"Ne ljuti se covjece!"

Sjecate li se ove lijepe igre? Nekada je ona, oko istog stola, okupljala porodice, prijatelje...
Sta ih sada okuplja? Da li ih nesto okuplja i koliko?

Ako se opet desi da vas komentar nije objavljen, ne ljutite se.
Sjetite se ove lijepe igre i njene poruke.
Pored toga, ljutnja skodi ljepoti! Dokazano i potvrdjeno!
Cim se priblizim internetu, komentari i prilozi ce biti objavljeni.

"NOĆ BOEMA"

Jedna martovska noć u Inđiji, malom , lijepom sremskom mjestu, pripada pjesnicima. Iz cijelog svijeta dođu, da na dan rođenja velikana, pjesnika Miroslava-Mike Antića, njemu u čast i u slavu poezije, govore svoje stihove, druže se i uz neizbježne vojvođanske tamburaše, provede lijepu boemsku noć.

Po deveti put, Književni klub iz Inđije, što nosi Mikino ime bio je domaćin ove manifestacije, koju vole i sa nestrpljenje očekuju poetese i poete iz raznih krajeva. Bilo je tu pjesnika iz Švajcarske, Njemačke, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Holandije, Srbije, Slovenije i još od nekud, ali se ja, u ovom času ne mogu sjetiti.

Zbornik

Boemska poezija i boemski život su posebna inspiracija i iz pera mnogih prijatelja potekle su predivne pjesme.

Duhovni vođa i pokretač svih pjesničkih susreta u Inđiji, predsjednik Kluba, gospodin Zlatomir Borovnica- slijepi pjesnik, sa svojim saradnicima, ulaže veliki napor, a opštiski organi ih u tome podržavaju da se "NOĆ BOEMA" I "GARAVI SOKAK"- pjesnička manifestacija koja se održava polovinom septembra, godinama održavaju .Inđija, jedan od rijetkih gradova u okruženju, koji poštuje poeziju, zaslužuje sve pohvale.

"Moj Prijatelju"

Vojvođanska ravnica , tako smirujuće djeluje i opušta da čovjek poželi u tom okruženju ostati bar malo duže. Ovih nekoliko fotografija koje vam šaljem, vjerujem da će dočarati dio toga.

Jutro u garavom sokaku

Indjija - panorama

Bez njih ne moze

Pismo profesorice iz razorenog Sendaija

Kakvo je zaista stanje među ljudima, najbolje pokazuje pismo jedne profesorice engleskog jezika, koja predaje u gradu Sendaiju. Dirljivo pismo prijateljima profesorice Anne objavljeno je na Facebooku, te se brzinom munje proširilo po mreži. Nama ga proslijdio Zeljo S.

"Ovdje u Sendaiju sve izgleda dosta nestvarno. No, blagoslovljena sam prekrasnim prijateljima koji mi puno pomažu. S obzirom da moj stan više ne zaslužuje taj naziv, preselila sam se kod prijatelja. Dijelimo to što imamo: vodu, hranu i grijalicu. Svi spavamo jedni uz druge na podu sobe, jedemo uz svijeće, pričamo priče. Toplo je, atmosfera je prijateljska i prekrasna.
Preko dana jedni drugima pomažemo počistiti nered u našim domovima. Neki sjednu u aute i gledaju vijesti na ekranima navigacijskih uređaja ili stanu u red za pitku vodu kada hidrant proradi. Ukoliko nekome u stanu dođe voda, ljudi stave vani natpis tako da i drugi mogu doći napuniti svoje vrčeve i kante", piše profesorica Anne, pa ističe:
'Sviđa mi se to kako smo odbacili nevažno'
"Začuđujuće je kako ovdje gdje sam uopće nema krađa niti guranja u redovima. Ljudi ostavljaju ulazna vrata širom otvorena jer je tako sigurnije kada potres opet udari. Stalno čujem da ponavljaju: 'Ovako je nekada bilo kada su si svi međusobno pomagali.' Potresi se stalno vraćaju. Sinoć smo ih imali skoro svakih 15 minuta. Stalno se čuju sirene i nadlijeću nas helikopteri.

Proradio nam je vodovod u stanovima sinoć na nekoliko sati, a sada radi i preko dana. Struja se vratila danas popodne. Plin još nije proradio. No, sve to ide prema područjima. Nekima proradi, a nekima ne. Svi se danima nisu prali. Osjećamo se prljavima, no sada imamo i važnijih briga. Sviđa mi se to kako smo odbacili nevažno. Živimo punim plućima na razini instinkta, intuicije, skrbi, preživljavanja, ne samo za sebe, nego i za cijelu grupu", piše profesorica.

"Zamjećujem čudnovate paralelne situacije. Na nekim su mjestima kuće u potpunom neredu, a onda vidim kuću s uredno posloženim ležajevima ili rubljem koje se suši na suncu. Vidim ljude koji stoje u redu za hranu i vodu, a istovremeno vidim šetače sa psima. Ima i neočekivane ljepote. Noću je potpuna tišina. Nema automobila. Nikoga nema na ulicama. I noćno nebo prekriveno je zvijezdama. Obično se mogu vidjeti dvije ili tri, a sada je cijelo nebo prekriveno zvijezdama. Planine iznad Sendaija stoje čvrsto i kad je zrak bistar vidimo njihovu veličanstvenu siluetu na nebu", nastavlja se u pismu.

Profesorica ističe i kako su Japanci prekrasni. "Svaki dan dolazim do svoga stana pogledati kako stoje stvari, sada šaljem ovaj e-mail jer se struja vratila, a pred vratima bi me dočekala voda i hrana koju je netko ostavio. Nemam pojma tko, ali to je tu za mene. Starci sa zelenim kapama idu od vrata do vrata i provjeravaju jesu li svi dobro. Ljudi potpune strance pitaju trebaju li pomoć. Nigdje ne vidim znakove straha. Pomirenosti sa sudbinom da, ali straha ili panike ne."

U pismu se još navodi i kako su građani upozoreni kako mogu očekivati naknadne udare, čak i jednako velike, u idućih mjesec dana ili više. Podrhtavanje se stalno osjeća. Potom profesorica zaključuje:
"U ovim okolnostima ja zbog nečega imam izravan uvid da se stvarno upravo događa ogroman kozmički korak naprijed u cijelome svijetu. I zbog nečega osjećam da mi se uslijed iskustva s ovim događajima u Japanu srce širom otvara. Brat me pitao osjećam li se 'manjom od makova zrna' zbog ovoga što se dogodilo. Ne. Zapravo, osjećam da se događa nešto što je puno veće od mene same. Taj val rađanja (širom svijeta) je težak, no ipak veličanstven", poručuje profesorica.

Procitajte i ovo. Moze koristiti:
http://blog.imva.info/medicine/treatments-nuclear-contamination

KATASTROFA U JAPANU

Kao i svi, gledam i citam vijesti iz Japana. Uzasna katastrofa. Odneseni u valu koji je u pocetku bio vodeni, pa se onda, ruseci i uvlaceci sve u sebe, pretvarao u mjesavinu svega sto mu se naslo na putu. U toj mjesavini svega naslo se i desetine hiljada ljudi. Ne zna se, i dugo se nece znati koliko. Uzas. Kataklizma. Smak svijeta. Ovo su bile misli koje sam ponavljao u sebi za onih nekoliko desetaka sekundi banjaluckog zemljotresa. Sta li su u sebi ponavljali Japanci?

Priroda kao da uzvraca; upozorava.

I sada, kao i uvijek nakon nesrece koja zadesi neki dio svijeta, humani ljudi nude pomoc.

Svi mi razmisljamo kako se ukljuciti i pomoci. Medjutim Japanci zahvaljuju na ponudjenoj pomoci, ali upozoravaju da se prvo oni trebaju organizovati da bi ta pomoc, kad stigne, bila efikasno iskoristena. Kao da kazu, budimo razumni, pripremimo teren, kao sto je smjestaj ekipa, domacine za ekipe, prevodioce, lokacije, itd... I onda dodjite kad vam kazemo gdje i s cim. Gledam, citam i poredim. Ne vidim slike kakve se vide nakon slicnih katastrofa u svijetu. Sve su to jadni ljudi koje je nesreca pogodila, ali Japanci mi se ovih dana cine drugacijima. Ne treba generalisati, ali Japancima se mora odati priznanje da svoju nesrecu, ogromnu nesrecu, katastrofu kakvu svijet tesko pamti, podnose dostojanstveno.

Drze se zajedno. Niko se ne izdvaja. Valjda je to kultura. Ja ne vidim na tim slikama paniku. Zapravo vidim, kad gledam reportere zapadnih TV stanica, posebno CNN-a, koji i ovu ljudsku nesrecu koriste za svoju promociju. Oni su i teatralni, oni pate, oni galame, oni pokazuju, gestikuliraju...

A Japanci?! Oni nekako nestvarno mirno rade na spasavanju, na otpocinjanju zivota...
Jedino juce, predsjednik vlade, nagovjestava da ce mozda trebati pomoc Americke vojske u sanaciji posljedica zracenja iz atomske centrale. Kojeg li apusrda!? Vojska drzave koja je nekada bacila atomske bombe na dva japanska grada, Hirosimu i Nagasaki, i time pobjedonosno zavrsila Drugi svjetski rat za sebe i svoje saveznike, ali pri tom pobila stotine hiljada nevinih i jos mnogo vise onih koji su polagano umirali od posljedica atomskog zracenja, pozvana je sada da pomogne i sprijeci nove zrtve katastrofe koja je zadesila ovu zemlju.

Podsjeti me ova ljudska katastrofa na slike koje smo gledali nakon katastrofa u nekim drugim dijelovima svijeta. Podsjeti me i na izvjestaja o pljackama koje su pocele isti dan, nedavne izvjestaje o pljacki pomoci u Haitiju ( pola pristigle pomoci nestalo, pojela maca...), pljacki pomoci koja je nama u nasoj nesreci stizala...

Nakon tih nekih izvjestaja nedavno sam odlucio da vise ne ucestvujem u masovnim akcijama pomoci, jer ne znam gdje ce ta moja simbolicna pomoc, zavrsiti, kod onih kojima je ta pomoc potrebna ili kod nekog od lokalnih kriminalaca.

Japanci su me razuvjerili. Njima treba pomoci, jer oni ce pomoc iskoristiti na najbolji moguci nacin.

Koliko smo razliciti...

http://www.abc.net.au/news/events/japan-quake-2011/beforeafter.htm

***************************
Dodatak uz Natasin komentar:
Zagreb je u zoni u kojoj se očekuje katastrofalan zemljotres, srećom ne jači od 7 po Rihteru, ali se procjenjuje do 3000 poginulih.


Prije nekoliko mjeseci dobili smo letke kako se ponašati prije, tijekom i poslije zemljotresa. Šaljem ovaj letak, možda zatreba.


 

I ovo vrijedi procitati:

http://www.jutarnji.hr/japanci-zahvaliti-prosvjednicima-na-sucuti--suze-u-mojim-ocima--hvala-vam-na-vasim-molitvama--/931931/

Ljilja M.: Svjetiljka iz Beča

I dalje teku te dvije ulice prema izlazu iz grada. Veća, Mladena Stojanovića i njoj skoro paralelna,
nekad zvana Karla Rojca. U našu, K. Rojca aleju (ono tanahno drveće što su ga naši roditelji davno posadili dobrovoljnim akcijama toliko je izraslo da je grad dobio još jednu prepoznatljivu aleju), ulijevaju se manje uličice. Između dvije pritoke, Cankareve i Nove ulice bila je jedna kuća (danas nadogradnjom preobražena u ružnu kućerinu) sa okućnicom koja me uvijek asocirala na onu Arsenovu pjesmu u kojoj se pominju “gredice salate”. Tada je to bila kuća porodice Jagić. U dvorištu prema cesti uzdizala su se dva, možda i tri, visoka bora sa ćilimom osušenih iglica prostrtog u sopstvenoj im hladovini. Okolo bi trčkarao Turk, mali ostarjeli ćuko kojeg se nisam bojala (za razliku od ogromnog vučijaka koji se pojavio kasnije). Ovu pitomu oazu od ulice je dijelila drvena ograda, bolje reći taraba… Tu, na tom ćilimu pod borovima, čim proljeće grane, pa sve do kasne jeseni skoro svakodnevno, nas tri… Ljerka, Rada i ja… smo poslije škole provodile svoje dane (kasnije nam se pridružila Nada). Donosile bi svaka svoje krpice, šile bi haljine za naše lutke… Sa druge strane ulice u “avijatičarskim zgradama” živjele smo Rada i ja. ”Mogu l’ kod Ljerke”, pitala bih mamu i ne sačekavši odgovor već bih se našla pod borovima…

Prerasle smo igre s lutkama, ali bi i dalje tu provodile sate i sate naslonjene na tarabu. I sa te pozicije posmatrale bi svijet kroz naočare šiparica... Uvijek smo imale nekih naših tajnih tema…
Kada bi neka od nas kazala: ”Hajte sa mnom”, to je značilo da bi ju mama poslala u pekaru kod Hakije u Bojića Hanu, ili u Mljekaru, ili kod Jure u prodavnicu. I opet bismo se vraćale pod borove… Bile smo klapa… išle u isti razred, imale dragu učiteljicu Dušanku, kasnije iste nastavnike u o.š. Milan Radman…
Onda je došla srednja škola, pa korzo… taraba u K. Rojca ulici nam je postala preniska. Moja porodica se u to vrijeme preselila u drugi kraj grada… putevi više nisu vodili u Rosulje koje dugo nisam preboljela…

Ljerku je život odveo u Beograd, Radu u Zvornik, a Nada i ja se poslije studija vraćamo u BL. Dvadesetak godina kasnije selim u “crvene zgrade”, vraćam se u našu Karla Rojca ulicu, samo nekoliko desetaka metara dalje od Ljerkine kuće. Sudbina je odredila lokaciju, bila sam presretna povratkom u Rosulje.

Ovih proljeća, četvrt vijeka poslije, kada su Rosulje mnogo drukčije, volim sjesti u baštu kod Jure (od nekadašnje prodavnice postala je kafana), zauzeti položaj sa pogledom prema Ljerkinoj kući, prema djetinjstvu… piti kafu i lamentirati sa mojom malom klapom.

Prije tri godine dobijem razglednicu iz Beča. Znam da je vihor rata Radu odnio u Beč, Ljerku u Rovinj. Na razglednici osim njih dvije potpisana je i Jasna Rojc (sjećam se da je dolazila svojoj rodbini na kraju ulice, u kuću narodnog heroja Karla Rojca po kojem se zvala naša ulica).

Razglednica mi se baš sviđa. Sklona nalaženju kojekakvih simbola oko sebe, mislim da ova sjetiljka ne svijetli slučajno.

Ljilja M.

MASA: PATAGONIA

Nastavljamo Masino putovanje slikama Patagonije. Bez komentara. Mozda je ljepoti koje nam ove slike donose komentar i suvisan. Priroda na nekim od ovih slika izgleda nestvarno lijepo. Meni jos nestvarnije da je nasa Masa bila tu i sve to snimila. 
Uzivajte!
*******************

GENERAL JOVAN DIVJAK

Hapsenje generala Jovana Divjaka je samo epizoda, ona danasnja,  iz zivota ovog generala i zivota Bosne i Hercegovine nakon rata devedesetih. Diskusije koje se sada vode, odredjene nacionalnom pripadnoscu, cine dubljom i onako duboku nacionalnu podjelu u Bosni. Zivot i sudbina generala nisu tipicni za Bosnu i Hercegovinu. General Divjak je atipican po mnogo cemu, a posebno po tome jer je Bosanac koji nije posao sa svojom nacionalnom maticom, i koji se u oluji rata i nakon njega ponasao drugacije. Ovaj general nasao se medju malobrojnima koji, ne samo sto su osudjivali ili se suprotstavljali politici kao i agresiji vojske svoje nacije, vec je dodatno vodio vojsku koja je ratovala protiv neprijateljske vojske njegove nacije. Svojim opredjeljenjem, Divjak je bio osudjen da bude i heroji i izdajnik u isto vrijeme. Za njega u Bosni, nema, i ne moze biti sredine. A Bosna se od Dejtona na ovamo samo krpi. I dok se jedna zakrpa nekako uz "natcovjecanske napore" zalijepi, dvije druge pocnu pustati vodu. Hapsenje generala Divjaka, osude tog cina, podrska i oslobodjenje uz kauciju, su samo jedna od tih rupa. A zasto je Bosna bas ovakva kakva je ima hiljade razloga.  Nema cak ni dogovora o tome kakav je bio rat u Bosni. Misljenja su dijametralno suprotstavljena. Od toga da je samo agresivni a ne gradjanski, do toga da je samo gradjanski a ne agresivni. Nema sredine. Jer zaboga, svi su se samo branili od onih drugih koji su samo napadali. A taj rat je bio i gradjanski i agresivni u isto vrijeme. ( Ustvari, vise od icega bio je seljacki.) Ko je sve bio agresor u Bosni? To je vec nova tema i razlog za novu rupu. Ono sto je sigurno, taj rat nikada nije zavrsen. Odlukom i pritiscima izvana, neprijateljske vojske su se samo „zaledile“, kao sto se ekran kompjutera zaledi na jednoj slici. Kompjuter, zvani Bosna nikada nije popravljen kako treba. Ona zaledjena slika iz zadnjeg dana rata i dalje lebdi nad Bosnom.
U Bosni nikada nije doslo do iskrenog razgovora izmedju zaracenih nacija, pa stoga ni do medjunacionalnog pomirenja. Nikada nije stvorena potrebna vecina, niti na jednoj strani, koja ce na primjer bez uslovljavanja rascistiti sa zlocincima na svojoj strani. Jer zlocinci su zlocinac, pa ma kome pripadao. Ali strah sta ce se desiti ako mi to i uradimo a oni drugi nam podvale i ne urade ili samo zamaskiraju, je jaci od icega cak i kod onih koji su nekada trezveno razmisljali. Nikada nije ozbiljno radjeno na povratku povjerenja na istinskom priblizavanju. Povjerenje se ne gradi parolama. Ono se zasluzuje djelima. A tih djela nema ili ih je toliko malo da ne mogu pokrenuti kriticnu masu. Pitam se kako to funkcionise na primjer Predsjednistvo Bosne kad u njemu, evo vec petu godinu sjede, rade i „saradjuju“ dvojica oficira dvije neprijateljske vojske, odlikovanih najvisim odlicjima svojih strana. Da li su njih dvojica ikada razgovarali o tome? Da li su se „pomirili“, oprostili i zakopali ratne sjekire? Da jesu, bila bi to divna prica o otvaranju nade za buducnost zajednickog zivota. Mozda ja zivim suvise daleko, pa nisam informisan, ali tu pricu nisam cuo niti citao. Da li cu ikada?

Prica o genaralu Divjaku me potice da razmisljam o tome kako se ovakve price konstruisu i prave i podsticu da bi ubilo i ono malo nade da ti narodi u Bosni mogu zivjeti zajedno.

Izgleda da je malo i premalo onih koji bi pricali divne ljudske price i primjere kakva je ona o Srdjanu Aleksicu iz Trebinja.

Ako vec niste, procitajte neka od misljenja objavljenih povodom hapsenja i oslobodjenja generala Jovana Divjaka objavljenih u
e-Novinama
Nezavisnim Novinama
Dnevnom Avazu

Necu dalje...

ACO RAVLIC: ŠTA ĆE BITI S BACHOM

Prisjećajući se početka zabavnog orkestra zametnutog u tek osnovanom OKUD "Veselin Masleša", gitarist Irfan Nurudinović, ispričao mi je tridesetak godina poslije ovo:

- Okupio nas Nandi (Tomislav Kulier) na probe. Rikta nas. Pored njega tu su još Blaha (Zvonko), Pop (Nedjeljko Popović), Duško Milanović, Landa (Jaroslav), Franjo (Petrušić), Zlatko Daniš, Ratko Čangalović, Karlo (Kemal Ekić), Đovani Kavalin (Giovanni Cavallin) i ja. Kavalin se tek uključuje, a bio je polaznik Muzičke škole u kojoj nisu blagonaklono gledali na njegovo sviranje u zabavnom orkestru. I tako mi sviramo jedne večeri. Bila je zima, proba u punom jeku, rekoh već, Nandi nas rikta. Kad eto ti na vrata profesora Vlade Miloševića, direktora Muzičke škole, iznenada došao da nas čuje. Zapazi među nama profesor Milošević Kavalina pa će ti:

"Ivane, Ivane, šta će s Bachom biti? "

Nije se naljutio, valjda i stoga, jer je bio ugodno iznenađen našim muziciranjem.

Aco Ravlic

IMELA

Otvorim nedavno Cajin Uzbluz i ugledam nasmijeseno lice Imele. Onakav kakvog ga znam. Ako bih sada napisao da je to Ismet Zeljkovic, vjerujem da bi samo rijetki povezali o kome se radi. Jer tom covjeku su i ime i prezime i nadimak bili samo Imela. Sigurno i ubjedljivo, bez premca, najduhovitiji covjek banjaluckog asfalta. Iza ovog njegovog osmijeha ocekujem da kaze nesto da zabavi drustvo svojom vrckavom i uvijek duhovitom dosjetkom. Taj covjek ima salu za svaku zivotnu situaciju, za svakoga.
Sjecam ga se od njegovih djecackih dana, sa coska Strosmajerove i Tesline. Nije zavrsio neke visoke skole; zanat. Zaposlio se i radio u Jelsingradu. Predvece odlazio na korzo, Parkic. Druzio se. Odlazio na utakmice fudbala i rukometa. Medju navijacima bio zvijezda. Taj covjek ima inteligencije za pet akademika i bar tri doktora nauka zajedno. I malo vise...
Pokusavam da se sjetim neumjesne sale, kakve nam se svima desavaju, ali takve Imeline se ne mogu sjetiti.
Za svaku situaciju imao je prigodnu salu, blagu, ili oporu. Pristojnu ili ne bas... Sve zavisi od situacije i okruzenja i sve prilagodjeno... Koliko je njegovih sala prezivjelo Borceve pobjede i poraze. Mozes zaborati s kom je Borac igrao ali Imelinu salu ne mozes.
Na Borcevom fudbalskom je uvijek bio medju Vulturesima, na istoku , tacno u visini centra. Mnogi se sjecaju njegove reakcije kad je centarfor Paso pao kao pokosen i ostao da lezi tako... Ako bih ja to sada ponovio, djelovalo bi degutantgno ali tad i u toj situaciji neprevazidjena sala. Oni koji su bili na toj utakmici sjetice se njegove opore ali nadasve duhovite dosjetke...
Ozenio Imela Radu, kcerku nasih komsija od kojih nas je dijelila ograda na nasim lijepo uredjenim vocnjacima u Slatini. Tu smo se cesto sretali, jer je dolazio i pomagao puncu i punici u uredjivanju njihovog malog raja. Jednom tako, pekli oni u svom vocnjaku jagnje, i usput sredjivali svoj vocnjak. U tim vocnjacima uvijek je bilo vise posla nego vremena.  Odjednom, neko zavika "vatra". I stvarno, podno nasih vocnjaka pojavila se vatra koja je brzo osvajala suvu mahovinu. Mi svi, koliko nas je bilo, stadosmo gasiti tu vatru alatkama koje su nam pri ruci. Tu se ne moze ocekivati da dodju vatrogasci. Gasi sam , kako znas i umijes. Ja, imao u ruci neki asov, i udri po vatri. Svi tako mlate onim sto im je pri ruci. Borba. Svi nesto vicu. Niko ne slusa. No i pored ocigledne panike, mi uspijevamo da kontrolisemo vatru i bar je drzimo na koji metar dalje od nasih vocnjaka. Naravno, tu je Imelina pomoc bila odlucujuca jer onako snazan dohvatio se najvece lopate kojom u jednom zamahu ugasi kvadratni metar vatre. Tu oko nas, u velikoj panici, trceci s jednog kraja na drugi, Imelina punica, teta Mileva, trci i siri paniku... U jednom momenu, nasla se preblizo iza mojih ledja, bas u momentu kad sam snazno zamahnuo. Ja osjetim da ostrica krampa udari u nesto tvrdo. Okrenem se, i vidim teta Milevu kako pada i kako joj krv lipti iz cela. Sad se svi okrenemo spasavanju teta Mileve. Jedino Imela jednako udara po vatri. Na nasu srecu, teta Mileva se brzo oporavila.  Zavrsila je sa poduzom posjekotinom na celu koju smo na brzinu zavili. Taj i nekoliko slijedecih dana, provela je sa smijesnim bijelom  zavojem oko cela. Nekako u isto vrijeme i vatru smo smirili. Ja sam bio iskreno zabrinut, jer znao sam kako je taj udarac asovom bio snazan. Neprestano sam pitao teta Milevu kako se osjeca. U jednom momentu Imela pridje i polutiho, ali da svi cuju, kaze: " Nista ti nisi kriv, jedino si bio malo neprecizan!"
I teta Mileva, njegova punica, i pored bola koji je osjecala nije mogla da se ne nasmije...

SRETAN VAM 8. MART

Svim posjetiteljkama ove nase virtuelne konobe zelim sretan 8. mart.

Htio sam napisati nesto u ime muskog dijela, ali me Natasa preduhitrila svojom lijepom cestitkom. Dodati bilo sta bilo bi suvisno. Jedino sto mi ostaje je iskreno se pridruziti.

************************

Svim posjetiteljicama našeg Parkića čestitam

8. Mart, međunarodni dan žena!

Vjerujem da se u vašim sredinama, bile one stare ili nove, na ovaj dan prisjetite svih    hrabrih žena, koje su vodile i još uvijek vode borbu za ravnopravnost žena u svim sferama društva.

Nadam se da ste ravnopravne i slobodne onoliko koliko želite biti.
Vjerujem da ste ostvarile i većinu svojih osobnih želja.

I ne zaboravljajte - nikad nije kasno ostvariti ih.

Ako želiš biti svoja,

bit ćeš sama.

Ako želiš imati prijatelja,
potrudi se čuti ga.

Ako želiš imati svoju ljubav,
potrudi se
zapažati, osjetiti, razumjeti i opraštati.
Voljeti bez ostatka.

Ako želiš biti voljena,
tvoja ljubav nije dovoljna.

Natasa
***************************
Vjeko uz cestitku poslao Karneval cvijeca i muziku:

Arsen Dedic: Djevojka iz moga kraja

Rade Serbedzija i Miroslav Tadic: Djevojka iz moga kraja

NATASA: Uz 8. Mart

Idemo nas dvije, najbolje prijateljice u dopodnevnu šetnju po prekrasnom sunčanom ali prohladnom danu obradovat svoju dušu. Grad pun ljudi, prepun cvijeća i djece pod maskama. Poklopio se fašnik s Danom žena.
Popile kavu, pa krenule na Gornji grad u hvaljen Muzej prekinutih veza. Izabrale poći Radićevom ulicom i nismo pogriješile, jer na broju 31 – mali kafić – «Miris dunja» s prodavaonicom kave, lokuma svih vrsta, tahan halve, domaće čokolade i još mnogih đakonija iz kućne radinosti. Unutra sve u bosanskom stilu, s mjerom i ukusom. Sve odiše toplinom, skladom boja, a mladi vlasnik, simpatičan Sarajlija.
Prati me Bosna.

A što se tiče Muzeja, vrijedi ga pogledati, ali nije za ovu priliku.
Ako vas ipak zanima, a put nanese u Zagreb – Pogledajte!

http://www.online-zagreb.hr/kultura-vodic/foto-vratio-nam-se-muzej-prekinutih-veza-otvorenje-veceras/