SLIKA GOVORI VISE OD HILJADU RIJECI

Ustati u cetiri ujutro. Voziti 200 km. Preci drzavnu granicu. Platiti dozvolu Indijancima, cija je to teritorija. Provesti cijeli dan na nogama, navise u vodi. Uloviti prve tri ribe. Dvije vratiti prirodi. Jednu ponijeti kuci kao dokaz. Umoran voziti 200km nazad. Cekati na granici, zbog guzve, sat vremena.

I nakon svega toga biti prezadovoljan zbog predivne prirode u kojoj je proveden dan, zbog brzaka koje odsjaj sunca pretvara u srebrni tok, zbog kamenih kaskada u rijeci, zbog druzenja  sa dobrim ljudima i iskusnim ribarima Zutim , Lazom, Zokom, Vladom...

Zuti i Lazo u akciji

Mjerenje cija riba je veca: Lazina ili Zokina 

Prvi ulov, 'bas' vracen u rijeku nakon poziranja.

Zuti sa svojim ulovom

BRUJA: "TESKO OVO ZIVOT"

Projuri kraj mene covjek, na koturaljkama, ko metak, umalo me oduva. Staracak, oko osamdeset godina star, skoro pa zombi, tankih krivih nozica, bjelih ko sir, zivi kostur i dok podignuh pogled, on nestade iz mog vidokruga.
-Ovaj stari ima osamdeset pet, a vidi kako pici,- rekoh svojoj gospodji.
-Da, al on vozi koturaljke od pete godine,- odgovori ona.
-To nema veze, od kad vozi,- rekoh joj,- treba samo utrenirati i eto,- to mogu i ja.
-Da vrat slomis,- rece ona, sa potsmijehom.
-Ma daj,- kakav vrat?- vozio sam koturaljke, jos po Banjaluci,- ima tome oko cetrdeset godina i trebam samo malo, da se potsjetim i ponovim gradivo,- smijem se ja.
-Imas ti i pametnijeg posla, nego vozati koturaljke,-rece,- kad ces srediti garazu?- uvali mi tipicno zensko pitanje.
"Kad ces ovo?", "kad ces ono?" su pitanja, koja me stizu svaki dan, a najvise mrzim kad mi pita: "Kad ces usisati dnevnu sobu?"
Naravno da to rastegnem, cjeli dan, a nekad i zaboravim, jer boze moj, ne mislim da sam imalo bolji ili gori od drugih.
Odlucih se jedan dan, odem u grad, da pogledam koturaljke i sretnem Ray Walkersa, kolegu sa posla. Naleti, kao da je narucen, a on je pasionirani vozac: bicikla, koturaljki, skija, skiborda i rekoh mu da hocu kupiti koturaljke, na sta se on nasmija i kaze:
-Ok, idemo da vidimo.
I tako, uz njegove sugestije, kupih ljepe koturaljke, talijanski dizajn, taman moj broj i platih $130 Can, mada ima i jeftinijih. Sljem imam, od bicikla, kupih jos stitnike za laktove, koljena i dlanove, jer ne daj boze da padnem, pa se zgulim, oni na poslu bi me odmah pitali, kad sam kupio motor.
Naravno, sad to treba isprobati, a kako cu da isprobam da me svi gledaju i smiju mi se. Odlucih to napraviti, na stazi pored jezera, na kojoj za ljepih dana vrvi od setaca, biciklista, trkaca i ljepih djevojaka, koje se polagano njisu u kukovima vozeci, koturaljke, te pomislih odmah, kako cu i ja da se lagano vozam bez napora, samo me odmah presjece misao, sta ako se budem i ja njihao u kukovima, mogao bi me neki derpe poceti pratiti, a u Kanadi ih ima "Boze savajcu" i to nabildani, rekao bih covjek, pojava, kad tamo topli brat.

Odoh jedan dan na tu stazu, a vrijeme toplo, smrklo se, crni oblaci se navukli, a kisa samo sto nije, a na stazi nigdje zive duse. Super mislim se u sebi, nema nikog pa i ako padnem, nece me niko vidjeti. Stanem na koturaljke, opremljen sljemom i u punoj opremi, izgledam kao "Robokop".
Pocnem najprije hodati i polako izadjoh na ravnu stazu. Napravim nekoliko koraka, pa se iz temelja zanjisem i dum, padnem, al ne na glavu, nego se docekah na ruke. Polako opet i vidim, da bih uz malo vjezbanja to mogao i voziti. Nakon nekih dvadesetak minuta se odvazih, krenem malo brze, nogu pred nogu. Imam i brzinu, al jebga, problem je stati, jer ove koturaljke nisu one banjalucke sa dva tocka, napred, dva nazad, nego kao klizaljke, cetri tocka u nizu. Vozim i nema druge nego, kad sam htjeo stati primaknem se travnjaku i u punoj brzini, samo nastavim trcati po travnjaku. Vidim uspjeva, al to ne radi niko, a izgleda dosta smjesno i svi bi mi se smijali kad bih vidjeli, kako ciko koci, trcajuci po tavnjaku.
Kisa pada, a ja sam, picim po stazi. Malo se okurazio, jer pravolinijska vozanje mi ide, jedino mi treba malo cvrstine u gleznjevima, al vozim vec dosta brzo i kad bih sad pao, bilo bi dosta gadno. Nailazi mala okuka, nizbrdica i ja vise ne mogu kontrolisati brzinu, koja se na nizbrdici povecava. Panika me hvata i nema druge, nego onako, u punoj brzini hvatam se za metalnu ogradu, a hvatanje bjese dramaticno, hvatanje bjese bolno, gotovo pogibeljno i da ne bih ograde odoh ja u jezero, zajedno sa koturaljkama, a odmah sebe vidim u "Spektatoru" lokalnom listu, sa naslovom: "Udavio se sa koturaljkama".
Drzeci se cvrsto za ogradu, okrenem se da vidim gledal ko, nema nikog, dobro je, al eto ti dva labuda se stvorise odnekud, doplivase do obale, skroz blizu mene, nesto cavrljaju. Jebo mater znaju engleski, te ce labudica onim svojim piskavim i krestavim glasom labudu, onako na glas da i ja cujem:
-Ovakvog jos nismo imali, na stazi!
Ma jebem je u kljun, onako pernatu. Doslo mi da je drmnem stosom. Sta ona zna, sta su koturaljke i kako se to vozi.

Evo i bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=P2iya951j40

Kapiten javlja o Boshinom oporavku

Dragi moji,
danas me zvao Bogdan Tanjevic-Bosa, koji je na najboljem putu oporavka poslije izuzetno teske operacije. Kaze da se dobro osjeca, trenutno je na terapijama, a iduce nedelje odmor od njih, stvarno mi je izgledao odlicno raspolozen.Zamolio me je pozdravim svu BL raju, posebno kosarkasku i rukometnu, sportsku, i ako niste znali Bosa je bio odlican rukometas, bio je junuiosrki reprezentativac u generaciji 1947. s Hrvojem Horvatom, pokojnim Momom Golicem, s kojim je bio veliki prijatelj i o kojem je rekao mnogo predivnih rijeci.
Pozdrav Vasim porodicama. Angel

e-Novine traze nasu pomoc

Procitajte:
e-Novine traze nasu pomoc

Ako mozete, pomozite koliko mozete.
e-Novine su rijetke nezavisne, nekupljene i nepotkupljene novine na nasim prosorima. Genijalni novinari profesionalci. Pomalo opiceni. Ali bez, informativni prostor Balkana bio bi skoro prazan.
Ove novine su u stalnoj financijskoj krizi. Ne trebaju nikome, osim citaocima zeljnim istine.
Zbog istine koju objavljuju, mozda mozemo nesto uciniti i pomoci da 'Djekna ne umre...'

BRUJA: U GOSTIMA

Ova prica je posvecena "Sopenu" velikom kompozitoru sto je batalio note, otisao u kosarkase i drustvu iz skole MirkO Visnjic.


* * *
proljeće 1963g

Nas dvojica smo bili dobri drugari, u istu školu išli. On u "d" razred, ja u "c". Njegov stari i moj stari bili su isto vršnjaci, sjajni drugari, a zajedno su radili, pa smo se često posjećivali. Imao je čika Mićo i fotoaparat, volio je taj hobi, pa nas je uvijek slikao.

I tako, prilikom jedne posjete, njegov stari i moj su započeli priču o hrvanju. Čika Mićo starješina u vojnoj policiji, stručno je objašnjavao, vrste hrvačkih zahvata i kako ne bi eksperimentisao sa mojim starim, uzeli su mene i Ratka, da im služimo kao modeli za pokazivanje, hrvačkih zahvata. Ratkova mati Danica i moja u kuhinji pričaju o pijaci, gdje šta ima po sniženju, a mi u pretsoblju pravimo rusvaj, lomimo. Padaju šapke, šinjeli, sa vješalica, lete cipele, po pretsoblju. Ja i Ratko se hrvemo, ma ne da se hrvemo, nego se davimo, a čika Mićo i moj stari trčkaraju oko nas, saginju se do poda, kao sudije i navijaju:

-To, to,- sad ga,- drž ga,- jos malo,- nedaj seee!- e jebigaaaa!!!

Oni nemaju priliku da se klade na konjske trke, jer toga u Banjaluci tada nije bilo, pa su eto, mene i Ratka uzeli za svoje pulene, da nadomjeste svoje mladalačke strasti.

-Ne može ovako,- prekinu nas čika Mićo, svojim dubokim glasom,-ovaj zahvat je nepravilan,- te nas namjesti ponovo u "pravilan" položaj.

-Ne može ovako,- sad uleti moj stari,-i ovaj zahvat je nepravilan,- te nas sad on namjesti u "pravilan" položaj. Svaki navija za svog pitbula.

Odjednom, Ratko otskoči:

-Neću!-njemu nešto pucketa u vratu!

-Op stoj!!!- povika čika Mićo.

Stari moj i čika Mićo mi se uviru u lice, pitajuci me:

-Jel ti nešto?

-Ništa,- odgovorih.

-Ma ništa, to samo preskaču zupcanici- reče jedan od njih i mi ponovo u klinč, nastavismo.

Bogami, žestoka borba, na klizavom parketu. Leti perje, svuda okolo, a nas dvojica se zajapurili, ko dva mala hrčka.

-Ma jeste'l vas dvojica uopšte normalni?!- izdera se teta Danica, sa vrata kuhinje, na čika Miću i mog starog, na šta joj se pridruži i moja mati,-odmah da ste prestali sa tim, ko je to vidio?!.

Rečeno učinjeno. Sad naši starci sjede za stolom, stručno analiziraju borbu i hvale hrvače. Čika Mićo hvali mene, a moj stari hvali Ratka. Ja i Ratko raščupani, oznojeni, samo se gledamo i smijemo. Natoči čika Mićo po jednu ljutu

-Ajd, da nazdravimo,-u zdravlje naše!

-Ah, baš nam paše!- nadoveza se moj stari.

Eto to je bila preteća UFC u Banjaluci, još davne 1963 godine, samo što su pravila malo izmjenili.

Evo i bonus:

http://www.youtube.com/watch?v=j79wjIB46A0

BOCO: PARK

Krivudavom, stazom, što su je kroz novonapadali, rahli snijeg prokrčile noge ranoranilaca, prolazim još usnulim parkom.
Ne žurim, ali mi snijeg, što “bježi” ispod cipela, usporava hod.
Sunce se u tom času odlijepilo od horizonta i bjelinu parka ukrasilo nebrojanim iskrama.
Začuh udare krila . a odmah potom velika zavjesa snijega zasu stazu i mene.
Nesvjsno napravih dva koraka u stranu i kao u kakvoj bajci, nađoh se u drugom svijetu.
Grane starog bora i kafeno-žuti sag borovih iglica pod nogama, u trenu mi se učiniše da sam promijenio mjesto. Teleportiran u drugi svijet, pomislih, a usne mi se razvukoše u osmijeh zadovoljstva, što zbog spoznaje da sam našao zaklon od snježne zavjese, što zbog iglica koje me na tren podsjetiše na proljeće.

Jedan kratak lavež me prenu.Podigoh pogled i vidjeh psa lutalicu. Ispod jelke, preko puta, na okruglom tepihu sličnom mome, drhtajima tijela otresao je snijeg koji je, čini se, kao i ja izbjegao u zadnji čas. Pogledi nam se sretoše.
Pas još jednom zalaja, sjede uspravljene glave i prednjih šapa i zagleda se u mene. Predivna scena. Pas i ja. Kao jedini stanovnici na dvije planete u beskrajnom bjelilu snježnog svemira i tišini parka gledamo jedan drugoga.
Ponovni ritmični udari krila, natjeraše me da podignem pogled. Siva ptica nastavljala je, na kratko prekinuti let, a za njom ostade,njišući se, zelena grana jelke.
Jedina , bjelinom neokićena grana, kao ruka što maše u pozdrav odlazećem gostu.
Balerina, pomislim i zagledam se.
Na prstima stoji , u bijeloj krinolini, što je pružila zaklon mom slučajnom prijatelju i maše. Maše ptici, razgolićenom rukom.
Stajao bih tako još, da pas prvi ne krenu.
Podiže se na sve četiri noge i pođe. Tromi pokreti i velike uši, što su dosezale gotovo do tla.
Prepoznao sam ga. Izdužena glava, usko čelo i kose oči.
-Američki baset- prošaptah ne vjerujuću.
Takvih pasa nema mnogo u gradu. Nekima je ružan, a meni predivan.
Pa, pomalo i liči na mene. Zdepast, kratkih iks nogu i velikih ušiju.
Ne znam da li mi se oteo glasan smijeh, ali osmijeh sigurno.
Pas dođe do snježnog ruba, zastade i opet me pogleda. Kao da nešto htjede reći. Da je dubok snijeg valjda ili nešto slično.
Tek, odluči se i krenu. Snijeg mu je dosezao do trbuha, a duge uši su ostavljale tanke tragove , poput tračnica.
Pratio sam pogledom njegov njišući rep dok nije zamakao.
Krenem i ja.
Opet stanem.
Pogledah još jednom tepih od kafeno-žutih iglica, pa granu. Jedina zelena grana, bez snježnog nakita, sada je stajala mirna.
Nekoliko puta, začuđeno pogledam gore pa dole.
Kako ?
-Ljeti si zelena . Zimi zimzelena!
Otkud onda tolike kafeno-žute iglice.
-Kad se šminkaš? Kad se presvlačiš ljepotico moja?
Stalno izložena pogledima, neprestano na sceni, a opet besprijekorno dotjerana, stasita i gorda.
Raširim ruke u znak nevjerice i čuđenja, žurno se udaljavajući.
-Možda me onaj baset promatra negdje iz prikrajka,- pomislim i zanjišem stražnjicom, poput njegovog repa. Sada stvarno uz glasan smijeh.
Na kraju parka stadoh. Okrenem se.

Još jedna grana, nekog drugog stabla, njihala se spuštajući snježnu zavjesu na moju, tek doživjelu bajku.
Bajku prvog snijega.
Banja Luka, noć između 6. i 7. novembra 2009. godine

BOCO

BRUJA: RAJA KOD KINA KOZARE

1961 godina

Početkom šesdesetih godina kod kina "Kozara" izgradjene su tri zgrade, sa oko pedesetak stanova. Najviša od njih tri bio je prvi neboder u Banjaluci, mada gledajući iz današnje perspektive zgrada sa devet spratova i nije neboder. Imala je lift, pa je vjerovatno to bilo jedino mjerilo.
Mi smo se prvih dana po useljenju vozali liftom, gore dole, a Fabijan omanji covjek, kovrdžave kose, sa malim brčićima, koji je stanovao u potkrovlju nebodera i bio pazikuća, za sve tri zgrade, ganjao nas, često puta zbunjen, nasim komotnim ponašanjem, ne znajući kojoj zgradi pripadamo.
Odmah do njega na devetom spratu stanovao je i čika Pero, Bobkov stari, vojni muzičar i fudbalski sudija, pa je zajedno sa drugim imenjakom Perom "pištom", koji je isto stanovao u našoj zgradi i bio fudbalski sudija dobio nadimak "truba". Obojica su znali zaigrati fudbal sa nama, u školskom dvorištu.
Naše cure iz zgrada ubrajale su se u red najljepših banjalučanki. Ljepo su se oblačile, ponosne, uredne, te ljepo počešljane, plijenile su pažnju svih banjalučkih frajera. Zbog Rade, Nagorke, Ranke, Milice, Nate, Micike, Slavice, Goge, Gordane, Zorice, Mire, Cice mnogi od tih momaka, morali li su bježati Alejom, od razjarenih očeva, a znam jednog momka kom je srce slomljeno, poslije dugogodišnjeg zabavljanja.
Jedini od nas Zuja je tada važio za ženskaroša, jer smo mi bili tek dečkići. Tako nam je jednom vrativši se sa ferja iz Goražda, pričao svoje prvo ljubavno iskustvo, a mi ga slušali, naćulivši uši, baš kao blatobrane od nekog traktora. Pepi i Sele najmanji od nas, koji su to prisluškivali bješe otjerani.
Sad i nije baš potrebno sve da vam pričam, kad bi svejedno bilo cenzurisano, ono šta je sljedilo kasnije. Možete mislit.
Meni su tih godina curice ispile mozak. Samo sam na njih mislio i strašno popustio u školi. Od odlikaša postao sam osrednji đak, koji se provlači. Svakih osam sekundi mislio sam na curice. Bar naučnici tvrde i kažu da je tako. Tih godina zaljubio sam se na prvi pogled u djevojku, koja je išla na posao, Alejom prema "Socijalnom". Brineta, njeznog stasa, vitka kao manekenka, sa frizurom kakvu sad nosi Zeta Jons. Ljepo obučena, koračala je elegantnim koracima noseci torbu za ručku i uvjek u isto vrijeme 12,25 minuta, dolazecć iza Narodnog pozorišta. Kad se vraćala sa posla oko 7.30 minuta uvjek bi prolazila pokraj mog ulaza u zgradu, gdje sam ja natakario da je vidim. Imala je prekrsano lice, bjelog tena. Bila je starija od mene, jer je već radila, a ja još išao u školu, a onda je došao zemljotres i sve upropastio. Godinu ili dvije poslije zemljotresa skoknuo sam do Banjaluke, na dva dana. Šetajuci pored hotela Bosna, vidim jednu djevojku u tamno braon bundi, sa momkom, u crnom kaputa. Djevojka se okreće, gleda me ispod oka, preko ramena. Prepozna ona mene, prepoznah ja nju.

Školski raspust je već tri dana, a snijega nema. Dižem se u toku noći, zurim prema svjetlu Narodnog pozorišta. Lipe se crne.
-Ne pada,- mrmljam, sam za sebe. Sad se i buraz diže i zajedno zurimo prema pozorištu i gradskoj rasvjeti.
-Jebeš raspust bez snijega,- zaključismo i odosmo u krevet.
Jutro rano. Dižem se. Pred očima sve bjelo. Pogledam kroz prozor:
-Uh, jebo te!- začudih se.
Na ogradi balkona pola metra snijega, a u Aleji lipe pobjelile. Čujem struganje i lupkanje lopate. Netko struže i čisti snijeg. Podignem se na prste i sa strane balkona vidim Stipe, poslovođa prodavnice "Borik", čisti prilaz prodavnici. Zovem buraza.
-Uh, jes napado,- reče. Brzo idemo u kuhinju, da provjerimo školsko dvorište. Šta misliš i tamo napado. Sve bjelo.
-Ura!- trčimo napolje. Svi smo na okupu: Žuja, Vojka, Slobo, Zoka, Kanta, Bibo, Kec, Ile , Žabac, Salama, Pika, Sele, Bobak, Žare Pepi, Medar. Sa prozora Mijo viče:
-Evo i mene, ne počinjte bez mene!
Odnekud se i Brajda stvorio. Evo i Unca je tu. Tu su i Pero-pišta i Pero-truba. Cika, podvriskivanje, galama. Raja koja ide u kino zastajkuje i promatra utakmicu.
Kanta brani sve, sto se braniti može. Bibo na drugoj strani briljira, praveći parade ko panter. Brani sve. Lopta ide, od noge do noge. Nizu se najljepše moguće akcije. Mogli smo pobjediti svaku banjalucku raju, a najčešće smo igrali sa Apijevom rajom iz "Malog parkica" kod banke. Fudbalska rapsodija.
Snjeg pada i ne prestaje. Pravi pravcati zimski ugodjaj. Žuja briljira i sve akcije idu preko njega, Zoka šara po terenu. Ile briše ko munja. Ja i Ile igramo dupli pas. Ile viče:
-Bruja, cik cak!-ja u cik, Bruja u cak,- smije se Ile.
Mene Božo-Pikac čuva. Ne mogu mrdnuti od njega. Ništa mi ne polazi za rukom. Stvarno me "začepio". Sad i on likuje:
-E, jesam Bruju začepio!", viče na glas, hvaleći se.
Odjednom lopta kod mene. Nema druge, nego probati kroz noge. Uspjeva i izlazim sam ispred Kante. Šut i gol.
-E jesi ga začepio!,- izdera se Žuja na Pikca.
Sad ja likujem i smijem se, rukama pokazujući svima pedeset posto.
-Ti mene začepio!?- e jesam te prešo, jes vidio, Šeki.
Do kraja nisam pipnuo loptu. Pikac me čuvao, maestralno. Dobro je da i Kec nije igrao protiv mene. Protiv njih dvojice se nikad nisam naigrao. Tamo pred kinom neka gužva. Svi trče da nešto vide. Bajbaga se mariše s nekim. Prvo ga obradjuje , a onda će mu šta ja znam, valjda "vaditi krajnike". Mi za čas prestajemo, idemo da vidimo šoru. Nakon kratkotrajne pauze nastavljamo dalje igru. Odjednom, Brajda napuca loptu i ona u velikom luku preleti preko gola, te uleti čika Velji kroz prozor, u sobu, jer je teta Slavica upravo spremajući po stanu, ostavila za trenutak otvoren prozor. Tajac malo potraja.
-Ma daj šta ti je, šta nabijaš, ko seljak!?- vičemo na njega.
Čika Veljo izlazi na balkon, u bjeloj potkošulji, sa loptom u jednoj ruci, a brijaćim aparatom u drugoj, te nasapunanog lica i samo do pola obrijan.
-Stručnjaci!- reče,-skoro sam se porezo!-niže, niže, stručnjaci!- te nam baci loptu nazad.
Čika Veljo je uvjek bio prva liga. Kad se desio zemljotres u Banjaluci on je u trenutku drmanja zavrto žarulju u kasarni, stajajući na lotri, te skočivsi sa lotre podbio pete i završio u bolnici. Nije htjeo ležati, nego je na svoju ruku izašao iz bolnice i onako na prstima hodao. Vojska se šalila na njegov račun.
-Eno ga, zastavnik sa lopovskim hodom,- govorili su. Čika Veljo i teta Slavica su bili naši kućni prijatelji u Zagrebu, a čika Veljo je umro januara 1990 i sahranjen na Mirogoju. Teta Slaviuca je umrla u Puli 2008 godine. Strašno mi ih je žao i uvjek tugujem za njima.
Nastavljamo igru. Razultat 12-11. Za koga? Ma nije važno. Važno je, da je snijeg padao i da ga je te zime bilo dosta. Bila je to zima 1965 godine, vrijeme školskog raspusta.

Kad idete u kino Kozaru, sa desne strane će te vidjeti jednu baraku, koja je sagradjena poslije zemljotresa, u nekad školskom dvorištu.
Bile su to godine kad se u tom školskom dvorištu čula graja, galama, i radost, veselje pa makar i nakon postignutog gola. Bile su to godine pred zemljotres i kad je tu postavljena baraka više nikad nije odigrana ni jedna utakmica, a naš se tim zauvjek raspao.

Evo i bonus:

http://www.youtube.com/watch?v=NRTXFfTNRGE

BOCO: BIJELA BOJA

Čitam tvoje ranije radove na blogu i poželjeh da ti pošaljem pjesmu koja je svojevrsna oda prijateljstvu. Napisao sam je (kunem se) na šatrovačkom jeziku, jer je to jedini jezik, pored maternjeg, koji tečno govorim. Kasnije sam je preveo, pa ti šaljem set. Voli te tvoj drug!

********
BIJELA BOJA
(prevod sa šatrovačkog)
Ćune da tampi daku dasa deo,           Neću da pitam kuda sada ode,
Ćune da damgle jetvo necr rebo,       Neću da gledam tvoje crne bore,
Mosa u bise ja gumo da vampje        Samo u sebi ja mogu da pjevam,
Mosa u nime ti si lebje jebo.              Samo u meni ti si bijele boje.


Ganci sam tebra i rammo da demi      Cigan sam brate i moram da idem,
Rammo da demi jepri lebje rezo,        Moram da idem prije bijele zore
Znaš da u ćino ganci se ne divi.        Znaš da u noći Cigan se ne vidi,
Jamo je šadu mosa lebga jebo.           Moja je duša samo galeb boje.


Mane ga ševi. Lekoda deo.                 Nema ga više. Daleko ode,
Renaša gaćer dibu se u ruzo               Šarena čerga budi se u zoru
Hoti o munje ja već godu vampje.      Tiho o njemu ja već dugo pjevam.
Nicr je vranga nime lebga jebo.          Crni je gavran meni galeb boje.

Boco

NATASA: BANJALUCKE IMPRESIJE, APRIL 2010

Izabrala sam najljepse godisnje doba, PROLJECE, kad je Banjaluka puna behara; zutih i crvenih tulipana, raznobojnih macuhica, te plavih potocnica u bastama; svjetlo zelenih mladih listova na stablima, a Vrbas nabujao od vode, snazan u svojoj modrini. Ne znam sto je ljepse, Vrbas ili Starcevica. Uzivajuci u njima podsjetih se, da sam upravo zbog njih i prije rata s radoscu boravila u Banjaluci, i gdje god bih otputovala pricala o njihovoj ljepoti.

Reci ce netko, pa ljudi cine grad, mogla bih se sloziti, ali Vrbas i Starcevica, ispunjavali su moje srce radoscu i ljubavlju onda i sada.
Skype je povezao ljude, pa fizicku odsutnost prijatelja ne dozivljavamo onoliko tesko, koliko bismo da nemamo tu mogucnost, ali ljepotu prirode nista ne moze zamijeniti.
Banjaluka je iznenadjujuce cist grad, parkovi i aleje se odrzavaju, ima vrlo lijepih dijelova grada, lijepih zgrada, lijepih restorana, ali nista manje gradjevina, koje su primjer bahatosti i bogatstva vlasnika, ali su i ociti pokazatelj neobrazovanosti, nekulture i nedostatka ljudskosti. Povelik je broj novih naselja, krajnje nehumanih, sagradjenih zbog profita, pa ozelenjena i prostrana naselja Borik i Starcevica predstavljaju primjer prijeratnog humanog, urbaniziranog naselja.
Ako si umirovljenik kojeg pomazu djeca iz inozemstva, ako si zdrav i nemas potrebu da pohodis bolnice i drzavne ustanove, onda mozes lijepo zivjeti u krugu obitelji i prijatelja istomisljenika, odlaziti u prirodu i uzivati u njenim ljepotama. Zivis u svome svijetu i ne zapazas, pritajenu mrznju medju narodima, teror i strah u ljudima.
Grad vrvi ljudima u svakom dobu dana, mladih je prepun, pitam se gdje ce se zaposliti, jer nista nije ostalo od industrije. Tuzna je slika - Cajavec, Jelsingrad, Incel, Kosmos...

A crkava na svakom koraku, nicu tamo gdje ih nikada nije bilo, u cijoj blizini nikada nije bilo pravoslavnih vjernika, a gdje ih naseljavaju, vjerovatno misleci da su ljudi glupi, pa ne razumiju zasto, ili ih uopce nije briga sto drugi narod misli o tomu. Ali nije im to dovoljno, vec ih grade na 20m od dzamija i groblja.

A ljudi? To je tek posebna prica. Da bi se postalo gradjaninom, treba puno vremena. Primitivizma je previse. Vidjelo se mnogo i zeli se dosta toga preslikati, ali se mnogo toga ne razumije, pa preslikano postaje svoja suprotnost.
Put od Gradiske do Banjaluke deprimira, jednako kao i cijeli Laus i neka gradska naselja, prejak je njihov dojam, da sam se boraveci u gradu osjecala kao da sam na jednom velikom vasaru. Kosmar!
Zato ja zavrsavam ove impresije okrenuvsi se Vrbasu i njegovim slapovima, vrbama nad njegovim modrim koritom, njegovoj vjecnosti, vjerujuci da ce svojom snagom i ljepotom zadiviti mnoge nase potomke i pricati o jednom ludom vremenu, kad su ljudi zaboravili kako njegovati i sacuvati ljubav u sebi.

Bit ce svjedokom onih poslije nas, koji ce to jednog dana uspjeti.
..... ..... .....

«Ima jedna modra rijeka
Siroka je duboka je
Sto godina siroka je
Tisuc ljeta duboka jest
O duljini i ne sanjaj
Tma i tmusa neprebolna
Valja nama preko rijeke»

izvadak iz 'Modre rijeke', Mak Dizdar

22 APRIL - DAN BANJALUKE

 

Dan Grada!

Dan kada su partizani 1945. godine oslobodili nas Grad od fasista.

Taj dan je uvijek bio nekako poseban.

Pocetak proljeca. Aleje olistale.

Behar posvuda.

Ulice ociscene. Baste uredjene. Cijece.

Okolna brda svojim beharom doticu centar.

Pioniri uvjezbavaju pjesmice.

Skolsko igraliste oprano smrkovima. Asfalt crn.

Razrednik Ibro nekako svecano ozbiljan.

Podigao obrve i uzdigao glavu.

Ruke u zadnjim dzepovima hlaca.

Cuti i nadgleda.

Taj je dan uvijek bio nekako poseban.

Ali taj dan 1963. godine, za mene najposebniji.

Pred odbornicima trebam predsjedniku Odbora Voji Mitrovu, ispred pionira Grada, cestitati dan Grada. Sedam dana ranije poceo sam uciti napamet tekst koji sam dobio.
Ja sam ga naucio vec prvi dan, ali sam to morao potvrditi pred nastavnicom i ljudima iz Prosvetnog, iz dana u dan u tih sedam dana i to po nekoliko puta. I sada znam tekst:
„Drugovi odbornici. Dozvolite da vama, narodnim odbornicima, grada Banjaluke, ispred pionira, cestitam 22. April, dan naseg lijepog grada...“
Moralo je to biti izgovoreno bez zamuckivanja i bez greske.
Taj dan, od ranog jutra nekakava lijepa nervoza.
Pripreme. Pitanja bezbroj. Kratke ili dugacke hlace?
Ako kratke-onda idu dokoljenice.
A one su tako zenske. To muskarci ne nose. Necu kratke!
Koju kosulju? Hoce li se vidjeti da mi je ova prevelika?
A kapa-bijela. Velika i ruzna. Pada do usiju.
Otkud sada ova bubuljica!? I to bas kod usne. Svi ce je vidjeti.
Kosa je dobra, zalizana.

Obicno nisam imao tremu ali me sve te pripreme ucinile nekako nervoznim.
Ali kad sam usao u salu i zakoracio prema bini, pracen briznim pogledina ljudi iz Pedagoskog zavoda, sve je to nestalo.
Svoj tekst sam izdeklamovao bez greske, kao da sam ga sam smislio bas tada.
I na kraju, iako mi je kapa pala i cak pokrila jedno uvo, cuo sam veliki aplauz u Sali Doma Kulture.

Sve je proslo dobro. A i kako bi drugacije! Jedino sto je drug predsjednik Vojo Mitrov tih dana bio bolestan, pa sam cvijece predao drugarici potpredsjednici Vidi Karabegovic. Ali to nije umanjilo moju radost i ponos.

Za 22. April i danas se u Gradu polazu vijenci na biste narodnih heroja iz Drugog svjetskog rata. Tog dana se i danas na mali trg ispred Cajavecevog hotela okupe antifasisti Grada. Procitao sam da je program proslave slican onima koje smo nekada imali, sa atletskom i biciklistickom trkom ulicama grada, koncertima, recitalima... Sve kao nekad...Da li bas!? Meni na zalost nije.

Na dan Grada, 22. April, sjecam se i mog prijatelja i druga Ive Mazara, sina Drage, jednog od tri brata Mazara, tri Narodna heroja. Prije cetiri godine, nakon okupljanja i polaganja vijenaca, nakon susreta sa prosloscu, svjestan sadasnjosti i neizvjesne buducnosti, ranjene duse i narusenog zdravlja moj prijatelj i drug, moj Ivo nije izdrzao.