Još od pojave Zorana Đinđića nije se desilo da jedan političar u ovom dijelu Evrope izazove toliku pažnju kao novoizabrani predsjednik Hrvatske Zoran Milanović. Očekivanja od njega su velika, možda čak i prevelika, što više govori o stanju u regionu, prepunom neriješenih pitanja i političkih napetosti, nego o državničkom kapacitetu samog Milanovića.
Većina birača u inače desno orijentiranoj Hrvatskoj shvatila je da više ne može imati za predsjednicu ženu koja se na javnoj sceni ponaša kao da je “Kolinda nacionale pop-muzike”, a ne prva dama zemlje koja će narednih šest mjeseci predsjedavati Evropskom unijom, i rekla joj je zbogom, a bivšeg premijera ponovo dovela na vlast. Čak je i Katolička crkva, tradicionalno odbojna prema svemu što dolazi s ljevice, poželjela vjetar u leđa Milanoviću i traži blagoslov za njega, iako ga je, piše Jutarnji list, kao predsjednika Vlade, “pune četiri godine izlagala kritikama, pa i optužbama za jugoslavenstvo, zaštitu udbaša i ignoriranje kršćanske tradicije, sve do neistina da se pokušava obračunati s braniteljima i ratnim invalidima”.
Sigurno je da će odnosi sa Srbijom, koju je svojevremeno nazvao “šakom jada” i Bosnom i Hercegovinom, za koju je takođe upotrijebio krajnje ponižavajući izraz, predstavljati njegovo najveće iskušenje u sferi vanjske politike.
Nerješiv rebus
Odnosi između Hrvatske i BiH su frustrirajuće kontroverzni – dobrosusjedski, čak prijateljski na nivou deklarativnih poruka, i svađalački čim se potegnu neka od pitanja koja liče na nerješiv rebus, a jedno od takvih je promjena u Izbornom zakonu BiH. To je razlog što se upravo u Sarajevu i Mostaru najviše nagađa o vanjskopolitičkoj strategiji Zorana Milanovića.
Došavši na vlast, Tuđman je praktično anektirao zapadnu Hercegovinu i sto hiljada tamošnjih Hrvata upisao u svoje biračke spiskove, što je HDZ-u osiguravalo desetak zastupnika u Hrvatskom saboru. Ova u svijetu nepoznata farsa - da jedni te isti birači imaju pravo glasa u dvije različite države - održala se do danas, a da se zbog toga mnogo ne uzbuđuju ni zvanično Sarajevo, ni OHR.
Davno zasađeno korijenje teško je iščupati, sve to zadire u promjenu Ustava Hrvatske, a kako nekoliko desetina hiljada hercegovačkih birača ipak nisu odlučujući po ishod izbora, taj problem je trenutno od drugorazrednog značaja. Njegova anegdotska strana, kao i uvijek kad je riječ o Hercegovcima, zanimljivija je od njegovih političkih implikacija.
Na novinarsko pitanje, neposredno uoči predsjedničkih izbora, šta očekuje od hrvatskih birača iz susjedne BiH, Milanović je odgovorio: “Ako me se sjete, hvala im.”
A kako je sve to prošlo, vidjeli smo dva dana kasnije: Milanović je dobio svega četiri posto njihovih glasova!? To je svijet “sa ruba carevine” snažno vezan za susjednu maticu, konzervativan i tradicionalno okrenut političkoj desnici. Jedan stariji Hercegovac iz Širokog Brijega ponio se pred TV kamerama kao da je riječ o biti ili ne biti: “Mi hoćemo Kolindu, jer ona brine o nama. Ako ne pobijedi, gotovi smo, nas će nestati”. Njegov mentalitet je oblikovan na pripadnosti krvi i tlu, temelj su obitelj i Crkva, a sve drugo može biti i ovakvo i onakvo. Istovremeno, to je vitalan, preduzimljiv, žilav i marljiv svijet, ima prednost u vidu ‘mekane’ granice sa Hrvatskom i, sve u svemu, živi bolje i od Srba i od Bošnjaka.
Svijet koji nije prežalio Herceg-Bosnu, niti to kani učiniti. Ali, ako Milanović sutra zagrize za njihovu stvar, počeće im se sviđati. “On je fajter, mogao bi biti dobar Hrvat”, kaže penzionisani general Ljubo Ćesić Rojs, “dok je Željko Komšić Jugoslaven, on nije Hrvat”.
Kako dalje?
Izborni zakon, iliti promocija trećeg entiteta, to je već druga priča. Njime Čović godinama maše zahtijevajući da se u tom dokumentu izvrše određene promjene kako bi Hrvati postali jednakopravni sa Bošnjacima i Srbima, konkretnije rečeno - kako se više nikada ne bi ponovio “slučaj Komšić”.
Kao što je poznato, Komšić je postao sinonim za opciju koju Hrvati Bosne i Hercegovine nikako ne žele, a koja omogućava da o izboru njihovog člana državnog Predsjedništva odlučuju druga dva naroda. Komšiću je ovo već treći mandat u državnom vrhu, a sva tri je stekao zahvaljujući glasovima Bošnjaka. Njegov izbor je na crti građanske države, koju ne žele ni Srbi ni Hrvati, pod izgovorom da bi ona jednog dana postala dominantno bošnjačka.
To je razlog što su propali svi pokušaji da se provede deset godina stara presuda Međunarodnog suda za ljudska prava, poznata pod kodnim nazivom Sejdić-Finci, koja svakom građaninu, bez obzira na nacionalnu pripadnost, pruža pravo da bira i bude biran za člana Predsjedništva i Doma naroda na državnom nivou. Na djelu je sudar ekskluzivno etničkog principa na jednoj strani i građanskog na drugoj. Dragan Čović ultimativno zahtijeva da se taj problem riješi u skladu sa zahtjevom njegove stranke, a ukoliko se to ne učini, opstruiraće formiranje nove Vlade Federacije BiH!?
Rješenje nije kovertirano u nekom kabinetu EU ili Trumpove administracije, kao što se to ovdje obično misli – ono je stvar institucija BiH. Međutim, rebus neće biti riješen sve dok se političke garniture, mediji i široka javnost otvorenih očiju ne suoče sa faktičkim stanjem u kojem se zemlja nalazi i odgovore na pitanje: Kako dalje?
A faktičko stanje je sljedeće: Dominantna većina Hrvata ne doživljava Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu, o Srbima da se i ne govori. I jedni i drugi su okrenuti svojim maticama. I Bošnjaci se emotivno sve više vežu za Tursku. To je činjenica koja se u Sarajevu ne može gurati pod tepih, nego se moraju sagledati njeni uzroci.
Država je krhka, a njeno blago nekažnjeno opljačkano; društvo je moralno posrnulo i etnički antagonizirano, a zemlja se ubrzano prazni od svoje temeljne supstance - od vlastitih građana mlade i srednje generacije. Što se tiče gospodina Milanovića, Hrvati koji žive u BiH očekuju od njega da se izbori za njihovu jednakopravnost, šta god se pod tim podrazumijevalo, a Bošnjaci da prekine tutorstvo Zagreba nad Čovićevom strankom. Međutim, kako stvari stoje, moguće je da ni od jednog ni od drugog ne bude ništa. Sirat-ćuprija je sirat-ćuprija!
(Oslobođenje)
No comments:
Post a Comment