BOCO: REBUS (4)

STROSMAJEROVA 13

S lijeva, drugi red: nepoznata osoba, moja majka Zora, Ivanka Blazevic, Janja Zoric, Ante Zoric (previsok za fotografa)
Prvi red: Nadica Blazevic, ja, Zeljko Zoric, Mladen Zoric

Slika kao slika. Vi cete je pogledati,  vecina vas vjerovatno nikoga nece prepoznati.  A i zasto bi?
Ja sam se, gledacu ovu sliku,  vratio u rano djetinjstvo prozivljeno u Strosmajevoroj 13.
Poslao mi je, kao najljepsu cestitku za Novu godinu  moj drug i prijatelj Mladen Zoric, koji danas sa svojom Stankicom, sinovima Dinkom i Antom zivi u Holandiji. U njihovoj blizini zivi i njegova majka Janja, uciteljica mnogim generacijama banjalucana, medju njima i mojoj sestri Bobi. Slika je iz 1955. ili 1956 nakon neke od parada. Znam da tada jos nisam bio pionir, ali sam nosio maramu jer sam je toliko zelio i toliko navaljivao, pa mi je mama morala sasiti. Sjecam se da su mi pricali da sam ljut na ovoj slici jer sam bio razocaran sto mi nisu dozvolili da ucestvujem u paradi. A imao sam maramu!
Sa Blazevicima smo nekada stanovali na kraju Strosmajerove, u poslednjoj kuci na cosku sa Alejom uzdisaja. Ta kuca na cosku je ne pomijerajuci se mijenjala brojeve. U pocetku je bila broj 13, a zavrsila kao broj 25. Na svojoj fasadi je, sve do zemljotresa, cuvala rupe od ulicnih borbi u drugom svjetskom ratu. I niko to nije popravljao, jer kuca je do rata pripadala nekom, zaboravio sam mu prezime, koji se u ratu opredijelio na pogresnu, gubitnicku stranu, pa su mu je partizani, nakon rata nacionalizovali, to jest oduzeli, upisali u svoj opstinski fond i dijelili onima koji su u ratu bili na pobjednickoj strani. Ili su na vrijeme izvadili potvrde ili imali jake svjedoke o svom opredjelenju. Kasnije, nakon duge borbe po sudovima, pred zemljotres 1969, tu ce kucu dobiti nazad u vlasnistvo nasljednici,  supruga i kcerke, kazu ubijenog " narodnog neprijatelja". To ce i biti razlog sto je kuca, nakon zemljotresa iako oznacena 6/1, sto znaci neupotrebljiva, jos dugo, dugo ostati nepopravljena, sve dok je nije otkupila Krivaja, sredila, jedan sprat dogradila...

Kuca, tada,  na dva sprata - tri stana  plus poslovni prostor. Tri velika stana. I valjda zato sto su bili veliki ili jos vjerovatnije, zato sto nije bilo dovoljno stanova za svaku porodicu, po tadasnjem standardu, te stanove je dijelilo vise porodica. Zapravo samo stanove na prvom i drugom spratu. Onaj u prizemlju uzivala je viseclana porodice Kulenovic i Bostandzic, dvije nene, njihove dvije kcerke, i od jedne kcerki kcerka, prelijepa Agnesa. Nigdje muskarca. Samo oni koji su se bezuspjesno motali oko lijepe Agnese.
U preostala tri stana ove kuce, onog sa prvog, drugog sprata i kao i poslovnog prostora koji je koristen kao stan, smjenjivale su se mnoge porodice. Jedni su dolazili, drugi odlazili. Stanovi su se mijenjali, tako da smo mi poceli u poslovnom prostoru a zavrsili na drugom spratu. Sjecam se samo nekih od porodica: Blazevici, Trajkovski, Kulenovici, Bostandzici, Jocici, Djordjevici, Malici... Jedno, kratko vrijeme stanovala je tu  moja tetka, znaci Vokici. Neke sam sigurno i zaboravio.
Bilo je to doba kada je ta kuca bila blizu jevrejskog groblja, pa su nas djecu zvali 'grobljanska raja'. Groblje je bilo puno ogromnih rupa od bombi koje su bile divna mjesta za sakrivanje. Kasnije su, na zalost 'grobljaske raje', groblje ispraznili, povadili kosti. Mi djeca smo to uredno nadgledali. Sve kosti, pa i lobanje su bile boje zemlje tako da ih se nismo mnoo bojali. Jednog dana su jednu lobanju zaboravili u cosku groblja tamo gdje su stanovali Toni i Irena Ljevar. Mi smo je nasli i Toni je, kao najveci, odnio radnicima. Poslije nam je pokazivao ruke. Okretao dlanove i kazao: " Nista!" Neko, stariji od nas, nam je rekao da  ce onaj koji se igra lobanjom umrijeti u toku noci. Te noci smo tesko zaspali zabrinuti za Tonija. Sutradan, rano nas je probudila Irena, Tonijeva sestra, i sva sretna uzviknula:" Nista mu nije! Ziv je!" Bili smo sretni za Tonija, jer on nam je bio dobar drugar, a i zastitnik.
Lijepa sjecanja na taj period zivota budi mi divno druzenje i prijateljstvo sa porodicom Blazevic.  Stipe i Ivanka imali su dvije kcerke, Dinu, vrsnjakinju moje sestre i Nadicu, malko mladju od mene, kao i babu Maru, Stipinu mamu, krupnu zenu sa Korduna, koja je nama djeci svojim krupnim glasom i rukama podbocenim na kukove ulijevala strah u kosti. Meni posebno. S razlogom. Nije me posebno volila jer sam se stalno motao oko njene Nadice, drzao je za ruku i nisam krio svoju zaljubljenost. Nadica je ispunila moje srce nakon sto su Trajkovski odselili u Titanik i odveli Lenu, do tada stanovnicu moga mladog srca, koju sam, na nagovor starijih mangupa iz komsiluka, sa svoje tri-cetiri godine, obecao odvesti na 'pudu' (prugu) i ozeniti. U mojoj porodici je ta izjava ostala zapamcena do danasnjih dana.

Sa jednog od izleta sa Blazevicima iz tih dana

 Ja sam bolje zapamtio baba Maru, kojoj je drzanje za rukice Nadice i mene izgleda prekipilo, pa me je jednom uvela u svoju sobu gdje je Nadica vec oplakivala batine. Ja sam prosao bolje, nije me tukla, tudje sam dijete, ali mi je odrzala pridiku, ali takvu da je proslo mnogo vremena i trebalo mi mnogo hrabrosti da ponovo na metar pridjem Nadici. Mislim da su baba Marina pridika, njene ogromne prijetece oci, krupan glas, debele ruke i crna pregaca,  ostavili prilicnu traumu na moju psihu i dalji emotivni razvoj, jer dugo, dugo nisam smio ni jednu djevojcicu drzati za rukicu. Sve dok u sestom razredu nisam poceo igrati folklor. A tu je drzanje za rukice dozvoljeno i nije trebalo kriti ni od baba Mare ni od ostalih baba. Valjda sam zato taj folklor i poceo igrati.
U vecini porodica koje su se smjenjivale u toj kuci na kraju Strosmajerove zivjele su tri generacije. Svi u malim prstorima, na  koje su ti stanovi bili isparcani. WC i kupatilo kao i hodnike koristilo je vise porodica.  Pravio se raspored kad ce koja porodica koristiti kupatilo. Kupalo se uglavnom subotom i nedjeljom jer da se kupalo cesce, mnogi ne bi imali sansu koristiti WC. Lozila se pec, koja je grijala vodu. Za koricenje WC-a raspored se nije pravio i to su neki zloupotrebljavali provodeci mnogo vise vremena u njemu nego drugi. Smatralo se da takvi imaju problema sa bon-tonom. I ja sam tako nekada mislio. Poslije sam shvatio da su oni imali problema sa stolicom.
Prvih godina mi smo zivjeli u  poslovnom prostoru koga je bilo veoma tesko ugrijati tako da pamtim zaledjene prozore i hladnocu zimi. Ali taj stan je imao prednost jer nas je samo jedan stepenik dijelio od dvorista i igre. A tek to dvoriste. Koliko je tu djece bilo. Koliko se tu vremena provodilo. U kucu se ulazilo samo kad se moralo. Kuca do nas, Pascole, Toni i Irena Ljevar,  do njih u istom ulazu Miki i Milena Zec. Kuca uz nasu, dijeli nas samo malo dvoriste, taman toliko za igru na male golove. Prvo Mujezinovici, Sejo, Sejda i Mujo. Kasnije, Jasna, Dina i Nerma Dervoz. U prizemlju Agnesa Bostandzic - Kulenovic. Koliko pravih ljepotica na malom prostoru: Agnesa, Jasna, Irena, Nerma...
Na drugom spratu su zivjeli Blazevici. Moji i Blazevici su vrlo brzo postali prijatelji. Druzenja, u pocetku nedjeljna, pretvorila su se u skoro svakodnevna. Veceri i druzenja su obicno pocinjali tombolom, a zavrsavali pjesmom.  Tada jos nije bilo televizije, pa je bilo vremena na pretek za druzenja. Zorici, koji tu nisu stanovali, su im se cesto pridruzivali ili su svi zajedno iz Strosmajerove isli u Gundulicevu kod Zorica. Mi djeca, obavezno sa roditeljima. Zivjeli kao jedna slozna porodica. Svi rodjendani su proslavljani zajedno. Posto su u drustvu bila dva muzicara, Stipe Blazevic i Ante Zoric, i svi oni su prelijepo pjevali, odrastali smo uz divnu muziku i pjesme. Mislim da sam muziku tada zavolio  i naucio mnoge pjesme, koje cu tek kasnije pjevati sa svojim drustvom.  Na tim druzenjim nasih roditelja otpocelo je i Mladenovo i moje druzenje. Nastavilo se u Gimnaziji i kasnije nakon sto smo se ozenili i stekli porodice.
I evo, kako to samo dugogodisnji prijatelj moze, posla mi sliku koja sama isprica ovu pricu.

Masa: Chile, San Pedro de Atacama

Ok...prve slike su iz Chilea, San Pedro de Atacama....driest desert in the world. ( Najsuvlja pustinja na svijetu)

 

Onda malo previse slika Kita....neznam ako ti je mama rekla, ali juce ja otisla da se provozam biciklom uz plazu, naravno sama,. I eto kita....Nisam dobra sa metrima. ali mozda je bio dva tri metra od obale...i nigdje nikoga da im kazem ´Vidite ovo!´...Hvala bogu za kameru!!!!

SLIKE!!!

Sta raditi za Bozicne i novogodisnje praznike?!
Pisati i citati? Dobro. Moze.
Ali lakse je razgledati slike uz kavicu i kolacic. Praznici nisu za teski rad.
Hajde pokusajmo nesto zajedno.
Bilo bi lijepo ako bi mi svako od vas poslao poneku sliku (na moj email, canakp@hotmail.com), pa mozda i cestitku uz to, mozda komentarcic...
Jedini je uslov da je slika na bilo koji nacin vezana za vas, bilo da je vasa slika, bilo da je slika nekoga vama dragoga, bilo da je slika koju ste vi napravili ili jednostavno slika koja vam se veoma svidja.
Te slike bi, uz cestitke i lijepe zelje, bili pokloni koje bismo razmijenili izmedju sebe.
Ja bih to shvatio i kao izraz vase zahvalnosti za trud koji je ulozen da bismo se druzili u ovoj konobi, da biste ponekada procitali ponesto sto vam se svidja, poslusali muziku koju volite, da biste vidjeli sliku nekoga vama poznatog, da biste ponovo uspostavili prekinuto druzenje...
Hajde ucinite mali napor! Potrosite malo vremena! Platite turu pica za sviju, pa i meni! Ne budite stipse!
Da bih sve pripremio na vrijeme, slike bi trebale stici na moj email prije petka 24.12.2010.
I da znate, i ako to ne uradite, necu se ljutiti, niti cu vas kritikovati.
Shvaticu da niste imali vremena, ili vam se to sada nije dalo raditi i da cete mi nesto poslati i tako pice platiti neki drugi put.
I tada kao i sada, ja cu vam biti zahvalan!

BOCO: PREMIJERA FILMA SUSRET

Dragi prijatelji ! Film SUSRET je ljubavna priča i edukativan film o životu slijepih ljudi i odnosu sredine prema njima. Ono što bi svi mi trebali znati, kako bi im pomogli u svakodnevnom životu.

Premijera ovog lijepog filma je u subotu, 18.decembra u 12,oo časova,a prikazaće se u maloj sali kina "Palas" u Banjaluci. Bez red karpeta, ali vrlo svečano. Pozivam sve vas koji u to vrijeme budete slobodni, da dođete i pogledate ovaj, zaista lijep rad mladih filmskih snaga Banjaluke. Dođite!

IN MEMORIAM: RICHARD HOLBROOKE

U 69. godini preminuo Richard Holbrooke.
Vijest koja je rastuzila Ameriku, jer je u svojoj zemlji ovaj diplomata veoma cijenjen. Vec decenijama je rjesavao najkomplikovanije sukobe u svijetu u kojima se na bilo koji nacin ili na bilo kojoj strani nasla i njegova zemlja. Poznat kao diplomata koji se nije libio da koristi sva sredstva u njegovoj moci, ili u moci USA, da postigne cilj koji ce afirmisati USA demokratiju kao najprofitabilniji izvozni proizvod ove zemlje. I bio je uglavnom uspjesan, jer je u vecini svojih misija uspijevao da nametne rjesenja za koja se zalagala njegova zemlja.
U drugim krajevima svijeta, koji su direktno iskusili njegove diplomatske i pregovaracke rezultate, rezultati njegovih diplomarskih i pregovarackih akcija razlicito su cijenjeni.
Evo, kod nas, na Balkanu, neki ce ga javno ili pritajeno slaviti, dok ce ga drugi satanizirati. Proslavio se kao "Otac Dejtona", sporazuma koji je, kakav je da je, zaustavio rat u BiH. I tada, kada je u novembru 1995. taj mirovni sporazum konacno potpisan, slavljen je od sviju, ili bar velike vecine. Jer, bar toj vecini je bilo dosta rata. Tada je, da bi dosao do cilja koji mu je postavljen, Milosevica proglasio najznacajnijim pregovaracem na Balkanu, maltene mirotvorcem, da bi ga, tog istog politicara, krajem devedesetih, pri Kosovskim pregovorima, proglasio ratnim zlocincem, ili vec tako nekako. Ovo, kao i ostale metode kojima se sluzio su vec poznate diplomatske kolonijalne metode koje su vjekovima koristili i uvjezbavali mnogi osvajaci. Voljeli ga ili ne, priznavali mu rezultate ili ne, mora se priznati da je Holbrooke bio veoma uspjesan u provodjenju tih metoda.
Da li su rjesenja koja je on, uz pomoc vojne i policijske snage svoje zemlje iznudio, pravedna i trajna, pitanje je na koja ce bliza ili dalja istorija jednog dana odgovoriti.
Vec sada neki, cak i na zapadu postavljaju pitanje ko ce popraviti nered u BiH, Afganistanu i Pakistanu koji je iza sebe ostavio ovaj ugledni i cijenjeni diplomata.
Ja ne mislim da je Holbrook ostavio igdje ikakav nered. On je bio samo jedan od diplomata koji je, uspijesno ili ne, nije ni vazno, provodio politiku koja ostavlja nered gdje god da se pojavi.

Zdravko Jurišić: Kafana “Kod Mamurnih”

To je više nalikovalo na garažu nego na kafanu. Da nije bilo nevješto ispisanog jelovnika na vratima koji je nudio jela sa roštilja i pivskih gajbi iza kafane, niko ne bi pomislio da se tu od ranog jutra, do kasno u noć okupljaju stanovnici obližnjeg radničkog naselja.To je bio jedan od onih sklepanih ugostiteljskih objekata napravljen za gazdu, ljubavnicu, par njegovih prijatelja, i pokojeg usamljenika koji traži društvo. Neugledno s vana, i bolno za oči iznutra, ali krije neku nevidljivu toplinu i slast za one koji ne mare mnogo za spoljašni izgled.
Kao da si ušao kod siromašnog rodjaka u kuću, samo što se ovdje plaća pravim parama, ne nosi se plastična kesa u koju je ubačeno 200 grama mljevene kafe, kila kocke, i jeftina čokolada od riže za djecu.
Sarajevo je puno takvih kafana domaće atmosfere gdje se okupljaju ljudi koji nemaju para, volje, a ni manira da posjete neki restoran u komšiluku, ili da izvedu familiju na ćevape do čaršije, pa da jednom u životu preskoče grah ili pitu za nedeljni ručak.

Noć je već uveliko prekrila neuglednu ulicu okruženu visokim zgradama napravljenim još dok su bili aktivni ‘dobrovoljni’ samodoprinosi i fondovi solidarnosti u svakom SOUR-u i OOUR-u od Vardara do Triglava. Rijetki prolaznici su žurili kućama ne obazirući se na nešto glasnije nego inače društvo iz kafane romantičnog imena ‘Kod Mamurnih.’ Sa svakim otvaranjem ulaznih vrata iz kafane su u noć izlazili zvuci narodne muzike seljaka na kokainu, pomiješani sa nerazumljivim i promuklim muškim glasovima koji su se nadvikivali izmedju sebe.
Oduvijek je u Sarajevo bilo kafana gdje su ljudi prekraćivali ovozemaljsko vrijeme, otvarali ili trovali dušu, malo veselili, a još više tugovali. Nekad se u Sarajevu orijentisalo po kafanama, a ne po ulicama, jer su ulice, trgovi, i parkovi kao i danas često mijenjali nazive. Pa tako, ako bi pitao nekog za lokaciju obično bi to izgledalo ovako;”A jel’ ta zgrada pored Istre, samo malo iznad,” ili “znam ba’ dje je to, odma’ kod Triglava.”
Svako vrijeme nosi svoje, pa tako i ovo danas. Ono malo Sarajlija koji se sjećaju prijeratnih kafana poput Parkuše, Kvarnera, Bagrema, Šetališta, Dubrovnika, Tilave, ili legendarnih sarajevskih kafića od Nave na čaršiji, do Adamsa na Otoci, danas zbunjeno gledaju kako se sve oko njih mijenja, od zabrane točenja alkohola u nekim, i skorom protjerivanju pušača iz svih ugostiteljskih objekata.

Do početka osamdesetih, u Sarajevu se uglavnom odvaljivalo rakijom i pivom, dok su funkcioneri, fudbaleri i lopovi pili viski i skupe francuske konjake. Hašišari u Kaktusu, Roku i Djerdanu su malo duvali, malo preprodavali travu i hašiš. Onda su osamdesetih krenule ekipe za Holandiju i tako je počelo masovno drogiranje po Sarajevu. Većina ubica, šanera, valera, sitnih lopova i djeparoša koji su u ratu postali diverzanti, specijalci i generali, prije rata nisu razlikovali peršun od djointa. Onda su ti isti zanesenjaci i glupani kojima je idol bio američki gangster Dutch Schultz i srpski mafijaš Ljuba Zemunac, počeli da kopiraju Beogradjane, Zagrebčane i Crnogorce, pa umjesto da sa djepovima punim bibera i cigle obijaju kuće i stanove po švapskim i švajcarskim selendrama, prešli su na unosniji posao, dilanje droge i uživanje u istoj.

Poslije rata se krenulo sa izgradnjom bogomolja i kafana u Bosni, na svakih sto metara jedna bogomolja, a na svakih dvadeset jedna kafana. Djaba crvene cipelice od poglavice ‘bijeli dim’ kao simbol neskrivenog feminizma i nastranosti, djaba bradate utvare sa krstovima do zemlje koji lažu, kradu i truju ljude, djaba pola života provedenog u klanjanju i molitvi, kad jedna flaša rakije ili gajba pive daju više topline, bezgraničnog zadovoljstva i prosvjetljenja nego sva hodžina kazivanja.
Kafana je i dalje sveta istina i omiljena obaveza većine u Bosni, jer se za razliku od bogomolja u nju ulazi bez stida i straha prema svijetu koji je ostao napolju, i u koji se valja vratiti poslije. A život poslije života, pa hiljadu mu Irskih piva, nije valjda da tamo gore nema nijedna birtija.
Ljudi u garaži-kafani su bili u zadnjem stadiju opijanja. Alkoholol je učinio svoje. Muškobanjasta gazdarica je nalijevala zadnje runde nekolicini najupornijih koji još nisu uspjeli da ugase žedj i izbace sav onaj jad i muku iz organizma. Ritual koji se u Sarajevu i Bosni ponavlja svakodnevno.
Rutina u kojoj se živi, i u kojoj se odlazi s ovoga svijeta. Tu rutinu vide samo oni koji ne pripadaju toj družbi, ako ih još ima uopšte.
Za jednim od nekoliko stolova prekrivenih istrošenim kockastim stolnjacima sjedili su jedan preko puta drugog dva čovjeka zapuštenog izgleda. Neobrijani, mršavi, zgužvani i spuštenih ruku prema zemlji, izgledali su kao dobrovoljnji davaoci krvi na odmoru poslije duplog ispumpavanja.
Ispred njih su bile prazne flaše i pepeljara puna opušaka. Lik koji je licem bio okrenut prema vratima je ustao bez glasa sa stolice, zabacio glavu unazad, i podigao obje ruke u vis. Onda je polako sjeo i smirio se na trenutak. To je izgledalo kao jedan od onih meksičkih talasa-navijanja na fudbalskim stadionima, samo što ovo nije bio stadion, niti je čovjek koji ustaje bio navijač. Nakon kratke pauze, lik je ponovo ustao sa stolice, opet sa podignutim rukama, samo što je ovaj put kriknuo iz sveg glasa:”Allahu Ekber.”

Dok su ga drugi začudjeno gledali on se počeo tresti kao prut i nekom nestvarnom snagom i brzinom je opet sjeo, pa još brže ustao sa jos glasnijim uzvikom: ”Allaaaaaahu Ekber”. Da li je on znao šta radi, i gdje se nalazi, nisam bio siguran, ali znam da je tu radnju ponovio još nekoliko puta dok se nije umorio i sjeo, kao izduvani balon. Očigledno da se precjenio, i da više nije imao ni snage niti namjere da skače sa stolice.
Imati veliku muku, a ne pokazati je medju ljudima bar na trenutak je jako teško. Biti gazda kafane, ili na vlasti u državi koja je puna ljudi s mukom, a ne iskoristiti tu njihovu muku u svoju korist je još teže, graniči se sa nemogućim.
Ovako se ponašaju likovi na ‘Ice-u’, koji se redovno bacaju s drveća na glavu, ili se valjaju goli po ulici umišljajući da im je tijelo prekriveno bubama, pa se češu do krvi, ili povrijedjuju sebe i druge boreći se sa snagom trojice odraslih ljudi.
Ovako se ponasaju na ‘Rave’ partijima kad većina učesnika ima deluzione poremećaje, kad ne znaju šta je java, šta je san.
Ali, ništa od toga. To je bio prosječni stanovnik današnjeg Sarajeva koji će kad dodje kući prvo štocirati ženu, poslije toga pozdraviti klozet šolju, dok će mu sirotica držati dlanom čelo i zabaciti zalojenu kosu unazad da vidi kuda riga, da ne povrati okolo po pločicama. Sutra će njegova djeca, mala, nesretna bića bez djetinjstva pitati majku: ”Mama, djeca su mi opet rekla da je tata inkompetentan da nadje posao, šta to znači.” Majka bi samo uzdahnula i rekla: ”To znači dijete moje da on više vremena provede u kafani nego tražeći posao.”
To je ličilo na scenu kad je u Sarajevo za vrijeme rata dolazio tadašnji predsjednik UN-a, a ispred zgrade vlade su se okupili demonstranti, većinom žene, starci, izbjeglice iz istočne Bosne. Kamera je okrutno fokusirala starca koji je bio bez zuba u glavi, suv kao suva šljiva, a cijelo vrijeme se udarao u prsa, trzao glavom i nekontrolisano tresao uvrijedjen lažnim obećanjima moćnika iz svijeta, koji su još jednom produžili rat i odustali od masivnog bombardovanja srpskih položaja oko Sarajeva i po Bosni.
Dok je gost kafane ustajao, sjedao i urlikao, niko od preostalih gostiju nije ništa rekao, samo su ga gledali i čekali da završi. Znali su da je noćas njegov red da pukne, sinoć je jedan drugi namlatio ženu pa je policija morala doći da ga smiri.
To je bio jedan od onih ljudi za koje kažemo da su dobri k’o hljeb, i što na kraju ne dobiju puno od života. Ono što je nadjačavalo tu njegovu dobrotu i skromnost su bile njegove stalne egzibicije, pogotovo kad popije, gdje je on uvijek izigravao nekoga ko je bolji nego što je.
Šta bi njegova sirota žena rekla za takvu dobrotu koju trpi otkad zna za sebe? Vjerovatno ništa, poslije nekog vremena otupi i odrveni i duša i tijelo.
Kao što je iznenada počeo da skače da stolice, čovjek koji je dozivao Allaha počeo je da nekontrolisano udara glavom u sto ispred sebe, sve jače i jače, dok ga gazda kafane nije uhvatio s ledja i zaustavio uvježbanim potezom koji upotrebljavaju borci u kavezima, ili policajci kad žele da onesposobe prestupnika ako je nasilan. UFC je za skakača ipak bio prevelik zalogaj. Čovjek se nije opirao, niti je imao fizičke snage za to. Njegovih dva minuta slave su nepovratno prošli, do neke slijedeće prilike.

Sarajevo i Bosna su puni nakrivo nasadjenih ljudi s mukom koji ništa ne čine da se oslobode tog stanja koje ih muči. Jedino što znaju je da kukaju i pretjeruju u svemu što rade, a rade puno toga što ne bi trebali. Tjeraju stvari do apsurda, dok ne padnu do samog dna, dok im se život ne smuči, dok se ne sjete štrika sa ormara koji im je otac ostavio, a njemu opet njegov otac.
Gazdarica je mahala debelim i maljavim rukama po zraku tjerajući preostale goste napolje u namjeri da napravi fajront. Nevoljno ali poslušno, gosti su jedan za drugim izašli iz kafane. Jako teško je objasniti pijancu koji nema osjećaj ni za vrijeme ni prostor šta znači natpis iznad šanka: “Ne služimo goste koji nemaju pantalone na sebi.” A to da je ključ za WC moguće dobiti od gazdarice samo poslije minimum dva ispijena pića, to nikad ne zaboravljaju.
Pijanci znaju dok su trijezni da se treba čuvati kasnih noćnih sati kad mrak ovlada tamo gdje je doskora svjetlost bila. Oni to znaju, a opet ništa ne čine da izbjegnu te trenutke kad se izgovaraju pogrešne riječi, kad padaju lažni osmjesi, i sklapaju prijateljstva koja traju koliko i kutija cigara, ili ispijena flaša. I svaki dan počinje isto, “nikad više,“ dok ne kroče u carstvo u kojem sve vrvi od bijelih miševa i delirijuma.
Živjeći u iluziji mnogi svršavaju svoj životni put uvjereni da su uspjeli što mnogi prije njih nisu, da izbjegnu samoću, stid od neuspjeha, i strah od prolaznosti.
Nekoliko dana kasnije, prošao sam istom ulicom otprilike u isto vrijeme. Sve je bilo kao i prije neku noć. Isti ljudi, svi na istim mjestima, raščupane glave uvučene u uska ramena, pivske flaše poredane po stolovima kao olovni vojnici koji se spremaju za neki novi rat koji će kao i onaj prošli, biti rat koji će biti zadnji.
Čovjek koji je prije par noći napravio incident je sjedio na istom mjestu. Bio je nestvarno miran, zurio je u jednu tačku ispred sebe kao da meditira. Možda je odlučio da postane budista, ko zna šta mu se motalo po glavi.
Sve je bilo isto, samo je čovjek koji je skakao sa stolice preko nosa imao veliki bijeli zavoj, uspomenu na neravnopravni dvoboj sa stolom.
Da li je uspostavio kontakt s onim gore ne znam, ali znam da ga je svaki skok sa stolice približio bar za pedalj bliže njemu.
Rijetko se dešava da naše ovozemaljske želje putuju zaista svojim putem, pogotovo u Bosni, gdje su neznanje i neizvjesnost jedino imanje onih koji nikad nisu osjetili onu ljepšu i sretniju stranu života.
Ako ne računamo onih deset intimnih minuta sa ženom prije spavanja.

(Preneseno sa dovla.net )

STADION SPORTSKIH IGARA (2)

Lijepi sportski rivalitet izmedju banjaluckih rukometasa i kosarkasa osjecao se godinama na Stadionu sportskih igara. Do izgradnje Borika, stadion je bio jedino mjesto gdje su se mogle odigravati zvanicne utakmice rukometa, kosarke i boks mecevi. Dijelili su ga rukometasi Borca, kosarkasi Borca, kosarkasice Mladog Krajisnika i bokseri Slavije.  Jedini koji u tom drustvu nisu bili prvoligasi, bili su kosarkasi Borca, koji se nikada nisu uspjeli probiti dalje od druge lige zapad. Zato je tih godina i kruzila sala na racun kosarkasa Borca, plasirana iz  rukometnih krugova: "Druga liga-zapad". Kosarkasice Mladog Krajisnika su vrlo brzo nakon osnivanja dosle do Prve lige i nenadano i vrlo brzo postale sportski idoli grada. Na njihove utamice dolazili su zajedno i fanaticno navijali i rukometni i kosarkaski i bokserski navijaci. Jedno vrijeme je popularnost Mladog Krajisnika- Malenih, cak dovela u pitanje i primat rukometasa u popularnosti u gradu. Bila je to prava eufrorija.  Na svakoj utakmici stadion je bio pun do poslednjeg mjesta. Na treninzima je ponekada bilo vise stotina navijaca.

Sa jedne od utakmica Ml. Krajisnika na Stadionu Sportskih Igara

Stadion je inace tih godina bio produzetak banjaluckog korza. Tu su mnogi svracali sa korza da vide sta se desava i ko trenira. Cega se tada dosjetio Aco Juric, trener i jedan od osnivaca Malenih: osnovali su i muski kosarkasi klub, u kome sam i ja igrao, pa cu se malo zadrzati na ovom, manje poznatom detalju banjaluckog sporta i Stadiona Sportskih igara. Treninzi su bili zajednicki za zensku i musku ekipu. Na kraju treninga, obavezna igra na dva kosa. Zenski protiv muskog tima. Djevojke su ubrzano sportski trenirajuci i igrajuci sparing utakmice na svakom treningu s momcima. Momci nisu bas tako napredovali. Tada nisu ni bili svjesni da je jedini pravi cilj osnivanja muske ekipe sparingovanje Malenima.

Trener muskog tima bio je zubar Vlado Kojic, inace sin Zarka, prvog predsjednika Mladog Krajisnika.  Vlado je bio dobar covjek, koji je nas, svoje pulene ucio i kosarci i zivotu. Pored toga svima nam popravio pokvarene zube. Ko ne dodje na zakazani popravak zuba, ne moze trenirati. Nakon godinu dvije taj muski tim, trenirajuci tako bar tri-cetiri puta nedjeljno, ipak je dovoljno napredovao i pokazao odredjen kvalitet na juniorskom republickom prvenstvu u Bijeljini , mislim 1967. godine. Slijedece godine, prije pocetka novog republickog juniorskog prvenstva mnogi su taj tim vidjeli kao jednog od potajnih favorita. Ali, nekoliko mjeseci prije prvenstva Uprava donese, bolje reci objelodani, vjerovatno ranije donesenu, odluku da muski juniorski tim ne ide na republicko prvenstvo. Sjecam se jos uvijek nekih od igraca sa kojima sam tada igrao: Kustro, Komso, Zubi, Rile, Mare, Krpa... Nakon toga tim se raspao. Svako je otisao svojim putem, a malene su jos dugo veoma uspjesno igrale u Prvoj jugoslovenskoj ligi.
Ja tada dobijem ispisnicu, i pocnem trenirati sa juniorima Borca, pripremajuci se za to isto republicko juniorsko prvenstvo.
O tome, mozda neki drugi put...
(Slike preuzete sa http://www.boracbl.net/albumi_galerija.html)

OLOVKA PISE NOVIM SRCEM

Vjerovatno ste vecina vas vec procitali ove slatke djecije umotvorine, ali ipak vrijedi ih procitati opet. Posebno sada u ove hladne dane. ( Ovo ne vazi za vas u Australiji). Meni je ova stranica novina posebno draga jer mi je iz Londona poslala jedna od nasih juniorki, Ervina Afgan, koja je nekada, uzrasta djece sa slike zvala svoju mamu, tada direktora Radija. Kad god sam se javio i cuo njen krestavi glasic koji pita: " Mogu li dobiti Jelenu Afgan?" ostro bih odgovorio :"Ne mozes!" I taman kad bi se mala Ervina zbunila ili naljutila, ja bih je pitao:"Sta radis Krejo?" Ti i takvi nasi razgovori puni iznenadjenja sa obje strane, jer je vremenom i Ervina smislila taktiku za mene, trajali su godinama. Ervina je rasla, pa narasla, ali je i dalje, i sada nakon trideset godina, ostala moja Kreja.

Od nje sam nedavno dobio najveci kompliment koji se moze dobiti: "Svako dijete bi trebalo imati svoga cika Canka" .

KOPI LUWAK ILI CIVET COFFE - NAJSKUPLJA KAVA

Kava...kafa...kahva...coffee...kafe...
Mozes je zvati kako hoces ali ne mozes prezivjeti dan bez nje! Nije bas tako, ali ipak, zamislite svoj dan bez jutarnje kave!
Znam ljude sa kojima je bolje ni ne zapocinjati bilo kakvu pricu prije prvog srka kave.
Siguran sam da i vi znate takve. Ili ste jedan/jedna od njih.
Koja je kava najbolja? Na ovo pitanje ima onoliko odgovora koliko i vrsta kave.
Da eliminisemo vecinu tih odgovora koji su uglavnom subjetkivni, hajde da kazemo da je najbolja kava na svijetu ona koja je najskuplja.
Dobro, najskuplje nije uvijek i najbolje, ali hajde da vidimo koja je to kava najskuplja na svijetu.

Zovu je kopi luwak ili civet coffe.
Pravi se od kospice kavene bobice...............


................. upozoravam vas koji ste gadljivi da ne nastavljate citanje jer moglo bi vam se desiti da predjete na jutarnji caj umjesto kave.......................


Za vas sa jacim stomakom nastavljam.....


Te kavene bobice jede vrsta azijskog majmuna Civet, propusti ih kroz pobavni trakt. Civet majmuni jedu samo najbolje, zrele plodove. U njihovom stomaku bobica se provari a kospica, u originalnom obliku, prodje kroz sve izazove probavnog trakta i biva izbacena. Tu ih pokupe vrijedne ruke beraca kave.

Nakon toga, kava se pere, susi na suncu, pece, kuva i naravno pije. Nakon opisane procedure ova kava je sacuvala svoju prirodnu aromu ( koju?). Mnogo manje je gorka nego uobicajena kava. Smatra se posebnim specijalitetom i poznata je kao najskupljom kavom na svijetu.

Kopi luwak ili Civet coffe se proizvodi uglavnom na ostrvima Sumatra, Java, Bali and Sulavesi u Indonezijskom arhipelagu, kao i na Filipinima i Istocnom Timoru ( gdje je zovu kafe-laku).

Populacija Civet majmuna posljednjih godina se smanjuje jer ove vrijedne zivotinje ubijaju zbog ukusnog mesa. Sa smanjenjem njihove populacije cijena Kopi Luwak kave raste.
Zabiljezeni se vec pokusaji imitiranja okusa ove kave.
Univerzitet Floride razvio je nacin kako proizvesti ovu kavu bez ucesca zivotinja. Oni su svoju tehnologiju licencirali i Coffe Primero je kava proizvedena po toj tehnologiji. Cijena joj je uokvirima prosjecne cijene kave.

Ne obazirite se na sve ovo vec uzivajte u svom mirisu i okusu kave koju upravo pijete.
 Mozete mi vjerovati da  kava koju vi pijete nije prosla proceduru Kopi Luwak ili Civet coffe. 
U Juznoj Americi, odakle je vasa kava, te majmune potpuno drugacije zovu, a i tehnologija je dobro cuvana tajna.
Uzivajte... bar dok tajna ne procuri...