INTERVIEW- ZELIMIR SARIC,novinar

“PRESS”-25.februar 2011.

Andrijana Pisarevic

PROMASIO SAM PROFESIJU !

…“Lijepo je biti novinar u pravim vremenima.Nazalost,ja sam iskusio i ona losa i to me je odvelo na drugu stranu”…

**************

Želimir Šarić,nekadašnji voditelj na Televiziji Sarajevo i Radiju Banjaluka,kaže da mu je bilo dovoljno dvadesetak godina da se zasiti novinarstva i jednom za svagda otrgne i posveti svojoj najvećoj ljubavi – moru,brodovima i jedrima !
Legendarni voditelj nedjeljnog TV Dnevnika JRT (iz sarajevskog studija) kaže da nikada nije bio srećniji kao onda kada je shvatio da su dani nerviranja i stresa iza njega i da može slobodno da se otisne na pučinu i uživa u beskrajnom plavetnilu.
- Nije mi žao sto sam mikrofon i kameru zamijenio jedrima i tako drastično promijenio svoj način života.Bio sam voditelj i novinar u najljepše i u najgore vrijeme.U medjuvremenu je nestala jedina zemlja koju volim i poznajem,a u ovom vremenu poslije,ja ne želim da budem ni na čijoj strani,niti da budem ičiji poslušnik.Smatram da sam tada promašio profesiju.

* Kako se desio taj «promašaj»?

- Nekoliko dana po povratku iz JNA,1967.godine,krenuo sam šetnjom prema gradu,da vidim staru «raju»,kad-ispred zgrade Radio-Banjaluke-stoji DUŠKO OLJAČA.Ne znam ni sam kako,ali očas me je nagovorio da uđem i pojavim se pred Komisijom,jer - tražili su spikera-voditelja.Nisam znao ni da znam da pričam,a kamoli da radim kao spiker i voditelj.Za nekoliko minuta je odlučeno da sutra treba da se pojavim na poslu.I -ostao sam 11 godina...

* Šta Vas je zadržalo toliko?

- Ljubav prema lijepoj riječi i novinarstvu.Taj posao je toliko «opak» da čovjek stvarno mora da ga voli da bi u njemu opstao godinama.Sjećam se kako smo upravo Duško i ja,sedam dana spavali pod šatorom ispred Radija,kada je bio zemljotres,1969.Tada je Radio-Banjaluka bila jedini izvor informacija gradjanima,a mi smo neumorno dežurali dan i noć.Ja sam taj poziv stvarno volio,ali on nije uvijek dobar prema onome ko ga radi.

* Za Televiziju Sarajevo takođe postoji interesantna priča...

- Kad mi je dosadilo prvi put,odem u trgovačke putnike.Jednog dana,1986.godine,prodavao sam za «Domiteks» posteljinu ispred zgrade TV Sarajevo i...pojavljuje se - JASMINKA ŠIPKA.Riječ po riječ,malo šale i - ubrzo sam se našao na televiziji,uz istu tu Jasminku i uz Duška,Zrinku,Radinku,Midhata,Ljiljanu...Sa Televizije Sarajevo su me nacionalisti,kao «nepodobnog», izbacili na ulicu,februara 1992.godine.

Poslije toga sam vodio emisiju «Na braniku Krajine» i kasnije bio moderator nekoliko kurseva za mlade novinare.Onda sam stavio tačku i zauvijek završio sa novinarstvom...

* Da li je moguće biti novinar,a ostati neutralan?

- Jeste,ali zato «platiš glavom»! Da sam ostao na TV Sarajevo,ubio bi me neko! Lijepo je biti novinar u pravim vremenima,ali ja sam-nažalost-iskusio ona loša i to me definitivno odvelo na drugu stranu.Jedrenje me je spasilo...Na brodu sam kao po ravnom...Ljulja mi se tlo kad sam na kopnu !

Prejedrio sam cijeli Mediteran i Atlantik,a nagrada koju sam dobio je neprocjenjiva...Taj mir,kakav pruža otvoreno more,nigdje ne postoji.Ne plašim se da bi moglo da me proguta i ne mislim o tome da je ispod mene četiri kilometra dubine ! Novinarstvo se ne može nositi sa tim !

*******************

Evo nama nase Mase!

Posaljem nedavno Masi email, prenesem interesovanje nekih od vas, a posebno Natase za nju, prenesem pozdrave, podsjetim na godisnjicu Parkica, i kao usput podsjetim da bi bilo dobro da posalje poneku sliku. Ona odmah posalje slike, ali ja danima ne otvorim email na kome komuniciram iskljucivo s njom i njenom mamom. To je i razalog zasto prve slike i Masino javljanje objavljujem tek danas.  Ostale cu postaviti u nekoliko nastavaka narednih nedjelja.
***************************************

Ujko, evo mene! Sta radim? Nista, a ma bas nista, i stalno sam busy. Nista ne stignem! Da ti ne kazem koliki mi je spisak bio, pun svega i svacega dok sam u Kanadi da uradim....Sramota, cak ni tebi nisam slike poslala. I eto pomalo radim, spremam se za Indiu, a izgleda prije toga moram malo do Evrope. To je to!

Ok. Slike stizu. Saljem ti Argentinu, ovo je Perito Moreno Glacier u Patagoniji. Koliko se sjecam ogromno je. Najvise mi se svidjalo kad komad glasera otpadne. Prvo to vidis a onda nakon nekog vremena cujes kad pukne. To je bilo interisantno.
Hvala na pozdravima. Pozdrav svima.
Masa

BRUJA: TORTA

Decembar 1962 godina

Nemojte reci nikad, da materi niste krisom ukrali kolac, onako, jos dok su topli, ili iz spajze, to je fakat, a ako kazete suprotno, taj bi fakat bio ravan onom izrecenom, moja stara nama nikad nije pravila kolace, al, malo je onih koji od kolaca naprave takav dar mar, kakav sam ja znao napraviti i to ne od obicnog kolaca, nego od Novogodisnje torte, a sad slobodno mozemo reci i Bozicne torte, a moglo se i prije tako reci, ali ovi danasnji politikanti sto drukaju u sve drugo, samo ne u istinu, uvjek podizu laznog "Kviska" i govore da onda nije bilo demokratije i da se nije smjelo ici u crkvu. Ma lazu, smjelo se sve, samo, nije se smjelo sovati Tita, pa ako je to mjerilo demokratije, da nekom sujes majku, onda, po njima nije bilo demokratije. Danas najvise suju politicari i nikom nista, skidaju gace jedni drugima, gdje god stignu, a narocito pred Novu godinu i izbore.

Sjedim za stolom, pisem domacu zadacu, a na stolu, nakicena Novogodisnja jelka, tik meni ispred nosa. Starci otisli u grad nesto kupiti, a ja pisem zadacu i gledam u papirnatog, debelog, deda mraza guzonju, sto sjedi u rupi ukrasne kugle sa jelke, uljuljan u saonice i sa vrecom poklona iza sebe, te dva jelena, ko biva irvasa, sto ispred njega trce, a on sav nagorio od vatre, sto je lani napravi moj stari paleci prskalice, one sto bljeste, al vatra, ko vatra, ne pita, uhvati se bljestavog papira, sto je ukrasavao nasu jelku, cineci je bljestavijom nego sto jest i za cas, nasta pozar u nasoj maloj kuhinji, koja nam je sluzila za dorucak, rucak, veceru, docek gostiju, a bila je tu jedna secija, kredenac, sto sa nekoliko stolica i sporet. Gori jelka, sve se bljesti, a bogami bljesti i nasa kuhinja, a stari brze bolje zgrabi jelku za vrh, pa sa njom u hodnik i brze na tarasu. Malo se spalio, al nam je jelka potpuno izgorila.

Nekoliko godina kasnije, opet pisem zadacu, al sad u novom stanu, sto smo ga prosle godine dobili i sve se cini da se od zadace nisam micao, neupuceni bi rekli, primjerno djete, primjeran djak, ma milina, a opet Novogodisnja jelka na istom tom stolu, opet isti taj guzonja, deda mraz, keseri se iz one iste kugle, meni ispred nosa. Gledam ga, a on, ko veteran drugog svjetskog rata, prezivio vatromet, i nista se nije promjenio, ima iste one jelenove, ko biva irvase, isto se keseri kao i prije, ko da je malo munjen, isto sjedi u rupi ukrasne kugle, sav pocrnio po brkovima, bradi, kosi, ma konda se farbao. Gledam ga, a misli mi lutaju svuda unaokolo, ma kakva zadaca. Vrag mi ne da mira, a sjecam se, da je mati meni i bratu vazda govorila:

- Sa nakitom za jelku morate biti pazljivi, jer je osjetljiv, lako lomljiv,- a u meni poriv proradi, hocu da probam. Stisnem rukom kuglu i nista, nista se ne dogadja, a ja opet ponovo stisnem kuglu, bas da vidim, opet nista, ponovo stisnem, al bas, dobro, a kugla puce i odzvoni na pod. Ispade onaj guzonja iz kugle, prevrnuse mu se saonice, paketici se rasuse, a oni jelenovi, nigdje ih nema, uhvatise maglu. Jedva ih nadjoh i brze bolje sve to skupim, pa ponovo stavim u kuglu, dodam ko fol malo snjega, od vate, samo da zamazem oci starcima, al hoces, kuglu nemam za sta vezati, jer ona mala zicica je ispala i moradoh je samo gurnuti, duboko, medj grane, da se ne vidi.

Misli lutaju, pitaj boga kuda, a iz skolskog dvorista osluskujem ciku, galamu, igraju nocnu utakmicu, a ja ne mogu biti s njima. Vrag mi ne da mira, odoh u spajzu, da vidim tortu, sto je stara napravila za Novu godinu, a ona, ucifrana, nadjidjana, prelivena cokoladnim prelivom, a odozgo, orasi i sve neke ljepe sare. Udari me miris torte pomjesan sa rumom pravo u nos i moj instikt za prezivljavanje proradi u trenu, smrknu mi se pred ocima i mislim se, samo malo, ma, samo malo da je copnem, samo malo, da niko ne primjeti. Al, oces vraga. Zagrizem odozgo, po rubu, bas onako, dobrano. Torta se topi u mojim ustima, a ja potpuno odljepio. Gledam, vidi se dobro da je neko zagrizao, a mislim se. Jeo, ne jeo, ja sam ga sad najebo, pa bar kad najebavam, onda bar da najebem kako spada i ako gines, onda gini potpuno fer i onda, gini do kraja, isto ti se fata. Znam, stara ce vikati na mene i za taj jedan mali obican zagriz, isto kao i za dva i onda zagrizem jos jednom. Opet uzivam i opet razmisljam, stara ce na mene vikati, za tri zagriza, kao i za dva, pa nanovo opet zagrizem i stalno mi prisutna ta misao, stara ce vikati za deset zagriza, isto kao i za devet, za devenaest kao i za dvadeset i tako, zaokruzim tortu, sa gornje strane i zakljucim.
- Sada lici na nesto, - jest izgrizena, al, je izgrizena bar simetricno i lici na krunu.
Naravno da je nepotrebno objasnjavati reakciju moje matere, kad je izasla iz spajze, a jadnica, izgledala je jako tuzno, kao da je slag trefio, sve seluda, po kuhunji, a ja mislim , boze moj, da se nije spalila na peglu i nikako da uhvati pravac.
Sabra se ona, gleda me pravo u oci i ne pita. Ma sta ima pitati, kad je sve jasno, a ja kolutam ocima po plafonu i sve gledam dezene i cvjetice, po lusterima, ko da nikad lustera vidio nisam.

I danas kad se sjetim tog trenutka i pogleda moje majke, bude mi zao.
Dugi niz godina, mati je i dalje pravila meni i bratu i nasim gostima najljepse torte i nikad se nije naljutila na mene, a u sali je znala reci:

- Sta djete zna, sta je torta, zao mu torte, al je svejedno ocapa.

bruja

UZ PRVI RODJENDAN PARKICA

Ideja i motiv zbog kojih sam cetvrti trecega, tacno prije godinu dana, otvorio ovu virtuelnu konobu, a koji stoje u zaglavlju, i dalje vaze. To su postulati koji se ne  mijenjaju. 

Znao sam i prije pocetka da je pokretanje i odrzavanje bloga velika obaveza, ali nisam bio svjestan koliko velika.

Znao sam isto tako, da je ovakvo druzenje i povezivanje ljudi zadovoljstvo, ali nisam bio svjestan koliko veliko zadovoljstvo.

Mislim da smo veliku vecinu onoga sto i kako je planirano ostvarili. Naravno, bilo je i lutanja, povremenih odstupanja, malih nesporazuma, mozda i razocarenja... Ali bilo je daleko vise velikih i prijatnih iznenadjenja; ukljucenja i javljanja ljudi sa kojima sam (smo) pogubili veze. 

Parkic je za mene iskustvo iz koga ucim, i o sebi, i o vama, i o javnim medijima ... Ucim. I to me raduje.
"Cogito, ergo sum" -  Mislim, dakle jesam (postojim) - Rene Dekart

Posjeta i javljanje konobi poceli su ocekivano stidljivo. Vecina je u pocetku osluskivala i pratila da vidi u kom pravcu ce Parkic ploviti. Ono sto ohrabruje je da se broj citaca svakodnevno povecavao, kao i broj onih koji po prvi put citaju Parkic. Ti brojevi se i dalje svakodnevno povecavaju, ali to i nije najvaznije. Prijatno iznenadjenje je navracanje i javljanje mladih u Parkic.

Broj aktivnih ucesnika se isto tako povecava. Polagano, ali ipak se povecava. Mada bi mi bilo lakse da je broj aktivnih saradnika veci, poznavajuci nas mentalitet da radije citamo nego se latimo tastature, ja ne mogu a da ne budem zadovoljan.
Da li nekoga isticati i rizikovati da nekoga drugog nepravedno zaboravim?
Ipak, da.
Uz izvinjenje onima koje cu mozda ovog puta neopravdano izostaviti, ne mogu a da se, nakon ovih prvih godinu dana, posebno ne zahvalim 

Natasi,

Mariu,

Boci,



Vjeki,



Bruji,

Ljilji M.

 Ne mogu a da ne pomenem Masu, koja je slikama sa svog putovanja ucinila da Parkic dobije jos jednu, neplaniranu, lijepu dimenziju.

Nastojati da svaki dan izidje prilog, pa makar i kopiran sa neke stranicie ili novina, je ogromna obaveza; veca nego sto sam to ocekivao. Pisati pa jos i redovno, ovakvom amateru kakav sam, sigurno nije lako. Pocinjem da se pribojavam da se ponavljam, ( neki ce reci , i vrijeme je!), da su teme o kojima pisem vec objavljene i u nekom obliku vec sazvakane. Pribojavam se gresaka koje mi se svakodnevno desavaju, svoje povrsnosti, koje ranije nisam ni bio svjestan...
Bojim se da cu ovako intenzivnim svakodnevnim radom i pisanjem iscrpiti snagu i zasititi svoju znatizelju. A nije mi bio, niti mi je sada, cilj da „plesemo jedno ljeto“. Parkic sam planirao za duzi period. Sve dok dobacujemo...

I nemojte se razocarati ako ubuduce kada otvorite Parkic, ne nadjete novu temu.  Budite uporni i kliknite i slijedeci dan. Pa ako i tada nista novo ne nadjete, procitajte nesto iz arhive. I vjerujte da ce jedan od slijedecih dana donijeti nesto sto ce privuci vasu paznju.
Nije u pitanju umor. Jenostavno, "budimo realni oko..."

Vama koji ste ovu godinu ulazili u Parkic, vama koji ste tek nedavno usli, vama koji ste tu redovno, vama koji ste tu povremeno, vama koji se javljate, vama koji se ne javljate, svima vama cestitam godisnjicu naseg druzenja i zelim jos mnoge.
Danas je pice za sviju vas na moj racun.
Za mezu se obratite Natasi i Mladenu.

U zdravlje!

Natasa: Uz godisnjicu

Dragi blogeri!
Dočekasmo evo punu godinu od otvorenja našeg Parkića.
Lijep osjećaj radosti, ponosa, pomalo i nevjerice da smo zagazili u njegovu drugu godinu.
Velik je to bio trud, volja i snaga našeg Predraga, koji ga je osmislio i svakodnevno gradio jednu stazu više.
Vjerujem da su mu naša povremena uključivanja, pogotovo naši komentari bili poticaj za nastaviti razvijati Parkić.
Imali smo lijepo druženje uz smijeh, pokoju suzu, dobru mezu i vino.
Parkić je postao mjesto druženja u koji svakodnevno zalazimo, bez kojega mislim da više ne možemo, i u kojem smo sigurni da ćemo naći prijatelje i dobronamjerne posjetitelje.
Dobivali smo razne informacije, kako o zbivanjima u nama i oko nas, tako i o bivšim sugrađanima, njihovim životima i postignućima.
Čitali smo stihove, slušali glazbu, upoznavali ljepote našeg planeta, pričali šale, oštrili um, ...
Nećemo ti zamjeriti Predraže, ako povremeno sjedneš na klupu i odmoriš.

Dragi Predraže, dragi blogeri podignimo čašu tog toliko spominjanog vina i nazdravimo nama i našem Parkiću.
U zdravlje i sretno nam svima do dogodine u isto vrijeme!
Natasa

BOCO: Srećno‏!

PARKIĆU MOJ!


SREĆAN TI PRVI ROĐENDAN I DA NAM JOŠ DUGO TRAJEŠ.

SVIM GOSTIMA I ZVANICAMA, ŽELIM PUNO SREĆE I DA TE JOŠ DUGO PAZE, PRATE KAKO RASTEŠ I UŽIVAJU U TVOM USPJEHU.. ŽIVJELI- BOCO!

RUŽA

-Da li bi mi

prodali taj cvijet

gospodine-

promuklim glasom

me upita stariji čovjek,

baš u tenutku

kad sam pogledao

na sat.

-Vi imate ružu,

a ja imam

kome da je poklonim- reče ,

blago se osmjehnuvši.

Dok smo zajedno

išli niz ulicu.

osjetio sam

njegov radoznali pogled.

Ruža mu je pristajala.

Znalački je držao taj cvijet.

Rastali smo se

pred hotelom „Palas.“

-Ja ću do Sneka na piće.

Laku noć- rekoh tiho

i skrenem desno, na prelaz.

-Štok- dobacim konobaru

i naslonim se na šank

uz izlog.

Starija gospođa,

sa cvijetom na usnama,

stajala je kraj prozora

hotelske sobe

i pogledom

pratila gospodina,

što je u tom času

žurno išao prema meni.

28.februar 2011.g. boco



Caj samo za slikanje



MARIO: GODISNJICA

Ponekad ne mogu da napišem ni obično pismo, zavidim onom sebi od prije neki dan kada sam to lagano uradio. Ponekad sam težak, ne osjećam se najbolje, osjetim da ne funkcioniram najbolje. Poslije podne je, počinjem da pišem. Osjećam kao da sam se tek probudio ili kao da baš sada moram skočiti u Vrbas. A htio sam samo napisati nekoliko afirmativnih riječi u povodu godišnjice Parkića... ne ide. Kada bih popio čašu vina bilo bi lakše, ali ne pijem sam sa sobom. Zato koristim muziku, oprobani stimulans.

Godišnjica je Parkića (htjedoh reći našeg malog Parkića), a to je radostan događaj. Često očekujem 07:00 kada Predrag postavlja novi prilog i obično imam vremena za samo letimičan pregled... jurim na posao i računam koliko je sada sati u Americi, a koliko u Australiji. Ima taj naš Parkić kvalitet dobrodošlice, ima draž mjesta za povjeravanje, toplinu neophodne intime. Parkić ponekad fino iznenadi, često obraduje, pokrene. Nakon časkanja u Parkiću osjećam se lakše, funkcioniram i požalim što se radi samo o okrutno imaginaranom mjestu.

Predraže, želim (nam) da Parkić poživi duže, jer ova prva godina je vožnja sa samo jednim okretom na ringišpilu... Za vedrinu, trud i upornost imaš moju zahvalnost.

Mario

"DJE TI JE PITA?!"

Ova prica kruzi internetom zadnjih dana i nedjelja. Dobio sam je sa vise strana, sa prijedlogom da se objavi... Posto je smijeh lijek za sve moguce bolesti postavljam je ovdje da se i vi, koji je niste dobili i procitali nasmijete i izlijecite od svakodnevnice. A vi koji ste je dobili, napravite slobodno pitu i citajte uz pitu, jer pita je najzdravije jelo na svijetu. To vam i ja potrdjujem.
Upozoravam mladje od 18 godina i one kojima nase izvorne psovke paraju usi da ne citaju ovo ekspicitno stivo. Ili da citaju jednim okom.
(Nekad davno, prije godinu dana,  ja rece, nema psovki u Parkicu. I skoro cijelu godinu izdrzah. Ovaj tekst je izuzetak...)

******************************
(Kazu da je ovo dio monodrame Antona Drahta, "Ðe ti je pita")

Pitaš kako sam dop'o zatvora u Amer'ci, jarane. Prijavila me u mene žena i djeca. Vjerov'o il' ne. To ti je bilo nekako... 'vako.
Zovu mene jedan dan iz škole, kažu, mali ti dobio sindrom. Od koga, reko', pizda
im materina ona drogeraška, mora da su donosili inekcije u školu. Šta je fasov'o ? ADHD, kažu. Noge mi se odsjekle. Hoće l' preživjet', kukam ja po školi, đe je da ga vidim, na šta l' mi dijete liči?
Konačno ga dovedoše, njih petero, direktor'ca, garava k'o odžak, pa još neka debela rospija, valjda medecinska sestra, pa pol'cajac, pa vatrogasac, i još neki mali iz starijeg raz'da, neki naš iz Zen'ce, da mi prevodi, da bolje razumim, ko biva ja ne znam dobro engleski. Vidim ja mali mi zdrav i čitav, nije
se osuo, ma k'o normalan. On ti, kaže debela, ima ADHD. Ma, šta vam je to, skoči' ja, govor'te više, ako Boga znate! To ti je, kaže ona garava, Attention Deficit Hyperactivity Disorder.
Okrenem se ja onom malom iz Zen'ce, šta, reko, ova kaca Boga ti laprda, čime se zarazio? Ma, veli, nije to zarazna bolest nego je Ekrem nemiran u školi, jurca po hodnicima, skače po klupama, zajebava svakog, hoće se i pomarisat'. Laknu mi nama'.

Molim te, prevedi im da ništa ne brinu, izliječiću ga ja čim stignemo kući. Nećeš ga ti liječit', skoči ona debela, imala je brat bratu dvesto oka samo u guzicama, i još toliko u dva stomaka ispod stomaka. Imamo mi ovde lijekove, kaže, terapije, psiologe, sociologe, mi ćemo njega sredit'. Ništa vi ne brin'te, draga gospođo, znam ja, reko', jednu pravo dobru terapiju iz Bosne, naučio sam je od rahmetli babe, on od njegovog babe, i sve tako. Ooo, intrsting, kaze direktor'ca, ta terapija je kod vas u Bosni neka tradicija, s
koljena na koljeno? Nije, reko', kod nas je to s bubrega na bubreg.
Ma nisu prošle ni tri hefte zove onaj mali iz Zen'ce. Šta je, reko', sad?
Kakav je sad belaj? Sad je, kaže, u pitanju OTIZAM. Ma, kad se i u to uključilo pašče jedno?! A priprijetio sam mu da se mani politike i tih gluposti, komunizma, budizma, patriotizma, otizma, svega. Ko ga je na to nagovorio? Mora da je onaj Ćamilov taksirat Faruk. Nije to to, kaže, to ti je opasna bolest, bleji u prazno, gubi se, ne prati nastavu, potpuno odsutan i tako. A to je to, reko'. Opasna bolest, veliš. E ovog puta ću ga ja izliječit' za sva vremena i to od svih bolesti!
Tako ti je to u Amer'ci, moj jarane, sve je bolest. Ako ne hodaš kako oni misle da treba, ako ne pričaš, ne slušaš, ne spavaš, ne jedeš, svemu odma' daju ime, pa skraćen'cu i... nema ti više spasa. Od ljekara do ljekara, ne možeš ih se više nikad kutarisat'. Svaki dan u ap'teku k'o u menzu i uzimaš lijekove za
sve moguće skraćen'ce - ADHD, MRSA, AIDS, AVNOJ, SUBNOR, KFOR, ma ima ih mali
milion.
Iš'o ja na neke preglede i poslije zove taj famili hećim da hitno dođem kod njega. Moraš, kaže, odmah početi piti lijekove za ho'sterol. Što, bolan ? Ho'sterol ti je, kaže, 215. Pa, reko', i prošle godine mi je bio 215 pa si rek'o da mi je u granicama normale. E, kaže, to je bilo prošle godine. Sada su stručnjaci pronašli da je normala 200 a ne više 220, pa je tvoja situvacija sada kritična, hitno moraš početi pit' lijekove. Jeb'o mater te si ti normalan, reko'. Prije šes' mjeseci si mi sa istim nalazom rek'o da sam zdrav k'o dren, a
sad ka'eš da sam u kritičnom stanju! Pa, ko je ovde lud, čovječe, ti ili ja!
Stručnjaci su, kažeš, tako odlučili. Ma jebem ja i tebe i te tvoje stručnjake, mijenjate to svakih šes' mjeseci samo da bi ap'teke zgrnule pare, a i vi s njima.
Neću ih pit' pa makar crk'o nama'. Nosi ih materi! Mafija je to, jarane. U mene se žena bila u to ufurala, pila svaki dan po 28 lijekova. Samo vidiš po cijeli dan trza glavom nazad. Pa je poslije neko nagovori na onu makrobiot'ku. Ja, tog belaja. Počela da donosi neku travu u kuću, neku crnu rižu, oči joj se vako ukosile, neke smrdljive supe, istopila se, nemaš je zašto ufatit'. Navalila na mene svaki dan, pusti tu, kaže, kafu i
cigaru, što će ti rakija, nije to zdravo. Meso, hljeb, baklave, tufahije, sve to treba izbacit'. Slušam je i ne mogu da vjerujem svojim ušima. Čuj, izbacit' baklave i tufahije, pa čime ću se, reko', zasladit' poslije ručka?
Treba, veli, da jedeš voće.
Voće? Ma, đe ti je to, reko'. Šljive brezukusne izgledaju k'o jab'ke, jab'ke k'o bundeve, kruške mirišu na banane, jagode imaju ukus trešanja, sve se izmiješalo, sve raste u svako doba godine, dana I noći, ma koje crno voće, nek' ti ga jede babo.
Vrnem se ja jedan dan iz fabrike gladan k'o vuk a na astalu u tanjiru nešto crno, tanko, ubuđano, uščulo se, Bože ubrani.
- Ðe ti je pita, reko' ?
- Ručak je na stolu, kaže. I pokazuje na ono.
- Šta ti je, reko, to ?
- To su, kaže, alge.
- Kakve alge?
- Japanske.
- Odakle ti to, reko'.
- Iz mora.
- Šta ima za jest'?
- Pa to, kaže.
- Šta to?
- Alge. One su vrlo zdrave.
- Pa ako su tako zdrave zašto nisi nikad vidila Japanca većeg od metar i po? Moj Ekrem im može svima pitu s glave jest'.
- Al' su zdravi.
- Čuli ti šta te ja upita'? Ðe ti je pita?
- Šta će ti , kaže, pita, od nje se deblja. Pita se, kaže, neće više jest' u ovoj kući. Sir nije dobar za ho'sterol, meso se ne probavi ni za heftu, vruće tijesto.....nije više stigla reći ni je'ne, dofatio sam je za grlo i poč'o
mastrafit'. Utrča mali onekle kad je čuo da ona zapomaže pa dofatih i njega, pa sve o jednom trošku. Oderem ih oboje od batina, onako po pe-esu, k'o što je rahmetli babo mlatio. Ruke su me zabolile.
Al' da vidiš sutra belaja. Vratio se ja s posla kad pred kućom čeka marica.
Izađoše njih dvoj'ca, zabicili ko dva vola, opasali pendreke i pištolje oko sebe, jedan sav pjegav, žut i deb'o, a drugi isto deb'o al' crn k'o đavo.
- Jeste l' vi, kaže onaj žućo, mister Kazim Klika?
- Nismo, reko'.
- Kako , kaže, niste. Daj dokumente.
Dam mu ja vozačku
- Kako , kaže, nisi kad ovde piše Kazim Klika.
- Ne piše tu, reko', Kazim Klika, ti ne znaš čitat'.
- Nego šta piše?
- Pise Ćazim Klica.
- Pa, jestel' to vi , kaže?
- Jesmo. Izvol'te, šta treba?
- Jesi l' ti ovom malom otac? I pokazuje ne Ekrema.
- U mene žena kaže da jesam. Šta je ugursuz sad uradio? Razbiću ga!
- Nije, kaže, ništa uradio, nego otkud njemu masnice po cijelom tijelu?
- A tooo, bi mi lakše, sve je u redu, reko', te šljive sam mu ja napravio. Baš sam ga juče dobro izudar'o.
- Znači priznaješ da si ga tuk'o, uskoči onaj garavi.
- Čuj, tuk'o, ma odr'o od batina.
Nih se dvoj'ca zgledaše pa kaže onaj žuti, odma' ćete poći s nama.
Ðe, reko? Kod sudije, kaže, pa u zatvor. Optuženi ste da ste tukli dijete. Ma, šta je vama, jeste l' vi normalni, nisam ja tuk'o ničije dijete, samo sam izmastrafio mog Ekrema. Ko meni može zabraniti da bijem vlastito dijete kad god 'oću ? Bijem ga redovno, bije ga u mene žena, bije ga u mene amidža, dajdža, bijo ga je i Abaz, nastavnik matemat'ke, Zuko, nastavnik muzičkog, nena Fatima, rahmetli dedo Huso, nema ko nije, i sad ti meni ka'eš da ga ja nemam pravo bit'! Pa ko će ga onda mlatit'?
- Ne treba niko da ga bije, kaže odžačar, s djecom treba razgovarat', lijepo im sve objašnjavat', biti s njima k'o drug. Ovo je Amer'ka, demokrat'ja, svako ima pravo da kaže i radi sta 'oće, i niko nema pravo da ga zato bije.
- Ma, sit sam ja te vaše demokrat'je, zato vam i jes' sve bankotiralo i cijeli ste dunjaluk pokrali i o jadu zabavili. Da se znao domaćin i ko koga treba da bije ne bi danas cijeli svijet bio na belaju.
- A dobili smo takođe i prijavu da ste silovali kamilu.
Ja se šokir'o!
- Kak'u ba kamilu, ko je silov'o kamilu, jes' ti ba normalan čo'eče?
- Vašu suprugu.
- Ma, misliš Ćamilu, jebem te nepismena. Ko kaže da sam je silov'o?
Kako mo'š silovat' vlastitu ženu? Kakvi ste vi hajvani, čo'eče Boži!
- Ona kaže da si je silov'o prošle sedmice.
- Ko je ba silov'o ? Ma, sama tražila!
- Jes' prva dva puta. A treći put joj, kaže, nije više bilo do tog'.
Ja se obeznanio. Umalo me nije šlag trefio. Šta da ti više pričam.

MLADEN: NAJDRAZE EROTSKE SLIKE (3)

Ja ne znam kako je sa vama ostalima, ali meni nije bilo lako gledati sve ove slike, obradjivati ih, downlodovati, i kontrolisati pri tom pljuvacne zlijezde.
Posto je vecina posjetilaca Parkica u uzrastu kada su intersovanja za mnoge druge zivotne aktivnosti u silaznoj putanji, a ove vezane za gastronomiju u uzlaznoj, mozda ne bi bilo lose da razmislimo o posebnoj stranici ( pored SLIKE, SALE...) : Nazovimo je " RECEPTI" . Ako ima zainteresovanih javite se, pa da otpocnemo. Vrlo rado bih citao kako su pravljena jela sa slika koje objavljujemo, a i neka druga; domaca. Specijaliteti. Ne ona iz Kuvara. Mogao bi nam to biti projektic kojim bismo otpoceli drugu godinu Parkica.
Hajde javite sta mislite o tome?

**************************** 
Istarski odgovor Najdraze erotske slike (2) sam shvatio kao provokaciju na koju moram reagirati, pogotovo posto sam jednom u Porecu ostao gladan pored punog stola (naravno da lazem, ali to je zbog dinamike teksta). Kao odgovor na odgovor evo nekoliko skromnih prijedloga na osnovu vlastitog iskustva:

Mjesto radnje: Otok Zirje

Vrijeme radnje: ljeta iza nas

Posto kao svaki prosjecan Balkanac pretjerujem, nakon ovakvog objeda bi bilo dobro poci na pocinak sa bocom hladne vode i lavorom pored kreveta.
Mladen

Obicno predjelo



Suvi bakalar, pet dana u hladnoj vodi



Taj isti bakalar kao zavrsni produkt

Hobotnica ispod peke kao jos jedno glavno jelo

Orade u zasjedi, ako glavnih jela nije dovoljno

Kiflice za svaki slucaj

I na kraju malo Bosne, domaca sirnica za bolje varenje

Rozato kao recept, nigdje brasna - samo jaja

****************************

Obrisite se oko usana

NATASA: NAJDRAZE EROTSKE SLIKE (2)

Nasa Dalmatinka Natasa nije izdrzala a da ne dopuni gastronomsku erotiku sa malo dalmatinskih jela, mome srcu jednako dragih. Stavise! 
Kao da vidim Mladena koji gleda ove erotske slike i topi se od miline.

**********************************************

Fuze

Ako se već insistira na mesu, ja sam radije za ovu kombinaciju:
istarski pršut, paški sir i vino, a jos vise za: istarske fuze s tartufima, ili bakalar ala bianco.

Fritule

a kad je riječ o erotici, u Parkiću, izabrala bih glazbu:
Leonard Cohen: Dance Me To The End Of Love

ako ne možete otvoriti, kao što ja ne mogu u RH, pogledajte ovu varijantu:
Leonard Cohen: Dance Me To The End Of Love

i argentinski tango.
Natasa