Wednesday, August 28, 2019

Momčilo Đorgović: TRAGEDIJA JEDNOG NARODA - Neistomišljenici su izdajnici (1)


Beogradski Službeni glasnik je 2016., u ediciji Svedoci epohe urednika Gojka Tešića, objavio knjigu Momčila Đorgovića Tragedija jednog naroda – Šta ljude u Srbiji nagoni da rade protiv sebe. Gojko Tešić ocenio je da je ova „uzbudljiva knjiga u mnogo čemu iznenađujuća i otrežnjujuća, ubedljiva u čitanju svesno ili nesvesno, nenamerno namerno skrivanih istina o ružnim, tragičnim, strašnim, tamnim stranama naše nacionalne i kulturne prošlosti, koje se na neobjašnjiv način prenose i u naša ovovremena dešavanja u obliku mitskih ustaljenih obrazaca“.
Gojko Tešić ističe da je knjiga „mnogo više od publicističkog štiva budući da na posve originalan, ekspresivan, provokativan način govori o tragičnim istinama srpskog naroda. Otuda Đorgovićeva ideja dekonstrukcije mitske istorijske matrice o srpskom narodu i njegovim velikim istorijskim pobedama u ratovima i porazima u miru. O tabuizovanom, skrivenom ispod tepiha, prepuštenom zaboravu piše Momčilo Đorgović, ne kao publicista već kao izuzetan stvaralac koji je istovremeno istoričar ideja, istoričar kulture i umetnosti koji, propitujući prošlost, pred savremenost iznosi teška i razložna pitanja. Ima nečeg što ovu, sa strašću pisanu i raskošnu knjigu o ličnostima i njihovim delima, o vrednostima i njihovim slabostima, izdvaja u sasvim originalan narativ u našoj i o našoj kulturi. Tragedija jednog naroda je izuzetna knjiga o dvovekovnim usponima i padovima srpske politike i srpske kulture, a najuzbudljivije u njoj je ono što je i romanesknog, i filmskog, i dramskog tipa… Đorgovićevi tekstovi-portreti su pravi stvaralački biseri“.
U nekoliko nastavaka ćemo preneti završno poglavlje knjige o Borislavu Mihajloviću Mihizu – Ulazak u tunel oslobađanja – Greške plaćene depresijom.

(Fenomeni)
***********************************
TRAGEDIJA JEDNOG NARODA – Kako je Borislav Mihajlović Mihiz sluđivao Srbe 




Tamo gde Mihiz nije bio papa, nije bilo ni crkve. Ono što se nije uklapalo u „srpski narod“, kako ga je on shvatao, bilo je ravno izdaji. NJegova idejna platforma iskivana u dugim noćima druženja sa montanjarskim momcima iz jugozapadne Srbije nije se smela osporiti, jer samo smo to „mi“
Kada su došle na vlast „demokrate“ i „narodnjaci“, monarhisti i obožavaoci starih srpskih običaja (za sve njih su Mihiz i mihizovci pravili idejne platforme i krčili put u javnoj i masovnoj svesti), neće biti ni uglednih nagrada ni para za kulturu.
Velika izdavačka preduzeća prestaće da postoje, pozorišta će biti na ivici egzistencije, a književnici su prisutni u javnosti samo ukoliko dele ideološko jednoumlje stranaka na vlasti i njihovih medijskih pogona. Inteligencija, pojam i društveni sloj, onako kako je formirana u carskoj i boljševičkoj Rusiji, te u komunističkoj Jugoslaviji, prestala je da postoji. Još 1996. Gojko Tešić konstatuje da su intelektualci postali „uličari“ i da „od srpske inteligencije, kako bi Sterija rekao: ostalo je jedno VELIKO NIŠTA“. Moguće je da će u budućnosti preživljavati surogati mihizovsko-ćosićevske grupe, ali one nikada neće imati taj odlučujući formativni uticaj na mase, niti takvu infrastrukturnu povezanost sa vlastima i njenim institucijama. Društvo je ozbiljno uzdrmano i podeljeno migracionom selekcijom.
Stvaraoci i dela koji im nisu bili po volji bili bi izopšteni iz srpske kulture, ili skrajnuti. Bili su vrlo drski i neistomišljenike su eliminisali sa tri oprobana sredstva – ćutanjem, marginalizovanjem ili rastrganjem (slučaj Kiš). Sprovođenje eliminacije, međutim, nije ih sprečavalo da budu potuljeno srdačni sa žrtvom. Mihiz je u delima Radomira Konstantinovića pronašao zaveru protiv srpskog naroda. Optužio ga je da je u svojim istraživanjima Biće i jezik bio selektivan sa predumišljajem da nađe ružno u srpskoj književnosti. Umesto da prizna da su Konstantinovićeva istraživanja obogaćivanje i razvoj srpske kulture, Mihiz ga stavlja na metu patriotskoj sumnji. Tamo gde Mihiz nije bio papa, nije bilo ni crkve. Ono što se nije uklapalo u „srpski narod“, kako ga je on shvatao, bilo je ravno izdaji. NJegova idejna platforma iskivana u dugim noćima druženja sa montanjarskim momcima iz jugozapadne Srbije nije se smela osporiti, jer samo smo to „mi“. Ako je tačno mišljenje Olivere Katarine da su Ratko Dražević i njegove ideje uticali na stvaranje srpske nacionalne opozicije, onda je jasno da se Mihiz opisom „udbovaca“ u Autobiografiji samo distancirao u subjektu, ali ne i u sadržaju i zajedničkom verovanju. Cela grupa je gajila samosvesnu apsolutnost, neko bi to nazvao narcizmom bez granica, ličnom i kolektivnom uobraženošću, i nije mogla podneti da sebe vidi kao deo palanačkog života. Mihiz je jahao na svesrpskoj svetskoj izuzetnosti od srednjeg veka, Ćosić na jugoslovenskoj izuzetnosti i nisu sumnjali da su pupak sveta, a da je svet neprijatelj (i naši prijatelji mogu biti neprijatelji) kad god nama loše ide.

Fenomeni, Oktobar 2016.

(Nastavice se)

No comments:

Post a Comment