27. januar - Srdjanov dan

27. januar je pravoslavni svetac Sveti Sava -  skolska slava. Ne drzim ja pretjerano do tih slava; skoro nikako.
Poslednjih  godina 27. januar pamtim po tome sto je tog dana 1993. godine u Trebinju preminuo Srdjan Aleksic. Nekoliko dana ranije smrtno je pretucen braneci svoga druga Muslimana Alena Glavovica. Ubili ga, utukli, dvojica pijanih vojnika vojske RS jer je branio 'Baliju'. A on je zapravo branio ljudsko bice od dvojice naoruzanih pijanih fasista.
Od kada sam procitao tragicnu i mitsku pricu o Srdjanu,  27. januara sjetim se njega i onoga sto je on uradio.
Danas, i vas podsjecam na to.
Posvetite mu nekoliko svojih minuta.
Procitajte nesto o njemu. On to svakako zasluzuje. Zapravo, on zasluzuje i mnogo vise od toga. On zasluzuje da se slavi kao heroj. Svetac. Jer branio je druga, prijatelja, ljudsko bice... Njegovo djelo  zasluzuje da se o njemu prica, da mnoge ulice i trgovi sirom Balkana nazovu njegovim imenom, da udje u citanke...
Na zalost , nije tako.
Na zalost, i to njegovo djelo se politizira i cijeni prema nacionalnom polaritetu.
A ono u sebi nema nista nacionalno. Ono je zapravo potpuno nenacionalno. Ono je hrabro ljudsko djelo, kome se svako, bez obzira na nacionalnu pripadnost, treba diviti.
I postovati ga.
I djecu uciti da ga postuju i  slijede moralne i ljudske vrijednosti zbog kojih je Srdjan zrtvovao svoj zivot.

Uz svo postovanje prema tradiciji, zbog onoga za sto se zrtvovao, Srdjan zasluzuje da 27. januar bude i dan sjecanja na njega.

BRUJA: LETECI LJUDI

http://www.youtube.com/watch?v=SoGzzWmGMDE

http://www.youtube.com/watch?v=Ac0miuyXV4Q

http://www.youtube.com/watch?v=I34oAZ3dH6c

BRUJA: BRIZNA MATI

Ako ne moze protiv vjetra, moze niz vjetar

ACO RAVLIC: LAŽNI POZIV

Krajem šezdesetih, kada je Marijan Beneš, kasniji evropski amaterski i profesionalni boksački prvak Evrope, tek zakoračio na ring koji će mu donijeli obilje radosti i čaše čemera, snalažljivi tehniko Serđo (Sredoje Zekanović) i radišni sekretar Adem Tetarević, koji su na svojim plećima godinama nosili Boksački klub "Slavlju", odlučili su da u Banjaluku dovedu talentiranog Marijana Beneša.

Na njihovu nesreću, pukao je glas diljem tadašnje "druge" Jugoslavije kako Banjalučani kane kidnapirati iz Tuzle talentiranog Beneša. To je bilo dovoljno da tamošnji boksački radnici pojačaju budnost, kako bi spriječili ulazak banjalučkih emisara u Tuzlu, odnosno susret s Benešom.

O svemu je dobro bio informiran tehniko "Slavije". I Serđo smisli pakleni plan kojim će nadmudriti Tuzlake, a Beneša dovesti u Banjaluku.

Znali smo mi da oni drže na oku Beneša od prvih razgovora s nama, ali i da mu neće dopustiti odlazak iz "Slobode". A mi se zainatili, pa hoćemo da dovedemo Beneša. Gledao sam ga i bio uvjeren da mora postati veliko ime ringa. Imao je sve što mora posjedovati veliki borac. Odlučio sam dovesti ga po svaku cijenu. Ali, kako nadmudriti Tuzlake? Dosjetio sam se. Poslali smo ujutro rano, iz Banjaluke, poziv za telefonski razgovor u pola osam navečer. Bio sam siguran da će taj poziv oslabiti budnost tamošnjih boksačkih radnika. Kako smo poslali poziv, tako se Adem i ja uputimo kolima u jedno mjesto blizu Tuzle. Nismo žurili, a putovalo se tada prašnjavim cestama. Približili smo se Tuzli u predvečerje na udaljenost koju možemo svladati za, otprilike, jedan sat. U predvečerje mi se prikrali do tuzlanske pošte. Nismo dugo čekali, jer se pojavio Marijan. "Marijane" - čuo nas je i odmah sjeo u automobil. Time je sve bilo riješeno. Tako smo Marijana definitivno pridobili - rado se uvijek prisjeća ovog kidnapiranja Sredoje Zekanović Serđo, čovjek koji je zajedno s boksačima ispisao najljepše i najzapaženije stranice sporta u gradu na Vrbasu.

Zakazani telefonski razgovor nije, dabome, održan. Zbio se uživo.

(iz knjige banjalučkih anegdota koje je prikupio Aco Ravlić)

RATKO: MARIJE BURSAĆ 3

Mladenova ideja da pisemo o banjaluckim komsilucima u kojima smo odrastali izgleda da je potakla Ratka Vikica (za one koji se ne mogu sjetiti, slika na stranici SLIKE) da opise svoja sjecanja na Vakufsku palatu. Mozda nam se uskoro i Mladen pridruzi svojim sjecanjem na Gundulicevu...
*************************************

Vakufska palata i park

Naslov teksta je u stilu onog Predragovog ’Strosmajerova 13’, mada bi ga trebalo nazvati ’Vrijeme igre’. Naime, tako se može nazvati period stanovanja na 3/II u ulici Marije Bursać, u poznatoj u Vakufskoj palati. Ni na prethodnoj adresi u Strosmajerovoj (skoro ’vizavi’ Čanka) nije nedostajalo igranja, ali preseljenjem ni 300 metara dalje, u samom centru, otvorile su se nove atraktivne mogućnosti. Mnogo kasnije sam doznao da je impozantnu Vakufsku palatu još prije II sv. rata projektovao (’planirao’) izvjesni Stjepan Planić, a da je kojim slučajem srušena (npr. u zemljotresu) ja i društvo iz ulaza 1, 3 i 5 bi je mogli rekonstruisati, jer smo znali jako dobro svaki njen kutak (u sjećanju su porodice Terzić, Hadžikarić, Sarajlić, Borić, Ašer, Valenta... kao i Cico, Zlatko, Boro, Ranko, Šeško, Emir, Slavica, Ismet, Ksenija, Miki... Ma, mogao bih nabrojati sve i jednog stanara iz onog vremena).

Vakufska palata (pogled iz dvorista)

 
Palata gleda na gradski park, mjesto nebrojenih mogućnosti za razne igre u svako doba dana. S druge strane je dvorište kasnije ograničeno sa gradilištem samačkog hotela (buduća Slavija). Kada smo istražili tavan i kada nam je podrum postao premalen za igre skrivanja, prešli smo u susjednu Džinića palatu. Gore je bila ’pecurka’, vrh tada zvanog nebodera, a splet hodnika u podrumu je predstavljao carstvo za ’hrabre’ dječake. Koristio sam tamo nekoliko trikova da izbjegnem ’tragače’ u apsolutno mračnim hodnicima između šupa. Uživao sam kada su prolazili pored ili ispod mene krećući se oprezno raširenih ruku, a ja ostajući neotkriven ležao pored njih u uglu hodnika ili kada bi taktiku došaptavali u mraku uskog prolaza nesvjesni da su ispod moje ’raznoške’.



Dzinica palata, Ratkov crtez iz mladih dana


Vakufska je nudila mnogo mogućnosti, a mi djeca smo kipili od mašte... prekrivena Crkvena, ribolov sa storom kao mrežom (Emir, Eso, Eno...), gustiš gradskog parka sa tajnim logama, ratovanja u državi Glinuriji (Dane, Pirgo, Glista, Goran, Guzara,...), ljeta na Zelencu (Muše, Sado,...), Šukrijina slastičarna, kino Palas. I još mnogo toga.

Drustvo u Parku prije 50.
(Zoran F. Pirgo, Ismet K, Ratko V, Boro T)

Rasli smo i društvo je neosjetno jedan kvalitet lako zamijenilo drugim. Asfalt, korzo, kino, drinc... Počinju svirke (sa Sakanom, Ronom, Ilkom, Humom...).
Na neki način, odrastali smo uz igru.
Kasnije selim, ali blizu, na pola puta prema Štrosmajerovoj.

Ratko

Pozorisna publika na (divljem) zapadu

Nekoliko vas je trazilo da pisem malo i o pozorisnoj publici na sjevernom americkom kontinentu, onako kako sam je ja dozivio. Nije bas lak zadatak. Prvo, nisam ja neki redovni pozorisni posjetilac niti znalac. Na nasu zalost, prve godine boravka u Kanadi su protrcale pored nas u borbama za opstanak, kada je mnogo vaznije bilo nauciti jezik, ulice, djecju skolu... Kada je bilo vaznije naci posao i raditi nego misliti na pozoriste. TV, poneki koncert rok grupe ili nasih estradnih, i poneka, rijetka knjiga su u tim danima bili dovoljni za zadovoljavanje svih kulturnih potreba. Ulaznice za pozoriste od stotinu i preko dolara bile su nedostizna zelja, tako da o tome nismo tada ni razmisljali. Ali na srecu ( ili ne?!) godine brzo prolaze. Prelazi se iz jedne u drugu zivotnu fazu bez uocavanja granica medju njima, pa se tako dodje i do pozorista. Na zalost, ne cesto niti dovoljno ali ipak se ode da se dusa popuni.

Ko dolazi u pozorista na ovom kontinentu? Ko posjecuje muzeje?

Cudno je kako me ova dva pitanja vratise u Banjaluku, nekih osamdesetih, kada sam u jednom periodu, mislio da znam 'pola grada', a onda me odvozenje moje Bojane na spavanje kod mojih roditelja na Borik osvijestilo. Svako vece sam je vozio ili autom ili na motoricu. Pocesto su u Boriku bile ili utakmice, ili koncerti... Kad su utakmice ili koncerti grupa ili pjevaca koje ja volim, pored parkiranih auta sam prolazio otezano , ali sam prolazio i pocesto prepoznavao ljude koji se provlace pored auta kao i ja. Kad su bili koncerti nekih narodnjaka, drekavaca novokomponovanih, pored Borika se nije moglo proci od naroda koji jezdi ili auta koji su zakrcili Aleju JNA. Svi se guraju, psuju, odvratno hrljaju, k'o krdo. A vecina njih je zivjela bas u Banjaluci ili neposredno pored nje. Tad sam i shvatio da ja ustvari poznajem samo mali, vrlo mali dio te nase Banjaluke.

Velika vecina nasih sugradjana je uzivala u onome cega sam se ja grozio i stidio. Tada sam poceo brojati koliko ja to ljudi poznajem, koliko prijatelja, koliko drugova, zdravo- zdravo poznanika, samo iz vidjenja poznanika, prijeateljevih prijatelja ili rodjaka ... Brojke su bile iznenadjujuce male...

A kad bismo isli u pozoriste, tu smo se skoro svi poznavali.
Da se vratim na ovaj (pomalo kaubojski) kontinent. Ko se ovdje moze vidjeti u pozoristu ili u Muzeju?

U pozoristu ces sresti najvise Zidova. Prepoznaces ih po mnogo cemu. Po onim malim crnim kapicama, frckicama u kosi, crnim sesirima, po skupocijenim bundicama koje dame cesto ni ne skidaju za vrijeme predstave. Zapravo samo ih prebace preko ramena. Zasto? Ne znam, ali sam i to primijetio. Mozda ih tako cuvaju?! Tu, u pozoristima, su obavezno i doseljenici iz svih zemalja istocne Evrope. Naravno i drugih dijelova Evrope ali od svih Rusi su najzastupljeniji. Dosta je i nasih novih doseljenika. Oni nasi stariji doseljenici iz sezdesetih ili sedamdsetih ne idu u pozoriste. Ni kod kuce nisu isli, pa ni ovdje. To je dosadno.

Ne mogu reci da sam u pozoristima u kojima sam bio sreo mnogo crnaca, Arapa, Indijaca ( njih i bude vise od ovih prvih) ili Latino naroda. Kineza, mladih je sve vise. Slicna je publika i u muzejima.

Zanimljivo je kolika je razlika u vrsti publike koja posjecuje mjuzikl ili dramu na Brodveju. Na mjuzikl dolaze mladji i vecinom obuceni kao da idu na sportki mec. Farmerke, uobicajene. Ne sjecam se da sam na mjuziklu Chicago vidio ikoga u odijelu. Zanimljivo je da se u pozoristima kaja smo posjetili u Brodveju zimski kaputi i jakne ne ostavljaju na garderobi. Cak nisam ni primijetio te garderobe. Ljudi unose svoje jakne i kapute sa sobom i drze ih cijelu predstavu preko krila. K'o na utakmici. Ocekivao sam da su ta pozorista u ovom bogatom zapadu bogatija od onih nasih. Nisu. Naprotiv. Rekao bih da neka od ovdasnjih pozorista ceznu za generalnim renoviranjem i preuredjivanjem koje je kod nas davno uradjeno. 
Ono sto me iznenadilo kad smo isli na prvu operu, a i mjuzikl ovdje u Torontu, je aplauz kojim se prekida scena, pjesma ili arija - u sred. Sjecam se, to nisam zaboravio, da se to nekada smatralo nekulturnim, cak i neotesanim. Prekidati scenu u drami ili operi je bio veliki no-no. Sjecam se cak i prijekornih pogleda glumaca ili operskih pjevaca ako bi to neki , nepristojni gledalac nekada ucinili. Kazu da se to promijenilo i da je sada to vec obicaj svugdje na planeti aplaudirati i tako davati sebi oduska, a glumcu ili pjevacu podrsku. Ja sam starijeg kova, a pomalo i tvrdoglav. Ja to i dalje ne volim, niti radim. Niti cu raditi!

LIJEPO JE DRUZITI SE S DJECOM

• Moja mama ima bebu u trbuhu , ali ne znam kako ju je progutala.
• Na mame se ne galami, one su korisne.
• Kada se dvoje zaljubljenih prvi put poljubi, odmah se sruše i ne ustaju najmanje sat vremena, a i više.
• Poluotok je otok koji još nije dokraja napravljen.
• Baka je debela zato što je puna ljubavi.
• Što je čovjek stariji, njegovi zubi su sve skuplji.
• Devojčice ne mogu stoječki piškiti zato što nemaju za šta da se drže. Kada baku bole zubi, ona njih jednostavno ostavi u čaši.
• Jednom sam bila tako bolesna i imala sam 40 kila temperature.
• Ja nemam više baku , nju su posadili na groblju.
• Moraju li mame također jesti travu da bi im iz grudi teklo mlijeko?
• Na Marsu ima života. Ali to je samo hipotenuza.
• Izraelci su napravili zlatno tele jer nisu imali dovoljno zlata za zlatnu kravu.
• Švicarske krave koriste se pretežno za pravljenje čokolade.
• Stanovnici Sardinije zovu se Sardine.
• Da bi se bila dobra, medicinska sestra mora biti potpuno sterilna.
• Doktori kažu da su smrtonosne bolesti najgore.
• Kad se moj mlađi brat rodio morali su ga staviti u akumulator.
• Leptir je insekt iz porodice helikoptera.
• Najkorisnija životinja je svinja. Od nje možemo upotrjebiti sve, meso od napred i pozadi, kožu za cipele, čekinje za četke i ime za psovanje!
• Zoološki vrt je super stvar. Tamo možemo viditi i životinje koje ne postoje.
• Nisam kršten, ali sam zato cijepljen.
• Životno osiguranje je novac koji dobije onaj koji preživi smrtni slučaj.
• Razlika između sela i grada je ta što je trava na selu iz jednog dijela, a u gradu je isprekidana.
• Ne znam koliko imam godina, to se stalno mjenja.
• Veoma sam se uplašio kad se mama razboljela. Pomislio sam da će nam tata kuhati.
• Svi psi vole vodu. Neki čak toliko da u njoj i žive. To su morski psi.
• Akvarij je malo stakleno more gdje žive domaće ribe.
• Alimentacija je plaća za djecu kada im se tata odseli.
• Usvajanje je mnogo bolja mogućnost od rađanja. Tako roditelji mogu sami da izaberu dijete i ne moraju prihvatiti baš onoga koga su dobili.
• Papa živi u Vakumu.
• Sve ribe nose jaja, a ruske čak i kavijar.
• Krave ne smiju brzo trčati da ne bi prolile mlijeko.
• Kod nas, muškarci mogu da se ožene samo sa jednom ženom. To se zove monotonija.
• Ne razumijem zašto se mama toliko ljuti što smo razbili vazu. Ionako je bila stara i kineska, a ne naša!
• Moja sestra je opet položila razred sa odličnim uspjehom, sve same petice. Ona to meni namjerno radi!
• Baka nam je otišla na onaj svijet. Sad i mi imamo nekog u inostranstvu!

Bruja dodao:
Kefalica - Sta je narod?

SAIMA: BEZISTAN (2)

Odavno me neka slika nije obradovala kao slika banjaluckog Bezistana. Bila sam dijete kad je cerka od nasih komsija nasla neki novac, crvene boje , slican tadasnjim 20 dinara nove Jugoslavije. Nas pet sest smo isli od radnjice do radnjice i probavali za to kupiti nesto, misleci da trgovci nece primjetiti, jer o novcu nista nismo znali. Sad pretpostavljam da su mozda bile NDH kune. Poceli smo od bombona a zavrsili u prodavnici konjske opreme (kaisevi, uzde amovi , (uvijek u krizaljkama).)

Ja sam ovde u Sarajevu slusala pricu da je TITO spasio sarajevsku Basarsiju, ali nisam znala kako.

Nedavno je u Sarajevu bio Braco Dimitrijevic sin genijalnog covjeka i slikara Voje Dimitrijevica.
Drug Vojo je bio antifasista, ucesnik NOR-a od prvih dana i za sve zasluge i intelektualne i ljudske bio je nagradjen stanom na Dedinju i ostankom u Beogradu. Umjetnickoj dusi trebalo je njegovo rodno Sarajevo i taj zahtjev mu je odobren.

Kad se Bascarsija pocela rusiti (sigurno u neko isto vrijeme kad je srusen Bezistan, ne znam po cijoj naredbi)) Vojo je poceo dizati uzbunu i pokusati sprijeciti taj cin. Vidjevsi da nece uspjeti pozvao je TITA i objasnio mu problem. On je odmah pozvao "komitetlije" i naredio prekid rusenja. Danas ta carsija dovodi hiljade turista i svake godine sve vise i svi uzivaju u turistickim raznolikostima koje ona pruza.

Bila sam presretna sto sam se nasla ispred TA-a kad je Braco pricao o tome, a zelim da se preko ovog bloga ljudi upoznaju sa ovim djelom nase istorije i da opet neko dalje pamti da se nikad ne zaborave veliciki ljudi u svim vremenima.

Braco je dodao , da je rusenje naredio ortodoksni komunista iz ugledne begovske porodice. Nije rekao prezime.

Uvijek je bilo kukavica i ulizica i bit ce.

Saima

BRUJA: GLOBALNO ZATOPLJENJE?

Ovakve slike zasluzuju naslovnu stranu!
*******************************************

Evo nadjoh ovu sliku juce napravljenu poslije ili prije utakmice nije vazno. Vazno je da je tekma bila dobra,

da je pobjedio rukomet i da su na slici dva normalna navijaca.

bruja

 "Ljudi, zar je to moguce!?"

KRALJEVIC: ZAGONETKA