BRUJA: MAKADAM ILI KALDRMA

Bruja ne odustaje.
Salje slike kojima uz pomoc Googla pokazuje da je Google jos prije pedeset godina znao razliku izmedju makadama i kaldrme u Gundulicevoj.
Zakljucujem da se Bruji dobro urezalo u sjecanje ucenje voznje na biciklu na truckavom ... sta bilo...
Procijenite i ocijenite sami.

Makadam

Turska kaldrma

BOCO: PUTOVANJE (3)

Stižemo pred Školu gdje su domaćini pripremili ručak za sve učesnike.
- Uska, strma ulica postaje pretijesna za tolika vozila, ali zahvaljujući trudu domaćina,uspijevamo ući.

Kao da su se na tren vratili u vrijeme kad su bili učenici te škole Nekolicina iz grupe ustrčaše uz stepenice, kao da kasne na čas uz sjećanja i dobacivanje dogodovština iz tog razdoblja njihovog života. Ta škola je mnogo učinila da oni danas uspješno obavljaju svoje radne zadatke, a posebno uspješno ostvaruju kontakt sa sredinom, koja često i nije spremna da ih prihvati.
Uskim stepenicama, sišli smo u suteren gdje se nalazila školska kuhinja i blagovaonica, posebno pripremljena za ovu priliku. Kritičko oko dobronamjernika, sigurno bi primjetilo da ovom objektu treba dati priliku da se obnovi. Nije u sjajnom stanju. Mnogo toga jedva da ispunjava uslove svoje namjene.
Tačno, ali to je ovim ljudima nebitno. oni ne vide te „sitnice“ , nisu im ni bitne.
Nekoliko, raspoloženih domaćina dočekalo je, pozdravljalo goste i pomoglo da se svi smjeste na svoja mjesta.
Razgovori teku. Priča se o tek završenom turniru. Evociraju uspomene i anegdote. Prava prijateljska atmosfera. Muškaraca je više ,ali ima i žena i djevojaka, prijatelja, članova porodice.
Nakon kratkog govora i dobrodošlice, koju im je zaželio, domaćin, krupni gospodin, sa ličkim akcentom i glasom snage orkana, začu se pjesma.
Dok smo čekali da stigne ručak, priđe mi mladi vozač našeg kombija, Rade.
- Čika Slobodane, ja ne poznajem Beograd, kako ćemo mi izaći na auto put.
- Nisam siguran sine,ali vjerujem da Manda zna za taj problem. Pitaću ga.
Priđoh Mandi na uho mu iznesoh šta muči mene i Radeta, našta se Manda samo osmjehnu i reče da ne brinemo i da je sve organizovano.
Jela , pića i pjesme u izobilju. Ljudi prilaze jedni drugima. Idu od stola do stola, uz prethodno obavezno „gdje si“ . Tu sam druže samo ravno. Dodirujući naslonjače stolica, ljudi se kreću i stižu do stolova prijatelja. Razgovori teku, najviše u smjeru „Sjećaš li se...“ i kako ti je zdravlje, porodica.
Mobilni telefon je zazvonio. Gospođa pored mene razgovarala je sa sinom što je ostao u Banjaluci i nije otišao na trening tenisa. Nije zadovoljan trenerom i njegovim pristupom. Stalno ga kritikuje. Majka savjetuje i nakon završetka razovora kratko, kao za sebe reče: - nije lako sa djecom, posebno nama , a i ti treneri. Danas svako radi sa djecom.
U jednom času, kad je zabava već poodmakla, na vratima se pojavi oniži čovjek sa bijelim štapom i crnim naočalama. Na glavi je nosio kapu, izblijedjelu šiltericu, svijetlo plavu atletsku majicu sa tragovima prašine i kreča po sebi i farmerke, dosta izlizane i prašnjave. Na trenutak zastade, sklopi svoj bije štap.
- Gdje si Dobri , zašto kasniš- reče jedan od slabovidnih , držeći u rukama nekoliko tanjira prepunih hrane.
- Dobri, Dobri, gdje si druže stari, ustadoše nekolicina prisutnih i uputiše se prema škripavim vratima, što ih je Dobri upravo zatvori.
- Tu sam lepi moji. Dok ja sve pozavršavam, prođe dan. Sređujem kuću pa je posla preko glave.
Uslijedili su zagrljaji poljupci i bezbrojna pitanja.
Posmatram tog čovjeka i u času shvatih zašto je dobio takav nadimak. Sa svima se pozdravio, pitao za zdravlje i kako žive. Zatim je usljedilo pitanje, da li može kako pomoći ili nešto učiniti za njih?
- Doneo sam one štapove sa popravka, što ste ih onomad poslali. Telefoni su takođe gotovi. Telefonske sekretarice i onaj uređaj sam isto doneo. Sve je tu, ispred Škole.
Ponovo pjesma. Onaj dinarski glas , što zidove ruši, započe neku pjesmu sa tužnim sadržajem, koju svi prihvatiše. Ruke su u zraku.
Nakon pjesme, nekoliko trenutaka teške tišine, koju prekida Mandin glas i poziv da se krene.
Naš vozač Rade- apsolvent fakulteta za fizičku kulturu i sport, igrač sjedeće odbojke i divan mlad čovjek, opet me ispitivački pogleda, dajući mi do znanja da mu još nije jasno kako ćemo mi do autoputa.
- Ne brini Rade, druže moj, ja Mandi vjerujem i neće biti problem.
Kako to obično biva, uslijedila su duga opraštanja, još jedna horska pjesma ispred škole i rastanak, sa željom da se i sljedeće godine opet sastanu na nekom drugom mjestu.
Smještamo od Dobrog preuzete stvari u prtljažnik kombija. Ulazimo.
Rade je za volanom. Ja u drugom redu iza njega. Manda se još uvijek oprašta.. Rade se okreće prema meni i sliježe ramenima.
Nekako zajedno, u kombi ulazi Manda i sjeda pored mene, Dobri otvara suvozačeva vrata i sjeda do Rade.
Ništa mi nije jasno. Vozaču još manje. Mladić je problijedio i jedva se uzdržava da nešto kaže.
Mučnu situaciju prekida Dobri: - idemo dečko. Idi ravno do semafora i skreni lijevo, pa druga ulica desno.

Sve postaje jasno. Iz grada će nas izvesti Dobri. Slijep čovjek. Davno je ostao bez vida,ali poznaje grad kao svoj džep.

P.S. Vjeko poslao link koji ide uz ovu Bocinu pricu. PogledajteNatalie Merchant Skola za slijepe

MLADEN ZORIC: GUNDULICEVA 46 - sjecanja

 Pamcenje rodjendana nisu mi jaca strana. Mladenov, treceg februara, nisam zaboravio. Zato sam ovaj njegov prvi prilog, njegovo sjecanje na Gundulicevu, zadrzao par dana i pustio bas na njegov rodjendan sa zeljom da jos mnoge doceka u zdravlju.

****************************

Gunduliceva 46 pedesetih : Jadranka, Mladen, Zeljko i Snjezana

U carstvo moje i jos kojecije najranije mladosti, u zasticeno podrucje Ulice Ivana Gundulica ulazilo se u neka davna vremena kao pod nevidljivo stakleno zvono iz pravca centra Ulicom Mirka Visnjica kod granapa Vis i stare polusrusene drvene pekare, iz pravca Umicevica kuce i Ciganluka kod ducana Hvar, iz Kozarske Duska Kuruzovica preko Jelic polja, Ulica Grobljanska ju je vezala za pocetak carstva pokojnih Rabe i Hamdije-Brace Cerica, a put Borika niz Ulicu Mise Stupara pa sve negdje do zaboravljenog Zidovskog groblja, Magazina i cuvenog Brda iza kuce Dule Crnogorca i brace Hameda i Husrefa Arnautovica (Talijana).
Uz sve moguce greske u imenima ljudi i ulica kojima gospodare rupe u sjecanjima od prije vise od pedeset godina, fragmenti tog ambijenta u kome sam proveo prvih cetrnaest godina zivota ostali su kao pecati - stabilni i neizbrisivi cak i kada se radilo o najbanalnijim dnevnim dogadjanjima . Tada pogotovo. I sada bih mogao ozivjeti sve nijanse.Jer, ispod tog nevidljivog staklenog zvona,svakome je bilo dopusteno da izadje, ali za ulazak je trebalo mnogo vise od dopustenja: tu negdje se trebalo roditi i srasti sa svakim coskom, sa svakom kucom i likom.
Ustvari tek sa takvom propusnicom ce ti kao pasivnom promatracu postati jasno kako covjek sa toliko emocija moze opisivati najobicnije gacanje po dubokoj, vreloj, ljetnoj prasini trceci u oblaku te iste prasine za zapregom koja je petkom odvozila smece… A tih i takvih vrlo znacajnih dogadjanja bilo je na svakom koraku.
Kazu da su me u Gundulicevu 46 bez moje volje dovezli u fijakeru nakon sto sam usrecio ovu planetu svojim postankom. Toliko se o tom dolasku pricalo da mi se cini kao da se i toga sjecam,stim sto mi boja fijakera nije ostala najjasnija. Tog 3.februara godine pedesete pocelo je odbrojavanje vremena koje prema svim statistikama prolazi najbrze jer je najljepse.

Poratno dijeljenje viska prostora dovelo je u poziciju vlasnike te vrlo upecatljive stare gradjevine - obitelji Dobric i Alaupovic -da svoju imovinu dijele sa drugima kojima su ti kvadrati bili pitanje opstanka. Na katu kuce moga djetinjstva naslo se mjesta za jos dvije familije: Horvat i moje. Nama su pripale dvije dominantne prostorije od kojih je jedna preko starinske mansarde gledala direktno na sva zbivanja u Ulici.

O tome kako su se stvarni vlasnici te kuce osjecali, posto su vjerojatno pod nekom vrstom prisile tadasnje vlasti morali sve to presutati, nisam nikada razmisljao. Sve je to u djecijoj glavi bilo nekako normalno. Pogotovo kada su se tokom godina pocetni ,obicni odnosi pretvorili u istinsko razumijevanje i prijateljstvo. Kako kod roditelja, tako i nas djece-Snjezane (sada Rakic), Jadranke, brata Zeljka i moje malenkosti. Ti obicni, odmjereni, skromni i iznad svega dobri i vrijedni ljudi za sve te godine nikada nisu iza sebe ostavili niti jednu mrlju koju bi netko mogao zloupotrijebiti. A tako je ostalo i kada su nam se putevi godinama kasnije razisli. Vjerovali ili ne ali i takvi ljudi postoje..
E bas sa te i takve mansarde pratio sam cetrnaest puta sva godisnja doba koja su tada bila i toplija i hladnija i sarenija i sjetnija….
Zime su pocinjale i zavrsavale sa debelim snjeznim pokrivacima i decijim ludilom na Brdu prije kasarne Borik. Zasluzilo je veliko slovo jer smo ga tako zvali i nikakav drugi opis ga ne bi uljepsao. A to ludilo sanjkanja na svim mogucim spravama i radost koja je pritom zracila iz svakog klinca ne moze se smjestiti u nekoliko redova.

Kasna proljeca i ljeta su nam skidala obucu (to je vec bilo pitanje prestiza…ko ce prije).Onako bosi protrcali bismo te tople mjesece po livadama za loptom i sa tabanima punih oziljaka I naboja docekali jesen, skolu i….obucu. Ipak ljeti smo bili malo privilegiraniji od drugih. Odmah poslije skole cekao nas je dug i zamoran put do mora odakle je bio otac Ante, pa sve do kraja osmog mjeseca kada smo se vracali crni k’o gavrani tamo gdje pripadamo.
Jesen nikada nisam volio, ali u onim suvljim, toplijim danima ogromne hrpe suvog lisca su postajali novi poligoni za igru i mastu. Tada ni ta jesen nije vise bila tako tmurna.

A koje su bile kulise tih dnevnih parada od jutra do sutra?Ako se opet spustimo do cuvenog ducana Vis pa poslije Graniceve kuce prema Gundulicevoj prolazilo se pored Grmecke, porodice Mraz, Zorana I Pere Sucur a na uglu se krizalo sa kucom Snjezane Ivezic. O njoj bi nam Zlatko Semic-Semara mogao mnogo vise ispricati. Ta strana Ulice je dalje izbijala na Dom za nezbrinutu djecu i cuvenu Generalovu vilu. Zasto generalovu to nitko nije znao, niti zelio znati. Bila je to prava pravcata vila sa manje-vise nepoznatim tajanstvenim ukucanima.
U sjecanja dalje izbija kuca Pere-Pese a potom Mice Trube i njegove sestre Bebane - malo starija garda. Bas tu ispod njegovog prozora godinama je stajalo ogromno drvo lipe sa korijenima koji su izjeli pola ulice. Na tim i takvim korijenima sjedilo se i prepricavalo strasne, izmisljene price do dugo u noc dok su ocajne majke urlale sa prozora u cuvenoj Gundulica- kakofoniji dozivanja svoje djece da konacno posjete i rodjenu kucu. Najdalje je sa pricama isao nesto stariji Mico Karanovic zvani Krava. Nakon njegovih strasnih prica malo tko je mogao mirno zaspati a nisam siguran da i sam nije poceo vjerovati u svoje strahote.

Korak dalje su rasli Mikolcevici . Zvonko-Goge Mikolcevic je bio taj koji je prvi zazvizdao cuveni zov iz opere Carmen (Sur la place)… Taj kratki zvizduk je godinama nakon toga ostao jedini ljubavni i ini “tajni” nocni zvuk Gunduliceve. Nekako u to vrijeme preuzeli su ga u Muzickoj skoli i godinama svojatali. Nije bilo fer jer im ni Bizet ni Goge ni Gunduliceva nisu dali licencu, ali o tome nekom drugom prilikom …
Ta strana Ulice je zavrsavala sa dvoaktnicom sa adresom Franje Gagule i velikom livadom, poligonom za cjelodnevne nogometne borbe. Tu je Branko Lazic otac Svjetlane i Jadranke pionirski usao u pilot-projekat igralista za djecu sa sadrzajima koji su nam obecavali dugu i sretnu buducnost. Nazalost vec poslije nekoliko mjeseseci sve je palo u vodu – stigli su arhitekti i radnici sa lopatama. Snovi da je igra vjecna katogorija za par godina su nestali u novim, ruznim zgradama…

Druga strana Gunduliceve tekla je od vec pomenute Grobljanske. Vrlo znakovito i tuzno ime za ulicu koja se –za nevjerovati- zavrsavala na ulazu u …groblje. Tu negdje od kuca Ivice Andrijevica, Porobica, preko brojne porodice Katana (Prga, Eso), preko Ipeta-Sipija Gunica i sestre mu Azre, do ugla sa Ulicom Mise Stupara (ranije kuca teta Rajne koja nije propustala niti jednu sahranu-bilo je to pitanje prestiza – kasnije lokacija kafane “Borac”u kojoj je na jeziv nacin nastradao nas prijatelj Vehbija),niz poznatih kulisa se zavrsavao najvecom zgradom.

Oko te gradjevine koja je dominirala velicinom i brojem stanara i svakodnevnih dogadjanja je ispisano najvise prica mladosti svih ovih imena: Ranko i Zdravko Bosanac, Miro, Pero Trikic-Trika,Bero, Jelica ,Olgica i Zoka Obrovski, vec pomenuti Mico Karanovic, Ozana (majka Borisa Novkovica), Lala i Zlatko Vranesic… Par kuca dalje u Mise Stupara, preko puta Durica i Pavlisina , moj veliki prijatelj rano preminuli Rade Topic , korak dalje Bozo sa psom legendom Medom (nikada se nisu razdvajali) i ….ko zna ko jos. I ovo sam jedva sacuvao u glavi.

I nakon svih tih kuca opet Gunduliceva 46 i moja mansarda….pod prozorom ljeti Bastica puna jorgovana i tulipana, a na dugoj strani Basta – uglavnom zabranjeni teritorij za djecu u kojoj je centralno mjesto godinama imala velika tresnja. Slike koje se ne brisu i ne nestaju. U dvoristu veliki orah ispred odvojene kuce Dante i Seke Dobric, Lidija, Dubravka, Cica Mirjana… pod orahom kucica za ptice i bunar – pravi bunar izvor sumnjive bistre vode i mojih nocnih mora…ispred ves kuhinje pozornica od plahti i deka, ulaznice dva dinara, klupe, predstava – prava predstava sa namackarenim likovima. Na sredini dvorista sprzeni krug gdje trava nikada nije rasla-mjesto za kotao za pekmez u jesen, za cvarke pred zimu. I jedra robe koja se pod podbocajima susi neovisno o vremenu.

Jos jednom smo se Zdravko, Pero, Miro,Sika, Rade ….i ja zagrljeni prosetali Ulicom uz urlanje pjesme “Na kraj puta kuca zuta, u toj kuci….”, jos jednom je kitir prodao hrpe ogromnih usecerenih lopti kokica sumnjivog sadrzaja, jos jednom je Mimi sjedeci vjecno u svojim invalidskim kolicima propratio na gitari Gundulica -serenadu vjecnih zavodnika, jos jednom je moj otac Ante poslije igranke u Domu kulture i terevenke koja nije imala veze sa kulturom doveo citav orkestar (Momo Ristanovic, Franjo Petrusic, Hasko, Irfan, Nandi Kulijer…) pod prozor mansarde da pjesmom majki Janji napisu ispricnicu… i tu je negdje zavjesa spustena.

Gundulicevu 46 sam napustio nekoliko dana pred kraj decembra 1963 vukuci sanjkama brata Zeljka i lonac za ves pun cumura. Snjezana mi je pomogla do prodavnice Vis. Tu smo se rastali, a ja sam krenuo u svijetlu buducnost. Bio je to jedan od mojih najtuznijih dana u zivotu.

Neki od ovih dragih likova vise nisu u zivotu. Sa ovih par redova sam pokusao da ih sacuvam od zaborava. Cuo sam da ni kuce sa mansardom vise nema. Neko se konacno sjetio da dobar parking vrijedi vise od svih ovih nabacanih emocija. Valjda tako mora biti.

U Banjaluku vise godinama ne odlazim. Ni Banjaluka ni Gunduliceva 46 godinama ne odlaze iz mene…

BOCO: PUTOVANJE (2)

Igrač koji se spremao da izvede udarac, staje.
-Zatvori ta vrata i neka više niko ne ulazi- povišenim tonom reče krupan čovjek što je , do tog časa, mirno sjedio kraj vrata.
Škripa vrata. Opet neko ulazi? Ili izlazi?
Sa svakim škripavim otvaranjem vrata igra staje. Čeka se da bude tišina.
- E sad mi je dosta- reče krupni čovjek sa dinarskim naglaskom. Ustade sa stolice, lagano, rukom opipa zid i priđe vratima.
- -Sada više niko neće škripiti dok traje utakmica.
Uz tresak zatvori vrata, držeći podignuti kvaku.
Kraj utakmice. Radost pobjednika i ozbiljna lica poraženih. Analiza utakmice u hodu i žustra rasprava u svlačionici.
Posmatram te ljude. Red i pedantan odnos prema stvarima je uslov da se brzo i jednostavno snalaze. Tačno znaju gdje su šta ostavili i tu ih i nalaze. Svaka, eventualna promjena mjesta je problem.
Manda se polako oblači, sa nevjerovatnom pedantnošću i ozbiljnim pristupom.
- Kako mi stoji košulja?- upita, pipajući rub iznad kaiša na pantalonam.
-Odlično- rekoh, dodajući mu sako.
- Kako stoji ovdje?- reče okrečući mi leđa.
- Odlično- odgovorih prilično zbunjen, jer nikad nisam razmišljao kako mi stoji košulja na leđima, ako preko nje oblačim sako ili jaknu.
Manda je imao svoj način oblačenja. Za njega, ne vidi se ni prednja strana košulje.
Uskoro su svi bili spremni da se krene na svečani ručak koji su domaćini pripremili u Školi za slijepe i slabovidne osobe, koju je završilo dosta današnjih takmičara iz svih krajeva bivše domovine.
Napolju sunce. –Lijep dan reče neko. Kako lijepo grije.
Ništa, osim jednog bijelog štapa, nije odavalo da se u maloj koloni kreću ljudi koji ne vide. Išao sam naprijed, osjećajući lagano položen dlan Mandine ruke na lijevom ramenu.
- Lijepe žene – reče Manda u jednom času.
Skoncentrisan na prepreke , što su u vidu parkiranih automobila, saobraćajnih znakova i stubova po trotoaru bili svuda oko nas, nisam ni primjetio da nam u susret dolaze dvije mlade žene veselo razgovarajući.
- E baš su lijepe- rekoh i zagledah se u njih, kao da sam znao da će već u slijedećem trenutku stići pitanje.
- Kako su obučene?
- Različito- rekoh i obojica se nasmijasmo.
- Jedna je obučena jako elegantno u tamnim tonovima, sa bijelom bluzom ukrašenom volanima. Visoke potpetice salonskih cipela lagano su se spuštale na asfalt, uz nešto produžen takt. Graciozan hod.
Crne čarape sa rubom po dužini lista nestaju ispod ivice crne, uske suknje sa dubljim prorezom.
Mandina ruka mi nešto jače pritisnu rame, kao da traži nastavak priče. Djevojke su prošle, a ja, gledam riječima. Za Mandu , za sebe, ali i za Rašu, što je sa svojim bijelim štapom prišao bliže, da bi čuo ovaj opis.
- Vjerujem da se djevojka vraćala sa apsolventske zabave. Lijepo lice, prilično razbarušena kosa i pomalo umorne, ali lijepe oči, stvarali su takav utisak.
- Grudi, druže..., kakve su joj grudi- upita Rašo stidljivo.
- Nisu velike.
- Taman – dobaci Manda smijući se.
Druga djevojka je bila u farmerkama i majici, kratko ošišana i sa sportskom torbom na ramenu. Nisam stigao da nastavim sa opisom, jer smo stigli do kombija.
Sa lakoćom svi sjedoše na svoja mjesta čekajući gospodina koji će nam pokazati put do škole.
Stajao sam ispred kombija i po prvi put zagledao okolinu. Nalazili smo se na malom parkingu, pokraj, isto tako ne velike pijace , na trgu uokvirenom starim zgradama iz austro-ugarskog perioda, kakvih je u Zemunu mnogo.
Uskoro će Uskrs, pa je pijaca prepuna tezgi sa šarenim jajima. U izlozima nekoliko pekara, uredno složeni pereci i bezbroj raznih peciva i hljeba.
Tri mala cigančića,glasno su nudili robu kineske i turske proizvodnje, ističući njihov kvalitet i nisku cijenu.
-Jeftino, jeftino, kupi narode,da se sutra ne kaješ- uzvikivali su žurno idući ka centru pijace, gdje je gužva najveća.
Sa balkona susjedne zgrade, mlada žena je spuštala korpu na užetu, kako bi joj prodavačica, u nju stavila naručene proizvode.
- Podigni i mene gospođo- uz smijeh dobacuje prodavac bijele tehnike sa susjednog štanda.
- Pusti gospođu da prvo doručkuje- šeretski će ulični prodavač cigareta.

P.S. Vjeko poslao link koji ide uz ovu Bocinu pricu. Pogledajte
Natalie Merchant Skola za slijepe

BOSNA KOJE NEMA

Prije cetiri  i vise godina, potaknut lijepim razmisljanjem i komentarom jednog Rokija, koga ne poznajem , posaljem svoj komentar i svoje razmisljanje o Bosni onako kako to vidim i osjecam, na jednu od banjaluckih stranica. Ostavim i svoju adresu za one koji bi htjeli da nastavimo pricu na tu temu. Iskreno, ocekivao sam da ce se ljudi javiti, reci svoje misljenje, reci s cim se slazu a s cim ne.
Bilo je nekoliko pozitivnih komentara na raznim stranicama, samo nekoliko, ali se ne sjecam da mi se iko javio na moj email.  Pitao sam se ponekad da li ja negdje grijesim, i gdje,  kad ljudi ne reaguju. A rekao bih, da se moje misljenje o Bosni ne mijenja vec 60 godina. Volio sam je , obozavao, i bio ponosan sto sam bas Bosanac. Danas, na zalost, vise nisam. Jer one moje Bosne, na koju sam ja bio ponosan vise nema. A kako da budem ponosan na ono sto danas postoji?! 
A onda, iznenada,  javi mi se Eso Salkanovic, koji danas zivi u Australiji. Oni koji su studirali Elektro Fakultet sedamdesetih sjetice se Ese.
Eso Salkanovic, moj drug i dobri prijatelj iz studenstrskih dana, me podsjetio na moje razmisljanje o Bosni od prije cetiri godine koje je i danas aktuelno i nepromijenjeno. 
Evo, prvo Esin email koji sam dobio prije par dana, a i moj komentar ciju kopiju mi je poslao. 

****************************************
CANAK,
Ako jos uvek koristis ovu adresu onda sam presretan da uspostavimo vezu?
Kako da te ne poznajem kada se, ama, ni za dlaku nisi promenio.
Ponosim se sa ovim sto si napisao pa ti to saljem u prilogu, ponosim se jer smo drugari.
Sada te puno pozdravljam sa nadom da kontaktiramo!

Esad Salkanovic
********************************************
Komentar Br.12
Poslao : Predrag Canak,  canakp@hotmail.com  Datum : 04.10.2006.


Roki moj,


bilo je na Kajaku raznih komentara, dobrih, losih, pismenih, nepismenih, pametnih, glupih, predivnih, odvratnih ali ovaj tvoj me pogodio u dusu. Zato ne mogu da ga precutim, kao sto sam precutao, a mozda nisam trebao, mnoge komentare do sada. Zasto? Rekao si da treba pobijediti gorcinu i mrznju u sebi, ispuniti se ljubavlju prema covjeku, prema zivotu. Rekao si da se treba izdici iznad "stada", vratiti povjerenje medju "stadima", pokrenuti "svoje stado" da pomete iza sebe...Rekao si to direktno, upotpunio si to ljubavlju i dusom. Rekao si to u trenutku kada se Bosna, po mom misljenju, definitivno rusi. Mozda ce drzava Bosna i Hercegovina ovakva kakva je sada, ili preuredjena, opstati, jer "stranci" to tako zele, ali se ona vec petnaest i vise godina rusi u glavama i dusama ljudi, Bosanaca. Rusi se Bosna a mi to necemo da vidimo i prihvatimo. Njeno rusenje je pocelo kada su ti isti Bosanci poceli sumnjati jedni u druge , slusati "svoje" iz Srbije, Hrvatske , Turske, Rusije, Amerike, Vatikana, Irana... Rusi se od kada su se pregrupisali u "svoje torove" i osnovali nacionalne stranke. Rusila se ona ratom a kada je rat, intervencijom velikih sila zaustavljen, rusi se i dalje.
Rusi se svugdje: u politickim tijelima, sredstvima informisanja, kafanama, minderima, chatovima na Internetu,
pa i komentarima na Kajaku. I zato me je u ovom trenutku tvoj komentar tako pogodio, ali i pruzio tracak nade. Jer samo ljudi sa takvim shvatanjima i pricom mogu spasiti Bosnu, onu u nama. Tu istu pricu ja pricam i zivim, vec vise od petnaest godina. Istina sve je rjedje pricam, jer boli saznanje da je nade sve manje. Moja prica se razikuje od tvoje samo po predznaku-srpskom ( ne pravoslavnom-nisam religiozan), jer takvog me roditelji stvorise i u jugoslovenskom i bosanskom duhu odgojise.


Bosna (naravno, i Hercegovina, ali dozvoli mi da pisem skraceno) nije samo drzava sa svojim ustavom, vojskom, policijomili policijama, granicama... Bosna je, kada Srbin, Hrvat, Musliman ili Jevrej iz Bosne, sa ponosom istice da je Bosanac, a istovremeno i Musliman, ( Bosnjak) , i Hrvat, i Srbin, i Jevrej, a da ga pri tom ne zacepe da on oboje ne moze biti jer....Bosna je kada shvatis da je njena istorija, izuzimajuci pojedine periode kao sto je i ovaj posljednji  rat ( a koji to narod takvih perioda nije imao ili nema), dakle kada shvatis da je ta istorija njena prednost. Ona nas je mijesala stoljecima i izmijesala tako da smo, posebno u
gradovima kao sto je Banja Luka, odrastali jedni uz druge. Ne jedni pored drugih, vec jedni uz druge, jedni sa drugima, zajedno. Prihvatali smo ono dobro iz razlicitih tradicija, religija, obicaja, postajali intelektualno, mentalno i kulturno bogatiji, jaci. Sve najjace svjetske tradicije, dijametralno razlicite, su se nasle u Bosni, na tako malom mjestu i stoljecima zivjele zajedno, cuvajuci svoje, postujuci drugo, usvajajuci dobro, odbacujuci lose. Tako se stvarala i opstajala, nasa, bosanska multi-kulturna sredina. Onaj ko ne shvata da je bosanski Srbin drugaciji od srbijanskog Srbina, da je bosanski musliman ( ili Bosnjak) drugaciji od muslimana iz Sandzaka, Turske, arapskih zemalja..., bosanski Hrvat drugaciji od Hrvata iz Hrvatske, taj ne shvata sta je Bosna. Cast i postovanje svima njima, ali mi Bosanci smo drugaciji. Ali isto tako, tom Bosancu moras dozvoliti , i ne sprdati se stim, da navija za Dinamo ili Zvezdu, pa i za Tursku kada igra protiv Moldavije, ako vec tako osjeca. I tim sprdanjem i neshvatanjem se rusi Bosna. A nece svi ni navijati za "svoje" preko grane. Bice i onih koji ce navijati samo za Bosnu i njene klubove. No, oni me moraju zbog toga biti bolji Bosanci od onih drugih. A Bosanci znaju i ono sto drugi ne znaju, jer ti drugi to nisu probali: znaju koliko bogatsvo je u njegovanju i ljubavi prema vlastitoj  tradiciji, a istovremeno i kolika je prednost zivjeti uz ljude i sa ljudima drugih tradicija i vjera. Koliko je lijepo bilo zivjeti u toj raznolikosti i uzivati u tom bogatstvu. Pokusao sam ovakvom pricom i u ratu ubijediti one koje su vode nacionalizma ponijele, ali nije islo. Nije bilo sanse da se suprotstavim fasizmu "mojih", isto kao sto nisam mogao svariti fasizme onih "drugih". Znao sam da se oni hrane i potpomazu jedni druge. Rezultat je, da sam ja, Srbin iz Banjaluke sa porodicom u Kanadi od 93. I veliki dio moje porodice, izmjesane kao sto Bosna izmjesana, je sada "preko bare".  Bosna se rusi i prestaje i onda kada se vrijedjaju i omalovazavaju obicaji i tradicija drugih, kada se vrijedjaju i omalovazavaju " drugi" samo zato sto nisu "nasi", kada se ne osudjuju i sude "nasi" zlocinci, kada se prave heroji od "nasih"
zlocinaca, profitera, kriminalaca, ubica, siledzija, lopova svih vrsta i boja. A sve to je Bosna sada. To je drzava u kojoj niko nikome ne vjeruje. Jedni bi da grade drzavu gradjana u kojoj ce svi bit ravnopravni, samo sto ce"moji" biti malko ravnopravniji od drugih, drugi bi da se odvoje potpuno, treci bi.. to sta bi treci htjeli, ni sami oni ne znaju, jer vec godinama idu po svoje misljenje u susjednu drzavu, naravno kao i oni prvi i drugi...Zajednicko im je nepovjerenje i sijanje mrznje prema onim "drugima".
Zajednicka im je i beskrupulozna pljacka i bogacenje, pa dok traje. A narod trpi i glasa za "svoje".
Samo ljudi sa idejama, shvatanjima i dusom kao sto su tvoja mogu zaceti i pokrenuti ideju nove Bosne. Tek onda kada svako pronadje i osudi "svoje" zlocince, bice zaceta ta nova Bosna. Tek onda kada se izgradi sistem da svako (individualno i nacionalno) osjeti da je svoj na svome, da ce i generacije iza njega osjecati isto, kada se izgradi sistem ( ustav) koji ce to svima garantovati bice izgradjena nova Bosna koja ce imati buducnost. Koliko je takvih ljudi i snage u njima za tako nesto ostalo? Ja, nazalost vise nisam veliki optimista. Tvoje mi je pismo pobudilo nadu, kao i reakcija moga starog druga i kolege Seje B. Jedna recenica ali dovoljna. Bas zato i pisem, jer zelim da pobijedim pesimizam u sebi. Zelim da vjerujem...


Predrag Canak

P.S. Ko me poznaje - vjerovace da su moje namjere postene a savjest cista. Na komentare necu odgovarati, jer ne zelim biti uvucen u prljavstinu i primitivizam zbog kojih su sa ove stranice otisli mnogi posteni i dragi ljudi. Za dobronamjerne i one koji shvataju, moj email je: canakp@hotmail.com

KRAJ KOMENTARA

"Ova gubi – ova dobija" u Nju Jorku

" Ova gubi - ova dobija" u sred Nju Jorka

Jos samo jedna malo slicica Nju Jorka, prije nego li zatvorim radnju ili prije nego sto vi pomislite, koliko bi se on raspricao da je, ne daj boze, bio u Nju Jorku malo duze od cetiri dana.

Probijajuci se kroz bujicu turista Brodvej ulicom prema Times Square (kao ovo napisati fonetski: Vremenski trg? Trg vremena?) covjek sretne i ponekog domaceg. To su uglavnom „turisticki radnici“, bilo oni koji rade u prodavnicama, restoranima, pozoristima, ili na ulici. A na ulicama Nu Jorka moze se sresti i kupiti svasta. Najcesce, „originalne“ torbe i torbice. Kako je ovaj posao organizovan. Posto je to naravno zabranjeno onda se ovi pokretni trgovci premijestaju sa jednog mjesta na drugo. U velikoj crnoj plasticnoj kesi nose robu koju prodaju, najcesce umotanu u plahtu. Organizovani su tako sto nekolicina njih imaju pratnju i zastitu, koja samo posmatra i u toj guzvi pokusava prepoznati policajci. Cim vide ili osjete nesto sumnjivo, zvizde, sto je znak pokretnom trbovcu da na brzinu pakuje svoju robu, prvo prikupi u plahtu a onda plahtu potrpa u veliku crnu kesu za smeci, prebaci preko ledja i ide na novu lokaciju. Sve se to odvija kao na filmskoj traci. Mene je to interesovalo i poceo sam snimati. Prvo su mi Bojana i Biljana pozirale "trgujuci". Poslije je bilo tesko odvojiti se od trgovaca.

I tako snimajuci nasumice naletim i na ono sto sam mislio da necu sresti bas na Times Square u sred Nju Jorka. Sibicari. Sitni kriminalci koji su nekada "operisali" na stanicama i svim mjestima gdje se okuplja vise ljudi,  i u Banjaluci i svim nasim gradovima. Isti sistem. Na kartonskoj kutiji valjaju umjesto sibica , male plasticne poklopcice ili karte. „Ova dobija – ova ne!“ Oko njih naivni kojih svugdje ima, kao i oni koji potpaljuju naivne, a i cuvari koji paze na policiju.  Sjetih se tada kako su ovi prevaranti opeljesili jednom nas, tada ginazijalce , na klupi ispred pravoslavne crkve u Aleji JNA. Svi smo izgubili sicu koju smo imali u dzepovima a moj drug Drasko Grbic i suncane naocale. Od tada nikad vise nisam prilazio ovim lopovima.
Slikajuci tako ove  prevarante u Nju Jorku upao sam i u malu nevolju. Jedan od onih koji stite vjeste ruke i prste, prisao mi je i poceo galamiti. Zasto ih slikam. Da oni mogu zaglaviti u zatvoru zbog mog slikanja . Da ja ne smijem slikati. Sve tako nekako pokusavajuci da me preplasi, isto vrijeme gledajuci oko sebe da se ne pojavi neki policajac. To njegovu nedoumicu iskoristila je Bojana, koja mu je vrlo brzo ocitala lekciju o ljudskim pravima i slobodama u USA, tako da je ovaj kriminalac ocijenio da je bolje da ne pravi guzvu jer to steti poslu , sto sam ja iskoristio da ga jos jednom uslikam. 

Kriminalac (u zutom) odlazi

BOCO: PUTOVANJE(1)

Boco ne prica mnogo o tome. On dobrovoljno pomaze slijepima Banjaluke udruzenih u Savez slijepih. Pomaze im i uci od njih drugaciji zivot. Onaj, za koji mi koji nemamo problema sa vidom, ni ne znamo.
Prica je duza. Podijelicu je u cetiri nastavka. Nadam se da ce vam se svojom toplinom nametnuti i da cete citajuci je osjetiti i onaj drugi zivot oko nas. Zivot ljudi koji zive u tami, ali izvlace najvise sto mogu iz onoga sto im je pruzeno i ne predaju se.

**************************************

-Pješak D4, pješak C6.... Ne vjerujem svojim ušima.
Mrak je.
Glasovi igrača šaha miješaju se sa zvukom motora. Nema još ni pet sati u jutro, kombi sa sedam putnika žuri prema Beogradu.
-Nije ti to neki potez- dobaci “kibicer”.
Iz polusna,u koji sam utonuo odmah nakon ulaska u kombi, u javu me vraća razgovor.
-Dama E5.
Na sjedištu do mene, gospođa sa slušalicama u ušima “čita” knjigu.
U mrklom mraku odvija se život za koji nisam spreman i jedva shvatam šta se događa. Prvi put imam priliku da posmatram moje prijatelje .
Šta radim? Posmatram?

Noć je , a ja u noći ne vidim. Ništa ne vidim. Slijep sam..., a oni ? Oni igraju šah, čitaju knjigu , zabavljaju se. Šutim i slušam. Osluškujem zvučne tragove njihovih aktivnosti u ovom malom mračnom i bučnom prostoru kombija. Od sedam putnika,jedino vozač i ja ne pripadamo skupini slijepih i slabovidih osoba.

Manda, moj prijatelj, slijep je od rođenja. Totalno sljepilo, kako on kaže. Živi u sivom svijetu. Sivi su mu i dan i noć, a u stanju je i noćnom leptiru pokazati put.
Završio je školu za fizioterapeuta. Samostalan je više od mnogih ljudi koje poznajem.Odavno je savladao strah. -Nemam straha ni od čega.- kaže. Šta mi se može desiti?
Razdanilo se.
Putujemo na istok i naglašena svjetlost na horizontu najavljuje izlazak sunca, vječnog pobjednika nad tamom. Mrak u povlačenju dozvoljava mi da jedno vrijeme posmatram okolinu samo u konturama,a zatim u nijansama sivila. Možda Manda ovakve slike stvara o okolini koja ga okružuje, pomislih.
Možda!?
Sunce na horizontu izviruje sa svojim žarko crvenim rubom . Još samo koji trenutak i vatromet boja aprilskog jutra sa uzdižućim suncem na istoku, podariće prizor koji ću dugo posmatrati. Šareni kombi, kojim putujemo, grabi prema Beogradu. Putujemo ravnicama Slavonije i Baranje.
Turnir u golbalu, igri sa zvučnom loptom, osmišljenoj za slijepe igrače, odžava se danas u zemunskoj osnovnoj školi. To je cilj našeg putovanja. Stići ćemo na vrijeme, zato smo i krenuli tako rano.

Izlazimo iz kombija. Sa sportskim torbama u rukama, odlazimo do dvorane u kojoj će se turnir održati. Na prvi glas dobrodošlice, od strane domaćina, burna reakcija i oduševljenje . Stari znanci, zaključujem i pomažem da se svi smjeste u garderobu i pripreme za igru.
-Slobo, dodaj mi tu vrećicu sa patikama- reče Manda, oblačeći sportske čarape preko kostobrana.
-Gdje se nalaze- rekoh- ne vidim ih ?
- Ne vidim ni ja- reče Manda i nasmija se.
- Pogledaj u toj velikoj najlon vrećici.
- Je li to ova žuta- rekoh i isti čas shvatih šta sam „provalio“!
- Izvini druže, ne snalazim se baš najbolje u ovakvim situacijama.
- Snalaziš se ti odlično i ne obraćaj pažnju na formalnosti. Sve su to sitnice . Bitno je da se ipak razumijemo- bodrio me Manda.
Ušli smo u dvoranu kroz škripava vrata. Neki su odmah primjetili da će upravo ta vrata biti ozbiljan nedostatak ovog prostora.
Na jednom kraju sportske dvorane stajala su tri igrača. Čekali su protivnike. Iza njihovih leđa je veliki gol širine oko osam, a visok nešto preko jednog metra. Na drugoj strani takođe gol.
Dolaze i protivnici, ekipa sa Kosova. Uredna sportska oprema,a preko očiju crni, neprovidni štitnik za oči, koji pored zaštite služi i da slabovidne osobe dovede u ravnopravan položaj sa suigračima koji nikako ne vide.
Igra počinje.
Jedan od tri igrača, po parketu, snažno rukom, upućuje loptu ka suprotnom golu.
Zvone zvončići i lopta se velikom brzinom približava protivničkom golu.
Tri igrača, koja se brane , liježu na parket, ispružaju ruke i noge, da bi svojim tijelima spriječili ulazak lopte u gol iza njihovih leđa.
Bit ovog sporta je da, zvučna lopta, , bude snažno upućena, po parketu, na suprotni gol, a da druga ekipa, osluškujući, svojim tijelima, spriječe da ista uđe u gol. Nakon odbrane, ili eventualno primljenog gola, ekipa koja se branila, sad upućuje isti udarac ka drugoj ekipi.
Poluvrijeme traje desetak minuta , pa odmor i promjena strana.
Sudija, pištaljkom i riječima usmjerava tok igre.
U gledališu dvadesetak prisutnih. Nekoliko prijatelja, igrači protivničkih ekipa i članova porodica.
Gledalištu?! Slušalištu ? Bože, šta li je?
Škripa vrata!
Neko ulazi u sportsku dvoranu.

(P.S. Vjeko poslao link koji ide uz ovu Bocinu pricu. Pogledajte
http://www.youtube.com/watch?v=Gc4HGQHgeFE

DEMONSTRACIJE

Demokratsko je ljudsko pravo da izraze svoje slaganje ali i neslaganje sa drustvenim pojavama u kojima zive. Iznenadjujuce je da je talas demonstracija zahvatio arapski svijet gdje demonstracije neslaganja nisu bas uobcajene. Poslije Tunisa  Alzir, Egipat, Jemen, Bejrut, Pakistan, Indonezija, Albanija.... Ali talas se siri dalje. Kao da u se ljudi probudili; ili su potaknuti da se probude. Haiti, Portugal, Rumunija, Venecuela, Tajland... Pa cak i u Evropi: u Njemackoj, Holandiji, Belgiji, Spaniji, Portugalu...
Zajednicki nazivnik svih ovih demonstracija je ne-zadovoljstvo.
Ljudi protestuju protiv vlasti, torture, siromastva, korupcije, nezaposlenosti...
Traze bolje i vise...
Sreca je da su na  Balkanu ljudi zadovoljni. Da li bas?
Da li je bunt u arapskim zemljama spontan ili potaknut?
Da li je to mozda pokusaj nove strategije rjesavanja odnosa islama i hriscanstva?  

***********************************

EGIPAT

TUNIS

ALZIR

BEJRUT

PAKISTAN

JEMEN

ALBANIJA

TAJLAND

RUMUNIJA

HAITI

"HOCU DA ZIVIM"

INDONEZIJA

KASMIR

MARIO: BIO NAJVIŠI (ZAGONETKA)

4,5,7

NATAŠA: 8. KAT - emisija HRT

Kad gubitak posla i neimaština zadese ljude, onda srećom manji broj u borbi za opstanak posegne za pićem, dok drugi uključe sve moždane vijuge, pa kreativnost i poduzetništvo izađu na vidjelo. Možda prije samo godinu dana nisu ni slutili što se sve krije u njima.

Tako se u emisiji od 24.01. - Idejom do novca, moglo mnogo toga vidjeti što upućuje na razmišljanje.

Prije svega, da se zapitam, zar ne bih i ja nešto poduzela da popravim svoj skroman umirovljenički život, kako bih svoje želje, pa i potrebe mnogo lakše ostvarila.
Možda i u vama pobude neku novu ideju.

Evo uvjerite se i sami:

http://www.hrt.hr/?id=enz&tx_ttnews[cat]=384

Talk Show ( po naški) traje svega 45 minuta, teme su različite, često duhovite, ponekad i tužne, i obični ljudi imaju priliku pokazati da nisu obični, a voditeljica je briljantna, inteligentna i duhovita, usudila bih se reći nimalo lošija od Oprah.
Možda vas potakne da bi bilo dobro ne biti samo čitatelj, već se i uključiti kakvim prilogom.
Počnite od toga, svi ćemo se obradovati, a prije svih vi sami, jer ste nadvaladali sebe.