********************************
Sead Fetahagić rođen je 23. decembra 1935. godine u Žepču, studirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i bio član P.E.N. centra BiH. Široj javnosti Sead Fetahagić je poznat kao pisac kratkih priča, kolumnista, romanopisac, dramski pisac, pozorišni kritičar i publicist.
Prvu knjigu proze "Četvrtak poslije petka" Fetahagić je objavio 1960. godine. Potom su uslijedile knjige proze "Go čovjek na krečnjaku" 1976. godine, "Drugo kraljevstvo smrti" 1989. godine, zatim romani "Poljubi pa ostavi" 1996. godine i "Jednog dana jedna žena negdje" 2003. godine.
Objavio je i knjigu kolumni "Iz pozadine" 2000. godine.
Sead Fetahagić objavio je i dvije drame, "Velika rapsodija" 1990. godine i "Tako je počelo" 1995. godine.
Dobitnik je i nagrada "Mladost" 1960. godine i "Fund for Free Expression Award U.S.A" 1993. godine.
U posljednje vrijeme objavljivao je kolumne u "Nezavisnim novinama" i "Slobodnoj Bosni".
Tu oko nas
Sead Fetahagić - 19.12.2010 17:43
Prošlo je dosta vremena od izbora, a naše pobjedničke stranke se još dogovaraju kako će između sebe podijeliti vlast.
Kada će se dogovoriti, potpuno je neizvjesno. Više je ambicija nego što je upravljačkih stolica, svako sebe vidi kako je uzjašio pobjedničkog konja. SDP, kao partija koja smatra da je najviše dobila glasova, ne odustaje da vidi svog predsjednika Zlatka Lagumdžiju na čelu Vijeća ministara BiH, jer su takve nezajažljive ambicije tog vođe. S druge strane Dragan Ćović na toj funkciji vidi sebe, jer je kao došao red da na to mjesto zasjedne pravi, autentični Hrvat. Još nije rečeno ko su krivi Hrvati i po čemu oni ne mogu predstavljati hrvatski narod?
Tako se ta trakavica o uspostavi većine na svim našim mnogobrojnim parlamentima nastavlja, a jedan dio naših naroda samo posmatra i komentariše ovu sprdačinu. Drugi dio se uopšte ne zanima šta se to među vladajućim strankama događa, nikako ih nije briga, jer oni imaju jedan problem koji teško rješavaju: kako preživjeti. Zna se među našim ljudima da ima gladnih, da je dosta ljudi bez posla, to se sve saznaje preko štampe i televizije, ali rijetko smo u doticaju s takvim ljudima. Možda smo čak i solidarni i samilosni, pa pomažemo tim ljudima izgubljenim u vremenu i prostoru.
Nedavno sam imao priliku bolje upoznati jednu takvu porodicu, kojoj je neizvjestan svaki idući dan. Treba naglasiti da je to gradska porodica s pedigreom, nisu to oni iz prigradskih predgrađa, koji su doselili odnekud, pa nemaju ni malo okućnice, gdje je zasađeno povrće i gdje trčkaraju kokoši. To je familija koja je oduvjek bila zavisna od plate, koja je u ovom slučaju izostala. Otac intelektualac ostao je bez posla, jer je njegova firma doživjela stečaj, prestala da radi, a novi posao glava obitelji nije uspjela naći pored mnogih pokušaja, jer niko ne želi zapošljavati čovjeka koji ima nekoliko godina pred penziju. Supruga radi u jednoj kulturnoj ustanovi, mada bi bolje bilo reći da samo povremeno radi, jer je više na bolovanju. Treba li napominjati da naše kulturne institucije životare, često svojim zaposlenim duguju po nekoliko plata. Živjeti od nikakve ženine plate je stvarno katastrofa, a posebno kada se zna da imaju kući sina studenta pravnog fakulteta. Takav život se čini nemogućim.
Ovo je tipičan primjer raspada jedne građanske porodice, za koje su podjednako krivi i nesnalažljivi roditelji, kao i društvo sa novim vrijednostima, u kojima se svakome nije lako snaći. Takva je nazočnost izvjesnog broja naših familija, pa još ako tu na vrata zakuca bolest, onda je tragedija potpuna, jer se često dešava da u takvim situacijama djeca postaju narkomani ili se odaju kriminalu. Jedina svijetla tačka u porodici koju sam ja upoznao jeste da je sin normalan i relativno dobar student, lijepo vaspitan. Ali dokle će ostati takav u ambijentu u kojem stasava?
Sigurno da dnevno srećemo dosta članova izgubljenih porodica, ali pošto im ništa ne piše na čelu, ne znamo s kakvim bolom idu ulicom. A mnoštvo je porodica tu oko nas koje su u teškoj materijalnoj situaciji, a da mi nehajno prolazimo pokraj njih. Ova tranzicija je učinila da se mnoge ćelije društva raspadaju pred našim očima, a mi to ne vidimo. Ima previše ponosnih porodica koje ne govore glasno o svojim problemima, koje svojim teškoćama ne žele da druge opterećuju.
Danas ima mnoštvo dobrotvornih organizacija, narodnih kuhinja i organizacija Crvenog krsta, kao i puno volontera koji pomažu unesrećenim. Sve je to dobro i neophodno, ali nikako nije put kojim treba da krene naše društvo da bi spasilo neke naše nesretnike. Mora biti sistemski pristup u toj socijalnoj skrbi. Ali toga nedostaje, jer vidimo da se naši političari bave svojim ustoličenjima, kako sebe i svoje opskrbiti za buduća neka pokoljenja, a biti odgovoran za tuđe živote najmanje im je važno.
Džabe je upozoravati naše stranačke ljude da bace pogled tu oko nas, jer oko njih nema tragičnih sudbina, oni su se zatvorili u jedan atar iz kog ne vide pravi život. Da li će u neku fotelju zasjesti Hrvat, Srbin ili Bošnjak, za naše političare je pravi problem, a tako su naučili i mnoge ljude oko sebe, a da li je neko gladan - to nije njihov problem!
Velika je ubleha što nam naši političari govore da se ugledamo na napredne zemlje, jer tamo se štrajkuje što se plate smanjuju za nekoliko procenata, a kod nas zato što radnici nikako ne dobijaju mjesečne prinadležnosti. Veliko je licemjerje što nam savjetuju da se ugledamo na bogate zemlje, a mi u džepu imamo samo nekoliko feninga. Zato su sve naše vlade nesposobne, jer nemaju strategije za bolje sutra, nego eventualno da se ugasi neki požar. Zato ovo nadmetanje koja će stranka imati veću vlast u budućim parlamentima samo je prazna priča, koja neće donijeti ništa dobro, posebno ubogima.
No comments:
Post a Comment