Decembar 1962 godina
Nemojte reci nikad, da materi niste krisom ukrali kolac, onako, jos dok su topli, ili iz spajze, to je fakat, a ako kazete suprotno, taj bi fakat bio ravan onom izrecenom, moja stara nama nikad nije pravila kolace, al, malo je onih koji od kolaca naprave takav dar mar, kakav sam ja znao napraviti i to ne od obicnog kolaca, nego od Novogodisnje torte, a sad slobodno mozemo reci i Bozicne torte, a moglo se i prije tako reci, ali ovi danasnji politikanti sto drukaju u sve drugo, samo ne u istinu, uvjek podizu laznog "Kviska" i govore da onda nije bilo demokratije i da se nije smjelo ici u crkvu. Ma lazu, smjelo se sve, samo, nije se smjelo sovati Tita, pa ako je to mjerilo demokratije, da nekom sujes majku, onda, po njima nije bilo demokratije. Danas najvise suju politicari i nikom nista, skidaju gace jedni drugima, gdje god stignu, a narocito pred Novu godinu i izbore.
Sjedim za stolom, pisem domacu zadacu, a na stolu, nakicena Novogodisnja jelka, tik meni ispred nosa. Starci otisli u grad nesto kupiti, a ja pisem zadacu i gledam u papirnatog, debelog, deda mraza guzonju, sto sjedi u rupi ukrasne kugle sa jelke, uljuljan u saonice i sa vrecom poklona iza sebe, te dva jelena, ko biva irvasa, sto ispred njega trce, a on sav nagorio od vatre, sto je lani napravi moj stari paleci prskalice, one sto bljeste, al vatra, ko vatra, ne pita, uhvati se bljestavog papira, sto je ukrasavao nasu jelku, cineci je bljestavijom nego sto jest i za cas, nasta pozar u nasoj maloj kuhinji, koja nam je sluzila za dorucak, rucak, veceru, docek gostiju, a bila je tu jedna secija, kredenac, sto sa nekoliko stolica i sporet. Gori jelka, sve se bljesti, a bogami bljesti i nasa kuhinja, a stari brze bolje zgrabi jelku za vrh, pa sa njom u hodnik i brze na tarasu. Malo se spalio, al nam je jelka potpuno izgorila.
Nekoliko godina kasnije, opet pisem zadacu, al sad u novom stanu, sto smo ga prosle godine dobili i sve se cini da se od zadace nisam micao, neupuceni bi rekli, primjerno djete, primjeran djak, ma milina, a opet Novogodisnja jelka na istom tom stolu, opet isti taj guzonja, deda mraz, keseri se iz one iste kugle, meni ispred nosa. Gledam ga, a on, ko veteran drugog svjetskog rata, prezivio vatromet, i nista se nije promjenio, ima iste one jelenove, ko biva irvase, isto se keseri kao i prije, ko da je malo munjen, isto sjedi u rupi ukrasne kugle, sav pocrnio po brkovima, bradi, kosi, ma konda se farbao. Gledam ga, a misli mi lutaju svuda unaokolo, ma kakva zadaca. Vrag mi ne da mira, a sjecam se, da je mati meni i bratu vazda govorila:
- Sa nakitom za jelku morate biti pazljivi, jer je osjetljiv, lako lomljiv,- a u meni poriv proradi, hocu da probam. Stisnem rukom kuglu i nista, nista se ne dogadja, a ja opet ponovo stisnem kuglu, bas da vidim, opet nista, ponovo stisnem, al bas, dobro, a kugla puce i odzvoni na pod. Ispade onaj guzonja iz kugle, prevrnuse mu se saonice, paketici se rasuse, a oni jelenovi, nigdje ih nema, uhvatise maglu. Jedva ih nadjoh i brze bolje sve to skupim, pa ponovo stavim u kuglu, dodam ko fol malo snjega, od vate, samo da zamazem oci starcima, al hoces, kuglu nemam za sta vezati, jer ona mala zicica je ispala i moradoh je samo gurnuti, duboko, medj grane, da se ne vidi.
Misli lutaju, pitaj boga kuda, a iz skolskog dvorista osluskujem ciku, galamu, igraju nocnu utakmicu, a ja ne mogu biti s njima. Vrag mi ne da mira, odoh u spajzu, da vidim tortu, sto je stara napravila za Novu godinu, a ona, ucifrana, nadjidjana, prelivena cokoladnim prelivom, a odozgo, orasi i sve neke ljepe sare. Udari me miris torte pomjesan sa rumom pravo u nos i moj instikt za prezivljavanje proradi u trenu, smrknu mi se pred ocima i mislim se, samo malo, ma, samo malo da je copnem, samo malo, da niko ne primjeti. Al, oces vraga. Zagrizem odozgo, po rubu, bas onako, dobrano. Torta se topi u mojim ustima, a ja potpuno odljepio. Gledam, vidi se dobro da je neko zagrizao, a mislim se. Jeo, ne jeo, ja sam ga sad najebo, pa bar kad najebavam, onda bar da najebem kako spada i ako gines, onda gini potpuno fer i onda, gini do kraja, isto ti se fata. Znam, stara ce vikati na mene i za taj jedan mali obican zagriz, isto kao i za dva i onda zagrizem jos jednom. Opet uzivam i opet razmisljam, stara ce na mene vikati, za tri zagriza, kao i za dva, pa nanovo opet zagrizem i stalno mi prisutna ta misao, stara ce vikati za deset zagriza, isto kao i za devet, za devenaest kao i za dvadeset i tako, zaokruzim tortu, sa gornje strane i zakljucim.
- Sada lici na nesto, - jest izgrizena, al, je izgrizena bar simetricno i lici na krunu.
Naravno da je nepotrebno objasnjavati reakciju moje matere, kad je izasla iz spajze, a jadnica, izgledala je jako tuzno, kao da je slag trefio, sve seluda, po kuhunji, a ja mislim , boze moj, da se nije spalila na peglu i nikako da uhvati pravac.
Sabra se ona, gleda me pravo u oci i ne pita. Ma sta ima pitati, kad je sve jasno, a ja kolutam ocima po plafonu i sve gledam dezene i cvjetice, po lusterima, ko da nikad lustera vidio nisam.
I danas kad se sjetim tog trenutka i pogleda moje majke, bude mi zao.
Dugi niz godina, mati je i dalje pravila meni i bratu i nasim gostima najljepse torte i nikad se nije naljutila na mene, a u sali je znala reci:
- Sta djete zna, sta je torta, zao mu torte, al je svejedno ocapa.
bruja
Simpaticna, slatka prica.
ReplyDeleteNasmijala sam se od srca, a kako i ne bih kad su joj se prikljucila i moja slicna sjecanja iz djetinjstva.
Kako bih ih rado stavla na papir, ali jutros nemam vremena, odoh na Sljeme.
Sivo je i oblacno, ali u dobrom raspolozenju u kakvom sam zanemarit cu ovakvo vrijeme, a mozda se i posreci.
Brujo, blog ti je( bolje i ovo ti, nego gospodine) vizualno i sadrzajno je sve bolji i bolji. Bravo!
Zahvaljujem i ovo ti mi bas pase.
ReplyDeletePozdrav od bruje
Bruja je odlično opisao nekadašnji kućni ambijent i situacije našeg odrastanja. Sjećam se tog vremena i činilo se da je torta uvijek za neke goste. Torta je izazivala, a treba dočekati neki zvanični trenutak. Kada je bila pravougaonog oblika, taktika je bila jasna: krišom smanjiti stranice četverougaonika. Više puta sam uspijevao u tome, a teško su mi padale kritike kada sam bivao otkriven.
ReplyDeleteMeđutim, moja tetka koja je imala tri sina bila je na mnogo većim mukama u takvim situacijama. Vrijeme odrastanja kada nam je šećer potrebniji podudario se sa skromnijim životom. Srednji sin moje tetke, rođak koji je nama mlađima u to vrijeme bio idol, bio je najinventivniji. Majstorski bi nadmudrio tetku, neprimjetno bi ‘izvukao’ srednji sloj iz ’okrugle’ torte ili znatno bi prepolovio filu. Sjećam se tetke, iznosi tortu pred goste: „Bože dragi, kako je niska. A vjerujte, stavila sam deset jaja.“ (Ne znam zašto, ali tada je kvalitet torte bio broj jaja.)
Pozdrav, Mario
U ta dobra stara vremena jaja su bila na cijeni. Bila su mjerilo, ne samo za kolace, vec i za mnoge druge stvari. Kao na primjer hrabrost ( sta li je to?)i ...da ne nabrajam...
ReplyDeleteI Djoko Balasevic ih je opjevao ...
Meni se jednom desilo ( sjecam se gimnazijalac sam bio) da u dva - tri dana pojedem okruglu tepsiju ruzica, cijelu, napravljenu malo ranije i ostavljenu na vrh vitrine da ceka svoju prigodu, nedaleko od mog kreveta. Nisam kaznjen, ali slijedecih desetak godina, mozda i duze, nisam mogao zamisliti da pojedem ruzicu. Sada opet mogu ali samo jednu...
ReplyDeleteSta je sa onim komadom torte sto smo ga Vjeki ostavili?
ReplyDelete