Monday, August 27, 2012

Emir Imamović: Naša stranka, dobrovoljni gubitnici




Nevjerovatno je kako su u Bosni i Hercegovini umni, dobronamjerni, relevantni, obrazovani ljudi, spremni uložiti silan trud i znanje iako znaju da, u najboljem slučaju, neće postići ama baš ništa.
„Prijedlog je na inicijativu Naše stranke izradio Centar za javno pravo pod rukovodstvom prof. dr. Edina Šarčevića, jednog od najuvaženijih stručnjaka za ustavno pravo u Evropi. Ideja je bila da javnosti ponudimo kompromis dva modela koji su se u posljednjih 20 godina zacementirali na političkoj sceni: etnonacionalni model, koji Bosnu i Hercegovinu doživljava kao državu entitetskih kolektiva u kojem su građani i Ostali dovedeni u diskriminirajuću, praktički beznačajnu poziciju i drugi – socijaldemokratski model, koji kao relikt starog sistema ignoriše realnost i činjenice da u međuvremenu imamo više etničkih i vjerskih identiteta koji su, nakon 50 godina komunističke vlasti, doživjeli hiper-emancipaciju i, nažalost, postali primarni identiteti, onemogućavajući time u velikoj mjeri poistovjećivanje s državom, odnosno sa Bosnom i Hercegovinom. Proizvod ove ideje je dokument pod nazivom Projekcija Ustava BiH, usvojen od organa Naše stranke u junu ove godine. Naravno, čak i sama priča o promjenama Ustava BiH izaziva vrlo osjetljive reakcije. Upravo iz tog razloga smo odlučili da ovaj dokument, njegov sadržaj, predstavimo javnosti kao radni materijal, otvarajući javnu raspravu i omogućavajući našim ljudima, a ponajviše struci, da razgovaraju i izraze svoje stavove i mišljenja, a ne kao što je to do sada bio slučaj, da se neki tzv. paketi dogovaraju iza zatvorenih vrata u takozvanim šestorkama ili sedmorkama, izvan institucija vlasti i javnosti se prezentuju kao gotova rješenja. Naši ustavni principi, dakle, nisu gotova rješenja, već inicijalni prijedlozi koji bi raspravu o vjerovatno najvažnijem pitanju za budućnost ove zemlje trebali vratiti u javni prostor“, rekao je u intervjuu Danima predsjednik Naše stranke Denis Gratz.
Sve je k'o u civiliziranom svijetu

I dodao, pored ostaloga: “Dio oko promjene naziva entiteta možda zvuči dramatično, ali se radi o poštenom prijedlogu koji će donekle zacijeliti ratne rane; nije u redu da jedan dio BiH nosi ime isključivo jedne etničke skupine. Kako se u tom prostoru osjećaju oni drugi? Isto tako, Federacija BiH je nesretan naziv iz jednostavnog razloga što je besmisleno da jedan dio države nosi ime iste te države... Decentralizirana BiH, ali sa snažnim regijama, koje u ovom trenutku nismo geografski odredili, niti to smatramo neophodnim. To treba ostaviti struci, geografima, demografima, ekonomistima, stručnjacima koji se bave prostornim uređenjem, koji bi ocijenili koje to grupe opština ili regija prirodno pripadaju određenoj ekonomsko-društvenoj cjelini. Predlažemo četiri federalne jedinice zato što smo svjesni da se Federacija mora reorganizovati, da ovo stanje nije održivo. Republika Srpska se, s druge strane, mora decentralizirati, jer se istočni dio ne razvija na isti način i istim intenzitetom, ako uopće možemo govoriti o nekom razvoju...“

Na prvi pogled, sve je k'o u civiliziranom svijetu: jedna stranka kojoj ne nedostaje ozbiljnog svijeta, zamolila je vrhunskog stručnjaka za ustavno pravo, da sa saradnicima izradi dokument koji će biti osnova za javne razgovore o konstrukciji neke bolje, buduće države. One koja se zove Bosna i Hercegovina, što je dovoljan razlog za hronični pesimizam.
Kada je u kancelariji direktora Internacionalnog teatarskog festivala Mess Dine Mustafića, dogovarano formiranje Naše stranke, jedan od njenih osnivača i prvi predsjednik Bojan Bajić, predložio je da NS bude prva i, zapravo, jedina ustavna partija u BiH. Odnosno, da se protiv naopakog, jedva funkcionirajućeg sistema bori koristeći mehanizme istog tog sistema. Ideja je, dakle, bila da se kroz institucije na svim nivoima vlasti djeluje tako da u jednom trenutku bude moguće suspendovanje svih bolnih pitanja na neodređen broj godina, te istovremeno i bezuslovno prihvatanje svih uslova za evropske integracije.
Kako je rečeno te neke davne nedjelje u Messu: „Kada bi Bojan bio predsjednik Republike Srpske, a Danis Tanović Federacije, odnosi između ta dva entiteta bili bi bolji nego odnosi sarajevskih općina Centar i Stari Grad“. Sve poslije bilo bi muzika.
Priča o Ustavu je priča o ratu

Bez ikakve infrastrukture, sa malo novca i još manje vremena, Naša stranka je, uglavnom na galamu i Tanovićevog Oscara, ostvarila začuđujuće dobar rezultat na prvim lokalnim izborima na kojima je učestvovala, da bi samo dvije godine kasnije, u jesen 2010. godine, doživjela kolosalan poraz. Kako u BiH niko i nikada nije dobio izbore na osnovu programa, tako ih niko, pa ni NS, nije izgubila radi toga što je nudila potpuno kriva ili nedovoljno dobra rješenja. Jednostavno, sa elitnim, stvarnosti nimalo bliskim članstvom, bez novca za spektakularne kampanje i liderima alergičnim na podilaženje biračima, Naša stranka, realno, i nije imala nikakvih šansi u BiH, u kojoj će i sa novim predsjednikom, Denisom Gratzom, ostati na političkoj margini.
Naravno, sve što je Gratz rekao u Danima o ustavnom uređenju BiH je toliko precizno da se može uokviriti i zakačiti za zid iznad kauča u dnevnoj sobi. Republika Srpska je, zaista, banjalučki okrug, dok je ostatak tma i tmuša nepregledna; siromašno, zapušteno područje u kojem ugodno živi probrana, podobna i Banjoj Luci preko svake mjere odana manjina. Federacija BiH, u što smo se uvjerili u posljednje dvije godine, jednostavno ne funkcionira, a košta. Teško je naći jedan, samo jedan racionalan razlog da se ne započne proces preustroja BiH, samo... „Čak i sama priča o promjenama Ustava BiH izaziva vrlo osjetljive reakcije“, kako reče Gratz.
Zapravo, svaka priča o promjenama Ustava BiH povlači i priču o ratu u Bosni i Hercegovini. Dejtonski mirovni sporazum, kičma svih kasnijih važnih dokumenata o BiH, bio je, naime, moguć samo zato što je svima ponudio osjećaj da rat nisu izgubili. Grubo rečeno, bez za ovu priču nebitnih detalja: Bošnjaci su dobili BiH u granicama AVNOJ-a, Srbi Republiku Srpsku, a Hrvati (naizgled) jednaku političku poziciju kao brojniji narodi. Ozbiljni razgovori o BiH sa četiri regije razumnih, etnički neekskluzivnih naziva, podrazumijevaju i – tiho ili glasno, nije važno – kolektivno prihvatanje poraza. Naša stranka, dakle, želi da bosanskohercegovačka javnost, zapravo srpska, hrvatska i bošnjačka, indirektno govore o trajnom odustajanju od Republike Srpske kao takve, mogućnosti formiranja trećeg, hrvatskog entiteta, te bošnjačkom prestanku shvatanja BiH kao države na koju i u kojoj imaju najviše prava.
Da traže nemoguće, svjesni su, naravno, u Našoj stranci. Ili kako je rekao Gratz u pomenutom intervjuu: „Mi želimo da ponudimo rješenja koja velike stranke ne mogu sebi dozvoliti, zato što se boje svog biračkog tijela i svoje klijentele. Mi želimo da ponudimo ono što možda neće biti najprihvatljivije za široki dio javnosti, ali će biti ono što je najbolje u ovom trenutku“.
Ignoriranje umijeća mogućeg
Jedna od najpoznatijih i najtačnijih definicija politike, jeste ona o umijeću mogućeg. U Našoj stranci su je odlučili ignorirati, čime su, očito svjesno, pokazali kako im ambicije nisu veće od dosadašnjih izbornih rezultata. I vrlo vjerovatno budućih.
Razlika između odgovornih i neodgovornih stranaka jeste i u tome što se prve, za razliku od drugih, ne ponašaju kao njihovi prethodnici na vlasti. Sličnost je, međutim, u tome što i jedni i drugi na vlast dolaze poštujući ista pravila igre. Koliko je NS odgovorna mi nećemo saznati: manje od dva mjeseca prije lokalnih i dvije godine prije općih izbora, Naša stranka je odlučila na vlastitoj koži provjeriti koliko je zaista širok onaj dio javnosti kojem su njeni prijedlozi ustavnih reformi neprihvatljivi. A širok je, znamo iz iskustva, taman toliko da je NS i bez sličnih inicijativa od kojih se masama pale patriotski osjećaji, odavno politički jedva živa. Na obostranu štetu: i Bosne i Hercegovine i Naše stranke

(sa portala RadioSarajevo.ba)

1 comment:

  1. Što reći? Trebam li išta reći? - Pitam se već drugi dan.
    Pravi je to primjer kako druženje s istomišljenicima, kojih je uvijek, što previđamo, malen broj, čini ljude nesposobnima da vide, čuju i razumiju sredinu i vrijeme u kojem žive.
    Biti pošten, željeti učiniti nešto dobro za zajednicu, nuditi pametna rješenja nije dovoljno da tu ideju ili čin zajednica takvom vidi i prihvati. Da su ljudi pošteni, pametni, razumni nikad rata ne bi bilo, pa ni ovog zadnjeg.
    To znaju političari, vođe i zato oni vrhunski, što ne znači da su i pošteni, pametni, dobronamjerni, znaju kako doći na vlast. Doći na vlast treba biti cilj, a onda se rade pravi programi.
    Treba biti mudar, dobro poznavati povijest, politiku, poznavati ljude, vrijeme i okolnosti u kojima se živi, da bi se to postiglo.
    U konkretnom slučaju radilo se o dobrim željama i vjerojatno dobrim prijedlozima, ali i o političkoj naivnosti i amaterizmu.
    Teška ocjena, nažalost potvrđuju ju rezultati na izborima.

    ReplyDelete

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...