Branko Perić : Zašto se slučaj Davida Dragičevića pretvara u slučaj Davora Dragičevića?

Izgleda da se slučaj nesrećnog Davida Dragičevića pretvara u slučaj Davora Dragičevića! Jedna tragedija i jedan krivičnopravni slučaj ulaze u novu fazu manipulacije, ovog puta političke. Kada je svako razuman, poslije svih institucionalnih inscenacija, očekivao da se Tužilaštvo oglasi o uzroku smrti nesrećnog Davida Dragičevića, ponovo se oglasio Predsjednik.

Ovaj put u ekskluzivnom obraćanju građanima preko javnog TV servisa sa sinopsisom scenarija za ometanja oktobarskih izbora u Banjaluci, u kome (scenariju) Davor Dragičević sa kompanijom negdje na putu za Banjaluku otima kamion s glasačkim listićima!?

Zašto je Predsjednik javno objavio pripremanje jednog ozbiljnog antidržavnog i terorističkog djela? Otkrivanje pripremanja takvih djela pravno se može smatrati ozbiljnom opstrukcijom obavještajno-istražnih aktivnosti. Ako je u svemu bilo indicija, makar i malog stepena vjerovatnoće, o tome je trebalo da brinu institucije u strogoj tajnosti. Krivci su trebali biti pohapšeni u pokušaju i završiti u zatvoru. Medijska upotreba takvih informacija diskredituje i naratora i institucije.

Sve dok državne institucije mjesecima ćute o uzrocima tragične smrti Davorovog sina Davida, neumjesno je i neprimjereno dovoditi slučaj u politički kontekst. Ćutanje o uzroku smrti Davida Dragičevića je kontekst sam po sebi i upotrijebiće ga svako ko od toga očekuje korist. Ključ rješenja je da državne institucije slučaj rasvijetle. Zašto se to ne čini!? Zašto je ključno pitanje postalo periferna stvar?

Davor Dragičević živi svoj život s neizmjernim teretom boli. Ko nije sahranjivao svoje dijete nema pravo da Davoru Dragičeviću bilo šta zamjeri. Tuga i ljudska muka s kojima živi Davor Dragičević daju mu za pravo da urla do neba, da sumnja i da optužuje, da proklinje i kune, da bude neodmjeren i da bude neprijatan svuda i prema svima. Taj nesrećni čovjek, mogli smo da se uvjerimo, misli i govori srcem, a ne razumom. Zamjeriti mu na riječima koje nisu birane i nisu sasvim jasne, nije pristojno. Ni Davoru Dragičeviću ponekad ne koriste vlastite izgovorene riječi. Treba li ga zbog toga javno optuživati i očekivati da ima mjeru?

Treba li Davor Dragičević da javno govori o svojoj patnji? Treba, sve dok će mu to olakšati muku i dok ima nadu da će ga neko čuti. Možda Davor ponekad pogrešno zaključuje, možda ga nedobronamjerni koriste, možda ga neki ljudi pogrešno savjetuju!? Možda ga i razne službe koriste za razne ciljeve, što je politički omiljena teza i tema? Da li on sve to može znati? Skrhan bolom, čovjek vjerovatno vjeruje da je to što čini dug prema mrtvom djetetu. Da li neko misli da Davor treba da ćuti i da čeka? Šta da čeka?

Država se teško ogriješila o Davora Dragičevića i nema pravo da bilo šta od njega traži. Davor Dragičević ima pravo da od države traži da mu kaže istinu o smrti njegovog djeteta. Ništa više od toga Davoru ne treba! Ako država nema odgovor, Davor ima pravo da sumnja i optužuje. Ima pravo da traži da mu u tome pomogne svako ko ima bilo kakvu moć, pa makar to bila i opozicija. (Da li Predsjednik zaista misli da opozicija nema legitimno pravo da bude na strani građana kojima država neće ili ne može da pomogne?)

Bilo je nepotrebno i nesmotreno reagovanje Predsjednika. Iznenadilo me, priznajem. Poznajem Predsjednika po spremnosti da razumije i da pomaže. I da održi datu riječ! Šta ga sada lišava empatije i odvodi na put osionosti? Da li je zaista tačno da svaka vlast kvari, a apsolutna kvari apsolutno?

Očekivao sam od Predsjednika da nakon traljave policijske istrage zatraži ostavke ministra i direktora policije. Ne zbog njihove krivice (a i ona, izgleda, postoji!), nego zbog moralne odgovornosti. Ugled i dostojanstvo vlasti zasnivaju se na moralnoj odgovornosti. Nema odgovorne države ako nema odgovornih pojedinaca. Da je Predsjednik to učinio, ne bi mu trebala izborna kampanja. Bila bi to snažna poruka da je Predsjedniku, kao i posljednjem građaninu ove zemlje, stalo do pravde i odgovornosti. Predsjednik mora da zna da više nije bitan Davor. Nije slučaj Davora Dragičevića važniji od slučaja Davida Dragičevića. Svaki građanin ove zemlje želi da zna kako je stradao Davorov sin David. Ako je ubijen, svaki građanin ove zemlje želi da ubica bude otkriven i kažnjen. Zašto Predsjednik ne upire prstom u istražni predmet Davida Dragičevića i traži odgovornost pravosuđa?

Pokušavam da se sjetim da li je Predsjednik nekada sankcionisao nekoga iz javne vlasti. Izgleda da nije! Kao da su mu svi s oreolom bezgrešnosti. Prosto ne znam kako da to razumijem!? Ali znam da će krivica za grijehe mnogih ministara, direktora i svojih partijskih činovnika na kraju pasti na njegova pleća i da taj teret neće izdržati.

Da budem iskren, nadao sam se da će zatražiti od glavnog tužioca Republike Srpske da preuzme istragu i obavijesti javnost o uzroku smrti Davida Dragičevića. To je adresa na koju je trebalo da se obraća Predsjednik. Nadao sam se i da će zatražiti i od Visokog sudskog i tužilačkog savjeta da formira nezavisno stručno tijelo koje će istražiti na koji način je Okružno tužilaštvo u Banjaluci vodilo istragu u slučaju "Dragičević". Bilo je mnogo razloga da se istraži da li su učinjeni propusti koji ukazuju na nekompetentnost i disciplinsku odgovornost postupajućih tužilaca. Takvi potezi Predsjednika bi bili institucionalni put koji bi zaustavio spekulacije i političke manipulacije slučajem. I koji bi dali značaj institucijama i učinili sistem vlasti odgovornijim. Predsjednik je propustio šansu da predsjednički reaguje.

Ne pišem ovo da bih savjetovao Predsjednika. Ponekad mi se čini da pretjerujem i ne osjećam se dobro. Pišem zbog toga što je i meni stalo do odgovornog pravosuđa i odgovornog društva. Pravosuđe, kojem pripadam, teško se obrukalo na slučaju "Dragičević". Stvari poprimaju neočekivane obrte. Institucije se ruše, društvo se rastače, moral je u teškoj krizi! Ne želim da slušam priče kako pravosuđem u Republici Srpskoj upravlja Dodik, a u Sarajevu SDA i Radončić. Nadam se da to ne želi ni Predsjednik.

(Nezavisne novine)