Zahvaljujući snahi i sinu, proveli smo nezaboravne blagdanske dane na skijanju u Samnaunu u Švicarskoj. Da ne bude zabune, ja u šetnji po gradiću i skijalištima. Pridružili su mi se roditelji naše snahe. Lijep blagdanski poklon naše djece.
Vrijeme je bilo izvanredno, sunčano, svježe, -9/-2 C, samo je jedan dan padao snijeg i upotpunio zimski ugođaj. Nevjerovatno s obzirom na vremenske neprilike širom zemaljske kugle.
Putovanje do Samnauna traje dugo, deset sati vožnje automobilom. Sjećam se prošlogodišnjeg putovanja od Adelaide do Alice Sprigsa, što je pola puta od juga do sjevera Australije, put je trajao 26h čuvenim vlakom «The Ghan», i to kroz samo jednu državu. Sada smo ovih 650km, prolazili kroz Sloveniju, Austriju, Italiju, pa ponovo kroz Austriju i tek onda ušli u 20km Švicarske.
Mala, raznolika, bogata Evropa.
Prekrasan alpski krajolik duž cijelog puta.
Samnaun je predivan gradić, sa oko 750 stanovnika. Pružio se duž rječice u uskoj udolini na visini od 1700m, uokvirenoj visokim Alpama, kome se ne može prići iz Švicarske, zbog nepristupačnih planina, već jedino cestom iz Austrije. Vožnja cestom iz podnožja na 800m visine, do udoline na 1700m, od dvadesetak km serpentina, je zastrašujuća, ali i predivna. Ne možeš ostati ravnodušan na ljepotu i moć Prirode.
Cesta prolazi kroz tri naselja Samnauna i završava u podnožju planine, gdje se spušta skijaška staza s okolnih skijališta. Iz Austrije se može na skijama doći do gradića. Kako je Samnaun bescarinska zona, najpoznatija svjetska alkoholna pića, cigarete, parfemi, nakit, satovi i sportska oprema su znatno jeftiniji, pa Austrijanci skijaške staze koriste i za odlazak u kupovinu.
Švicarci drže do tradicije, i to je ono što oduševljava. Hoteli, kuće, hrana sve je to u prepoznatljivom alpskom stilu. Ne smeta, dapače, veseli vidjeti krave i telad u štali, što daje poseban domaći, topli ugođaj. Švicarsku pamtim po govedima na livadama i mirisu štala i to me je uvijek oduševljavalo. Govorim o mirisu, a ne o smradu, jer su i štale čiste, kao što je čisto sve u Švicarskoj. Bez obzira na «globalizaciju», oni čuvaju svoju tradiciju i to zadivljuje.
Organizacija u svemu, je prisutna, ali nenametljiva i prepoznatljivo germanska.
Žičara neprekidno vozi do skijališta na 2800m, jedna kabina prevozi 180 putnika. Iako zastrašujuće, vrhovi planina i ponori pod blještavim snijegom u tisućama iskrica na jakom suncu očaravaju, pa se strah u trenutku izgubi. A gore, nevjerovatno prostranstvo, 250 km skijaških staza, bezbroj žičara svih vrsta, oko 15000 skijaša i nitko nikome ne smeta, nema čekanja, ni na stazama, ni u restoranima, sve besprijekorno funkcionira.
Promatrala sam nekoliko dana parkirališta pred žičarom i u samom mjestu; procjenjujem da je približno 80% posjetitelja iz Njemačke, 10% iz Austrije, 8% iz Švicarske, a preostalih 2% je iz ostalih država - grupice Rusa, Nizozemci, nekoliko Čeha, Poljaka, po jedan automobil iz Rumunije, Slovačke, moji sin i snaha jedini iz Švedske, mi jedini iz Zagreba, nikoga iz Slovenije.
Restorani bez ijedne primjedbe, lijepo okićeni, osoblje nasmiješeno, ljubazno. Svuda opuštena atmosfera. Svuda osmijesi na licima.
Gradić ukrašen, sve se šareni od lampica, okićenih jelki i izloga, i naravno skijaških oprema.
Novogodišnji vatromet u svim oblicima i bojama, lijep, pogotovo u tom sniježnom ambijentu.
Ni traga pucnjavi iz vatrenog oružja.
Zimski sportovi nisu dostupni svima, turisti su drugačijih manira, uglavnom obrazovani, što se osjeća svuda, zato i nema nikakvih primjedaba na sve što je viđeno i doživljeno.
Nas osmoro zadovoljni s radosti u srcu i veselo zakoračismo tako u Novu godinu. Za vjerovati je da će nam tako i završiti.
Često sam se uhvatila kako kažem - to nije raj na zemlji, to je bajka.
A kako li je tek preko ljeta? Imam tu sliku u sebi, možda ju jednog dana i oživim?
http://en.wikipedia.org/wiki/Samnaun
http://www.myswitzerland.com/en/destinations/holiday-destinations-in-switzerland/samnaun.html
 |
| Snaha i sin |
 |
| Slika na kuci |
 |
| Pred uspinjacom |
Dobar ti je ovaj putopis iz Švicarske. Nataša, dijelim s tobom oduševljenje snježnim alpskim pejsažima. I ljeti su također lijepi, i vidici, i mirisi, uvjerio sam se. Uspjela si mnogo toga zapaziti i neko ko te ne poznaje pomislio bi da si aktivan turistički vodič. Svojim tekstom si mi pomogla da osjetim naše prijatelje, Izeta, Kobu, Čađu... vidim ih kako uživaju u besprijekorno uređenim dugim stazama, žičarama bez redova, ugodnom smještaju... Međutim, poznavajući ih, vidim da im nedostaje miris sarme. Sarma je bila sastavni dio skijaške opreme. Banjalučki skijaši su svojevremeno nosili neizbježni lonac sa dragocjenim sadržajem i u Austriju. Doduše, sada je nešto drukčije jer i Kobu sinovi časte skijanjem u onoj Evropi gdje nema sarme.
ReplyDeleteTaj švicarski mentalitet koji se umije radovati bez pucanja me posebno oduševljava, ali me čudi da se u tom okruženju gastarbeiteri ne mijenjaju (moj komšija je donio nekoliko stotina jeftinih petardi i ovdje se satima iživljava).
I da ne zaboravim, Nataša, sviđa mi se gest tvog sina i snahe koji su vam priredili ovaj užitak.
Pozdrav,
Mario
Pitalica umjesto rebusa!
ReplyDeleteKoji detalj sa prve Natasine fotke nam potvrdjuje da je snimljena bas u Svici, a ne recimo na Sljemenu?
Hvala, Mario, da bio je to lijep gest snahe i sina, Melite i Nikice. Uživali smo u našoj “djeci”, ljepotama alpskog zimskog ugođaja, u skijanju, nas troje u svakodnevnoj šetnji od najmanje 8km i radostima zajedničkog druženja.
ReplyDeleteNije nedostajala ni sarma, ni domaći kolaci. Nosili smo šest vrsta kolača. Mislim da kolače neću jesti narednih dva mjeseca. Sve se to radilo zbog “djece”.
I ja se uvijek pitam i nemam odgovor, zašto većina naših kad dođu kući, u domovinu, zaborave gotovo sve što su tamo vidjeli i naučili, pa počnu po starom, pa tako i s petardama. Kao da su pušteni s lanca, pa podivljaju. Čudan smo mi narod.
Vjeko, tko će ako ne ti primjetiti šahovnicu, ali ipak nije sa Sljemena. Trebala sam se potruditi upitati vlasnika kafića ima li kakve veze s Hrvatskom. Ali da ne bude sumnji, čim mi sin pošalje link s njihovim fotografijama, poslat ću drugu. Ali što bi dabar radio na Sljemenu? U onoj rječici koju sam spominjala imao bi i previše posla.
Draga TETA Natasa,
ReplyDeletePa ja sam i napisao koji detalj nam potvrdjuje da je fotka snimljena u Svici. Ivek (bivsi premijer) koji je vrijedno kao dabar, patriotski (dres) skupljao narodno pa je u prugastim pantalama iz Austrije trknuo do Svice po jos jedan Rolex da vidi koliko mu je sati.
PS. Ovaj vjeko/bezobraznik jedan... sto je jedna nasa draga kolegica cesto znala reci dok smo radili skupa ali sa onim, lijepim osmjehom.
ReplyDeleteVjeko, svaka ti čast, što sve tako zapazi i složi oko dabra. Da sam godinu dana razmišljala takvo što ne bih smislila. Ti ostade nepromijenjen, očito geni.
ReplyDeleteBoco, budući da ne poznaješ Vjeku, nije neobično ako ga pogrešno protumačiš. Vjeko je upravo onakav čovjek, kako ga je opisao Predrag, dobronamjeran šaljivčina. Iako ja nisam veliki šaljivčina moja primjedba Predragu je zaista bila dobronamjerna, i on ju je tako i shvatio. Da sam mislila drugačije, ja bih ju svom dragom prijatelju poslala emailom, a ne putem bloga. Cijenim to što želiš lijepe i korektne odnose na blogu.
Slažem se s tobom da treba biti spontan i slobodan u pisanju.
Pozdrav svima.