Tuesday, March 15, 2011

Ljilja M.: Svjetiljka iz Beča


I dalje teku te dvije ulice prema izlazu iz grada. Veća, Mladena Stojanovića i njoj skoro paralelna,
nekad zvana Karla Rojca. U našu, K. Rojca aleju (ono tanahno drveće što su ga naši roditelji davno posadili dobrovoljnim akcijama toliko je izraslo da je grad dobio još jednu prepoznatljivu aleju), ulijevaju se manje uličice. Između dvije pritoke, Cankareve i Nove ulice bila je jedna kuća (danas nadogradnjom preobražena u ružnu kućerinu) sa okućnicom koja me uvijek asocirala na onu Arsenovu pjesmu u kojoj se pominju “gredice salate”. Tada je to bila kuća porodice Jagić. U dvorištu prema cesti uzdizala su se dva, možda i tri, visoka bora sa ćilimom osušenih iglica prostrtog u sopstvenoj im hladovini. Okolo bi trčkarao Turk, mali ostarjeli ćuko kojeg se nisam bojala (za razliku od ogromnog vučijaka koji se pojavio kasnije). Ovu pitomu oazu od ulice je dijelila drvena ograda, bolje reći taraba… Tu, na tom ćilimu pod borovima, čim proljeće grane, pa sve do kasne jeseni skoro svakodnevno, nas tri… Ljerka, Rada i ja… smo poslije škole provodile svoje dane (kasnije nam se pridružila Nada). Donosile bi svaka svoje krpice, šile bi haljine za naše lutke… Sa druge strane ulice u “avijatičarskim zgradama” živjele smo Rada i ja. ”Mogu l’ kod Ljerke”, pitala bih mamu i ne sačekavši odgovor već bih se našla pod borovima…

Prerasle smo igre s lutkama, ali bi i dalje tu provodile sate i sate naslonjene na tarabu. I sa te pozicije posmatrale bi svijet kroz naočare šiparica... Uvijek smo imale nekih naših tajnih tema…
Kada bi neka od nas kazala: ”Hajte sa mnom”, to je značilo da bi ju mama poslala u pekaru kod Hakije u Bojića Hanu, ili u Mljekaru, ili kod Jure u prodavnicu. I opet bismo se vraćale pod borove… Bile smo klapa… išle u isti razred, imale dragu učiteljicu Dušanku, kasnije iste nastavnike u o.š. Milan Radman…
Onda je došla srednja škola, pa korzo… taraba u K. Rojca ulici nam je postala preniska. Moja porodica se u to vrijeme preselila u drugi kraj grada… putevi više nisu vodili u Rosulje koje dugo nisam preboljela…

Ljerku je život odveo u Beograd, Radu u Zvornik, a Nada i ja se poslije studija vraćamo u BL. Dvadesetak godina kasnije selim u “crvene zgrade”, vraćam se u našu Karla Rojca ulicu, samo nekoliko desetaka metara dalje od Ljerkine kuće. Sudbina je odredila lokaciju, bila sam presretna povratkom u Rosulje.

Ovih proljeća, četvrt vijeka poslije, kada su Rosulje mnogo drukčije, volim sjesti u baštu kod Jure (od nekadašnje prodavnice postala je kafana), zauzeti položaj sa pogledom prema Ljerkinoj kući, prema djetinjstvu… piti kafu i lamentirati sa mojom malom klapom.

Prije tri godine dobijem razglednicu iz Beča. Znam da je vihor rata Radu odnio u Beč, Ljerku u Rovinj. Na razglednici osim njih dvije potpisana je i Jasna Rojc (sjećam se da je dolazila svojoj rodbini na kraju ulice, u kuću narodnog heroja Karla Rojca po kojem se zvala naša ulica).

Razglednica mi se baš sviđa. Sklona nalaženju kojekakvih simbola oko sebe, mislim da ova sjetiljka ne svijetli slučajno.

Ljilja M.

1 comment:

  1. Lijepo, toplo, podsjećanje na djetinjstvo i prijateljice. Potaknulo me je da se prisjetim i svog djetinjstva. Bilo je neobično, zanimljivo, s puno djece u susjedstvu, puno prijateljica, ali se događalo daleko od Banjaluke; u Puli, Sloveniji i Zagrebu i nije za naš Parkić. Hvala Ljiljo, što si me svojom lijepom pričom podsjetila na te dane. Na ti smo, slažeš se, zar ne?

    ReplyDelete