodnog poslanika i lidera, donedavno opozicionog NDP-a, svakako je najupečatljiviji slučaj ovakve besramne prevrtljivosti.
Čavić koji godinama najoštrije kritikuje aktuelnu vlast i lidera vladajuće partije Milorada Dodika, nije ih štedio ni u skupštinskim klupama, govoreći o Davidovom ubistvu u izbornoj godini. Međutim, odmah nakon izbora sjeo je sa "vođom mafije", kako je nekada nazivao Dodika i ozvaničio svoje članstvo u valjda istoj toj "mafiji".
U svakoj ozbiljnoj zemlji bi se nezavisni i profesionalni organi gonjenja i pravosuđa pozabavili slučajam kakav je "slučaj Čavić" i utvrdili da li je riječ o teškom krivičnom djelu političke korupcije ili možda o krivičnom djelu ucjene, kao razlogu ovakvog Čavićevog ponašanja.
Ista istraga bi mogla pokazati i zašto su donedavni opozicionari i kritičari vlasti, poput Obrena Petrovića, Dragomira Vasića, Borisa Jerinića, postali dijelom iste te vlasti, zbog čega su isključeni iz opozicionog SDS-a, dok su se na istom putu podrške dojučerašnjim političkim protivnicima, aktuelnoj vlasti, našli i zagovornici koalicije sa strankom Milorada Dodika, još uvijek, bar formalno, članovi SDS-a Mićo Mićić, Milovan Bjelica, pa i Sonja Karadžić koja je jasno poručila da će ići tamo gdje ide i njen prijatelj Bjelica.
Preletači zvani papci
Promjena stranačkih dresova i prelazak dojučerašnjih oštrih kritičara vlasti pod skute te iste vlasti koju su nazivali mafijaškom, izdajničkom i optuživali, ne bez osnova, da je korupcijom građane dovela do ivice prosjačkog štapa, u Republici Srpskoj je poznata od ranije. Eskalirala je nakon izbora 2014. godine, kada je u javnost procurio snimak razgovora tadašnje predsjednice Vlade RS Željke Cvijanović s nepoznatom osobom u kome otvoreno govori kako su kupili neke poslanike opozicije. Cvijanovićka je tada kupljene opozicionare, nazvala papci.
Ironija je da je tada upravo Dragan Čavić insistirao na razotkrivanju te političke korupcije i da je, kako je tvrdio, sporni snimak slao na vještačenje stručnjacima u Belgiju, i to "o svom trošku".
Zbog epiteta koji im je tada dodijelila Željka Cvijanović svi preletači i tadašnji i budući u javnosti su pejorativno nazvani "papci".
Zašto je četiri godine poslije Dragan Čavić odlučio postati "papkom", pitanje je koje zahtijeva opsežnu istragu, a koju, nažalost, u ovoj zemlji očito niko nema volje da provede.
Čavić u maju 2018. postigao tajni dogovor s Dodikom
Prema navodima našeg izvora iz koalicije koja je zajedno sa Čavićevim NDP-om nastupila na parlamentarnim izborima, oni su informaciju o Čavićevom tajnom dogovoru sa Dodikom dobili već početkom avgusta prošle godine. Navodno, dogovor je postignut još u maju izborne 2018.
Ako je to tačno, a sve ukazuje na to da jeste, onda Čavićevo ponašanje u skupštini RS, naročito na posebnoj sjednici skupštine na kojoj je tema bila slučaj ubistva Davida Dragičevića, predstavlja vrhunac licemjerja. Treba podsjetiti da je upravo Dragan Čavić bio prvi političar koji je javno iznio informaciju da je David ubijen i da se ne radi o "zadesnoj smrti" niti o "samoubistvu" kako je tada javno tvrdio vrh policije.
"Čisto sumnjam da je mladić koji je bio fizički aktivan, bez ozira na njegov toksikološki nalaz, od tog pada mogao da se uguši. Na tako plitkom dijelu, jer je rječica Crkvena tu plitka. Čak i kada ima padavina, tu visina vode ne može biti do pojasa", rekao je Čavić na posebnom skupštinskom zasjedanju koje je 9. 5. 2018. održano tim povodom.
On je tada naglasio i da ne prihvata kriminalizaciju Davida Dragičevića i pokušaje da to bude alibi za to što je mrtav.
"Zato sam ogorčen svime što čujem. Niko nije imao pravo da iznosi kvalifikacije, dok nije utvrdio uzročno-posljedične veze sa njegovom smrću, bez obizra koliko detalji iz njegovog ličnog života bili kontraverzni. Niko nikome nema pravo da sudi bez javnih institucija. Pokušala se stvoriti slika da je on narkoman i sklon ekscesima. U tome ulogu imaju i mediji koje mi plaćamo iz svog džepa", rekao je, između ostalog, ovaj tada opozicioni narodni poslanik, oštro kritikujući vrh policije i pravosuđe RS zbog neprofesionalnog ponašanja u ovom slučaju.
Ono što su, ipak, svi primijetili je da je od svih opozicionih lidera, najmanje dolazio na skupove "Pravda za Davida" koji su održavani na centralnom banjalučkom trgu. Međutim, nije propustio priliku da se na skupu pojavi zajedno sa drugim opozicionim liderima, onda kada je Davor pozvao opoziciju da se pridruže građanima. Tada je i Čavić, zajedno sa drugim opozicionim liderima, potpisao izjavu da će biti uz Davora, dok se ne otkriju i ne uhapse Davidove ubice. Ta informacija, uz video-materijal, plasirana je tokom predizborne kampanje čime je još jednom zloupotrebljena ova tragedija.
Čavić član Dodikove "mafije"
Kako se jedan od najoštrijih kritičara vlasti Milorada Dodika i njegovog SNSD-a, svih proteklih godina, nakon oktobarskih izbora, našao u zagrljaju onih koje je donedavno častio epitetima kao što su "mafija", "nenarodni režim" optužujući ih za pronevjeru i pljačku desetina ili stotina miliona maraka, pitanje je na koje bi odgovor mogla dati samo temeljita istraga. A elemenata za istragu i te kako ima. Zašto bi se, uostalom, politička korupcija, koja predstavlja jedan od najtežih oblika prevare, tretirala drugačije nego kao teško krivično djelo, za koje bi neko morao da odgovara? Prije svega, počinilac takvog djela je iz koristoljublja prevario svoje glasače. I to je prevara, kao i mnoge druge.
Zamislite da vam trgovac ponudi robu koju predstavi kao savršenu i vi to dobro platite, a onda utvrdite da vas je prevario i da vam je podvalio nešto drugo, umjesto onoga što ste skupo platili!? Bila bi to klasična prevara, koju biste vjerovatno prijavili policiji. Zašto bi političku prevaru trebalo drugačije tretirati?
Da li je Dragan Čavić ovom prevarom ostvario ličnu korist, ili je možda na neki način ucijenjen, pitanja su koja se logički nameću kada se u obzir uzmu njegovi donedavno izneseni stavovi o onima sa kojima je sada u koaliciji.
Od oštrih kritika vlasti i najstrožih kvalifikacija na račun njenih aktera koje Čavić ranije nije štedio, a u javnost je iznosio i niz dokumenta koji svjedoče o povezanosti vlasti sa teškim kriminalom i korupcijom. Tako je u medijskom obraćanju 24. februara 2015. za Dodika rekao da je "pokrovitelj mafije u RS" i da se bavi "šatorskim patriotizmom", te najavio da će pokrenuti "inicijativu da se utvrdi ratni staž Dodika, Nebojše Radmanovića i Nikole Špirića".
On je takođe u više navrata proteklih godina optužio vlast na čelu sa Miloradom Dodikom da je omogućila pljačku i slijevanje miliona maraka u džepove njima bliskih tajkuna.
S druge strane, svi se sjećamo Dodikovih optužbi na Čavićev račun, kada ga je u svom stilu nazivao izdajnikom koji je "priznao genocid u Srebrenici" i koji je "ukinuo Vojsku Republike Srpske", te u vrijeme kada je bio predsjednik RS "pomilovao teške kriminalce".
Svi ovi izljevi "netrpeljivosti" između Čavića i Dodika, na volšeban način, pretvorili su se u veliku "političku ljubav" krunisanu i ministarskim mjestom za kadar Čavićevog NDP-a, a kako se najavljuje i za direktorske fotelje istaknutim kadrovima ove donedavno opozicione stranke. Sve to ukazuje na elemente ozbiljne političke korupcije.
Ako je Milorad Dodik "pokrovitelj mafije u RS", kako je tvrdio Čavić, onda je jasno da je Čavić postao dio te mafije.
Od "ljubavi" do "mržnje" i nazad
Ne treba zanemariti ni činjenicu da njihovi politički, a možda i poslovni odnosi "od ljubavi do mržnje i obrnuto" imaju svoju istoriju.
Sjećamo se 2006. godine kada je Čavić, tadašnji predsjednik RS i predsjednik tada vladajućeg SDS-a, Miloradu Dodiku, dodijelio mandat za sastav vlade. Mada se taj čin smatrao demokratskim potezom predsjednika, jer je Dodik prethodno obezbijedio skupštinsku većinu, nakon što se dotada vladajuća koalicija raspala, zaboravlja se da se tada otvoreno, iz krugova bliskih Čaviću, pričalo da je riječ o novom političkom paktu koji je trebalo da nastupi odmah nakon izbora te godine. Čaviću tada bliski ljudi pričali su da je SNSD kandidovao Milana Jelića za predsjednika RS, ne zato da bi pobijedio nego da bi izgubio izbore, čime bi Čavić ostao na poziciji predsjednika, a Dodik na poziciji premijera. U prilog ovim tvrdnjama išla je i činjenica da je prethodne izbore Jelić ubjedljivo izgubio, upravo od Čavića. Pričali su da nakon izbora slijedi velika koalicija SDS-a i SNSD-a koja će dugo vladati RS. Plan se izjalovio, pošto je Jelić ipak ostvario ubjedljivu pobjedu. Pravdali su se da ni Dodik tako nešto nije očekivao, pa je došlo do promjene plana. Silaskom sa predsjedničke funkcije Čavić je našao privremeno novo radno mjesto. Radio je u "Farmalandu" u Novoj Topoli, danas propaloj firmi koju je privatizovao Dodikov blizak saradnik, kontraverzni biznismen Dragan Vasiljević, sa adresom u Miami Beachu. Projekat "Faramland" ostaće upamćen kao najpoznatija "praonica novca", kako su je nazvali i pojedini opozicionari, uz tvrdnju da je preko te firme oprano više od 60 miliona maraka koje su isisane iz budžeta RS, propalih robnih rezervi i kredita Investiciono-razvojne banke. Kakva je Čavićava konkretna uloga bila u ovom poslu javnosti, za sada, nije poznato.
U periodu koji je uslijedio došlo je da otvorenog sukoba Dodika i Čavića, koji su se, bar u javnosti, predstavljali kao najveći politički protivnici, a bivši predsjednik RS i SDS, koji je u međuvremenu napravio novu političku partiju, često se nametao i kao lider opozicije.
Međutim, etiketa koju mu je Dodik najčešće lijepio da je "izdajnik koji je priznao genocid u Srebrenici", aludirajući na izvještaj Komisije o dešavanjima u Srebrenici 1995. godine, sačinjen 2004. godine i Čavićevo obraćanje javnosti povodom tog izvještaja, skinuta je pred same izbore 2018. godine. Na vrlo perfidan način, zakazivanjem Posebne sjednice Narodne Supštine RS, na kojoj će se tražiti revidiranje tog izvještaja. Sjednica je ipak najviše poslužila Dodiku koji je u predizbornoj kampanji još jednom zaigrao na nacionalističku kartu što najviše godi uhu njegovog biračkog tijela. To je ono biračko tijelo koje u Čavićevom javnom obraćanju povodom izvještaja o Srebrenici 2004. godine nije vidjelo civilizacijski čin već "nacionalnu izdaju".
Ovakvom sjednicom 14 godina poslije izvještaja komisije o Srebrenici, i to u finišu predizborne kampanje, sada je jasno, Dodik i Čavić su odigrali zajedničku igru i time krunisali svoje tajno sklopljeno savezništvo. Izdaja glasača, ali prije svega gaženje po vlastitim principima koje je javno zastupao, Čavića je dovelo na šampionsku poziciju među političkim "papcima". Zloupotreba "Pravde za Davida" i događaja oko nje, na čiji račun je prvo prikupljao političke poene javnim nastupima, a onda u njenoj sjenci izvršio kapitalnu političku prevaru.
Za ovaj vid prevare politički konvertiti, bilo da se radi o Čaviću ili SDS-ovim zagovornicima "srpskog jedinstva" sa Dodikovom vlašću koju su donedavno javno etiketirali za kriminal i izdaju i na a taj način obmanuli svoje glasače, bi prije svega trebalo da budu kaženjeni od tih glasača, a politička korupcija bi konačno trebalo da počne da se tretira kao i svaka druga krupna prevara. Međutim, usljed opsežne propagande, prije svega zaštitničkih skuta vlasti pod koje su se sakrili, teško je očekivati da će "papci" uskoro snositi posljedice.
Kako je govorio Dragan Čavić prije Opštih izbora 2018. godine pogledajte u intervjuu koji smo sa njim radili:
Datum 1808, upadljiv na fasadi državnog Pravnog fakulteta, aludira na osnivanje pre 210 godina. Datum kliče o tradiciji i kvalitetu. Kad bi namćori u organima Evropske unije videli tu fasadu, shvatili bi da je ovo i te kako pravna država. Povukli bi primedbe na pravosudne organe i ustavnu reformu. Pohvalili bi "lidera u regionu" za vladavinu prava.
Te, 1808. godine Srbija još nije postojala. U Beogradskom pašaluku buktao je krvav ustanak bedne raje. Dok su Turci pravili Ćele kulu od ustaničkih lobanja, nepismeni ustanici su kobajagi osnivali pravni fakultet!
Šta je istina? Prva ovdašnja škola radila je od 1808. do 1813. godine. Primala je po nekoliko polupismenih dečaka, koji su znali čitati i donekle pisati. Među predmetima poput evropskih osnovnoškolskih bilo je, doduše, i pravo. Licej, osnovan 1838. godine, dobio je pravno odeljenje 1841. godine. U Velikoj školi, osnovanoj 1863. godine, pravnici su, osim prava, učili književnost, istoriju, zoologiju, botaniku, hemiju, i drugo. Prvi srpski univerzitet, osnovan 1905. godine, imao je pravni i još dva fakulteta. Kome koristi isticanje 1808. godine? Za mena činjenica mitovima koristi vlastodršcima. Umesto ružne stvarnosti, poturaju nam revidiranu prošlost i svetlucavu sadašnjost, a najavljuju "zlatnu" budućnost. Predsednik Vučić završio je Pravni fakultet. Taj majstor nepravde voli svoj bivši fakultet. Poslanik Aleksandar Martinović, ponizna ulizica i osorni vređač, recitovao je idolove desetke iz idolovog indeksa. Idolopoklonici u Skupštini aplaudirali su mu. Sima Avramović, dekan, izjavio je ozarena lica da je Vučić "bio i ostao naš najuspešniji student".
Čitaoci Istinomera izabrali su "laž godine". To je izjava poslanika Aleksandra Markovića u Skupštini: "Aleksandar Vučić ne laže, niti je ikada išta slagao u svojoj političkoj karijeri." Fakultet pravne struke mora poštovati činjenice. Neka moćni "istinoljubac" skine obmanjujuću poruku sa fasade.
Bez obzira na to, što su empiristi odbacili ideju po kojoj postoje univerzalni standardi o lepoti, moram da konstatujem izostanak iste i stvaranje neke nove, apdejtovane i naprednije estetike koju moj ograničeni um očigledno ne može da prihvati i sagleda u celosti.
Neumerenost, razmetljivost, agresivnost, bahatost, izostanak svake vrste srama i stida neminovno ukazuju na to da imamo posla sa glupim ljudima. I gledajte! To nisam rekao ja, to je rekao Frojd.
Odakle sad pa ovo? Nikako ne mogu da se složim da se golemost srpstva meri veličinom unetog badnjaka u Predsedništvo, novokomponovanom muzikom ispred Hrama i brojem ispaljenih projektila u ponoć. Badnjak veličine baobaba, odnosno, gigantske sekvoje, koju su uvlačili u zgradu na Andrićevom vencu, eklatantan je primer savremene propagande, čiji je cilj jasan svakom zdravorazumnom biću ili hoćete da mi kažete da se ljudi poput njih plaše Boga? Šunjajući se po internetu, naletoh na fotku gospe odevene u lika iz Assassin’s Creed-a koja je samo nusprodukt ovog raspalog društva koje raširenim rukama trči u zagrljaj sopstvenom smaku. Ne, ja nisam ateista. Ali nisam ni farisej poput njih.
Bez obzira što ne mogu da sakrijem ushićenje zato što je „najveći sin naroda i naprednosti“ dobio jedno od najvećih ruskih odlikovanja, Orden Aleksandra Nevskog, što proslavismo u krugu porodice, uz tonu petardi i natačinjanje leševa dobrih životinja na neomašćene kočeve, ne mogu da se ne zapitam, kakav smo dogovor sad sklopili? Koliko smo raketa S-300 kojima je otkazala bregasta pazarili, koliko vrelog boršča je Vučić morao da posrče na eks i zašto baš sada? Ni manje ni više, ukaz o odlikovanju potpisao je lično on. Vladimir Vladimirovič Putin.
Pomenuti orden do sada je dodeljen samo šestorici Srba. Osim Vučića, ovim ordenom su bili odlikovani i kralj Aleksandar Karađorđević, radikal Nikola Pašić i vladika Petar II Petrović NJegoš. Šta je ovo? Nedostaju dvojica? A da, Bogoljub Karić i Milan Obrenović. Orden Aleksandra Nevskog, bajdvej, utemeljila je supruga Petra Velikog, carica Katarina Prva, da bi ga nakon revolucije komunisti ukinuli, a zatim ponovo vratio Staljin, jer je, kako kažu, uživao veliki ugled međ ruskim narodom.
Sećam se jedne priče, iz starog kraja u kome sam odrastao, kako je deda našeg drugara, Crnogorac po rođenju, komunista po ubeđenju, kačio svoje ordenje na pidžamu pre spavanja. Svako jutro bi ordenje premeštao sa pidžame na ofucani bademantil u kojem se šetao po dvorištu, terao ptice i mrštio na nebo, iz nekog, samo njemu poznatog razloga.
Kada bi došlo vreme ručka, odlazio bi peške do obližnjeg restorana na škembiće u saftu. Živeo je potpuno sam, izolovan od ostatka sveta u malenoj trošnoj kućici koja se nalazila u zajedničkom dvorištu u kojem su takođe, živeli moj drugar i njegova mnogobrojna porodica, u kojoj niko ni sa kim nije razgovarao. Pre obedovanja, odlikovanja bi naravno premeštao na svoje dva broja veće teget odelo, koje je svuda oko sebe širilo miris naftalina i vinskog sirćeta. Mislim da je to bilo i jedino odelo koje je posedovao.
Još kao deca bili smo fascinirani tim njegovim ispoliranim ukrasima, brižljivo raspoređenim duž čitavog grudnog koša. Svakodnevno bi paradirao zemunskim ulicama noseći taj teret na svojim plećima, dok bi ga ljudi u mimohodu pozdravljali kada bi ga ugledali. Ovi stariji bi kažiprstom doticali prednji deo oboda šešira, dok bi ovi mlađi, klimanjem glave, ukazivali poštovanje toj zadrtoj matoroj komunjari, koje smo se užasavali mi klinci iz kraja. Ponekad bi zastao i prozborio po koju sa nekim, ali uglavnom o ordenju i razlozima zbog kojih ih je dobio. Bejaše to čovek preke naravi, a oni koji su ga bolje poznavali rekoše da ga niko nikada nije video da se nasmejao. Pokreti su mu bili odmereni, ruke nadnaravno ogromne, a obrve, guste poput žive ograde. Na kraju svog dugog života tražio je da ga sahrane sa tim ordenjem, rekavši: – Kad već ne mogu ništa da ponesem na onaj svet, želim bar da izgledam važno.
Ministar vojni još nije priznao da vojska prima plate sa računa Centra za zaštitu odojčadi i dece. Uostalom, šta odojčad uopšte zna o vojsci?
Ono što nekako znaju jeste da će nekad, u lepšoj budućnosti postati Vučićevi vojnici i vojnikinje, dika i ponos vrhovnog. Branioci Kosova, članovi najveće stranke, oni koji će otići odavde ili ostati ako se Nemačka prepuni ili zapad odluči da mu nas je dosta. Pa će onda krenuti na istok, Sibir se ionako ne može popuniti, ima mesta na Kolimi i u njenom slivu. Čak i na Arktiku, gde su naša pravoslavna braća pobola svoju imperijalnu zastavu ispod leda.
Odojčad i deca su u ovom času, kad nigde ne mogu da krenu bez tuđe volje, ipak pokazala visoko rodoljublje, znajući šta za nas znači vojska. Ali i da je treba naoružati, obući, nahraniti, negde smestiti. Odrediti joj cilj, neprijatelja, polazni položaj, staze za povlačenje i bežaniju, zlu ne trebalo, a i trebalo.
To ministar ne zna, ali odojčad zna, mada ministar zna kako da im uzme pare. Vojska je bankrotirala, ali ministar nije.
I tako je stigao Božić, koji su vojnici, sa većim platama nego ikada pre, dočekali budni i odlučni da nikome ne dozvole da ugrozi…
Iz ministarstva su razaslane čestitke, pa je jednu od njih dobio i počivši patrijarh srpski Pavle. To je u stvari obična birokratska greška, rutinski nemar. Ko još proverava istinitost i iskrenost zvaničnih čestitki? Irinej je ionako član vođinog štaba, što bi je njemu slali? Biće da je nagrabusio Pera Bošković, šef Uprave za odnose sa javnošću, ako je još tamo. Nije čovek dobro pogledao uradak rasejanog referenta, dešava se.
Vulin je još jednom izašao pred javnost te obećao da neće biti kazni za grešnike zbog mrtve božićne čestitke. Ja sam, kaže on, levičar i praštam i naravno znam da je German patrijarh, a ne mučenik Pavle.
Ali, sve to pada u senku nenadmašne pozlate na Vrhovnom!
Vladimir Vladimirovič Putin je konačno potpisao. Orden Aleksandra Nevskog ide na prsa Aleksandra (Anđelka) Vučića „za veliki lični doprinos multilateralnoj saradnji sa Ruskom Federacijom“.
Orden na taj način postaje dokaz o odlikovanju, po kome se uzneseni razlikuje od prosečnog pripadnika plebsa po osobitim delima i ima se smatrati naročito posebnim. Što važniji orden, to je taj posebniji.
Prvi su ordeni iskovani još pre oko 3.000 godina i to za rimske vojnike, a zvali su ih phalerae; legionari su ih kačili, gde bi drugo nego na prsima, kao junačko obeležje mete za kopljanike i streličare.
Tek od 15. veka odlikovanja imaju manje-više današnje oblike, a tada su ih, a i danas, delili vladari podložnim velikašima, ako bi ovi (vladari) dakle ocenili da su ih nosioci značajnog parčeta metala i gajtana zaslužili, ili će ih tek otplaćivati odanim zaslugama.
Jedna od manje-više pouzdanih definicija navedena ovde ne može se u potpunosti ticati odnosa V. Putina kao darodavca i A. Vučića kao primaoca visokog ordena. Ali, ruska braća su jedno vreme slabo marila za Srbe i njihovu „podložnost“, za čežnjive poglede ka matuški Rusiji da pripomogne u nevolji, jer ovde nevolja nikako da prođe. Upravo je odlikovani velikaš na njenom čelu.
On će reći kako je prošlo čitavo stoleće, a nijedan Srbin za to vreme ne beše zaradio sv. Nevskog iz Novgoroda. Ali sada se konačno našao jedan, sto godina posle. A pre su ga nosili Čarni Đorđije Petrović, regent Aleksandar Karađorđević, Milan Obrenović, Nikola Pašić.
Od Pašića do Vučića – ništa. I odjednom sve: sjaj, slava, izuzetnost, potvrda sumnjive valjanosti sasvim klimave stvari. Imperijalni blesak na uskim grudima, glavi koja se kretala krivudavim kozjim stazama borbe za večni opstanak na vlasti, između rusofilije i rusofobije, između nadmenog zapada i ravnodušne hladnoće, i blagog no jasnog prezira novog ruskog carstva prema neuglednom provincijalnom rođaku.
Odlikovanje je samo simbol, ali bi moralo da poništi jako i opravdano osećanje niže vrednosti koje odlikovani nosi u sebi ma gde se kretao, a onda svoj bes pokazuje u svojoj kući tvrdeći da je daleko veći nego što se naslućuje.
Vest o najvažnijem događaju u Vučićevoj karijeri Politika je objavila tek na 5. strani, pišući na prvoj o avijatičarima koji dežuraju danonoćno, za ne daj bože.
U svojim spoljnopolitičkim vrludanjima i traganjima za pouzdanim osloncem u čuvanju svog haotičnog apsolutizma Vučić je, iako još na Šešeljevoj sisi zadojen Matuškom, tek poslednjih meseci pokazao značajniji naklon Kremlju.
Zbog toga je važno obrazloženje iz kancelarije ruskog predsednika i valja ga ponoviti: „Za veliki lični doprinos multilateralnoj saradnji sa Ruskom Federacijom!“ Oskudno, suvo, distancirano obrazloženje. Nedostaje bar malo topline i rođačkog patosa, koji bi usplahirenom primaocu i te kako prijao i dodatno ga uzdigao u sopstvenim očima.
Zato je to neka vrsta ordenske akontacije za ustupke koji (svakako) slede. Novi ruski car očekuje da ih iz Beograda ponese kao siguran paket.
Putin dakle dolazi u Beograd da bi, uz ostale važnije poslove, okačio na odlikovani vrat gajtan počasti koji na sebi nosi teške obaveze, lične okove i još težu simboliku.
Srbi koji su ga nosili pre nisu dobro prošli: Crni Đorđe je ubijen, kao i regent Aleksandar, kralj Milan je proteran iz Srbije, a Nikola Pašić je proterao Srbiju iz nje same.
Sjecanjem na banjalucki kajak-kanuu, atletiku, gimnastiku i sah cemo, za sada, zavrsiti serijal sjećanja na banjalučki sport u drugoj polovini dvadesetog stoljeća autora Reufa Jakupovića, Banjalučanina, bivšeg fudbalera i rukometaša. Pripremajuci ova Reufova sjecanja za blog potsjetio sam se mnogih sportskih dogadjaja i sportista koje je Reuf spomenuo, ali i onih koje, ovog puta, nije. U svakom slucaju sam mu zahvalan sto je svoja sjecanja i svoj odnos prema banjaluckom sportu i sportistima otrgao od zaborava. Iskreno se nadam da ce Reuf nastaviti sa biljezenjem svojih sjecanja ali i da ce potaci i neke druge da se sjete sportova i sportista koji ovog puta nisu pomenuti ili da opisu svoj odnos i svoje dozivljaje vezano za bilo koji banjalucki sport. Ja cu reci da sam, recimo, uzivao gledajuci utakmice "malih" banjaluckih, ili okolnih, fudbalskih klubova, Naprijeda, BSKa, Zelje, Kozare (iz Gradiske), Mladosti iz (Kotor Varosi)...Pa turniri u malom fudbalu na Stadionu sportskih igara! Kakve su to bile utakmice! A tek komentari igraca i publike!... *************************
Tekst i ilustracije: REUF JAKUPOVIĆ, Banjalučanin, bivši fudbaler i rukometaš (ecko@graposi.se)
KAJAK-KANU je sport na vodi, koji se - da podsjetimo - u osnovi dijeli na
kajak i kanu, ovisno o veslu kojim se vesla. Kod kajaka je veslo s dvjema lopaticama,
a kod kanua s jednom. I jos nešto: takmičenje u ovom sportu može miti na mirnim
i na divljim vodama. Od osnivanja kajak-kanu kluba u Banjoj Luci prošlo je 70
godina. Daleke 1947. godine osnovano je brodarsko društvo Vrbas, kao preteča
današnjeg kluba. Klub ni do danas nije mijenjao to ime, koje mu, logično je,
najbolje i pristaje. U svojoj dugoj istoriji Vrbas je odgojio mnoge nezaboravne
sportiste, od kojih su neki nastupali i za najbolju jugoslavensku
reprezentaciju. Dvojica su ipak ispred ostalih: Ishak Salama i Zlatan
Ibrahimbegović.
Ishak Salama je po mnogo čemu jedinstvena banjolučka sportska figura,
čime je i zaslužio da mu se u ovom tekstu da nešto malo više prostora. Rođen u
Banjoj Luci u vrijeme Drugog svjetskog rata, imao je već u prvim godinama
života nesreću. Igrajući se jednom bombom, zaostalom baš iz tog rata, aktivirao
ju je. Stradala mu je šaka desne ruke odnosno, preciznije rečeno, samo mu je
kažiprst ostao nepovrijeđen. Od ostalih prstiju neke je izgubio u potpunosti, a
neke djelomično. Grubo rečeno, već od najranijeg djetinjstva postao je invalid.
Ali, ne, nije se Salama predao sudbini. Zavolio je sport i, gle čuda, sav mu se
posvetio. Bio je neobično svestran. Dobro je igrao stoni tenis pa i rukomet.
Igrao je za rukometnu reprezentaciju Ekonomske škole, koju je pohađao. Ipak
njegova velika ljubav bile su skije i kajak. U ova oba sporta šake igraju
veliku ulogu - one drže štapove odnosno veslo. No, smanjena funkcija šake desne
ruke Salami nije smetala da izraste u istinskog asa i u skijanju i u kajaku (na
divljim vodama). U kajaku je koristio i specijalno napravljenu ”rukavicu” koja
mu je nadomještala nedostajuće ili djelomično nedostajuće prste - kako bi veslo
mogao čvrsto držati u ruci. Opsjednut sportom, Salama se nakon završenog
srednjoškolskog obrazovanja prijavljuje na prijemni ispit na Fakultetu fizičke
kulture. Da bi sakrio svoj fizički nedostatak, zbog kojeg bi mogao već na
startu biti eliminisan, Salama je šaku desne ruke umotao u zavoj, rekavši
poznatoj banjolučkoj profesorici fizičke kulture, Nadi Malešević, da se opekao
i da zbog toga ima zavoj na ruci, ali da mu to neće smetati da obavi praktični
dio prijemnog ispita.
Povjerovano mu je, a on je ispit položio bez ikakvog
problema. Po završenom studiju zdušno se posvetio odgajanju mladih banjolučkih
sportista, ne samo kao predavač nego i kao trener skijanja i kajaka. U BiH
Salama je bio neprikosnoven - bio je najbolji u slalomu i u spustu. Bio je i
reprezentativac Jugoslavije. Prvi je kajakaš kome je pripala titula najboljeg
sportiste Bosanske Krajine. Bilo je to 1965. godine. Te iste godine za dlaku mu
je izmakao dres državne reprezentacije koji bi ga odveo na svjetsko prvenstvo.
Naime, osvojio je 5. mjesto na kvalifikacijama za reprezentativni dres, a na
svjetsko prvenstvo su otišla četvorica prvoplasiranih. A onda, 29. oktobra
1977. godine krajiška ljepotica Banja Luka je zanijemila. Vijest da su u
saobraćajnoj nesreći nastradala trojica mladih Banjolučana, a među njima i
Salama, brzo se proširila gradom. Tugovala je Banja Luka dugo, a njeni stariji
žitelji se i danas s poštovanjem sjećaju Ishaka Salame, tog vrhunskog
sportiste, uspješnog trenera, omiljenog profesora i, iznad svega, dobrog
čovjeka.
Zlatan Ibrahimbegović je bez sumnje legendarni banjolučki kajakaš, kojeg
u njegovoj Banjoj Luci još niko nije dostigao, a pitanje je da li će ga i
dostoći. Bio je stalni reprezentativac Jugoslavije u kajaku na divljim vodama.
Učesnik je evropskih i svjetskih prvenstava. Na Olimpijski igrama u Minhenu
1972. godine ostvario je solidan plasman. Za njega kažu da je znao ukrotiti i
najčudnije rijeke u svijetu. Čak 7 puta, i to zaredom, našao se na listi
najboljih sportista Bosanske Krajine, a titula najboljeg pripala mu je 1971.
godine. Kao i Salama, i Ibrahimbegović je takođe bio vrstan skijaš. Ovaj danas
sedamdesetgodišnjak sportu još nije rekao zbogom. I dan-danas skija, a posebno
voli sjesti
u kajak i okušati se u njegovoj najomiljenijoj disciplini -
slalomu. Živi u Australiji, u kojoj je postao poznato kajakaško ime, štonije nimalo lako kada se zna šta ova zemlja
znači u kajakaškom sportu u svijetu. Uspješan je kao trener, a poseban uspjeh
doživio je izborom za selektora slalom-kajakaške reprezentacije jedne (i to
najmnogoljudnije) od šest državnih cjelina koje čine Australiju.
ATLETIKA ili, kako je još
nazivaju, ”kraljica sportova” nije bila strana Banjolučanima. Neposredno nakon
završetka Drugog svjetskog rata ljubitelji atletike osnivaju klub, koji dobija
ime Borac, ime koje u toj poslijeratnoj Banjoj Luci novoosnovani klubovi
najčešće uzimaju. Iako su se banjolučki atletičari uspješno takmičili u mnogim
atletskim disciplinama, ipak je tračanje bilo u prvom planu. A trčalo se (i
skakalo), da se podsjetimo, ne na tartan stazama nego na stazama od šljake. Kao
ekipa Borac je jedno vrijeme suvereno vladao bosansko-hercegovačkom atletikom u
2 discipline: štafeti 4x100 m i 4x400 m. Mnogo je atletičara (a i atletičarki)
koji su u vremenu do raspada Jugoslavije postizali zapažene rezultate u BiH pa
i u Jugoslaviji. Ipak, perjanice su trkači Zlatko Esapović, Dragan Danelišen i
Bilko Kačar te skakač u dalj Milan Babić. Uz njih je i trkačica Radislavka
Račić
Zlatko Esapović je bio prvi koji je zasijao na atletskom nebu i prvi
atletičar koji je izabran za najboljeg sportistu Bosanske Krajine. Bilo je to
davne 1963. godine. Te godine postao je i reprezentativac Jugoslavije u krosu,
a kasnije je za reprezentaciju trčao još i kao srednjoprugaš: na 1.500 m i
3.000 m.
Dragan Danelišen će ostati upamćen, prije svega, kao trkač na 400 m. U
ovoj atraktivnoj disciplini, koja se danas smatra sprinterskom, nekoliko godina
nije imao dostojnog konkurenta u BiH, za čiju reprezentaciju je redovno
nastupao. I kada je otišao na studije medicine u Zagreb, Danelišen nije rekao zbogom
atletici. Naprotiv, kao član zagrebačke Mladosti dospio je i do reprezentacije
Jugoslavije u štafeti 4x400 m. I sam kaže da je svoj talenat izbrusio upravo u
ovom klubu, trenirajući s vrhunskim trenerima i, između ostalih, s legendarnim
jugoslavenskim sprinterkama Olgom Šikovec-Luncer i Milkom Babović. Slično
banjolučkom proslavljenom rukometašu Nebojši Popoviću, i Danelišenu bavljenje
vrhunskim sportom nije bilo prepreka da i u nauci postigne mnogo - da dotakne
sami vrh. Danas je i on univerzitetski profesor, a k tome i akademik. Član je,
naime, ANU Republike Srpske.
Šesnaest godina nakon što je Esapović bio najbolji sportista Bosanske
Krajine, dakle 1979. godine ta laskava titula pripala je opet jednom
banjolučkom trkaču, Bilku Kačaru, bez sumnje najboljem banjolučkom atletičaru
svih vremena. Ovaj svestrani trkač, nekadašnji standardni reprezentativac
Jugoslavije još uvijek je rekorder BiH i to u dvije discipline: u trci na 5.000
m (14:00.2 u Novoj Gorici 1980. godine) i u trci na 3.000 m stiplčez (8:31.0 u
Norveškoj 1981. godine).
Nijaz Kapetanović sa svojim pulenima,
Babićem (lijevo) i Danelišenom
Bez ikakve dileme, najsvestraniji banjolučki atletičar svih vremena je Milan Babić. Bio je bio dobar sprinter, dobar skakač u vis, a posebno dobar skakač u dalj. Sprint i odraz - bitni za jednog skakača u dalj - pomogli su ovom svestranom atletičaru da ostvari zavidan rezultat u njegovoj omiljenoj disciplini, skoku u dalj. I on je još uvijek rekorder BiH u skoku u dalj: u dvorani (7,51 m u Čehoslovačkoj 1967. godine) i na otvorenom terenu (7,63 m u Celju 1968. godine). Nastupao je i u majici s grbom Jugoslavije.
Radislavka Raćič:
Bez atletike ona i danas,
jednostavno ne može
U Banjoj Luci atletikom su se, i to vrlo uspješno, bavile i djevojke. Iz
tog ranijeg perioda vrijedno je pomenuti Radislavku Račić, koja je čak 6 puta
bila šampion Jugoslavije - kros, 1.500 m i 3.000 m. Naravno, bila je i
standardna državna reprezentativka. Njoj uz rame je Svjetlana Pantović, koja je
bila najbolja u BiH i jedna od najboljih u Jugoslaviji. I ona je bila državna
reprezentativka.
Ako se za nekog Banjolučanina može reći da je neizbrisivo, svim svojim
bićem, decenijama i decenijama vezan za neku sportsku granu, onda se to
ponajprije može reći za Nijaza Kapetanovića, istinsku legendu banjolučke
atletike. Nakon što je prestao s aktivnim bavljenjem atletikom, ovaj dobroćudni
i uvijek nasmijani čovjek posvetio se trenerskom pozivu. I evo ga, i danas je u
tom poslu, mada ga krhko zdravlje (a i godine su tu) u tome sputava. Bez
atletike on bi, čini se, bio kao i čovjek bez vazduha - ne bi mogao živjeti.
GIMNASTIKA je u Banjoj Luci,
odmah nakon Drugog svjetskog rata, bila jedan od najdominantnijih sportova.
Najveće zasluge za to, a i za kasnije uspjehe banjolučke gimnastike, nesumnjivo
pripadaju čovjeku čije će ime ostati upisano u sportsku istorija grada na
Vrbasu. Riječ je, naravno, o ne tako davno preminulom Mirku Petričeviću,
poznatijem po nadimku Piki. Ovaj rođeni Banjolučanin strasno je volio svoj
rodni grad i u njemu ostao do kraja života. Studije fizičke kulture završio je
u Beogradu. Po povratku u Banju Luku, kao profesor fizičke kulture, zaposlio se
u Tehničkoj školi, u kojoj je proveo cijeli radni vijek.
Kada smo već kod Tehničke škole, prilika je da se ovdje pomene još jedan
profesor fizičke kulture koji je takođe proveo cijeli radni vijek u ovoj školi.
To je Hamdija Kadenić, po nadimku Hamšo. I sam svestran i dobar sportista,
ostavio je neizbrisiv trag u banjolučkom sportu, ali prije svega kao sportski
pedagog. Skoro da nema sportske grane, uključujući i gimnastiku, u kojoj nije
„utkan“ ovaj omiljeni „profa“. Ako bi se pravila razlika između ova dva
profesora, moglo bi se rećo da je Piki prednost davao gimnastici, dok su kod
Hamše sve sportske grane imale podjednak tretman.
No, da se vratimo Petričeviću. Petričević je zaista bio vrstan
gimnastičar te je vrlo rano (imao je samo 23 godine) dobio laskavo priznanje -
najbolji sportista Bosanske Krajine. Bilo je to 1955. godine, kada je i
ustanovljena dodjela ovog priznanja. Bio je i reprezentativac Jugoslavije. Iz
tog perioda ostao mu je i jedan „ožiljak“, kojeg se nerado sjećao. Bilo je to
1956. godine. Reprezentacija Jugoslavije imala je naporne dvomjesečne pripreme
za odlazak na Olimpijske igre u Melburnu. Međutim, ni njemu ni drugim
reprezentativcima nije se ostvarila životna želja da otputuju u ovaj australijski
grad - zbog nedostatka novca gimnastičari su morali ostati kući. Drugi sportovi
su, dakle, imali prednost.
Ex-gimnastičar Vidović sa suprugom
Zlatne godine banjolučke gimnastike su kraj 50-ih i početak 60-ih godina
prošlog stoljeća. Pod budnim nadzorom Petričevića stasala je jedna izuzetna
generacija, koja je 1957. godine osvojila prvo mjesto na juniorskom ekipnom
prvenstvu Jugoslavije. Vrijedi pomenuti te šampione: Bekrić, Kolarević, Nikić,
Popović i Vidović. Najbolji među njima, Miroslav Nikić okitio se tada i titulom
pojedinačnog prvaka. Te godine Nikić će ponijeti i titulu najboljeg sportiste
Bosanske Krajine. Kažu za ovog gimnastičara da je bio najveći talenat
banjolučke gimnastike. Ko zna dokle bi dogurao, da odjednom - iz nepoznatih
razloga - nije prestao vježbati. Za razliku od Nikića, Nenad Vidović je, po
odlasku na studije u Sarajevo, nastavio da još intenzivnije vježba. Trud mu se
isplatio: postao je reprezentativac Jugoslavije, za koju je tada nastupao
najbolji jugoslavenski gimnastičar svih vremena, nenadmašni Miroslav Cerar.
Vidović je učestvovao i na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964. godine.
I generacija banjolučkih gimnastičara koja je naslijedila ovu
najuspješniju nije bila za podcjenjivanje, kako u BiH tako i u Jugoslaviji:
Pletikosa, Muratagić, Brkić, braća Huseđinović...
Još jedno gimnastičko ime Banje Luke treba otrgnuti od zaborava. To je
Rudi Sarafin. Ovaj nenametljivi ali do krajnjih granica uporni sportista bio je
vrstan gimnastičar 50-ih godina prošlog stoljeća. Kasnije se, zajedno sa suprugom,
posvetio komponovanju sletskih vježbi, koje su tada bile svojevrsan hit.
No, nisu samo banjolučki momci bili dobri gimnastičari - bile su to i
banjolučke djevojke. Da pomenemo samo prvu među jednakima, Mimu Tafilović, koja
se kasnije posvetila trenerskom pozivu. I kao trener bila je jednako uspješna.
ŠAH
odnosno njegovi počeci u Banjoj Luci vraćaju nas u 1926. godinu, kada je u
jednoj kafani u blizini stare željezničke stanice osnovan šahovski klub Balkan.
Procvat će šah doživjeti odmah nakon Drugog
svjetskog rata, kada će klub dobiti ime Nikica Pavlić. Najuspješniji period, po
mišljenju mnogih, je od 1967. do 1979. godine. Pored dvojice velemajstora, Milana
Vukića i Envera Bukića, u ekipi su tada igrali i Mihaljčišin, Šibarević, Lakić,
Mačkić, Vera Bukić, Mina Karabegović... Tada je Nikica Pavlić bio peti klub po
rangu u Jugoslaviji, a Banja Luka je tada bila treći ”šahovski grad”, odmah poslije
Beograda i Zagreba.
Milan Vukić je prvi banjolučki
i bosanskohercegovački šahovski velemajstor. Tu laskavu titulu FIDE
(Muđunarodne šahovske federacije) osvojio je 1975. godine. Nastupao je i za reprezentaciju
Jugoslavije. Kao reprezentativac igrao je i na ekipnom prvenstvu Evrope na
kojem je Jugoslavija osvojila 2. mjesto. Pobjednik je mnogih međunarodnih
turnira. U bivšoj nam domovini Vukuć je bio najbolji ”cuger-igrač” odnosno
brzopotezni šahista. Kuriozitet je da je Vukić bio državni prvak u tri države:
Jugoslaviji (čak 3 puta), ”skraćenoj” Jugoslaviji (Srbija i Crna Gora) i u BiH.
Vukić je 1974. godine bio najbolji sportista Bosanske Krajine.
Banjolučanin po rođenju,
nedavno preminuli Enver Bukić je 1976. godine postao šahovski velemajstor -
drugi Banjolučanin s tom najvišom šahovskom titulom. Tri puta je osvojao 2. mjesto
na pojedinačnom prvenstvu Jugoslavije. Bio je i reprezentativac Jugoslavije, a
kao član najbolje jugoslavenske selekcije učestvovao je i na ekipnom prvenstvu
Evrope na kojem je Jugoslaviji pripala titula vicešampiona Starog kontinenta.
Učestvovao je na mnogim međunarodnim turnirima, a na nekim je bio i pobjednik. Čak
8 puta našao se na listi najboljih sportista u Bosanskoj Krajini, a titulu
najboljeg ponio je 1962. godine - kao prvi šahista kojem je to pošlo za rukom. I
1967. godine ponovo je najbolji sportista Bosanske Krajine.
Banja Luka je bila poznata i
po organizaciji mnogih međunarodnih turnira, uz učešće svjetske šahovske elite.
Na jednom od njih, održanom 1979. godine, pobjedio je mladi Gari Kasparov, koji
je tom pobjedom krenuo ka svjetskom šahovskom vrhu.
Ne bi Nikica Pavlić mogao biti
tako uspješan klub da nije imao sposobne ljude koji su ga vodili. Kao
najsposobniji među njima najčešće se pominje dugogodišnji predsjednik tragično preminuli
Ahmet Čejvan, koji je bio i dobar šahista. Odmah do njega je i Ibro Kapić, koji
je bio i prvak Jugoslavije u dopisnom šahu. **************************************
I šta možemo zaključiti iz svega ovoga što je rečeno! Sažeto rečeno, banjolučki sportisti su bili prvaci BiH i Jugoslavije, osvajali su medalje na svjetskim i evropskim prvenstvima te na olimpijskim igrama... pronosili su slavu sportske Banje Luke diljem svijeta. Ipak, podatak da je Banja Luka u svih ovih 11 sportskih grana (baš svih!) imala državne reprezentativce, i to kakve, zaslužuje da se kaže: kapa dole, sportska Banja Luko!
Imala je Banja Luka mnoge istaknute
sportiste i u sportskim granama koje nisu bile popularne kao ovih 11, kroz koje
smo se „prošetali“. U sportsku istoriju grada na Vrbasu ostaće upisana i imena
tih sportista, kao što su, recimo, Pero Popović (motociklista - sportista
Bosanske Krajine 1956.), Viktor Kupljenik (padobranac - sportista Bosanske
Krajine 1966.), Draško Božic (sportski pilot - sportista Bosanske Krajine 1990.)
i mnogi, mnogi drugi.
Sigurno
je da BanjaLuka ne bi bila tako uspješne u sportu tih 60-ih, 70-ih i 80-ih
godina prošlog stoljeća da nije imala - na njenu sreću - sve što je bilo
potrebno za uspješan razvoj sporta u jednom gradu:
veoma talentovane sportiste,
obrazovane i sposobne trenere,
iskusne i vrijedne sportske radnike,
uspješne ljekare sportska medicine i fizioterapeute,
materijalnu pomoć privrede,
bezrezervnu podršku politike.
A imala je i još nešto: bezgraničnu ljubav Banjolučana
za sport i sportiste.
