Monday, January 24, 2011

RATKO: MARIJE BURSAĆ 3

Mladenova ideja da pisemo o banjaluckim komsilucima u kojima smo odrastali izgleda da je potakla Ratka Vikica (za one koji se ne mogu sjetiti, slika na stranici SLIKE) da opise svoja sjecanja na Vakufsku palatu. Mozda nam se uskoro i Mladen pridruzi svojim sjecanjem na Gundulicevu...
*************************************

Vakufska palata i park
Naslov teksta je u stilu onog Predragovog ’Strosmajerova 13’, mada bi ga trebalo nazvati ’Vrijeme igre’. Naime, tako se može nazvati period stanovanja na 3/II u ulici Marije Bursać, u poznatoj u Vakufskoj palati. Ni na prethodnoj adresi u Strosmajerovoj (skoro ’vizavi’ Čanka) nije nedostajalo igranja, ali preseljenjem ni 300 metara dalje, u samom centru, otvorile su se nove atraktivne mogućnosti. Mnogo kasnije sam doznao da je impozantnu Vakufsku palatu još prije II sv. rata projektovao (’planirao’) izvjesni Stjepan Planić, a da je kojim slučajem srušena (npr. u zemljotresu) ja i društvo iz ulaza 1, 3 i 5 bi je mogli rekonstruisati, jer smo znali jako dobro svaki njen kutak (u sjećanju su porodice Terzić, Hadžikarić, Sarajlić, Borić, Ašer, Valenta... kao i Cico, Zlatko, Boro, Ranko, Šeško, Emir, Slavica, Ismet, Ksenija, Miki... Ma, mogao bih nabrojati sve i jednog stanara iz onog vremena).

Vakufska palata (pogled iz dvorista)
 
Palata gleda na gradski park, mjesto nebrojenih mogućnosti za razne igre u svako doba dana. S druge strane je dvorište kasnije ograničeno sa gradilištem samačkog hotela (buduća Slavija). Kada smo istražili tavan i kada nam je podrum postao premalen za igre skrivanja, prešli smo u susjednu Džinića palatu. Gore je bila ’pecurka’, vrh tada zvanog nebodera, a splet hodnika u podrumu je predstavljao carstvo za ’hrabre’ dječake. Koristio sam tamo nekoliko trikova da izbjegnem ’tragače’ u apsolutno mračnim hodnicima između šupa. Uživao sam kada su prolazili pored ili ispod mene krećući se oprezno raširenih ruku, a ja ostajući neotkriven ležao pored njih u uglu hodnika ili kada bi taktiku došaptavali u mraku uskog prolaza nesvjesni da su ispod moje ’raznoške’.


Dzinica palata, Ratkov crtez iz mladih dana

Vakufska je nudila mnogo mogućnosti, a mi djeca smo kipili od mašte... prekrivena Crkvena, ribolov sa storom kao mrežom (Emir, Eso, Eno...), gustiš gradskog parka sa tajnim logama, ratovanja u državi Glinuriji (Dane, Pirgo, Glista, Goran, Guzara,...), ljeta na Zelencu (Muše, Sado,...), Šukrijina slastičarna, kino Palas. I još mnogo toga.

Drustvo u Parku prije 50.
(Zoran F. Pirgo, Ismet K, Ratko V, Boro T)

Rasli smo i društvo je neosjetno jedan kvalitet lako zamijenilo drugim. Asfalt, korzo, kino, drinc... Počinju svirke (sa Sakanom, Ronom, Ilkom, Humom...).
Na neki način, odrastali smo uz igru.
Kasnije selim, ali blizu, na pola puta prema Štrosmajerovoj.

Ratko

2 comments:

  1. Dobro nam dosao, Ratko!
    Ratko je, koliko se ja sjecam, prvi ili jedan od prvih DJ-a u Banjaluci.
    Pominjes toliko poznatih imena i ljudi. Lijepa sjecanja. Vakufska palata i cajevceve zgrade u Lastricevoj i Titanik su bili centri u kojima je , cini mi se, Banjaluka pocinjala. Tu se , za mlade, sve desavalo. Da dodam tvom spisku mog druga Mikca Bojicica i njegovog brata Duska, koji su stanovali uz Sarajlice, Cicu i Mikija. Prijateljstvo izmedju Cice i Mikca , zapoceto u Vakufskoj, traje i danas. Oni su ga ucvrstili kumstvom. Pominjes i Ranka, koji se sjecao i pisao o Vakufskoj. Vas dvojica, udruzeni, mogli bi roman napisati o odrastanju i druzenju u toj zgradi.

    ReplyDelete
  2. Da, sjecam se Mikice, kako da ne. Imami jedan oziljak na nozi kao dodatak. Dobacio nam je klamfu (malo zahrdjalu) koja mi je probila cipelu i srecom vrh prosao izmedju kostiju i tetiva. Bila je to djecija igra i moj prvi antitetanus.
    Pozdrav iz BL.

    ReplyDelete