KAKO JE PUTOVAO KRLEZA

Maria je tema o kojoj se poslednjih dana suskalo po Parkicu inspirisala da posalje kraku pricu o jednom putovanju koju je Enesu Cengicu ispricao Miroslav Krleza.
*******************

Miroslav Krleza, crtez Zuke Dzumhura

- Prije Lirike objavio sam 1917. kao prvijenac malu knjižicu pod naslovom Pan u vlastitoj nakladi u sedam stotina primjeraka. Novac, četiri stotine i pedeset kruna, posudio mi je Ljubo Babić. Knjigu sam brzo rasprodao i kad sam podmirio sve troškove ostalo mi je gotovo pet stotina kruna. Toliko sam otprilike zaradio kao svoj prvi honorar 1914. za tekstove u »Književnim novostima«. Stavio sam taj prvi honorar u džep i otišao u kavanu »Medulić«, nešto popio, pa onda kod Bednjanca pojeo hrenovke i dva jaja na oko, popio kriglu piva i pošao u šetnju prema Savskom mostu. U nekoj kavani kod mosta opet sam popio pivo i krenuo prema Remetincu. Mislim, tu ću sačekati vlak, a onda natrag u grad. Dođem na stanicu, kad nailazi vlak za Karlovac. Tada su vlakovi bili tako točni da su ljudi prema njima satove navijali. Hajde, mislim, da skočim do Karlovca. Ionako tamo nisam dugo bio. Prošetao sam gradom, večerao i pošao na stanicu s namjerom da se vratim u Zagreb. Taman dolazim u staničnu zgradu, a ulazi brzi vlak za Rijeku. Ukrcam se u nj, dođem u Rijeku i tamo prespavam u hotelu. Ujutro šetam gradom i gledam svoje cipele. Loše i jadne. Odem i kupim cipele. Pogledam kaput, i on je dotrajao. Kupim kaput, a onda i košulju, pa prošetam do luke. Na pristaništu samo jedan brod i on zvoni oglašavajući polazak za Veneciju. Uskočim brzo i tako odem u Veneciju, a zatim u Milano i Torino. Vratim se u Zagreb s još nešto gotovine. Nitko me na cijelom putu nije upitao ni kamo putujem, ni tko sam, ni što sam. Tako se onda, eto, putovalo.

(Miroslav Krleža u „Balada o životu koji teče“, Enesa Čengića)

KAMO PLOVE OVI GRADOVI?


Kamo plove ovi gradovi
sa dimnjacima i zvonicima
na blatnom oknu s tužnim licima?

Što trunu ovi truli krovovi
i blatne ulice i prazna zvonjava,
a nebo je sivo kao ponjava?

Lukovi crkveni s mrtvim svecima
i blatne krpe gnjilih novina,
sa lažima i smradnim recima.

I sve se mota mutno, lajavo,
ko klupko zmija, mračnih otrovnica.
Nad gradom šumi čađav lepet ptica.

Miroslav Krleža



PJESMA O PJESMI

Dugo već, dugo, sunčana ptica oblijeće moju dušu.
Jučer sam čitav je dan ganjao umoran
i kad je svibanjsko podne
azurnim sjekirama cijepalo Zemlju,
i kada su krmaka krda rovala tihe hrastike,
o ja sam tu sunčanu pticu
ko bolesni Pan,
ganjao umoran.
I nisam je zgodio, nisam,
strijelom podnevnog stiha.
A sada,
kad Mirozov ropski trube u dvoru žute kasarne,
i kada se luči pale
i pada kiša,
sada je ranjena pala goruća sunčana ptica
u ovu turobnu tminu.
I ja je na grudima nosim, ranjenu, krvavu, toplu.
A onda?
O jadan, što ću?
Rotacije gdje laju i danju i noću
tamo ću je ponijeti iz ove očajne tmine,
I tamo će krvavi cvrkut njen
da bolno ugine.

Miroslav Krleža

ESAD ART

Nedavno sam pisao da mi se javio Esad Salkanovic, moj drug iz studenstkih dana. Zajedno sa suprugom Radom i kcerkom Jasnom (25), Eso zivi u Perth-u, Australija.
Ono sto Esinu pricu cini posebno zanimljivom je da se on u slobodno vreme, kada , kako kaze "...ama bas nista nemam da radim, bavim nekim modernim slikarstvom." I dodaje: " Tako lecim dusu."
Pogledajte neke od njegovih radova. Meni se veoma svidjaju!
Drago mi sto su proizvodi "lijecenja duse" mog druga ovako lijepi i sto i nama mogu pomoci da lijecimo i nasu dusu.

A ako vam se ovo sto ste do sada vidjeli svidjelo, pogledajte i vise od ovoga ovdje.

George Chuvalo

Red na aerodromu se otegao stotinu metara. Svi mirno stoje, cekaju svoj red i vjerovatno kao i ja posmatraju one oko sebe. Ugledam poznatu mi facu. Na brzinu prelistam sav svoj zivot da bih znao u koji dio da ga smjestim i sjetih se: George Chuvalo.
George je cuveni bokser, kanadjanin, ali "nase gore list", koga smo sredinom sezdesetih gledali na TV u njegovim mecevima sa Kasiusom Klejem (kasnije Mohamed Ali). To je onaj stameni bokser koga Klej  nikako nije mogao oboriti. U dva meca sa Klejem, koji je tada bio u vrhuncu svoje karijere i koji je rusio sve ispred sebe, George Chuvalo je pokazao prije svega hrabrost ali i vjestinu i  izdrzljivost, koji su kasnije postali legendarni. Prozvan je bokserom "celicne brade".

Mi smo ga naravno tada odmah prisvojili jer je on, iako rodjen u Torontu, ali od roditelja doseljenih iz Hercegovine, svima nama postao sportski ponos, a u to doba Jugoslavija jos nije imala boksere evropske ili svjetske vrijednosti. Tek kasnije su se pojavili sampioni Mate Parlov, Marijan Benes...
Na zalost, Georga (rodjenog Jura) Chuvala zivot nije mazio ni u ringu, niti van njega. Tri sina i prva supruga su mu tragicno zavrsili. Droga je odigrala presudnu tragicnu ulogu u njegovoj porodici. Ali George se nije predao. Kroz sve tragedije prolazio je slicno kao kroz meceve u ringu. Dobio je vise udaraca nego deset prosjecnih boksera nego stotinu prosjecnih ljudi, ali je sve svoje meceve docekao na nogama. I jos uvijek je na nogama i dobro se drzi. I nakon svega, nakon sto je bokserske rukavice okacio o klin, George je nastavio borbu. Ovog puta nesto drugaciju. Vec godinama aktivno ucestvuje u humanitarnim akcijma, seminarima i predavanjima na kojima prenosi iskustva svoje porodice sa drogom, pokusavajuci da tako pomogne onima koji su posli tim istim tragicnim putem.

Cim mi se odmotao film, uljudno se javim Georgu jer on stoji na koji centimetar od mene. Kazem da ga prepoznajem. Pita me odakle sam. Odgovorim. " O Banjaluka! Znam. Lijep grad. Moji su iz hercegovackog kamenjara." Tecno prica nas jezik i cak nastoji da ga ne mijesa sa engleskim. Prevodi nas dijalog lijepoj prosjedoj gospodji pored sebe, koju mi predstavlja kao svoju suprugu. Ja, iz obzira prema njoj, prelazim na engleski, ali on, kao da se zazelio, pa nastavlja na nasem.

Sjeca se Marijana Benesa. Pita za njega. Kaze:" Strasan borac!" Interesuje se kad sam dosao u Kanadu, sta radim, kako mi je, kako cesto idem u Banjaluku. Prica da ima cetvoro unucadi i ocekuje peto za koji dan. Najstarijem unuku je vec 26 godina. Pita me koliko djece imam. Ja se hvalim mojom unukom Milom. Iza grubih crta na licu urezanih tragedijama i dvadesetgodisnjom bokserskom karijerom, pojavljuje se prijatan, rekao bih cak, blag covjek. Osjecam da i njega prica sa mnom raduje. Gleda oci dok prica. I ja gledam u njegovo ogrubilo, tipicno bokserko lice, i iznenadjujem se njegovom vitalnoscu, bistrinom, inteligencijom.
Red ispred nas se suvise brzo smanjuje i kao da nam je obojici zao sto se rastajemo. Zahvaljujem mu se na lijepom razogovoru. On pruza svoju ogromnu ruku. Rukujemo se. I on se zahvaljuje i dodaje: "Zelim ti sve najbolje i molim te ne zaboravi pozdraviti Benesa od mene!"
Obecavam da hocu.
Boco, na tebi je da ovo preneses Marjanu. Bice mu drago. Njih su dvojica jedna porodica.

PONEDJELJAK

Nikad nisam volio ponedjeljke. Nekada davno, u skoli, zadaca za vikende se uvijek nekako pomijerala do u zadnji cas. Kad je bila velika nedjelja, ona kad se u ponedjeljak u skolu ide u popodnevnoj smjeni, i nije bio problem. Bio je tu ponedjeljak prijepodne da se uradi ono sto se nije uradilo ranije.

Na fakultetu, pripreme za bilo koji ispit pocinjale su od ponedjeljka. I ako ne pocnes u ponedjeljak nije ni vrijedilo pocinjati u ostale dane, pa se obicno cekalo do slijedeceg ponedjejka. Zato je tada, taj slijedeci ponedjeljak osjecao poseban pritisak. Kako tek onaj iza njega...
Kad sam poceo raditi, bio je nekako lakse. Nije trebalo uciti, ali ipak ponedjeljak je prekidao divnu neobaveznost vikenda.
Sada, kada se ulazi u zavrsnu radnu fazu, ponedjeljak je ponovo dan koji bas nikako ne volim. Jer ponovo prekida odmor od svega i vraca u realnost. Ponovo, voznja do posla. Ponovo, posao. Ponovo, vracanje i jos duza voznja u povratku s posla . I tako cetiri puta svake nedjelje. Petak je nesto kraci radni dan i njemu se radujem.
Ovako nekako o radnim danima razmislja bar milijardu radnih ljudi u svijetu. I zbog toga su proivodi koji se prave ponedjeljkom losije kvalitete od onih radjenih u druge dane.
Kazu, da treba izbjegavati kupovinu auta koji su montirani u ponedjeljak.
Kazu, opet, auta montirana u petak su najbolja. Slazem se...
Evo citam, postoje i Klubovi mrzitelja ponedjeljka.
Boze dragi, kakvi sve klubovi postoje!?
Necu se uclaniti samo zato sto klubove volim manje od ponedjeljaka.
Ipak, poslusajte:
Monday, Monay - The Mamas and the Papas

Tehnologija prerade svinjskog mesa

Tehnologiju prerade svinjskog mesa kod nas, Mario je samo ijekavizirao i preveo na latinicu. Tehnologija se prenosi sa koljena na koljeno...
(Nesto sam malo zabrljao, pa ovaj post nije posao malo ranije)
******************

- 5.30
- ustajanje
- rakijica (0.3)
- obuci maskirnu uniformu
- 5.45
- naloži vatru ispod kazana, sipaj vodu u kazan
- provjeri da li je svinja u svinjcu I da li je još živa
- rakijica (0.3)
- probudi ženu i djecu
- dok žena kuha kafu probudi i pozovi komšije
6.30
- zajednička kafa i rakijica (0.5)
- još jedna rakijica (0.5)
7.00
- sa čoporom komšija otiđi do svinjca
- probudi svinju
- dok komšija drži svinju za rep ti joj stavi sajlu na njušku
- vuci svinju iz svinjca na dvorište
- sad je vrijeme da svinja opali jednog komšiju po nozi a tebe ugrize
- pusti svinju
- psuj
- još psuj, naročito ženu koje nema
- rakijica (0.5)
- rakijica (0.5)
- opet malo psuj
- pljuni
- rakijica (0.5)
- polij malo rakije po rani
7.45
- opet uhvati svinju I pri tom joj psuj mater I onog ko ju je stvorio takvu
- opet malo psuj ženu
- uzmi sikiru
- nišaniš sikirom da opališ svinju pos red čela
- drška sikire je malo vlažna pa ti se omakne I svinju samo malo ošamutiš
- psuj ženu koja je sikiru držala na vlažnom mjestu
- rakijica (iz flaše)
- pljuni
- opet zamahni sikirom
- dok svinja mlati nogama uhvati nož i prikolji je
- dok je kolješ posjeci i svoj prst
- ne znaš da li više krvari svinja ili ti
- psuj svinju I ženu koje opet nema
- baci nož u đubre pored svinjca
- još psuj ženu I njenu mamu
- rakijica (iz flaše)
- iz flaše polij ranu na prstu
- dok ti žena zavija prst psuj joj mater, svinju I današnji dan
9.15
- iz kazana sipaj vrelu vodu u korito
- ubaci svinju
- ošuri svinju
- očisti je od čekinja što brže možeš
- skini papke
- prinesi kuke koje si pripremio
10.00
- vidiš da ti fali jedna kuka za vješanje
- psuj ženu koja je izgubila kuku I prijeti joj da ćeš je objesiti o istu, ako je nađeš
- trči po selu i traži ko ima da pozajmi kuku
- pri tome po cijelom selu psuj ženu, njenu majku i današnji dan
- kad nađeš kuku kod dvanaestog komšije, objesi svinju
11.00
- vadiš crijeva
- dok režeš trbuh probiješ crijeva i njihov sadržaj se razlije po utrobi
- psuj ženu, onog ko ju je rodio i tupe noževe
- rakijica (0.5)
- operi utrobu vodom
- pri tom ulij malo vode u čizme
- psuj ženu koje opet nema
- rakijica (0.5)
- pljuni
- izvadi iznutrice
- opera svinju iznutra
- raspolovi svinju
- dok sječeš sikira ti se omakne i odsječeš po rebrima umjesto po sredini krmenadle
- psuj ženu, sikiru i svinju
- pivo (0,5)
- pljuni
- pivo (0.5)
- popravi što se popraviti može
- rasjeci do kraja
- odnesi polutke na sto
12.00
- prvo oguli slanine pa isjeci čvarke
12.30
- uzmi uzorak mesa za pregled na trihinelozu
- sjedi u auto i odnesi u veterinarsku ambulantu na pregled
- zaboravio si pare pa moraš da se vratiš
- psuj ženu koja ti nije pripremila novčanik
13.30
- vrati se u ambulantu
- kad se vratiš iz ambulante džigericu I bubrege daj ženi da ispeče
- pivo (0,5)
- sin skida kožu sa slanine
- pokazuješ kako se to radi i posječeš prst
- psuješ nesposobnog sina, njegovu majku, slaninu, mast i čvarke
- opera kazan i stavi čvarke u njega
14.30
- žena topi mast i čvarke
- pivo (0.5)
- samelji meso
- dodaj so, paprika, malo vina, šećera i biber
- probaj
- dodaj još malo soli
- pivo (0,5)
- probaj
- dodaj paprike
- probaj
- dodaj bibera
- probaj
- pitaj komšiju šta on misli
- dodaj još malo soli
- zovi ženu da I ona proba
- kaži ženi da nema pojma jer joj je smjesa preljuta, preslana i prezasičena
- pošalji ženu nazad kod kazana za mast
- pivo (0,5)
16.45
- napuni crijeva
- pošto crijeva pucaju, psuj crijeva, svinjokolj, ženu koja ih je kupila I mesara koji joj je prodao
- pivo (0,5)
- skupi kobasice
18.00
- provjeri mast
- skini kazan
- polij malo vrele masti sebi po ruci
- trči unaokolo i deri se, guraj ruku u snijeg, psuj ženu koja je za sve kriva
- psuj mast, čvarke I ženinu majku
- pivo (0,5)
19.00
- iscijedi čvarke
- izlij mast u kante
20.00
- pivo (0,5)
- pošalji ženu da sve opera i pospremi
21.00 - 23.00
- pivo (0,5)
- pivo (0,5)
- pivo (0,5)
-
-
-
23.05
- odlazak u hitnu pomoć na ispiranje, psuj doktore, državu, svinjokolj i naravno ženu (koja je dozvolila da se prepiješ).

VOZACI

Vjerovatno se svima vama desilo da danima i nedjeljama vozite, na posao, s posla, i da na neki nacin uzivate u toj voznji.
Ja sam nekada zaista uzivao u voznji. Posmatrao vozace, predvidjao njihove reakcije. Radeci tako, predvidjajuci i ispravljajuci tudje greske u voznji izbjegnes mnoge od neprijatnih situacija cije su posljedice nepredvidive. Vremenom, valjda i to ide s godinama, prestao sam uzivati i veoma rado bih prosetao do posla i poslije posla kako sam to radio nekada, u proslom zivotu. Ali, kao i mnoge druge stvari u zivotu, covjek ne moze birati, vec uzima ono sto mu je ponudjeno.

Tako i ja svako jutro i svako poslije podne vozim jednim od najprometnijih i najopasnijih autoputeva u Sjevernoj Americi, HW 401. Vjerujte mi na rijec, vozio sam se na razne poslove oko Toronta, Po USA, po Evropi, raznim putevima i autoputevima ali ni jedan se ne moze porediti sa 401. Na tom autoputu nema uzivanja. Kako i zasto bas tu, jos nisam dokucio, ali tu na tom outoputu su najcesca nagla kocenja, skretanja iz trake u traku, sudari, nesrece...

Jednom mi je jedan Rus na poslu objasnjavao da on uvijek vozi autoputom deset kilometara sporije od ostalih , nikada u najbrzoj traci, najcesce u srednjoj i da uziva u voznji. Pokusao i ja. Vozio tako par dana i nisam izdrzao. Jednostavno, moj nervni sistem nije napravljen za takvu voznju. Ja najradje vozim onom najbrzom trakom, nastojeci cak da vozim deset kilometara brze od ostalih jer tako moja paznja moze biti skoncentrisana uglavnom na ono sto se desava naprijed. Osjecam da ja kontroslisem situaciju na putu. Necu reci kakvi su rezultati takve filozofije voznje u ovih cetrdesetak godina koliko vozim da ne bih izazivao uroke. Ovo je sad neka druga tema, ali kad bih rekao bilo sta sada o tome, imam osjecaj da bih vec danas bubnuo u nesto. ( Pade mi na pamet jedan koji koji je ovo nazivao sujetom, nikad onim pravim imenom).
Desava se da nedjeljama odvozis svoju dionicu bez nekih vecih problema. Posmatras, predvidjas, prilagodjavas, izbjegavas... I drugi uglavnom rade isto i svi stignu gdje su namjerili. Ali ima dana, dodju tako bez najave ili pravila kada, kao da svi polude.

Prije nekoliko dana, cim sam se spustio na autoput jedan vozac ispred mene, mijenja traku i ide direkno, ne videci ga, u auto pored njega. Ovaj u panici svira, pomjera se lijevo. Tada onaj prvi postaje svjestan gdje ide i sta radi. Panicno skrece desno. Prelaci u traku onoga sa desne strane. Tada i taj u panici. Mi iza njih mahinalni svi kocimo. Na srecu sve se to zavrsava baz obrebotina. I taj dan, do posla tri takve situacije. Ja sam u sve tri bio , na moju srecu, samo aktivni posmatrac koji je nastojao da bude sto dalje od takve situacije. U povratku kuci, isti taj dan, jos dvije takve situacije! Kako i zasto bas isti dan, ne znam. Ali znam da sam bio sretan kad sam taj dan dosao kuci i parkirao auto u garazu.

Jos nesto zanimljivo za voznju u Torontu i oko njega. To je grad naseljen ljudima iz cijele planete. Mislim da nema tacke na svijetu odakle neko nije dosao u ovaj grad. Jedan od najmultikulturnijih gradova na svijetu. I vecina tih multikulturaca vozi auto. Kako? Najcesce onako kako ih uci njihova kultura. Vozeci tako svaki dan, da bih prekratio vrijeme, posmatram te razne vozace, posmatram njihovu voznju, ne znajuci ko je u autu. Kad uocim nesto karakteristicno, pogadjam odakle je dosao taj vozac. Najcesce uspijem da to i provjerim i vrlo cesto pretpostavka bude tacna. Sada, nakon 17 godina voznje u ovom gradu mogu reci  karakteristike vozaca pridoslih iz razlicitih dijelova svijeta. I to mi pomaze da predvidim reakciju i pripremim se na vrijeme. Naravno, neki su nepredvidivi. Da ne bih bio pogresno shvacen, da ne bi neko  pomislio da imam nesto protiv Kineza, Arapa, mladih, zena, nadobudnih ili naduvanih za volanom, ovaj dio svog iskustva ostavicu za sebe.

POLITICKI MARKETING 2004.

Norveški diplomat Charung Gollar zamoljen je da na sjednici UN-a

grafički prezentira glavne probleme u svijetu u 2004. godini.

Pokazao je 8 slika nazvanih "Snaga zvijezda" i

osvojio pljesak zbog originalnosti ideje.

Iako uopće nije imao pretenzije u tom smjeru,

njegov je rad sudjelovao i na natječaju

za dobivanje Nobelove nagrade za politički marketing.

 

Slijedi 8 spomenutih slika. Pročitajte priložene legende.

 

MRENA

Vec nekoliko godina imam odredjenih problema sa vidom. U redu, ono standardno da su mi ruke okracale smatram prednostima koje donosi iskustvo (kako starost ovdje zovu. Ustvari ne zovu je; sama dodje).

Dodatno, mene muci lijevo oko. Ponekad vidim kao kroz izmaglicu, zulja me kao da je zrno pijeska tu negdje izmedju oka i kapka. Ali ne zulja uvijek i nije mutno uvijek. Elem, pomalo iznerviran, jer problemi sa ocima obicno idu zajedno sa dolaskom iskustva zatrazim od mog doktora da mi zakaze sastanak sa nekim ocnim ljekarom. On sav ponosan, rece da zna dobrog doktora Markowicha i da ce mi zakazati kod njega. I zaista nakon par dana javi se sekretarica i izdekalamova dan i vrijeme kad mogu kod Dr. Markowicha. Sve ovo se zbilo prosle godine u aprilu. Odem na taj zakazani termin, nije daleko od kuce. Cekam. Cekaonica velika, zracna, prilicno puna. Tri sekretarice. Nije lose.

Jos prije dolaska imao sam u glavi sliku doktora kome idem. Stariji, procelavi covjek, bivsi Rus, pa jos Jevrej. Otkud mi sve to, nemam pojma ali tako sam ja to sebi naslikao.

Citam da mi vrijeme brze prodje i iznenada me prenu prozivanje mog imena i prezimena. Doktor! Ni procelav, ni iskusan , vec stasiti vrlo mladi Kinez. Sve sto sam unaprijed naslikao obrisa se i doktor me uvede u ordinaciju. Pristojno i profesionalno. Sjedam na stolicu, i nadam se da ce moj procelavi Ruski emigrant otvoriti vrata i pogledati me, a da je ovaj mladic samo njegov asistent.

Nista od toga. U slijedecih 4-5 minuta mladi doktor me pregleda i dade diagnozu. Suve oci i pocetak mrene na lijevom oku. Terapija. Zalijevati oci kapima za oci. Za mrenu treba pricekati. Dovidjenja. Profesionalno i kratko. Slijedeci!

Od tog aprila do ovih dana moji problemi sa vidom su se povecali. Sve cesce vidim sa sjenom. Sve cesce sam zbog toga nervozan. Za ovo poslednje se ide drugim doktorima , ali nije dotle doslo. Odem opet kod svog doktora i sada trazim da mi zakaze ali kod pravog dr. Markowicha a ne njegovog mladog kolege.
Tako i bi. Prije par dana sam bio kod mog procelavog ruskog emigranta, Jevreja dr. Markowicha.
Onakav kakavog sam ga j u svojoj masti naslikao. Isti! Prepoznao sam ga na prvi pogled.

Pregleda on moje oci i kaze, lijevo ti je slabije i zato imas, kao sjenu, suve oci.
Pitam ga ja sta je sa onom kineskom mrenom na mom lijevom oku. Kaze kratko, nema mrene.

Od sad ce mi oci uvijek pregledati ovaj procelavi  bivsi Rus.
A mozda on ni nije bivsi Rus.

Melina Kamerić: MADE IN YUGOSLAVIA

Zemlja u kojoj sam rođena postoji još samo na dnu šerpi u kojima kuham ajvar. Kad je avjar već sku¬han, ja perem šerpe. Kad ih onako oprane okre¬nem da se okapaju, sa dna bljesne natpis: Made in Yugoslavia.

Ja sam odrasla na Cocti i Jupiju, Stela sladoledu i rum-pločicama. U zemlji u kojoj je na svemu pisa¬lo: Made in Yugoslavia.

Imam strašan problem. Na aplikaciji za američku vizu piše: Državljanstvo pri rođenju? Ne smijem nikoga pitati šta pišu oni koji su rođeni u zemlji koje više nema. Tu rubriku ostavljam praznom. Preskočim i pitanje: Da li ste ikada bili član Komunističke partije? Strašno me stid, jer mi se nekako čini da izdajem svoju pionirsku zakletvu, i Tita i sve partizane. Al' me strah da mi Amerikan¬ci neće dati vizu ako im priznam da sam rođena u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. I da su teoretski i pioniri komunisti.

Kad sam nervozna, počinje da me svrbi ožiljak na koljenu. Dok se histerično češem po njemu, sjetim se svog bicikla. Ponija sa kojeg sam pala i ogulila koljena do kosti.

Taj Poni bicikl mi je kupio tatin vjenčani kum. Bio mi je deseti rođendan i dobila sam Poni od čika Pere, koji je u mojim očima bio strašno važan, jer su svi govorili da je on siroče sa Kozare. Njegova žena Mira me podučavala engleskom jeziku u Pio¬nirskom domu Boško Buha. Ona je bila sa Lošinja i ljeti smo išli kod njene none, i gledali delfine.

Kumovi su sada u Americi. A ja idem tamo i znam da ih neću sresti. Amerika je velika, a i oni više nisu kumovi.

Otišli su pred kraj rata. Ja sam silno željela da shvatim kakav je to dodatni pritisak, osim granata i gladi, koji oni osjećaju. Otišli su jedva se pozdra¬vivši. Promrmljali su nešto o tome kako bježe iz ovog sranja i kako će započeti novi život.

Poslije je stigla samo jedna poruka. Bila je adresi¬rana na moju mamu, i glasila je: "Smjestili smo se. Pero radi. Ja sjedim kod kuće. Teško nam je. Ne¬mamo se sa kim družiti. Srbi neće da se druže sa nama jer sam ja Hrvatica. Hrvati neće jer je Pero Srbin. A vaši pogotovo, neće ni da čuju za nas. Iz¬državamo nekako. Pozdrav."

Mama je samo rekla: Jebali vas i Srbi i Hrvati i naši! Onda se okrenula prema meni i rekla: Molim te nauči samo to da svako svoje sranje nosi sa so¬bom u svojoj glavi!

Tako su oni prestali da nam budu kumovi. Idem u Ameriku. Da posjetim prijatelje. Dave je diplomata. Demokrata. On i Steve, njegov partner koji je zadrti Republikanac, imaju dvoje usvojene djece. Moni je iz Rusije, a Naser iz Malezije. Imaju i debelu nepismenu dadilju iz Gvatamale. Ona se zove Maria i kuha najbolji curry na svijetu. Mačku sam im dala ja. Zove se Mrkva.

Radujem se što ću ih vidjeti. Naravno ako dobijem vizu. I dalje ne znam šta da kažem ako me pitaju: Državljanstvo pri rođenju?

Bojim se da ću im reći: Ajvar.

Melina Kamerić

VALENTINOVO - DAN ZALJUBLJENIH

Svim onima koji su nekada bili zaljubljeni, onima koji su sada zaljubljeni,

i onima koji ce biti zaljubljeni sretno Valentinovo- Dan zaljubljenih!

Crvena jabuka - Da znas da me bolis

***************************

Dragi blogeri, dragi prijatelji,

želim vam da barem ovaj dan, ako se već ne može svaki dan, potaknete ljubav u sebi i darujete ju svojim najmilijima.
Radost u očima onih kojima ju darujete, osmijeh na njihovim licima, uzvraćena ljubav bit će vam najljepša nagrada.
Sretno vam Valentinovo!
S ljubavlju, Nataša
P.S. Pazljivo procitajte ovu pricu:
Covjek koji nije vjerovao u ljubav