Sule: ČUDAN MOMAK BIO SI TI

Zlatka Midžića sam poznavao jako dugo, negdje od 1973. ili 1974. godine. Te je godine moj drug Nino Bahtijarević svirao sa Midžom, Pikom i Omerom Popajom u Novalji na Pagu, a Boro Dražić i ja smo im se privalili na desetak dana. Naravno, na Pag smo stigli Borinim crvenim „minijem“.

Nakon Midžine smrti, kad god slušam grupu „Stijene“ i onu prelijepu pjesmu „Singin' Rock 'n' Roll“, obavezno pomislim da je napisana baš za njega.

Hej, čudan momak si bio

Mislili smo svi da pomalo lud si ti

Ti na riječima grub si bio

U pjesmi drag i mio, tražio kruh i sol

I pjevao rock 'n' roll

Pjesmom, dok ljubav svoju bi zvao

Na tren život bi stao, od stakla bio si ti

Hej, ljubavni san je kratak

Od svega osta bol, pjevaj nam svoju pjesmu

Singin' rock 'n' roll

Hej, čudan si bio ti

Mislili smo svi, da pomalo lud si ti

Hej, ljubavni san je kratak

Od svega osta bol

Pjevaj nam svoju pjesmu

Singin' rock 'n' roll

Stvarno čudan momak je bio on, volio je bluz i rokenrol, a cijeli je život ponajmanje to svirao.

Bez obzira na njegove mane i kvalitete, kojih smo svi prepuni, malo koji muzičar u ovom gradu je osporavao njegove muzičke kvalitete. Naprotiv.

Pošto ja nisam muzičar, od Midže sam naučio kako se dobro igra „remi“, a ostali koji su se bavili muzikom, mnogo toga su od njega mogli naučiti.

Čovjek je cijeli život bio profesionalni muzičar i živio od muzike, ne birajući šta će i gdje će svirati. To mu je bio posao i on ga je takvog prihvatio.

Zlatko Midžić, Haško Čelebić, Zvonko Rolih i Zlatko Maričić

sa Arsenom Dedićem 1973. godine u hotelu „Palas“

Midža je pripadao klasičnoj banjalučkoj muzičkoj školi i tradiciji, što je u njemu „uspavalo“ veliki talenat. Uostalom, nije on bio jedini koga je „tezga“ odvela na neku drugu stranu, sasvim suprotnu njegovim muzičkim potencijalima. U isto vrijeme, malo se ljudi u ovom gradu može pohvaliti da je otišlo u penziju sa punim muzičkim stažom.

Za Midžu, kao muzičara, njegov dugogodišnji prijatelj Mićo Maričić kaže:

„Midža je uvijek bio odličan sluhista. Nikad mu nije bio neki veliki problem da, preslušavajući neku pjesmu, „na prvu“ odredi harmoniju, tj. akorde pjesme i ritam koji je, ne znajući mu pravi naziv, mogao odmah i na stolu improvizirati.

U tom smislu bio je perfekcionista. Nije mu mogao promaći niti jedan melodijski detalj ili prolazni akord. Pogotovo je imao uho za bas-melodijsku liniju po kojoj je, za njega cijela melodija dobijala smisao.

Midža nije samo kao instrumentalista bio dobro potkovan, već je i vokalno znao da pokaže svoje kvalitete. Istina, ruku na srce, svoje vokalne sposobnosti je uglavnom koristio kao prateći vokal, iako je to i sam mogao da izvede.

Mislim da si baš pogodio pjesmu kojom ilustruješ Midžinu prirodu, jer su ga ljudi, koji ga nisu dovoljno poznavali, smatrali pomalo čudnim. Glavni razlog tom mišljenju bio je baš njegov pristup i ophođenje prema svim članovima sastava. Takav stav je imao i prema velikim imenima zabavne muzike, koje smo često pratili. Znao je on i njima dati poneku primjedbu.

Jednostavno bio je takav i kao čovjek i kao muzičar.“

Tako kaže Mićo, a u periodima dok nije bio na „gaži“, van grada, Midža i ja smo znali satima igrati remi, gdje sam ja uglavnom gubio i u isto vrijeme po deset puta za redom preslušavati jednu te istu stvar, dok on ne bi ukapirao neku samo njemu znanu caku.

Onda je došao glupi rat i svima nama, pa tako i njemu, promijenio život.

Poslije rata, Midža je sve manje svirao, a sve više podučavao druge. Nakon toga je došla i bolest i sve iz korijena promijenila.

Iako jako bolestan, satima je svirao u „Monnetu“.

Jedno vrijeme je zajedno sa Goranom Predićem, Dubom i Riletom imao sastav, VIS „Restlovi“. Čak su jednom u tom sastavu, kao Cajini gosti, nastupili i na televiziji. Do poslednjeg časa davao je časove mladim muzičarima i otkrivao talente.

Aplauzom smo ga ispratili u novembru 2010. godine.

„Vrijeme izlazećeg sunca“-strana 44 

Little Sule