Prije dvije godine, posljednja tri dana jula, proveo sam u mjestu Chiesina Uzzanese, blizu toskanskog grada Pistoia. Bio sam ondje pozvan na jednu turističko-umjetničku priredbu. Usred svakovrsnih ića i pića, pokazivanja i prikazivanja, sviranja, degustiranja, zapričao sam se i sa trojicom elegantno odjevenih muškaraca, četrdesetak godina svaki. Tamnoplavi sakoi i prsluci, bijele košulje i leptir mašne u vrelom danu izdvajali su ih od mnoštva u ljetnoj odjeći. Riječ po riječ, rekli su mi da su sva trojica sommelieri! Bili su upravo stigli sa jedne degustacije i razgovora o vinima, ja tome nisam prisustvovao, ne može se svuda stići. Somelijeri, kušači vina mamili su i ženske i muške poglede, kao da su čarobnjaci, kao da su mađioničari. Ni traga od podsmijeha, nipodaštavanja i kinjenja za dokonaštvo i mistifikatorstvo što se u našim krajevima počesto zna čuti o ljudima koji ‘mljackaju’ i ‘obraze skupljaju’.
Dobro raspoloženi, bez otpora su krenuli da udovoljavaju mojoj radoznalosti te se dali u opisivanje zahtjevnosti i svoga učenja i svoga posla. Somelije je zanimanje jako zahtjevno, najbolje škole somelijerske su skupe, a diplomski ispit je težak. Da se dobije zvanje, koje ponašeno zovemo somelije, mora se polagati najprije pismeni ispit, a on predviđa odgovore na pitanja o najboljim vinima evropskim, ali i američkim i australijskim, pa teško razvrstavanje elemenata presudnih za imenovanje vina po geografskom porijeklu, pa beskonačna geografija najboljih vinograda, s padina sa ove i s one strane ekvatora, pa mlada vina i šira, pa popravljanje mošta, pa aerodinamika vina. Jedan od somelijea je kao posebno zahtjevan dio naukovanja (i ispita!) opisao sparivanje određenog jela sa vinom koje uz to jelo pristaje. Onda su druga dvojica navodila sparivanje evropskih vina sa churrascom, a sjećam se kako su uglas rekli da crno vino Aglianico iz Lukanije i Kampanije najbolje ide uz beef Stroganoff, ako se ovaj noć prije pečenja marinira u bijelom vinu.
U razgovoru od preko sat vremena čuo sam šta sve mora stajati na etiketi koju ima boca s vinom, kako se vinska etiketa čita, pa o obaveznoj oksidaciji vina koja dugo stoje u bačvama, to jest o onome što Talijani zovu decantazione, a mi dekantiranje vina. Sva trojica su prošla i strogo pogađanje i opis vina ‘na slijepo’, to jest zavezanih očiju.
Jedan od njih mi je rekao da je položio i za ocjenjivanje okusa vode. Okušao se u preko pedeset vrsta mineralnih voda. Imao je ponuda iz arapskih zemalja da tamo ode i za dobre novce preporučuje vodu u dobrim hotelima i restoranima. Kad mi je sve to kazao, pa kad je dodao da mu je Ravenna rodni grad, meni se u sjećanje javio epigram Martijalov o vinu i vodi iz somelijeova rodnog grada:
Sit cisterna mihi quam vinea malo Ravennae,
Cum possim multo vendere pluris aquam.
(Htio bih bunar da imam, a vinograd ne u Raveni:
Više bih novaca, znam, s vode zaradio tu.)
Kad su ovo čula, ona dvojica su, da dodatno pecnu svoga kolegu, mangupski dodala da je danas posve drukčije u odnosu na antička vremena: Ravena danas nema ni vina ni vode da valja! Pa su obojica prasnula u smijeh. U Martijalovo vrijeme Ravena je imala malo vode za piće, a vina je proizvodila dosta.
Nekoliko dana po završetku toskanske fešte, zovnuo me moj najmlađi brat Jakup, iz Züricha. Bio je u bolnici, iznenada mu je na lijevoj nozi pukla ona tetiva koju zovemo Ahilova. Da ga malo razgalim poslije operacije, ispričao sam mu nešto od ovoga što sam čuo od trojice somelijera, pa dodao da je jedan od njih i somelije za vodu. Na to mi je Jakup rekao da je u našem kraju nekada živio najbolji pogađač vode, da je bio i naša svojta, i rekao mi njegovo ime: Adem Smajović. Meni je ime djelovalo poznato, ali ga, u trenutku zbunjenosti, nisam znao smjestiti, pa sam pitao brata otkud zna za toga Smajovića, na što mi je odgovorio da je za njega čuo od mene! I još me podsjetio da je meni o tome Smajoviću priču ispričao naš tetak Rasim Džanković, koji je rodom iz Draževića, a Smajoviće je, naravno, dobro poznavao. Moj dobri brat Jakup nije više izišao iz bolnice u Zürichu, na onaj svijet je otišao iz nje, ni dva mjeseca nakon toga. Pucanje Ahilove tetive bila je jedna od posljedica podmuklog mikrocelularnog raka pluća, što se sve do potkraj avgusta nije znalo.
A priču o Ademu Smajoviću sam od Rasima čuo dvaput. Danas mi je mnogo žao što priču nisam zapisao ili snimio magnetofonom. Jer, nema slaganja po pitanju koji je Smajović bio pogađač vode. I Rasimovi sinovi, koji su od oca priču čuli više puta nego ja, ne slažu se oko imena. Jedan kaže da je Smajović bio Adil, a ne Adem, drugi da se ne radi ni o jednom od Smajovića, već o Murselu Mujkanoviću, itd. A ja sam priču upamtio ovako.
U Draževiću, selu na rubu Pešteri, jedne zime boluje Adem Smajović. Od starosti, pritisle godine, pao Adem na postelju. Svaki dan se Ademu sve više odbija jelo, svaki dan mu se i voda sve više odbija. Sinovi i ostali ukućani pitaju ga bi li išta (išta, išta, makar nešto) mogao da pojede ili da popije, da im kaže, da mu to donesu. On im u jedno popodne rekne da bi mogao popiti malo vode sa Tetaje. Tetaja je izvor, i česma jugoistočno, više uzbrdno no ravno od Draževića, udaljena između tri i četiri kilometra od Ademove kuće. Čim čuju to, dvojica mladića, jedan od njih je Ademov sin, skoče na noge, obuku se, bunde, sargije, rukavice, obuju se, testiju u ruke i istrče iz kuće. Pada snijeg, hladnoća stisla, leden vjetar krivac puha sa Golije, vitla snijeg i diže mećavu. Dvojica momaka, navikli na pešterske smetove i kijamete, pohitaju što jače mogu, ali ih mećava vraća, korak naprijed korak natrag. Otegne se put do Tetaje, oni hoće, a Tetaja neće. Stignu nekako do mjesta odakle se vidi voda sa česmom po imenu Bučanka. Zna se, to zna i Adem, da Tetaja i Bučanka imaju zajedničko vrelo ispod zemlje, od njega je jedan rukavac Bučanka, a drugi Tetaja. Od Bučanke do Tetaje ima najviše pola kilometra. To za mladiće nije nikakva prepreka po lijepom vremenu, ali po nevremenu zna biti i previše. Tu jedan od dvojice vodonoša predloži da uzmu vode sa Bučanke, jer je to zaista ista voda koja je i Tetaja, a bolesnik im može umrijeti dok se oni kroz mećavu probijaju ka Tetaju. Rečeno – učinjeno, s mukom se domognu vode Bučanke, natoče testiju na njoj i dahćući, jedan iza drugoga, drugi gazeći stope u snijegu onoga prvoga, jurnu natrag ka Draževiću. U Draževiće stignu plaho izmoreni, stresu snijeg sa odjeće i obuće i s testijom upadnu u sobu gdje je dušek i na njemu bonik. Adem, čim ih ugleda, slab i u glasu, rekne: ‘E sokoli, halal vi vera, ja pomislio da ste po ovoj mećavi tek stigli onamo, a vi već ovamo!’ Tu skoči neka žena, donese čašu, a Adem rukom pokaže da mu je čaša prevelika, neka mu dadu vode u kašiku. I naliju Ademu vode u kašiku, pa mu postave još neki jastuk da mu bude lakše da srkne. I prinesu mu do usta kašiku, i on srkne vode s kašike. I proguta ono vode što je srknuo. Pa ovako rekne onoj dvojici vodonoša:
– Aman, jazuk vi bilo! A što ste mi donijeli vode sa Bučanke, što mi nijeste donijeli vode sa Tetaje?
Riječ jazuk je turcizam i označava štetu, ali i stanje onoga ko pretrpi štetu. Izraz ‘jazuk ti bilo”,
znači : ‘neka ti bude žao’, ‘neka štetuješ za ovo što si načinio’.
Tako je pogađač u vode sa izvora Adem Smajović, na umrlom času znao i kazao da voda koju je popio nije bila ona koju je tražio.
Ovu sam priču zauvijek upamtio, a pamtim i da sam je, negdje ranih osamdesetih godina, ispričao Vasku Popi i Bori Radoviću, u beogradskoj kafani Mala Moskva. Obojica su bila opčinjena Ademovim riječima. Popa je rekao: ‘Da i Tolstoj pozavidi!’
Sinan Gudžević (Novosti)
Bas mi se dopao tekst. B. Kljajic
ReplyDelete