U jednom svom komentaru, Mario nedavno rece kako su se svi banjalucki blogovi profilirali.
Svaki ima svoju osobenost, svoje stalne i povremene citaoce, koji su vise ili manje isti: banjalucani.
E dragi moji, da vas obavijestim da je otvoren jos jedan lijepi banjalucki blog. Brujin blog.
Iako tek otvoren ovaj blog mi se vec cini prilicno profiliranim, sto bi rekao Mario.
Nas Bruja, otvorio i svoj blog.
Poslao mi link prije par dana, jos dok je bio u povoju, i kaze, ti si prvi kome saljem.
Pogledam, i odmah mi se svidi. Brujine price uokvirene lijepom grafikom i jos ljepsim izborom muzike.
Kao da postoji vec dugo.
Radujem se svakom novom blogu jer ja to ne vidim kao konkurenciju. Ja to vidim samo kao prosirenje mogucnosti. Kao kafane, konobe, lijepe prodavnice, muzeji, pozorista. Sto ih je vise, mogucnosti su vece. Svima nama.
Procitajte i ubacite u vase Favorite:
Brujin blog
Wednesday, February 09, 2011
Tuesday, February 08, 2011
UCITELJICA JANJA ZORIC
Ne znam kako je to sada, ali znam da su nekada ucitelji i uciteljice djacima bili kao roditelji. Od njih se nije ucilo samo gradivo, vec i mnogo vise od toga. Izmedju djaka i ucitelja razvijao se poseban odnos koji je nastavljao dugo nakon zavrsetka osnovne skole. Jedna od banjaluckih uciteljica koja je svakom svom djaku posvecivala posebnu paznju i kojoj rad sa djacima nije zavrsavao u skoli, bila je i Mladenova mama , uciteljica Janja Zoric.
Odgojila mnoge generacije banjalucke djece. Svim svojim djacima se potpuno posvecivala; bila mnogo vise nego uciteljica. Sa mnogima ostala u lijepoj vezi i nakon zavrsetka skole.
I na kraju, nakon svega toga, zajedno sa svoja dva sina i njihovim porodicama morala otici iz Banjaluke. Umjesto u Banjaluci, gdje je poznavala toliko ljudi, svaku kucu, svako drvo, svaki cvijet, ogradu, kamen... svoje penzionerske dane provodi u Holandiji.
Mladen mi je poslao jos nekoliko starih fotogarafija, na kojima pronalazim sestru Bobu, Dinu Blazevic, Azru... Iako je za ove fotografije Mladen rekao da su za licnu upotrebu, uvrsticu ih u blog jer su se prije par dana neki bivsi djaci interesovali i poslali pozdrave uciteljici Janji Zoric.
Pogledajte ih i sjetite se svojih ucitelja i uciteljica i svojih prvih dana u skoli.
Monday, February 07, 2011
BOCO: PUTOVANJE (4)
- Druga desno reče vozač i krišom, ispod oka pogleda u mene.
- E, sad smo kraj Kalemegdana i idemo uzbrdo. Na kraju uzbrdice, kad ulica počinje da se spušta, gledaj na lijevu stranu i vidjećeš veliku bijelu, kamenu zgradu. To je Francuska ambasada. Iza nje skrećemo lijevo, pa pravo.
- Skrenuo sam lijevo-reče vozač tiho, a ja osjetih da je u grču i sa nevjericom posmatra šta se događa.
- Vidiš, ovdje se ulica završava, ispred tebe je plava ograda, skreni desno pa ćemo na Brankov most.
Kad je čuo Brankov most, vozač se vidno obradova, ne rekavši ništa. Dalje zna i sam.
- Dragi Manda- rekoh prijatelj pokraj sebe- da mi je neko pričao da će nas iz ove džungle slijep čovjek izvesti, ja bih rekao da je lud.
- Slobo moj. Još ti ništa ne znaš o nama slijepima. Imamo mi neka čudna čula i možemo mnogo više nego što okolina misli.
Ništa ne rekoh. Posmatram Dobrog ispred sebe. Ležerno zavaljen u stolicu suvozača, priča nam o svojoj porodici, radu, zaradama i još mnogo običnih stvar. Taj veliki čovjek je sa gradilišta, u istoj odjeći došao da posjeti svoje prijatelje,što su iz svih krajeva bivše zemlje došli u Beograd.
- Morao sam doći da se vidimo- reče najnormalnije, a meni je to zazvučalo nestvarno. Ti ljudi, ti moji prijatelji, koriste istu terminologiju kao i mi „zdravi“.
Predrasude i niz drugih normi ,koje smo sami sebi nametnuli, razmišljajući očima udaljili su nas od suštine.
Ko bi od nas, došao na jedan zvaničan skup u radnoim prašnjavom odijelu?
Bože, pa to je sasvim normalno. Kakve veze ima odijelo sa emocijama i željom da se družiš sa dragim ljudima? Svašta! O tome nikad nisam razmišljao.
- E, sad ćeš na sledećem raskršću stati da izađem, a vi skrenite levo i uključite se na autoput za Zagreb. Dalje znate i sami. Stani! Čini mi se da si malo prošao to raskršće.
Rade stade, okrenu se prema meni crven u licu i pokajnički priznade.
- Jesam jedno pedeset metara.
- Nema veze, vrati se u rikverc pa nastavite . Društvo, sretan put i javite se- reče svečano Dobri izlazeći iz kombija.
Rasklopi svoj bijeli štap, podiže ruku u znak pozdrava i poznatim putem krenu kući.
Šareni kombi jurio je autoputem prema Banjaluci. Posmatram vozača Radu, mog mladog prijatelja kako se zagonetno osmjehuje i svako malo zavrti glavom, na tren digne ruke sa volana i kao za sebe promrmlja.
-Da mi je ovo neko pričao, ni riječ mu ne bih vjerovao.
- Sve je u redu Rade- reče gospođa koja se spremala da dovrši svoju audio knjigu. – Slabo se šta zna o životu i mogućnostima slijepih. Možemo mnogo, mnogo više.
-Stavi AH1 pa se čujemo sutra- reče Manda nekom u mobilni telefon.
Poznavao sam lijepu mladu ženu u kladionici. Pomagala je Mandi da ispuni listić, obavještavala ga o rezultatima i radovala se svakom sitnom dobitku zajedno s njim.
Ispred nas, opet, ono isto sunce od jutros. Samo se sad, sa neba spušta i priprema da nestane iza horizonta. Boje će poprimati tamnije nijanse, pa sivilo i nestanak sunca , boja i ulazak u kraljevstvo tame.
Neprimjetno, sve utihnu. Umor je navlačio san na oči. Zatvorenih očiju, gledam. Snažni prizori današnjeg dana, poput bljeska, oživljavaju.
Da li sam vidio, do sada neviđeno? Progledao?
April,2009. godine
P.S. Vjeko poslao link koji ide uz ovu Bocinu pricu. PogledajteNatalie Merchant Skola za slijepe
- E, sad smo kraj Kalemegdana i idemo uzbrdo. Na kraju uzbrdice, kad ulica počinje da se spušta, gledaj na lijevu stranu i vidjećeš veliku bijelu, kamenu zgradu. To je Francuska ambasada. Iza nje skrećemo lijevo, pa pravo.
- Skrenuo sam lijevo-reče vozač tiho, a ja osjetih da je u grču i sa nevjericom posmatra šta se događa.
- Vidiš, ovdje se ulica završava, ispred tebe je plava ograda, skreni desno pa ćemo na Brankov most.
Kad je čuo Brankov most, vozač se vidno obradova, ne rekavši ništa. Dalje zna i sam.
- Dragi Manda- rekoh prijatelj pokraj sebe- da mi je neko pričao da će nas iz ove džungle slijep čovjek izvesti, ja bih rekao da je lud.
- Slobo moj. Još ti ništa ne znaš o nama slijepima. Imamo mi neka čudna čula i možemo mnogo više nego što okolina misli.
Ništa ne rekoh. Posmatram Dobrog ispred sebe. Ležerno zavaljen u stolicu suvozača, priča nam o svojoj porodici, radu, zaradama i još mnogo običnih stvar. Taj veliki čovjek je sa gradilišta, u istoj odjeći došao da posjeti svoje prijatelje,što su iz svih krajeva bivše zemlje došli u Beograd.
- Morao sam doći da se vidimo- reče najnormalnije, a meni je to zazvučalo nestvarno. Ti ljudi, ti moji prijatelji, koriste istu terminologiju kao i mi „zdravi“.
Predrasude i niz drugih normi ,koje smo sami sebi nametnuli, razmišljajući očima udaljili su nas od suštine.
Ko bi od nas, došao na jedan zvaničan skup u radnoim prašnjavom odijelu?
Bože, pa to je sasvim normalno. Kakve veze ima odijelo sa emocijama i željom da se družiš sa dragim ljudima? Svašta! O tome nikad nisam razmišljao.
- E, sad ćeš na sledećem raskršću stati da izađem, a vi skrenite levo i uključite se na autoput za Zagreb. Dalje znate i sami. Stani! Čini mi se da si malo prošao to raskršće.
Rade stade, okrenu se prema meni crven u licu i pokajnički priznade.
- Jesam jedno pedeset metara.
- Nema veze, vrati se u rikverc pa nastavite . Društvo, sretan put i javite se- reče svečano Dobri izlazeći iz kombija.
Rasklopi svoj bijeli štap, podiže ruku u znak pozdrava i poznatim putem krenu kući.
Šareni kombi jurio je autoputem prema Banjaluci. Posmatram vozača Radu, mog mladog prijatelja kako se zagonetno osmjehuje i svako malo zavrti glavom, na tren digne ruke sa volana i kao za sebe promrmlja.
-Da mi je ovo neko pričao, ni riječ mu ne bih vjerovao.
- Sve je u redu Rade- reče gospođa koja se spremala da dovrši svoju audio knjigu. – Slabo se šta zna o životu i mogućnostima slijepih. Možemo mnogo, mnogo više.
-Stavi AH1 pa se čujemo sutra- reče Manda nekom u mobilni telefon.
Poznavao sam lijepu mladu ženu u kladionici. Pomagala je Mandi da ispuni listić, obavještavala ga o rezultatima i radovala se svakom sitnom dobitku zajedno s njim.
Ispred nas, opet, ono isto sunce od jutros. Samo se sad, sa neba spušta i priprema da nestane iza horizonta. Boje će poprimati tamnije nijanse, pa sivilo i nestanak sunca , boja i ulazak u kraljevstvo tame.
Neprimjetno, sve utihnu. Umor je navlačio san na oči. Zatvorenih očiju, gledam. Snažni prizori današnjeg dana, poput bljeska, oživljavaju.
Da li sam vidio, do sada neviđeno? Progledao?
April,2009. godine
P.S. Vjeko poslao link koji ide uz ovu Bocinu pricu. PogledajteNatalie Merchant Skola za slijepe
Sunday, February 06, 2011
COKOLADA
"Nikad nisam upoznala čokoladu koja mi se nije svidjela."
Deanna Troi
"Novo britansko istraživanje pokazalo je kako 9 od 10 ispitanika voli čokoladu. Deseti laže."
Robert Paul
"Možete reći da ste snažni ukoliko ste u stanju razlomiti čokoladu u komade vlastitim rukama, a nakon toga pojesti samo jedan komadić."
Judith Viorst
******************************
Od kada znam za sebe gajio sam posebnu ljubav prema slatkome; cokoladi posebno.
Ta ljubav je nadzivjela sve izazove koje zivot nosi sa sobom.
Nekako, ovih dana cokolada je igrala posebnu ulogu u mom zivotu.
Ona je zapravo obiljezavalaove dane i davala im znacaj.
Bez cokolade ni danasnji dan ne bi imao smisla.
Sve cesce mi kazu, a i neke neprijateljske analize to pokazuju, da nije dobra za mene.
Kazu mi, okani se; ubice te jednog dana.
Kako moze ubiti tako nesto divno i ukusno!?
Kad vec mora da me ubije neka to bude ovako!
Natasa dopunila ovim linkovima:
Zasto je cokolada dobra za zdravlje
http://haighschocolates.com.au/factory_tour/visitors_centre.html
Saturday, February 05, 2011
USA pregovara skori odlazak Mubaraka!?
Juce, dok vozim na posao slusam vijest:" Desetine hiljada demonstranata se ponovo skupljaju na Trgu oslobodjenja u Kairu. Americke i Egipatske vlasti pregovaraju sto skoriji odlazak Mubaraka sa vlasti."
Americke i Egipatske vlasti pregovaraju sto skoriji odlazak Mubaraka sa vlasti!!!
Slusam vijesti, vozim i razmisljam.
Postulati na kojima pociva savremena svijetska zajednica su:
Sve drzave svijeta su nezavisne u vodjenju svoje unutrasnje i spoljne politike. Suverenost je zagarantovano pravo svake drzave. Ni jedna drzava nema pravo ugrozavati suverenost druge drzave.
Koliko je u stvarnosti ostalo od ovih postulata?
Sta to Amerikanci imaju sa Egiptom? Mozda su faraoni porijeklom iz Amerike, pa ih oni sada brane!?
Sta to USA ima sa svakim coskom svijeta?!
Kako to da bas USA pregovara? Zasto ne UN?
Gdje su tu UN? Nisu li i UN u vlasnistvu USA?
U sta se "razvila" savremena demokratija? Nije li se ona zapravo negdje izgubila?
Gledam CNN i njihove dopisnike koji su se kao lesinari umijesali medju demonstrante da bi im izvjestaji bili uvjerljiviji. Kao da se podmecu da ih neko udari da bi bili veci heroji. Gdje je tu zurnalizam?
Sjetim se nasih televizija i novina pred pocetak naseg rata i vidim istu propagandnu masineriju. Jedina razlika je sto je ona nasa bila na lokalnom a ova CNN na globalnom planu.
U demonstracijama ili revoluciji u Egiptu ginu ljudi, Egipcani. Oni su u vijestima predstavljani samo brojkama.
Sto je brojka veca, tim je i vijest cjenjenija.
Sta bi se desilo da pogine jedan od CNN lesinara? Kako bi reagovala vojna sila svjetskog policajca?
Sta bi se desilo u svijetu da je vijest ovakva:
"Kineske i Egipatske vlasti pregovaraju sto skoriji odlazak Mubaraka sa vlasti."?
BRUJA: MAKADAM ILI KALDRMA
Bruja ne odustaje.
Salje slike kojima uz pomoc Googla pokazuje da je Google jos prije pedeset godina znao razliku izmedju makadama i kaldrme u Gundulicevoj.
Zakljucujem da se Bruji dobro urezalo u sjecanje ucenje voznje na biciklu na truckavom ... sta bilo...
Procijenite i ocijenite sami.
Salje slike kojima uz pomoc Googla pokazuje da je Google jos prije pedeset godina znao razliku izmedju makadama i kaldrme u Gundulicevoj.
Zakljucujem da se Bruji dobro urezalo u sjecanje ucenje voznje na biciklu na truckavom ... sta bilo...
Procijenite i ocijenite sami.
 |
| Makadam |
 |
| Turska kaldrma |
Friday, February 04, 2011
BOCO: PUTOVANJE (3)
Stižemo pred Školu gdje su domaćini pripremili ručak za sve učesnike.
- Uska, strma ulica postaje pretijesna za tolika vozila, ali zahvaljujući trudu domaćina,uspijevamo ući.
Kao da su se na tren vratili u vrijeme kad su bili učenici te škole Nekolicina iz grupe ustrčaše uz stepenice, kao da kasne na čas uz sjećanja i dobacivanje dogodovština iz tog razdoblja njihovog života. Ta škola je mnogo učinila da oni danas uspješno obavljaju svoje radne zadatke, a posebno uspješno ostvaruju kontakt sa sredinom, koja često i nije spremna da ih prihvati.
Uskim stepenicama, sišli smo u suteren gdje se nalazila školska kuhinja i blagovaonica, posebno pripremljena za ovu priliku. Kritičko oko dobronamjernika, sigurno bi primjetilo da ovom objektu treba dati priliku da se obnovi. Nije u sjajnom stanju. Mnogo toga jedva da ispunjava uslove svoje namjene.
Tačno, ali to je ovim ljudima nebitno. oni ne vide te „sitnice“ , nisu im ni bitne.
Nekoliko, raspoloženih domaćina dočekalo je, pozdravljalo goste i pomoglo da se svi smjeste na svoja mjesta.
Razgovori teku. Priča se o tek završenom turniru. Evociraju uspomene i anegdote. Prava prijateljska atmosfera. Muškaraca je više ,ali ima i žena i djevojaka, prijatelja, članova porodice.
Nakon kratkog govora i dobrodošlice, koju im je zaželio, domaćin, krupni gospodin, sa ličkim akcentom i glasom snage orkana, začu se pjesma.
Dok smo čekali da stigne ručak, priđe mi mladi vozač našeg kombija, Rade.
- Čika Slobodane, ja ne poznajem Beograd, kako ćemo mi izaći na auto put.
- Nisam siguran sine,ali vjerujem da Manda zna za taj problem. Pitaću ga.
Priđoh Mandi na uho mu iznesoh šta muči mene i Radeta, našta se Manda samo osmjehnu i reče da ne brinemo i da je sve organizovano.
Jela , pića i pjesme u izobilju. Ljudi prilaze jedni drugima. Idu od stola do stola, uz prethodno obavezno „gdje si“ . Tu sam druže samo ravno. Dodirujući naslonjače stolica, ljudi se kreću i stižu do stolova prijatelja. Razgovori teku, najviše u smjeru „Sjećaš li se...“ i kako ti je zdravlje, porodica.
Mobilni telefon je zazvonio. Gospođa pored mene razgovarala je sa sinom što je ostao u Banjaluci i nije otišao na trening tenisa. Nije zadovoljan trenerom i njegovim pristupom. Stalno ga kritikuje. Majka savjetuje i nakon završetka razovora kratko, kao za sebe reče: - nije lako sa djecom, posebno nama , a i ti treneri. Danas svako radi sa djecom.
U jednom času, kad je zabava već poodmakla, na vratima se pojavi oniži čovjek sa bijelim štapom i crnim naočalama. Na glavi je nosio kapu, izblijedjelu šiltericu, svijetlo plavu atletsku majicu sa tragovima prašine i kreča po sebi i farmerke, dosta izlizane i prašnjave. Na trenutak zastade, sklopi svoj bije štap.
- Gdje si Dobri , zašto kasniš- reče jedan od slabovidnih , držeći u rukama nekoliko tanjira prepunih hrane.
- Dobri, Dobri, gdje si druže stari, ustadoše nekolicina prisutnih i uputiše se prema škripavim vratima, što ih je Dobri upravo zatvori.
- Tu sam lepi moji. Dok ja sve pozavršavam, prođe dan. Sređujem kuću pa je posla preko glave.
Uslijedili su zagrljaji poljupci i bezbrojna pitanja.
Posmatram tog čovjeka i u času shvatih zašto je dobio takav nadimak. Sa svima se pozdravio, pitao za zdravlje i kako žive. Zatim je usljedilo pitanje, da li može kako pomoći ili nešto učiniti za njih?
- Doneo sam one štapove sa popravka, što ste ih onomad poslali. Telefoni su takođe gotovi. Telefonske sekretarice i onaj uređaj sam isto doneo. Sve je tu, ispred Škole.
Ponovo pjesma. Onaj dinarski glas , što zidove ruši, započe neku pjesmu sa tužnim sadržajem, koju svi prihvatiše. Ruke su u zraku.
Nakon pjesme, nekoliko trenutaka teške tišine, koju prekida Mandin glas i poziv da se krene.
Naš vozač Rade- apsolvent fakulteta za fizičku kulturu i sport, igrač sjedeće odbojke i divan mlad čovjek, opet me ispitivački pogleda, dajući mi do znanja da mu još nije jasno kako ćemo mi do autoputa.
- Ne brini Rade, druže moj, ja Mandi vjerujem i neće biti problem.
Kako to obično biva, uslijedila su duga opraštanja, još jedna horska pjesma ispred škole i rastanak, sa željom da se i sljedeće godine opet sastanu na nekom drugom mjestu.
Smještamo od Dobrog preuzete stvari u prtljažnik kombija. Ulazimo.
Rade je za volanom. Ja u drugom redu iza njega. Manda se još uvijek oprašta.. Rade se okreće prema meni i sliježe ramenima.
Nekako zajedno, u kombi ulazi Manda i sjeda pored mene, Dobri otvara suvozačeva vrata i sjeda do Rade.
Ništa mi nije jasno. Vozaču još manje. Mladić je problijedio i jedva se uzdržava da nešto kaže.
Mučnu situaciju prekida Dobri: - idemo dečko. Idi ravno do semafora i skreni lijevo, pa druga ulica desno.
Sve postaje jasno. Iz grada će nas izvesti Dobri. Slijep čovjek. Davno je ostao bez vida,ali poznaje grad kao svoj džep.
P.S. Vjeko poslao link koji ide uz ovu Bocinu pricu. PogledajteNatalie Merchant Skola za slijepe
- Uska, strma ulica postaje pretijesna za tolika vozila, ali zahvaljujući trudu domaćina,uspijevamo ući.
Kao da su se na tren vratili u vrijeme kad su bili učenici te škole Nekolicina iz grupe ustrčaše uz stepenice, kao da kasne na čas uz sjećanja i dobacivanje dogodovština iz tog razdoblja njihovog života. Ta škola je mnogo učinila da oni danas uspješno obavljaju svoje radne zadatke, a posebno uspješno ostvaruju kontakt sa sredinom, koja često i nije spremna da ih prihvati.
Uskim stepenicama, sišli smo u suteren gdje se nalazila školska kuhinja i blagovaonica, posebno pripremljena za ovu priliku. Kritičko oko dobronamjernika, sigurno bi primjetilo da ovom objektu treba dati priliku da se obnovi. Nije u sjajnom stanju. Mnogo toga jedva da ispunjava uslove svoje namjene.
Tačno, ali to je ovim ljudima nebitno. oni ne vide te „sitnice“ , nisu im ni bitne.
Nekoliko, raspoloženih domaćina dočekalo je, pozdravljalo goste i pomoglo da se svi smjeste na svoja mjesta.
Razgovori teku. Priča se o tek završenom turniru. Evociraju uspomene i anegdote. Prava prijateljska atmosfera. Muškaraca je više ,ali ima i žena i djevojaka, prijatelja, članova porodice.
Nakon kratkog govora i dobrodošlice, koju im je zaželio, domaćin, krupni gospodin, sa ličkim akcentom i glasom snage orkana, začu se pjesma.
Dok smo čekali da stigne ručak, priđe mi mladi vozač našeg kombija, Rade.
- Čika Slobodane, ja ne poznajem Beograd, kako ćemo mi izaći na auto put.
- Nisam siguran sine,ali vjerujem da Manda zna za taj problem. Pitaću ga.
Priđoh Mandi na uho mu iznesoh šta muči mene i Radeta, našta se Manda samo osmjehnu i reče da ne brinemo i da je sve organizovano.
Jela , pića i pjesme u izobilju. Ljudi prilaze jedni drugima. Idu od stola do stola, uz prethodno obavezno „gdje si“ . Tu sam druže samo ravno. Dodirujući naslonjače stolica, ljudi se kreću i stižu do stolova prijatelja. Razgovori teku, najviše u smjeru „Sjećaš li se...“ i kako ti je zdravlje, porodica.
Mobilni telefon je zazvonio. Gospođa pored mene razgovarala je sa sinom što je ostao u Banjaluci i nije otišao na trening tenisa. Nije zadovoljan trenerom i njegovim pristupom. Stalno ga kritikuje. Majka savjetuje i nakon završetka razovora kratko, kao za sebe reče: - nije lako sa djecom, posebno nama , a i ti treneri. Danas svako radi sa djecom.
U jednom času, kad je zabava već poodmakla, na vratima se pojavi oniži čovjek sa bijelim štapom i crnim naočalama. Na glavi je nosio kapu, izblijedjelu šiltericu, svijetlo plavu atletsku majicu sa tragovima prašine i kreča po sebi i farmerke, dosta izlizane i prašnjave. Na trenutak zastade, sklopi svoj bije štap.
- Gdje si Dobri , zašto kasniš- reče jedan od slabovidnih , držeći u rukama nekoliko tanjira prepunih hrane.
- Dobri, Dobri, gdje si druže stari, ustadoše nekolicina prisutnih i uputiše se prema škripavim vratima, što ih je Dobri upravo zatvori.
- Tu sam lepi moji. Dok ja sve pozavršavam, prođe dan. Sređujem kuću pa je posla preko glave.
Uslijedili su zagrljaji poljupci i bezbrojna pitanja.
Posmatram tog čovjeka i u času shvatih zašto je dobio takav nadimak. Sa svima se pozdravio, pitao za zdravlje i kako žive. Zatim je usljedilo pitanje, da li može kako pomoći ili nešto učiniti za njih?
- Doneo sam one štapove sa popravka, što ste ih onomad poslali. Telefoni su takođe gotovi. Telefonske sekretarice i onaj uređaj sam isto doneo. Sve je tu, ispred Škole.
Ponovo pjesma. Onaj dinarski glas , što zidove ruši, započe neku pjesmu sa tužnim sadržajem, koju svi prihvatiše. Ruke su u zraku.
Nakon pjesme, nekoliko trenutaka teške tišine, koju prekida Mandin glas i poziv da se krene.
Naš vozač Rade- apsolvent fakulteta za fizičku kulturu i sport, igrač sjedeće odbojke i divan mlad čovjek, opet me ispitivački pogleda, dajući mi do znanja da mu još nije jasno kako ćemo mi do autoputa.
- Ne brini Rade, druže moj, ja Mandi vjerujem i neće biti problem.
Kako to obično biva, uslijedila su duga opraštanja, još jedna horska pjesma ispred škole i rastanak, sa željom da se i sljedeće godine opet sastanu na nekom drugom mjestu.
Smještamo od Dobrog preuzete stvari u prtljažnik kombija. Ulazimo.
Rade je za volanom. Ja u drugom redu iza njega. Manda se još uvijek oprašta.. Rade se okreće prema meni i sliježe ramenima.
Nekako zajedno, u kombi ulazi Manda i sjeda pored mene, Dobri otvara suvozačeva vrata i sjeda do Rade.
Ništa mi nije jasno. Vozaču još manje. Mladić je problijedio i jedva se uzdržava da nešto kaže.
Mučnu situaciju prekida Dobri: - idemo dečko. Idi ravno do semafora i skreni lijevo, pa druga ulica desno.
Sve postaje jasno. Iz grada će nas izvesti Dobri. Slijep čovjek. Davno je ostao bez vida,ali poznaje grad kao svoj džep.
P.S. Vjeko poslao link koji ide uz ovu Bocinu pricu. PogledajteNatalie Merchant Skola za slijepe
Thursday, February 03, 2011
MLADEN ZORIC: GUNDULICEVA 46 - sjecanja
Pamcenje rodjendana nisu mi jaca strana. Mladenov, treceg februara, nisam zaboravio. Zato sam ovaj njegov prvi prilog, njegovo sjecanje na Gundulicevu, zadrzao par dana i pustio bas na njegov rodjendan sa zeljom da jos mnoge doceka u zdravlju.
****************************
U carstvo moje i jos kojecije najranije mladosti, u zasticeno podrucje Ulice Ivana Gundulica ulazilo se u neka davna vremena kao pod nevidljivo stakleno zvono iz pravca centra Ulicom Mirka Visnjica kod granapa Vis i stare polusrusene drvene pekare, iz pravca Umicevica kuce i Ciganluka kod ducana Hvar, iz Kozarske Duska Kuruzovica preko Jelic polja, Ulica Grobljanska ju je vezala za pocetak carstva pokojnih Rabe i Hamdije-Brace Cerica, a put Borika niz Ulicu Mise Stupara pa sve negdje do zaboravljenog Zidovskog groblja, Magazina i cuvenog Brda iza kuce Dule Crnogorca i brace Hameda i Husrefa Arnautovica (Talijana).
Uz sve moguce greske u imenima ljudi i ulica kojima gospodare rupe u sjecanjima od prije vise od pedeset godina, fragmenti tog ambijenta u kome sam proveo prvih cetrnaest godina zivota ostali su kao pecati - stabilni i neizbrisivi cak i kada se radilo o najbanalnijim dnevnim dogadjanjima . Tada pogotovo. I sada bih mogao ozivjeti sve nijanse.Jer, ispod tog nevidljivog staklenog zvona,svakome je bilo dopusteno da izadje, ali za ulazak je trebalo mnogo vise od dopustenja: tu negdje se trebalo roditi i srasti sa svakim coskom, sa svakom kucom i likom.
Ustvari tek sa takvom propusnicom ce ti kao pasivnom promatracu postati jasno kako covjek sa toliko emocija moze opisivati najobicnije gacanje po dubokoj, vreloj, ljetnoj prasini trceci u oblaku te iste prasine za zapregom koja je petkom odvozila smece… A tih i takvih vrlo znacajnih dogadjanja bilo je na svakom koraku.
Kazu da su me u Gundulicevu 46 bez moje volje dovezli u fijakeru nakon sto sam usrecio ovu planetu svojim postankom. Toliko se o tom dolasku pricalo da mi se cini kao da se i toga sjecam,stim sto mi boja fijakera nije ostala najjasnija. Tog 3.februara godine pedesete pocelo je odbrojavanje vremena koje prema svim statistikama prolazi najbrze jer je najljepse.
Poratno dijeljenje viska prostora dovelo je u poziciju vlasnike te vrlo upecatljive stare gradjevine - obitelji Dobric i Alaupovic -da svoju imovinu dijele sa drugima kojima su ti kvadrati bili pitanje opstanka. Na katu kuce moga djetinjstva naslo se mjesta za jos dvije familije: Horvat i moje. Nama su pripale dvije dominantne prostorije od kojih je jedna preko starinske mansarde gledala direktno na sva zbivanja u Ulici.
O tome kako su se stvarni vlasnici te kuce osjecali, posto su vjerojatno pod nekom vrstom prisile tadasnje vlasti morali sve to presutati, nisam nikada razmisljao. Sve je to u djecijoj glavi bilo nekako normalno. Pogotovo kada su se tokom godina pocetni ,obicni odnosi pretvorili u istinsko razumijevanje i prijateljstvo. Kako kod roditelja, tako i nas djece-Snjezane (sada Rakic), Jadranke, brata Zeljka i moje malenkosti. Ti obicni, odmjereni, skromni i iznad svega dobri i vrijedni ljudi za sve te godine nikada nisu iza sebe ostavili niti jednu mrlju koju bi netko mogao zloupotrijebiti. A tako je ostalo i kada su nam se putevi godinama kasnije razisli. Vjerovali ili ne ali i takvi ljudi postoje..
E bas sa te i takve mansarde pratio sam cetrnaest puta sva godisnja doba koja su tada bila i toplija i hladnija i sarenija i sjetnija….
Zime su pocinjale i zavrsavale sa debelim snjeznim pokrivacima i decijim ludilom na Brdu prije kasarne Borik. Zasluzilo je veliko slovo jer smo ga tako zvali i nikakav drugi opis ga ne bi uljepsao. A to ludilo sanjkanja na svim mogucim spravama i radost koja je pritom zracila iz svakog klinca ne moze se smjestiti u nekoliko redova.
Kasna proljeca i ljeta su nam skidala obucu (to je vec bilo pitanje prestiza…ko ce prije).Onako bosi protrcali bismo te tople mjesece po livadama za loptom i sa tabanima punih oziljaka I naboja docekali jesen, skolu i….obucu. Ipak ljeti smo bili malo privilegiraniji od drugih. Odmah poslije skole cekao nas je dug i zamoran put do mora odakle je bio otac Ante, pa sve do kraja osmog mjeseca kada smo se vracali crni k’o gavrani tamo gdje pripadamo.
Jesen nikada nisam volio, ali u onim suvljim, toplijim danima ogromne hrpe suvog lisca su postajali novi poligoni za igru i mastu. Tada ni ta jesen nije vise bila tako tmurna.
A koje su bile kulise tih dnevnih parada od jutra do sutra?Ako se opet spustimo do cuvenog ducana Vis pa poslije Graniceve kuce prema Gundulicevoj prolazilo se pored Grmecke, porodice Mraz, Zorana I Pere Sucur a na uglu se krizalo sa kucom Snjezane Ivezic. O njoj bi nam Zlatko Semic-Semara mogao mnogo vise ispricati. Ta strana Ulice je dalje izbijala na Dom za nezbrinutu djecu i cuvenu Generalovu vilu. Zasto generalovu to nitko nije znao, niti zelio znati. Bila je to prava pravcata vila sa manje-vise nepoznatim tajanstvenim ukucanima.
U sjecanja dalje izbija kuca Pere-Pese a potom Mice Trube i njegove sestre Bebane - malo starija garda. Bas tu ispod njegovog prozora godinama je stajalo ogromno drvo lipe sa korijenima koji su izjeli pola ulice. Na tim i takvim korijenima sjedilo se i prepricavalo strasne, izmisljene price do dugo u noc dok su ocajne majke urlale sa prozora u cuvenoj Gundulica- kakofoniji dozivanja svoje djece da konacno posjete i rodjenu kucu. Najdalje je sa pricama isao nesto stariji Mico Karanovic zvani Krava. Nakon njegovih strasnih prica malo tko je mogao mirno zaspati a nisam siguran da i sam nije poceo vjerovati u svoje strahote.
Korak dalje su rasli Mikolcevici . Zvonko-Goge Mikolcevic je bio taj koji je prvi zazvizdao cuveni zov iz opere Carmen (Sur la place)… Taj kratki zvizduk je godinama nakon toga ostao jedini ljubavni i ini “tajni” nocni zvuk Gunduliceve. Nekako u to vrijeme preuzeli su ga u Muzickoj skoli i godinama svojatali. Nije bilo fer jer im ni Bizet ni Goge ni Gunduliceva nisu dali licencu, ali o tome nekom drugom prilikom …
Ta strana Ulice je zavrsavala sa dvoaktnicom sa adresom Franje Gagule i velikom livadom, poligonom za cjelodnevne nogometne borbe. Tu je Branko Lazic otac Svjetlane i Jadranke pionirski usao u pilot-projekat igralista za djecu sa sadrzajima koji su nam obecavali dugu i sretnu buducnost. Nazalost vec poslije nekoliko mjeseseci sve je palo u vodu – stigli su arhitekti i radnici sa lopatama. Snovi da je igra vjecna katogorija za par godina su nestali u novim, ruznim zgradama…
Druga strana Gunduliceve tekla je od vec pomenute Grobljanske. Vrlo znakovito i tuzno ime za ulicu koja se –za nevjerovati- zavrsavala na ulazu u …groblje. Tu negdje od kuca Ivice Andrijevica, Porobica, preko brojne porodice Katana (Prga, Eso), preko Ipeta-Sipija Gunica i sestre mu Azre, do ugla sa Ulicom Mise Stupara (ranije kuca teta Rajne koja nije propustala niti jednu sahranu-bilo je to pitanje prestiza – kasnije lokacija kafane “Borac”u kojoj je na jeziv nacin nastradao nas prijatelj Vehbija),niz poznatih kulisa se zavrsavao najvecom zgradom.
Oko te gradjevine koja je dominirala velicinom i brojem stanara i svakodnevnih dogadjanja je ispisano najvise prica mladosti svih ovih imena: Ranko i Zdravko Bosanac, Miro, Pero Trikic-Trika,Bero, Jelica ,Olgica i Zoka Obrovski, vec pomenuti Mico Karanovic, Ozana (majka Borisa Novkovica), Lala i Zlatko Vranesic… Par kuca dalje u Mise Stupara, preko puta Durica i Pavlisina , moj veliki prijatelj rano preminuli Rade Topic , korak dalje Bozo sa psom legendom Medom (nikada se nisu razdvajali) i ….ko zna ko jos. I ovo sam jedva sacuvao u glavi.
I nakon svih tih kuca opet Gunduliceva 46 i moja mansarda….pod prozorom ljeti Bastica puna jorgovana i tulipana, a na dugoj strani Basta – uglavnom zabranjeni teritorij za djecu u kojoj je centralno mjesto godinama imala velika tresnja. Slike koje se ne brisu i ne nestaju. U dvoristu veliki orah ispred odvojene kuce Dante i Seke Dobric, Lidija, Dubravka, Cica Mirjana… pod orahom kucica za ptice i bunar – pravi bunar izvor sumnjive bistre vode i mojih nocnih mora…ispred ves kuhinje pozornica od plahti i deka, ulaznice dva dinara, klupe, predstava – prava predstava sa namackarenim likovima. Na sredini dvorista sprzeni krug gdje trava nikada nije rasla-mjesto za kotao za pekmez u jesen, za cvarke pred zimu. I jedra robe koja se pod podbocajima susi neovisno o vremenu.
Jos jednom smo se Zdravko, Pero, Miro,Sika, Rade ….i ja zagrljeni prosetali Ulicom uz urlanje pjesme “Na kraj puta kuca zuta, u toj kuci….”, jos jednom je kitir prodao hrpe ogromnih usecerenih lopti kokica sumnjivog sadrzaja, jos jednom je Mimi sjedeci vjecno u svojim invalidskim kolicima propratio na gitari Gundulica -serenadu vjecnih zavodnika, jos jednom je moj otac Ante poslije igranke u Domu kulture i terevenke koja nije imala veze sa kulturom doveo citav orkestar (Momo Ristanovic, Franjo Petrusic, Hasko, Irfan, Nandi Kulijer…) pod prozor mansarde da pjesmom majki Janji napisu ispricnicu… i tu je negdje zavjesa spustena.
Gundulicevu 46 sam napustio nekoliko dana pred kraj decembra 1963 vukuci sanjkama brata Zeljka i lonac za ves pun cumura. Snjezana mi je pomogla do prodavnice Vis. Tu smo se rastali, a ja sam krenuo u svijetlu buducnost. Bio je to jedan od mojih najtuznijih dana u zivotu.
Neki od ovih dragih likova vise nisu u zivotu. Sa ovih par redova sam pokusao da ih sacuvam od zaborava. Cuo sam da ni kuce sa mansardom vise nema. Neko se konacno sjetio da dobar parking vrijedi vise od svih ovih nabacanih emocija. Valjda tako mora biti.
U Banjaluku vise godinama ne odlazim. Ni Banjaluka ni Gunduliceva 46 godinama ne odlaze iz mene…
****************************
 |
| Gunduliceva 46 pedesetih : Jadranka, Mladen, Zeljko i Snjezana |
Uz sve moguce greske u imenima ljudi i ulica kojima gospodare rupe u sjecanjima od prije vise od pedeset godina, fragmenti tog ambijenta u kome sam proveo prvih cetrnaest godina zivota ostali su kao pecati - stabilni i neizbrisivi cak i kada se radilo o najbanalnijim dnevnim dogadjanjima . Tada pogotovo. I sada bih mogao ozivjeti sve nijanse.Jer, ispod tog nevidljivog staklenog zvona,svakome je bilo dopusteno da izadje, ali za ulazak je trebalo mnogo vise od dopustenja: tu negdje se trebalo roditi i srasti sa svakim coskom, sa svakom kucom i likom.
Ustvari tek sa takvom propusnicom ce ti kao pasivnom promatracu postati jasno kako covjek sa toliko emocija moze opisivati najobicnije gacanje po dubokoj, vreloj, ljetnoj prasini trceci u oblaku te iste prasine za zapregom koja je petkom odvozila smece… A tih i takvih vrlo znacajnih dogadjanja bilo je na svakom koraku.
Kazu da su me u Gundulicevu 46 bez moje volje dovezli u fijakeru nakon sto sam usrecio ovu planetu svojim postankom. Toliko se o tom dolasku pricalo da mi se cini kao da se i toga sjecam,stim sto mi boja fijakera nije ostala najjasnija. Tog 3.februara godine pedesete pocelo je odbrojavanje vremena koje prema svim statistikama prolazi najbrze jer je najljepse.
Poratno dijeljenje viska prostora dovelo je u poziciju vlasnike te vrlo upecatljive stare gradjevine - obitelji Dobric i Alaupovic -da svoju imovinu dijele sa drugima kojima su ti kvadrati bili pitanje opstanka. Na katu kuce moga djetinjstva naslo se mjesta za jos dvije familije: Horvat i moje. Nama su pripale dvije dominantne prostorije od kojih je jedna preko starinske mansarde gledala direktno na sva zbivanja u Ulici.
O tome kako su se stvarni vlasnici te kuce osjecali, posto su vjerojatno pod nekom vrstom prisile tadasnje vlasti morali sve to presutati, nisam nikada razmisljao. Sve je to u djecijoj glavi bilo nekako normalno. Pogotovo kada su se tokom godina pocetni ,obicni odnosi pretvorili u istinsko razumijevanje i prijateljstvo. Kako kod roditelja, tako i nas djece-Snjezane (sada Rakic), Jadranke, brata Zeljka i moje malenkosti. Ti obicni, odmjereni, skromni i iznad svega dobri i vrijedni ljudi za sve te godine nikada nisu iza sebe ostavili niti jednu mrlju koju bi netko mogao zloupotrijebiti. A tako je ostalo i kada su nam se putevi godinama kasnije razisli. Vjerovali ili ne ali i takvi ljudi postoje..
E bas sa te i takve mansarde pratio sam cetrnaest puta sva godisnja doba koja su tada bila i toplija i hladnija i sarenija i sjetnija….
Zime su pocinjale i zavrsavale sa debelim snjeznim pokrivacima i decijim ludilom na Brdu prije kasarne Borik. Zasluzilo je veliko slovo jer smo ga tako zvali i nikakav drugi opis ga ne bi uljepsao. A to ludilo sanjkanja na svim mogucim spravama i radost koja je pritom zracila iz svakog klinca ne moze se smjestiti u nekoliko redova.
Kasna proljeca i ljeta su nam skidala obucu (to je vec bilo pitanje prestiza…ko ce prije).Onako bosi protrcali bismo te tople mjesece po livadama za loptom i sa tabanima punih oziljaka I naboja docekali jesen, skolu i….obucu. Ipak ljeti smo bili malo privilegiraniji od drugih. Odmah poslije skole cekao nas je dug i zamoran put do mora odakle je bio otac Ante, pa sve do kraja osmog mjeseca kada smo se vracali crni k’o gavrani tamo gdje pripadamo.
Jesen nikada nisam volio, ali u onim suvljim, toplijim danima ogromne hrpe suvog lisca su postajali novi poligoni za igru i mastu. Tada ni ta jesen nije vise bila tako tmurna.
A koje su bile kulise tih dnevnih parada od jutra do sutra?Ako se opet spustimo do cuvenog ducana Vis pa poslije Graniceve kuce prema Gundulicevoj prolazilo se pored Grmecke, porodice Mraz, Zorana I Pere Sucur a na uglu se krizalo sa kucom Snjezane Ivezic. O njoj bi nam Zlatko Semic-Semara mogao mnogo vise ispricati. Ta strana Ulice je dalje izbijala na Dom za nezbrinutu djecu i cuvenu Generalovu vilu. Zasto generalovu to nitko nije znao, niti zelio znati. Bila je to prava pravcata vila sa manje-vise nepoznatim tajanstvenim ukucanima.
U sjecanja dalje izbija kuca Pere-Pese a potom Mice Trube i njegove sestre Bebane - malo starija garda. Bas tu ispod njegovog prozora godinama je stajalo ogromno drvo lipe sa korijenima koji su izjeli pola ulice. Na tim i takvim korijenima sjedilo se i prepricavalo strasne, izmisljene price do dugo u noc dok su ocajne majke urlale sa prozora u cuvenoj Gundulica- kakofoniji dozivanja svoje djece da konacno posjete i rodjenu kucu. Najdalje je sa pricama isao nesto stariji Mico Karanovic zvani Krava. Nakon njegovih strasnih prica malo tko je mogao mirno zaspati a nisam siguran da i sam nije poceo vjerovati u svoje strahote.
Korak dalje su rasli Mikolcevici . Zvonko-Goge Mikolcevic je bio taj koji je prvi zazvizdao cuveni zov iz opere Carmen (Sur la place)… Taj kratki zvizduk je godinama nakon toga ostao jedini ljubavni i ini “tajni” nocni zvuk Gunduliceve. Nekako u to vrijeme preuzeli su ga u Muzickoj skoli i godinama svojatali. Nije bilo fer jer im ni Bizet ni Goge ni Gunduliceva nisu dali licencu, ali o tome nekom drugom prilikom …
Ta strana Ulice je zavrsavala sa dvoaktnicom sa adresom Franje Gagule i velikom livadom, poligonom za cjelodnevne nogometne borbe. Tu je Branko Lazic otac Svjetlane i Jadranke pionirski usao u pilot-projekat igralista za djecu sa sadrzajima koji su nam obecavali dugu i sretnu buducnost. Nazalost vec poslije nekoliko mjeseseci sve je palo u vodu – stigli su arhitekti i radnici sa lopatama. Snovi da je igra vjecna katogorija za par godina su nestali u novim, ruznim zgradama…
Druga strana Gunduliceve tekla je od vec pomenute Grobljanske. Vrlo znakovito i tuzno ime za ulicu koja se –za nevjerovati- zavrsavala na ulazu u …groblje. Tu negdje od kuca Ivice Andrijevica, Porobica, preko brojne porodice Katana (Prga, Eso), preko Ipeta-Sipija Gunica i sestre mu Azre, do ugla sa Ulicom Mise Stupara (ranije kuca teta Rajne koja nije propustala niti jednu sahranu-bilo je to pitanje prestiza – kasnije lokacija kafane “Borac”u kojoj je na jeziv nacin nastradao nas prijatelj Vehbija),niz poznatih kulisa se zavrsavao najvecom zgradom.
Oko te gradjevine koja je dominirala velicinom i brojem stanara i svakodnevnih dogadjanja je ispisano najvise prica mladosti svih ovih imena: Ranko i Zdravko Bosanac, Miro, Pero Trikic-Trika,Bero, Jelica ,Olgica i Zoka Obrovski, vec pomenuti Mico Karanovic, Ozana (majka Borisa Novkovica), Lala i Zlatko Vranesic… Par kuca dalje u Mise Stupara, preko puta Durica i Pavlisina , moj veliki prijatelj rano preminuli Rade Topic , korak dalje Bozo sa psom legendom Medom (nikada se nisu razdvajali) i ….ko zna ko jos. I ovo sam jedva sacuvao u glavi.
I nakon svih tih kuca opet Gunduliceva 46 i moja mansarda….pod prozorom ljeti Bastica puna jorgovana i tulipana, a na dugoj strani Basta – uglavnom zabranjeni teritorij za djecu u kojoj je centralno mjesto godinama imala velika tresnja. Slike koje se ne brisu i ne nestaju. U dvoristu veliki orah ispred odvojene kuce Dante i Seke Dobric, Lidija, Dubravka, Cica Mirjana… pod orahom kucica za ptice i bunar – pravi bunar izvor sumnjive bistre vode i mojih nocnih mora…ispred ves kuhinje pozornica od plahti i deka, ulaznice dva dinara, klupe, predstava – prava predstava sa namackarenim likovima. Na sredini dvorista sprzeni krug gdje trava nikada nije rasla-mjesto za kotao za pekmez u jesen, za cvarke pred zimu. I jedra robe koja se pod podbocajima susi neovisno o vremenu.
Jos jednom smo se Zdravko, Pero, Miro,Sika, Rade ….i ja zagrljeni prosetali Ulicom uz urlanje pjesme “Na kraj puta kuca zuta, u toj kuci….”, jos jednom je kitir prodao hrpe ogromnih usecerenih lopti kokica sumnjivog sadrzaja, jos jednom je Mimi sjedeci vjecno u svojim invalidskim kolicima propratio na gitari Gundulica -serenadu vjecnih zavodnika, jos jednom je moj otac Ante poslije igranke u Domu kulture i terevenke koja nije imala veze sa kulturom doveo citav orkestar (Momo Ristanovic, Franjo Petrusic, Hasko, Irfan, Nandi Kulijer…) pod prozor mansarde da pjesmom majki Janji napisu ispricnicu… i tu je negdje zavjesa spustena.
Gundulicevu 46 sam napustio nekoliko dana pred kraj decembra 1963 vukuci sanjkama brata Zeljka i lonac za ves pun cumura. Snjezana mi je pomogla do prodavnice Vis. Tu smo se rastali, a ja sam krenuo u svijetlu buducnost. Bio je to jedan od mojih najtuznijih dana u zivotu.
Neki od ovih dragih likova vise nisu u zivotu. Sa ovih par redova sam pokusao da ih sacuvam od zaborava. Cuo sam da ni kuce sa mansardom vise nema. Neko se konacno sjetio da dobar parking vrijedi vise od svih ovih nabacanih emocija. Valjda tako mora biti.
U Banjaluku vise godinama ne odlazim. Ni Banjaluka ni Gunduliceva 46 godinama ne odlaze iz mene…
Wednesday, February 02, 2011
BOCO: PUTOVANJE (2)
Igrač koji se spremao da izvede udarac, staje.
-Zatvori ta vrata i neka više niko ne ulazi- povišenim tonom reče krupan čovjek što je , do tog časa, mirno sjedio kraj vrata.
Škripa vrata. Opet neko ulazi? Ili izlazi?
Sa svakim škripavim otvaranjem vrata igra staje. Čeka se da bude tišina.
- E sad mi je dosta- reče krupni čovjek sa dinarskim naglaskom. Ustade sa stolice, lagano, rukom opipa zid i priđe vratima.
- -Sada više niko neće škripiti dok traje utakmica.
Uz tresak zatvori vrata, držeći podignuti kvaku.
Kraj utakmice. Radost pobjednika i ozbiljna lica poraženih. Analiza utakmice u hodu i žustra rasprava u svlačionici.
Posmatram te ljude. Red i pedantan odnos prema stvarima je uslov da se brzo i jednostavno snalaze. Tačno znaju gdje su šta ostavili i tu ih i nalaze. Svaka, eventualna promjena mjesta je problem.
Manda se polako oblači, sa nevjerovatnom pedantnošću i ozbiljnim pristupom.
- Kako mi stoji košulja?- upita, pipajući rub iznad kaiša na pantalonam.
-Odlično- rekoh, dodajući mu sako.
- Kako stoji ovdje?- reče okrečući mi leđa.
- Odlično- odgovorih prilično zbunjen, jer nikad nisam razmišljao kako mi stoji košulja na leđima, ako preko nje oblačim sako ili jaknu.
Manda je imao svoj način oblačenja. Za njega, ne vidi se ni prednja strana košulje.
Uskoro su svi bili spremni da se krene na svečani ručak koji su domaćini pripremili u Školi za slijepe i slabovidne osobe, koju je završilo dosta današnjih takmičara iz svih krajeva bivše domovine.
Napolju sunce. –Lijep dan reče neko. Kako lijepo grije.
Ništa, osim jednog bijelog štapa, nije odavalo da se u maloj koloni kreću ljudi koji ne vide. Išao sam naprijed, osjećajući lagano položen dlan Mandine ruke na lijevom ramenu.
- Lijepe žene – reče Manda u jednom času.
Skoncentrisan na prepreke , što su u vidu parkiranih automobila, saobraćajnih znakova i stubova po trotoaru bili svuda oko nas, nisam ni primjetio da nam u susret dolaze dvije mlade žene veselo razgovarajući.
- E baš su lijepe- rekoh i zagledah se u njih, kao da sam znao da će već u slijedećem trenutku stići pitanje.
- Kako su obučene?
- Različito- rekoh i obojica se nasmijasmo.
- Jedna je obučena jako elegantno u tamnim tonovima, sa bijelom bluzom ukrašenom volanima. Visoke potpetice salonskih cipela lagano su se spuštale na asfalt, uz nešto produžen takt. Graciozan hod.
Crne čarape sa rubom po dužini lista nestaju ispod ivice crne, uske suknje sa dubljim prorezom.
Mandina ruka mi nešto jače pritisnu rame, kao da traži nastavak priče. Djevojke su prošle, a ja, gledam riječima. Za Mandu , za sebe, ali i za Rašu, što je sa svojim bijelim štapom prišao bliže, da bi čuo ovaj opis.
- Vjerujem da se djevojka vraćala sa apsolventske zabave. Lijepo lice, prilično razbarušena kosa i pomalo umorne, ali lijepe oči, stvarali su takav utisak.
- Grudi, druže..., kakve su joj grudi- upita Rašo stidljivo.
- Nisu velike.
- Taman – dobaci Manda smijući se.
Druga djevojka je bila u farmerkama i majici, kratko ošišana i sa sportskom torbom na ramenu. Nisam stigao da nastavim sa opisom, jer smo stigli do kombija.
Sa lakoćom svi sjedoše na svoja mjesta čekajući gospodina koji će nam pokazati put do škole.
Stajao sam ispred kombija i po prvi put zagledao okolinu. Nalazili smo se na malom parkingu, pokraj, isto tako ne velike pijace , na trgu uokvirenom starim zgradama iz austro-ugarskog perioda, kakvih je u Zemunu mnogo.
Uskoro će Uskrs, pa je pijaca prepuna tezgi sa šarenim jajima. U izlozima nekoliko pekara, uredno složeni pereci i bezbroj raznih peciva i hljeba.
Tri mala cigančića,glasno su nudili robu kineske i turske proizvodnje, ističući njihov kvalitet i nisku cijenu.
-Jeftino, jeftino, kupi narode,da se sutra ne kaješ- uzvikivali su žurno idući ka centru pijace, gdje je gužva najveća.
Sa balkona susjedne zgrade, mlada žena je spuštala korpu na užetu, kako bi joj prodavačica, u nju stavila naručene proizvode.
- Podigni i mene gospođo- uz smijeh dobacuje prodavac bijele tehnike sa susjednog štanda.
- Pusti gospođu da prvo doručkuje- šeretski će ulični prodavač cigareta.
P.S. Vjeko poslao link koji ide uz ovu Bocinu pricu. Pogledajte
Natalie Merchant Skola za slijepe
-Zatvori ta vrata i neka više niko ne ulazi- povišenim tonom reče krupan čovjek što je , do tog časa, mirno sjedio kraj vrata.
Škripa vrata. Opet neko ulazi? Ili izlazi?
Sa svakim škripavim otvaranjem vrata igra staje. Čeka se da bude tišina.
- E sad mi je dosta- reče krupni čovjek sa dinarskim naglaskom. Ustade sa stolice, lagano, rukom opipa zid i priđe vratima.
- -Sada više niko neće škripiti dok traje utakmica.
Uz tresak zatvori vrata, držeći podignuti kvaku.
Kraj utakmice. Radost pobjednika i ozbiljna lica poraženih. Analiza utakmice u hodu i žustra rasprava u svlačionici.
Posmatram te ljude. Red i pedantan odnos prema stvarima je uslov da se brzo i jednostavno snalaze. Tačno znaju gdje su šta ostavili i tu ih i nalaze. Svaka, eventualna promjena mjesta je problem.
Manda se polako oblači, sa nevjerovatnom pedantnošću i ozbiljnim pristupom.
- Kako mi stoji košulja?- upita, pipajući rub iznad kaiša na pantalonam.
-Odlično- rekoh, dodajući mu sako.
- Kako stoji ovdje?- reče okrečući mi leđa.
- Odlično- odgovorih prilično zbunjen, jer nikad nisam razmišljao kako mi stoji košulja na leđima, ako preko nje oblačim sako ili jaknu.
Manda je imao svoj način oblačenja. Za njega, ne vidi se ni prednja strana košulje.
Uskoro su svi bili spremni da se krene na svečani ručak koji su domaćini pripremili u Školi za slijepe i slabovidne osobe, koju je završilo dosta današnjih takmičara iz svih krajeva bivše domovine.
Napolju sunce. –Lijep dan reče neko. Kako lijepo grije.
Ništa, osim jednog bijelog štapa, nije odavalo da se u maloj koloni kreću ljudi koji ne vide. Išao sam naprijed, osjećajući lagano položen dlan Mandine ruke na lijevom ramenu.
- Lijepe žene – reče Manda u jednom času.
Skoncentrisan na prepreke , što su u vidu parkiranih automobila, saobraćajnih znakova i stubova po trotoaru bili svuda oko nas, nisam ni primjetio da nam u susret dolaze dvije mlade žene veselo razgovarajući.
- E baš su lijepe- rekoh i zagledah se u njih, kao da sam znao da će već u slijedećem trenutku stići pitanje.
- Kako su obučene?
- Različito- rekoh i obojica se nasmijasmo.
- Jedna je obučena jako elegantno u tamnim tonovima, sa bijelom bluzom ukrašenom volanima. Visoke potpetice salonskih cipela lagano su se spuštale na asfalt, uz nešto produžen takt. Graciozan hod.
Crne čarape sa rubom po dužini lista nestaju ispod ivice crne, uske suknje sa dubljim prorezom.
Mandina ruka mi nešto jače pritisnu rame, kao da traži nastavak priče. Djevojke su prošle, a ja, gledam riječima. Za Mandu , za sebe, ali i za Rašu, što je sa svojim bijelim štapom prišao bliže, da bi čuo ovaj opis.
- Vjerujem da se djevojka vraćala sa apsolventske zabave. Lijepo lice, prilično razbarušena kosa i pomalo umorne, ali lijepe oči, stvarali su takav utisak.
- Grudi, druže..., kakve su joj grudi- upita Rašo stidljivo.
- Nisu velike.
- Taman – dobaci Manda smijući se.
Druga djevojka je bila u farmerkama i majici, kratko ošišana i sa sportskom torbom na ramenu. Nisam stigao da nastavim sa opisom, jer smo stigli do kombija.
Sa lakoćom svi sjedoše na svoja mjesta čekajući gospodina koji će nam pokazati put do škole.
Stajao sam ispred kombija i po prvi put zagledao okolinu. Nalazili smo se na malom parkingu, pokraj, isto tako ne velike pijace , na trgu uokvirenom starim zgradama iz austro-ugarskog perioda, kakvih je u Zemunu mnogo.
Uskoro će Uskrs, pa je pijaca prepuna tezgi sa šarenim jajima. U izlozima nekoliko pekara, uredno složeni pereci i bezbroj raznih peciva i hljeba.
Tri mala cigančića,glasno su nudili robu kineske i turske proizvodnje, ističući njihov kvalitet i nisku cijenu.
-Jeftino, jeftino, kupi narode,da se sutra ne kaješ- uzvikivali su žurno idući ka centru pijace, gdje je gužva najveća.
Sa balkona susjedne zgrade, mlada žena je spuštala korpu na užetu, kako bi joj prodavačica, u nju stavila naručene proizvode.
- Podigni i mene gospođo- uz smijeh dobacuje prodavac bijele tehnike sa susjednog štanda.
- Pusti gospođu da prvo doručkuje- šeretski će ulični prodavač cigareta.
P.S. Vjeko poslao link koji ide uz ovu Bocinu pricu. Pogledajte
Natalie Merchant Skola za slijepe
Tuesday, February 01, 2011
BOSNA KOJE NEMA
Prije cetiri i vise godina, potaknut lijepim razmisljanjem i komentarom jednog Rokija, koga ne poznajem , posaljem svoj komentar i svoje razmisljanje o Bosni onako kako to vidim i osjecam, na jednu od banjaluckih stranica. Ostavim i svoju adresu za one koji bi htjeli da nastavimo pricu na tu temu. Iskreno, ocekivao sam da ce se ljudi javiti, reci svoje misljenje, reci s cim se slazu a s cim ne.
Bilo je nekoliko pozitivnih komentara na raznim stranicama, samo nekoliko, ali se ne sjecam da mi se iko javio na moj email. Pitao sam se ponekad da li ja negdje grijesim, i gdje, kad ljudi ne reaguju. A rekao bih, da se moje misljenje o Bosni ne mijenja vec 60 godina. Volio sam je , obozavao, i bio ponosan sto sam bas Bosanac. Danas, na zalost, vise nisam. Jer one moje Bosne, na koju sam ja bio ponosan vise nema. A kako da budem ponosan na ono sto danas postoji?!
A onda, iznenada, javi mi se Eso Salkanovic, koji danas zivi u Australiji. Oni koji su studirali Elektro Fakultet sedamdesetih sjetice se Ese.
Eso Salkanovic, moj drug i dobri prijatelj iz studenstrskih dana, me podsjetio na moje razmisljanje o Bosni od prije cetiri godine koje je i danas aktuelno i nepromijenjeno.
Evo, prvo Esin email koji sam dobio prije par dana, a i moj komentar ciju kopiju mi je poslao.
****************************************
CANAK,
Ako jos uvek koristis ovu adresu onda sam presretan da uspostavimo vezu?
Kako da te ne poznajem kada se, ama, ni za dlaku nisi promenio.
Ponosim se sa ovim sto si napisao pa ti to saljem u prilogu, ponosim se jer smo drugari.
Sada te puno pozdravljam sa nadom da kontaktiramo!
Esad Salkanovic
********************************************
Komentar Br.12
Poslao : Predrag Canak, canakp@hotmail.com Datum : 04.10.2006.
Roki moj,
bilo je na Kajaku raznih komentara, dobrih, losih, pismenih, nepismenih, pametnih, glupih, predivnih, odvratnih ali ovaj tvoj me pogodio u dusu. Zato ne mogu da ga precutim, kao sto sam precutao, a mozda nisam trebao, mnoge komentare do sada. Zasto? Rekao si da treba pobijediti gorcinu i mrznju u sebi, ispuniti se ljubavlju prema covjeku, prema zivotu. Rekao si da se treba izdici iznad "stada", vratiti povjerenje medju "stadima", pokrenuti "svoje stado" da pomete iza sebe...Rekao si to direktno, upotpunio si to ljubavlju i dusom. Rekao si to u trenutku kada se Bosna, po mom misljenju, definitivno rusi. Mozda ce drzava Bosna i Hercegovina ovakva kakva je sada, ili preuredjena, opstati, jer "stranci" to tako zele, ali se ona vec petnaest i vise godina rusi u glavama i dusama ljudi, Bosanaca. Rusi se Bosna a mi to necemo da vidimo i prihvatimo. Njeno rusenje je pocelo kada su ti isti Bosanci poceli sumnjati jedni u druge , slusati "svoje" iz Srbije, Hrvatske , Turske, Rusije, Amerike, Vatikana, Irana... Rusi se od kada su se pregrupisali u "svoje torove" i osnovali nacionalne stranke. Rusila se ona ratom a kada je rat, intervencijom velikih sila zaustavljen, rusi se i dalje.
Rusi se svugdje: u politickim tijelima, sredstvima informisanja, kafanama, minderima, chatovima na Internetu,
pa i komentarima na Kajaku. I zato me je u ovom trenutku tvoj komentar tako pogodio, ali i pruzio tracak nade. Jer samo ljudi sa takvim shvatanjima i pricom mogu spasiti Bosnu, onu u nama. Tu istu pricu ja pricam i zivim, vec vise od petnaest godina. Istina sve je rjedje pricam, jer boli saznanje da je nade sve manje. Moja prica se razikuje od tvoje samo po predznaku-srpskom ( ne pravoslavnom-nisam religiozan), jer takvog me roditelji stvorise i u jugoslovenskom i bosanskom duhu odgojise.
Bosna (naravno, i Hercegovina, ali dozvoli mi da pisem skraceno) nije samo drzava sa svojim ustavom, vojskom, policijomili policijama, granicama... Bosna je, kada Srbin, Hrvat, Musliman ili Jevrej iz Bosne, sa ponosom istice da je Bosanac, a istovremeno i Musliman, ( Bosnjak) , i Hrvat, i Srbin, i Jevrej, a da ga pri tom ne zacepe da on oboje ne moze biti jer....Bosna je kada shvatis da je njena istorija, izuzimajuci pojedine periode kao sto je i ovaj posljednji rat ( a koji to narod takvih perioda nije imao ili nema), dakle kada shvatis da je ta istorija njena prednost. Ona nas je mijesala stoljecima i izmijesala tako da smo, posebno u
gradovima kao sto je Banja Luka, odrastali jedni uz druge. Ne jedni pored drugih, vec jedni uz druge, jedni sa drugima, zajedno. Prihvatali smo ono dobro iz razlicitih tradicija, religija, obicaja, postajali intelektualno, mentalno i kulturno bogatiji, jaci. Sve najjace svjetske tradicije, dijametralno razlicite, su se nasle u Bosni, na tako malom mjestu i stoljecima zivjele zajedno, cuvajuci svoje, postujuci drugo, usvajajuci dobro, odbacujuci lose. Tako se stvarala i opstajala, nasa, bosanska multi-kulturna sredina. Onaj ko ne shvata da je bosanski Srbin drugaciji od srbijanskog Srbina, da je bosanski musliman ( ili Bosnjak) drugaciji od muslimana iz Sandzaka, Turske, arapskih zemalja..., bosanski Hrvat drugaciji od Hrvata iz Hrvatske, taj ne shvata sta je Bosna. Cast i postovanje svima njima, ali mi Bosanci smo drugaciji. Ali isto tako, tom Bosancu moras dozvoliti , i ne sprdati se stim, da navija za Dinamo ili Zvezdu, pa i za Tursku kada igra protiv Moldavije, ako vec tako osjeca. I tim sprdanjem i neshvatanjem se rusi Bosna. A nece svi ni navijati za "svoje" preko grane. Bice i onih koji ce navijati samo za Bosnu i njene klubove. No, oni me moraju zbog toga biti bolji Bosanci od onih drugih. A Bosanci znaju i ono sto drugi ne znaju, jer ti drugi to nisu probali: znaju koliko bogatsvo je u njegovanju i ljubavi prema vlastitoj tradiciji, a istovremeno i kolika je prednost zivjeti uz ljude i sa ljudima drugih tradicija i vjera. Koliko je lijepo bilo zivjeti u toj raznolikosti i uzivati u tom bogatstvu. Pokusao sam ovakvom pricom i u ratu ubijediti one koje su vode nacionalizma ponijele, ali nije islo. Nije bilo sanse da se suprotstavim fasizmu "mojih", isto kao sto nisam mogao svariti fasizme onih "drugih". Znao sam da se oni hrane i potpomazu jedni druge. Rezultat je, da sam ja, Srbin iz Banjaluke sa porodicom u Kanadi od 93. I veliki dio moje porodice, izmjesane kao sto Bosna izmjesana, je sada "preko bare". Bosna se rusi i prestaje i onda kada se vrijedjaju i omalovazavaju obicaji i tradicija drugih, kada se vrijedjaju i omalovazavaju " drugi" samo zato sto nisu "nasi", kada se ne osudjuju i sude "nasi" zlocinci, kada se prave heroji od "nasih"
zlocinaca, profitera, kriminalaca, ubica, siledzija, lopova svih vrsta i boja. A sve to je Bosna sada. To je drzava u kojoj niko nikome ne vjeruje. Jedni bi da grade drzavu gradjana u kojoj ce svi bit ravnopravni, samo sto ce"moji" biti malko ravnopravniji od drugih, drugi bi da se odvoje potpuno, treci bi.. to sta bi treci htjeli, ni sami oni ne znaju, jer vec godinama idu po svoje misljenje u susjednu drzavu, naravno kao i oni prvi i drugi...Zajednicko im je nepovjerenje i sijanje mrznje prema onim "drugima".
Zajednicka im je i beskrupulozna pljacka i bogacenje, pa dok traje. A narod trpi i glasa za "svoje".
Samo ljudi sa idejama, shvatanjima i dusom kao sto su tvoja mogu zaceti i pokrenuti ideju nove Bosne. Tek onda kada svako pronadje i osudi "svoje" zlocince, bice zaceta ta nova Bosna. Tek onda kada se izgradi sistem da svako (individualno i nacionalno) osjeti da je svoj na svome, da ce i generacije iza njega osjecati isto, kada se izgradi sistem ( ustav) koji ce to svima garantovati bice izgradjena nova Bosna koja ce imati buducnost. Koliko je takvih ljudi i snage u njima za tako nesto ostalo? Ja, nazalost vise nisam veliki optimista. Tvoje mi je pismo pobudilo nadu, kao i reakcija moga starog druga i kolege Seje B. Jedna recenica ali dovoljna. Bas zato i pisem, jer zelim da pobijedim pesimizam u sebi. Zelim da vjerujem...
Predrag Canak
P.S. Ko me poznaje - vjerovace da su moje namjere postene a savjest cista. Na komentare necu odgovarati, jer ne zelim biti uvucen u prljavstinu i primitivizam zbog kojih su sa ove stranice otisli mnogi posteni i dragi ljudi. Za dobronamjerne i one koji shvataju, moj email je: canakp@hotmail.com
KRAJ KOMENTARA
Bilo je nekoliko pozitivnih komentara na raznim stranicama, samo nekoliko, ali se ne sjecam da mi se iko javio na moj email. Pitao sam se ponekad da li ja negdje grijesim, i gdje, kad ljudi ne reaguju. A rekao bih, da se moje misljenje o Bosni ne mijenja vec 60 godina. Volio sam je , obozavao, i bio ponosan sto sam bas Bosanac. Danas, na zalost, vise nisam. Jer one moje Bosne, na koju sam ja bio ponosan vise nema. A kako da budem ponosan na ono sto danas postoji?!
A onda, iznenada, javi mi se Eso Salkanovic, koji danas zivi u Australiji. Oni koji su studirali Elektro Fakultet sedamdesetih sjetice se Ese.
Eso Salkanovic, moj drug i dobri prijatelj iz studenstrskih dana, me podsjetio na moje razmisljanje o Bosni od prije cetiri godine koje je i danas aktuelno i nepromijenjeno.
Evo, prvo Esin email koji sam dobio prije par dana, a i moj komentar ciju kopiju mi je poslao.
****************************************
CANAK,
Ako jos uvek koristis ovu adresu onda sam presretan da uspostavimo vezu?
Kako da te ne poznajem kada se, ama, ni za dlaku nisi promenio.
Ponosim se sa ovim sto si napisao pa ti to saljem u prilogu, ponosim se jer smo drugari.
Sada te puno pozdravljam sa nadom da kontaktiramo!
Esad Salkanovic
********************************************
Komentar Br.12
Poslao : Predrag Canak, canakp@hotmail.com Datum : 04.10.2006.
Roki moj,
bilo je na Kajaku raznih komentara, dobrih, losih, pismenih, nepismenih, pametnih, glupih, predivnih, odvratnih ali ovaj tvoj me pogodio u dusu. Zato ne mogu da ga precutim, kao sto sam precutao, a mozda nisam trebao, mnoge komentare do sada. Zasto? Rekao si da treba pobijediti gorcinu i mrznju u sebi, ispuniti se ljubavlju prema covjeku, prema zivotu. Rekao si da se treba izdici iznad "stada", vratiti povjerenje medju "stadima", pokrenuti "svoje stado" da pomete iza sebe...Rekao si to direktno, upotpunio si to ljubavlju i dusom. Rekao si to u trenutku kada se Bosna, po mom misljenju, definitivno rusi. Mozda ce drzava Bosna i Hercegovina ovakva kakva je sada, ili preuredjena, opstati, jer "stranci" to tako zele, ali se ona vec petnaest i vise godina rusi u glavama i dusama ljudi, Bosanaca. Rusi se Bosna a mi to necemo da vidimo i prihvatimo. Njeno rusenje je pocelo kada su ti isti Bosanci poceli sumnjati jedni u druge , slusati "svoje" iz Srbije, Hrvatske , Turske, Rusije, Amerike, Vatikana, Irana... Rusi se od kada su se pregrupisali u "svoje torove" i osnovali nacionalne stranke. Rusila se ona ratom a kada je rat, intervencijom velikih sila zaustavljen, rusi se i dalje.
Rusi se svugdje: u politickim tijelima, sredstvima informisanja, kafanama, minderima, chatovima na Internetu,
pa i komentarima na Kajaku. I zato me je u ovom trenutku tvoj komentar tako pogodio, ali i pruzio tracak nade. Jer samo ljudi sa takvim shvatanjima i pricom mogu spasiti Bosnu, onu u nama. Tu istu pricu ja pricam i zivim, vec vise od petnaest godina. Istina sve je rjedje pricam, jer boli saznanje da je nade sve manje. Moja prica se razikuje od tvoje samo po predznaku-srpskom ( ne pravoslavnom-nisam religiozan), jer takvog me roditelji stvorise i u jugoslovenskom i bosanskom duhu odgojise.
Bosna (naravno, i Hercegovina, ali dozvoli mi da pisem skraceno) nije samo drzava sa svojim ustavom, vojskom, policijomili policijama, granicama... Bosna je, kada Srbin, Hrvat, Musliman ili Jevrej iz Bosne, sa ponosom istice da je Bosanac, a istovremeno i Musliman, ( Bosnjak) , i Hrvat, i Srbin, i Jevrej, a da ga pri tom ne zacepe da on oboje ne moze biti jer....Bosna je kada shvatis da je njena istorija, izuzimajuci pojedine periode kao sto je i ovaj posljednji rat ( a koji to narod takvih perioda nije imao ili nema), dakle kada shvatis da je ta istorija njena prednost. Ona nas je mijesala stoljecima i izmijesala tako da smo, posebno u
gradovima kao sto je Banja Luka, odrastali jedni uz druge. Ne jedni pored drugih, vec jedni uz druge, jedni sa drugima, zajedno. Prihvatali smo ono dobro iz razlicitih tradicija, religija, obicaja, postajali intelektualno, mentalno i kulturno bogatiji, jaci. Sve najjace svjetske tradicije, dijametralno razlicite, su se nasle u Bosni, na tako malom mjestu i stoljecima zivjele zajedno, cuvajuci svoje, postujuci drugo, usvajajuci dobro, odbacujuci lose. Tako se stvarala i opstajala, nasa, bosanska multi-kulturna sredina. Onaj ko ne shvata da je bosanski Srbin drugaciji od srbijanskog Srbina, da je bosanski musliman ( ili Bosnjak) drugaciji od muslimana iz Sandzaka, Turske, arapskih zemalja..., bosanski Hrvat drugaciji od Hrvata iz Hrvatske, taj ne shvata sta je Bosna. Cast i postovanje svima njima, ali mi Bosanci smo drugaciji. Ali isto tako, tom Bosancu moras dozvoliti , i ne sprdati se stim, da navija za Dinamo ili Zvezdu, pa i za Tursku kada igra protiv Moldavije, ako vec tako osjeca. I tim sprdanjem i neshvatanjem se rusi Bosna. A nece svi ni navijati za "svoje" preko grane. Bice i onih koji ce navijati samo za Bosnu i njene klubove. No, oni me moraju zbog toga biti bolji Bosanci od onih drugih. A Bosanci znaju i ono sto drugi ne znaju, jer ti drugi to nisu probali: znaju koliko bogatsvo je u njegovanju i ljubavi prema vlastitoj tradiciji, a istovremeno i kolika je prednost zivjeti uz ljude i sa ljudima drugih tradicija i vjera. Koliko je lijepo bilo zivjeti u toj raznolikosti i uzivati u tom bogatstvu. Pokusao sam ovakvom pricom i u ratu ubijediti one koje su vode nacionalizma ponijele, ali nije islo. Nije bilo sanse da se suprotstavim fasizmu "mojih", isto kao sto nisam mogao svariti fasizme onih "drugih". Znao sam da se oni hrane i potpomazu jedni druge. Rezultat je, da sam ja, Srbin iz Banjaluke sa porodicom u Kanadi od 93. I veliki dio moje porodice, izmjesane kao sto Bosna izmjesana, je sada "preko bare". Bosna se rusi i prestaje i onda kada se vrijedjaju i omalovazavaju obicaji i tradicija drugih, kada se vrijedjaju i omalovazavaju " drugi" samo zato sto nisu "nasi", kada se ne osudjuju i sude "nasi" zlocinci, kada se prave heroji od "nasih"
zlocinaca, profitera, kriminalaca, ubica, siledzija, lopova svih vrsta i boja. A sve to je Bosna sada. To je drzava u kojoj niko nikome ne vjeruje. Jedni bi da grade drzavu gradjana u kojoj ce svi bit ravnopravni, samo sto ce"moji" biti malko ravnopravniji od drugih, drugi bi da se odvoje potpuno, treci bi.. to sta bi treci htjeli, ni sami oni ne znaju, jer vec godinama idu po svoje misljenje u susjednu drzavu, naravno kao i oni prvi i drugi...Zajednicko im je nepovjerenje i sijanje mrznje prema onim "drugima".
Zajednicka im je i beskrupulozna pljacka i bogacenje, pa dok traje. A narod trpi i glasa za "svoje".
Samo ljudi sa idejama, shvatanjima i dusom kao sto su tvoja mogu zaceti i pokrenuti ideju nove Bosne. Tek onda kada svako pronadje i osudi "svoje" zlocince, bice zaceta ta nova Bosna. Tek onda kada se izgradi sistem da svako (individualno i nacionalno) osjeti da je svoj na svome, da ce i generacije iza njega osjecati isto, kada se izgradi sistem ( ustav) koji ce to svima garantovati bice izgradjena nova Bosna koja ce imati buducnost. Koliko je takvih ljudi i snage u njima za tako nesto ostalo? Ja, nazalost vise nisam veliki optimista. Tvoje mi je pismo pobudilo nadu, kao i reakcija moga starog druga i kolege Seje B. Jedna recenica ali dovoljna. Bas zato i pisem, jer zelim da pobijedim pesimizam u sebi. Zelim da vjerujem...
Predrag Canak
P.S. Ko me poznaje - vjerovace da su moje namjere postene a savjest cista. Na komentare necu odgovarati, jer ne zelim biti uvucen u prljavstinu i primitivizam zbog kojih su sa ove stranice otisli mnogi posteni i dragi ljudi. Za dobronamjerne i one koji shvataju, moj email je: canakp@hotmail.com
KRAJ KOMENTARA
Subscribe to:
Posts (Atom)