Saturday, October 12, 2019

SINAN ALIĆ: Mene je stid, a vas?!

Negdje prije tri godine poslao sam poruku urednici ovih novina, a zbog TV slika koje su svjedočile o odnosu Mađarske prema migrantima i pitao, ako ostaviš naslov “Fašizmu je ime Viktor Orban”, pisaću tekst. Odgovorila je kratko, piši. Ja napisao, a Oslobođenje objavilo. Tada nisam mogao ni naslutiti da će me mučnina preplaviti zbog slika koje iz moje zemlje odlaze u svijet i svjedoče o besprizornom i bezobraznom odnosu svih nivoa vlasti prema ljudima koje je nužda natjerala na pješačenja duga više hiljada kilometara i u višemjesečnu neizvjesnost.
U četvrtak, 3. oktobra, u jutarnjim satima obišao sam migrante na Autobuskoj stanici u Tuzli. Migoljili su se ispod kišom nadojenih deka. Hvata me jeza, ali ne znam šta da uradim. Stid me je države iz koje u svijet odlaze ružne slike koje svjedoče o nedostatku bilo kakve empatije za ljude u velikoj nevolji. Stid me je svih nivoa vlasti od mog grada, preko Kantona, Federacije, države. Iz protesta razmišljam šta da uradim. Da pocijepam ili demonstrativno spalim bosanski pasoš, da se odreknem državljanstva ove države, da… Što god učinio, migrantima neću pomoći, a sebe ću uvaliti u nevolje. Odlučih da pišem i pitam. I ponovo zovem Vildanu i kažem joj napisaću tekst o izbjeglicama, o našem odnosu prema njima: “Molim te, interveniši koliko god treba jer ga pišem, ljut i razočaran, ali ga objavi”. Ogovorila je kratko - “Piši”.
I evo pišem: Zar se u neposrednoj blizini Autobuske stanice u Tuzli, park uz kolosijek pruge Tuzla - Doboj, utrine odmah iza Autobuske stanice, nije mogao postaviti improvizovani šator s poljskim krevetima, pokretnim sanitarnim čvorom kako bi se nesretnim ljudima omogućio kvalitetan predah na njihovom putu ka boljem? U neposrednoj blizini, na manje od 100 metara od Autobuske stanice, zjapi prazan poslovni prostor. Idealno mjesto da ljudi jednu ili dvije noći, na putu svoje nevolje, a našeg kolektivnog srama, odmore svoje kosti, umiju se i nastave dalje. Da spavaju na suhom, ako već nije toplo, da ih gdje imaju pregledati ljekari i, koliko to uslovi dozvoljavaju, dostojanstveno posluže pripremljenim obrocima volonteri, koji jedini spašavaju obraz svima nama.
Stidim se što se niko nije sjetio da se makar povodom 2. oktobra, velikog datuma u istoriji moje Tuzle, skuhaju dva kazana vojničkog graha, a da ne bi bio solo, gotovo sam ubijeđen da bi moj prezimenjak, vlasnik Mesne industrije Menprom, donirao odgovarajuću količinu kobasica. Ne treba puno da se pomogne nesretnim ljudima. Samo treba biti Čovjek.
Ne mogu da vjerujem da se takav odnos prema migrantima dešava u zemlji čije je stanovništvo, prije dvije decenije, preživljavalo sličnu golgotu. I znam dobro da niko od onih koji su bježali pred ratnom stihijom nije spavao na otvorenom, po parkovima u Münchenu, Klagenfurtu, Salzburgu, Kölnu, Beču, Lionu, Milanu i drugim evropskim gradovima. I zato me je stid. Ne mogu mirno da spavam, u stomaku mi se prevrće. U četvrtak ujutro kupio sam dvadesetak čokolada s rižom, rezonovao sam da su hranjivije, i otišao podijeliti migrantima. Gledao sam ih u oči, jedan je rukom obrisao suze s lica, nije mogao da zahvali. Nije ni trebalo, njegov pogled mi je sve objasnio. A mene je samo bilo stid.
U čemu je problem, postavljam pitanje i sebi i drugima. Možda u činjenici da smo vođenje državnih poslova povjerili najgorim među nama. Boreći se za vlastite pozicije i kolektivne identitete u opštoj pljački društvene imovine, zaboravili su Čovjeka.
Imam utisak da su bosanske migrantske slike gore od mađarskih, ili me one više bole, kada su braneći svoj vjerski i svaki drugi identitet (muka mi je od identiteta koji ne prepoznaju Čovjeka i njegovu nevolju), državu opasali bodljikavom žicom. Stid me je što se i na moju državu može primijeniti modifikovana latinska izreka: Homo homini - Viktor Orban.
(Oslobodjenje)

No comments:

Post a Comment